ZNANSTVENICI  I  VIRTUALNA STVARNOST

 

Što je virtualna stvarnost? Možda bi ju najbolje bilo definirati kao “nestvarna stvarnost”. Ovo naizgled zvuči kao contradictio in terminis, jer se doima da je nešto istovremeno i stvarno i nestvarno. U biti i jest tako, samo na različit način. Kod virtualne stvarnosti, naime, obično se javlja napetost između vizualnog i opipljivog.

 

   Što se tiče vizualnog, treba konstatirati da time, što je vidljivo (što svojim očima vidimo), ne znači da automatski i postoji. U biti, još nikad na Zemlji nije postojalo biće koje bi vidjelo išta izvan sebe – tamo vani. Ono što mi vidimo nisu predmeti tamo vani, nego mi uvijek vidimo isključivo tvorbe ili konstrukcije vlastitog mozga, slike koje stvara naš mozak, a ono vani , što uzrokuje te tvorbe, tek treba istražiti s pomoću nekih drugih pomagala, recimo, s pomoću opipa i provjeriti je li uopće postoji.

 

   Svjesni činjenice postojanja nepostojeće stvarnosti (virtualne stvarnosti) i oslanjajući se na neke dvojbene (maštovite) zaključke kvantne teorije (da neke kvantne tvorbe, kao elektron, uobičajeno postoje kao superpozicija svih mogućih stanja iz koje tek činom opažanja promatrača dolazi do kolabiranja te superpozicije u nešto konkretno i “opipljivo” ), neki autori pomalo ezoteričnih knjiga sve više i upornije govore da mi ljudi sami stvaramo svoj svijet i da je svačiji svemir onakav kakva ga sam stvori. Oni pri tom misle ozbiljno. Oni, naime, ne govore o svijetu kako ga mi percipiramo ili vizualiziramo, ne govore o vizualnim tvorbama našeg mozga kao nečemu što bi bio naš svijet za razliku od svijeta vani, nego oni vjeruju da svatko od nas uistinu stvara baš onaj svijet vani, stvara ga i ujedno održava u njegovoj stvorenosti i to na temelju osnovnog načela kvantne fizike: Mi ne otkrivamo stvarnost, nego sudjelujemo u njezinu stvaranju.

 

   Činjenica da većina ljudi misli ili vjeruje da taj svijet vani već postoji, da je postojao i prije našeg rođenja i da će postojati i poslije naše smrti, što znači da svijet vani postoji bez našeg utjecaja i izbora, za njih je tek stvar naših misaonih navika. U biti, takva percepcija vanjskog svijeta, po njima, stvar je običnih i neukih ljudi, dok oni hrabri i prosvjećeni sami odabiru što žele i sami stvaraju sebi ono što žele. .Za ljude koji su “prožeti” sviješću sve “ono vani”, kao i kompletan njihov život, nije ništa drugo nego “refleksija njihovih vlastitih vibracija”. Bitno je samo imati prave namjere, jer one su te koje “materijaliziraju” svijet i život po vlastitoj želji. Ako pri tom nešto ipak krene krivo, pa taj svijet i naš život ne ispadne baš onako kako smo htjeli i priželjkivali, problem je u tome, kažu gurui, što se u tim našim stvaralačkim činima ne reflektira samo prava svjesnost i prava htijenja, nego i neki naši “potisnuti i skriveni” dijelovi koji zamućuju našu stvarnost, a život pretvaraju u “sranje”. Prema tome, kako god ispadne postoji odgovor zašto je tako ispalo.

 

   Naravno, nije mi cilj prepirati se s ovakvim učiteljima i učenjima koji (a) će uvijek imati odjeka kod jednog broja ljudi. Uostalom, u tim učenjima ima puno toga zamamnog. Recimo, kakva je razlika između uspješnih i neuspješnih, sretnih i nesretnih, bogatih i sirmošanih…? Po tim učenjima razlika je samo u njihovoj sposobnosti da se na nešto fokusiraju ili ne. Oni koji su se pravo fokusirali na to da budu bogati oni su i postali bogati, dok drugi i dalje ubiru mrvice sa stolova svojih gospodara.

 

   Razumljivo je što ljudima, u susretu s ovim teorijama, navire voda na usta jer, po njima, bogatstvo leži na ulici, samo se treba na nj fokusirati. Tako malo, a tako daleko od većine ljudi. Ali što bogatstvo? Ljudi koji boluju od raka sami su krivi što boluju i što će od raka na koncu umrijeti, jer i njih od zdravlja dijeli tako malo: samo se trebaju usredotočiti i izliječit će sami sebe. Tko im je kriv što to ne urade, takvu sitnicu, i živjeli bi dugo sretni i zadovoljni. A tako je, po njima, i sa svim stvarima u životu. Ljubav, sreća, radost, prijateljstvo, uspjeh, sve za čim ljudi čeznu, samo je stvar jednog sitnog zahvata (usredotočenja) i sve u životu biva usuglašeno i ugođeno kako netko samo poželjeti može. A sve zahvaljujući temeljnom načelu kvantne fizike: Mi ne otkrivamo stvarnost, nego sudjelujemo u njezinu stvaranju. Da još malo pojasnim.

 

   Time što kritiziram ovakva učenja, ja ne odbacujem činjenicu da su ljudi, u mnogim stvarima, sami “kovači svoje sreće”. Uostalom, u proslovu ove knjige pisao sam da nas “dobri razlozi” motiviraju na svašta u životu, s čime sam htio reći da mi nismo tek nekakvi statisti u svemiru, nego da vlastitom aktivnošću i vlastitom voljom utječemo kako na sebe tako i na svoj okoliš. Stoga će se činjenica “kakav sam ja” uvijek ticati svakoga i svega što dođe u dodir sa mnom. Ali to je jedno, dok je ideja da mi sami svojom voljom ili sviješću “materijaliziramo” svijet vani, nešto sasvim drugo.

 

   Moja se kritika, dakle, ne odnosi na cijelu teoriju koja govori o utjecaju svijesti i uma na tvarne ustroje u svemiru, nego samo na neka pretjerivanja u okviru te teorije.

 

 

   O TOME da um ili duh, svejedno, ima utjecaja na tvarne sustave nema nikakve sumnje. Dokaza je na pretek. Kao bića obdarena umom i voljom, svojim činima stalno utječemo na zbivanja u tvarnoj ziblji. Pri tom nije nužno jesmo li skloni vedrom, pozitivnom razmišljanju ili smo zaglavljeni u turobna, depresivna razmišljanja. Dok naši čini utječu na svijet, na naše čine utječu naša raspoloženja, naš izbor, naša htijenja…Ako ništa drugo, svi smo ponekad iskusili učinak autosugestije. Upravo na njoj počiva uporaba placeba u medicini. Pod placebom podrazumijevamo lažni lijek, tj. potpuno nedjelotvornu supstanciju, koja se katkad daje bolesnicima da bi se izazvalo autosugestivno djelovanje temeljeno na vjeri bolesnika da će “lijek” pomoći, pa mu i pomogne.

 

   Ako je ranije možda i bilo nekih dvojba o učinku placeba u medicini, danas ih više nema: Mnogi strogo i laboratorijski kontrolirani eksperimenti pokazali su da placebo-učinak nije tek fama, nego činjenica.

   Pod placebo-učinkom obično mislimo na neku statističku veličinu. Tako se ponekad paušalno vjerovalo da placebo-efekt po pravilu pomaže svakom trećem bolesniku. Najnoviji podatci govore da placebo-efekt ovisi o vrsti bolesti, što znači da kod nekih bolesti nema skoro nikakva učinka, dok kod drugih (depresija…) postiže učinak i do 80%.

 

   Da bi se utvrdio placebo-efekt, u eksperimentima se obično nekim bolesnicima daje pravi lijek, drugima placebo, a trećima ništa i onda se bilježe učinci. Uglavnom, danas više nema nikakve sumnje da placebo-efekt postoji i to ne baš u zanemarivoj mjeri. Danas se čak razmišlja o tome da uporaba placeba postane sastvani dio liječenja bolesnika, da se bolesnicima naizmjenice daje lijek i placebo i tako ostvari relevantna ušteda u potrošnji lijekova i ujedno poveća učinkovitost liječenja.

 

   Uostalom, tko to od nas na vlastitoj koži nije osjetio placebo-efekt. Sjetimo se samo kakva čuda čini neka mala ljubaznost kao “krasno izgledaš”, “lijepa frizura” i sl. Čak kad smo svjesni da se radi o običnom laskanju, bolje se osjećamo u vlastitoj koži nakon takvih ljubaznosti.

 

   Naravno, uz placebo postoji i “nocebo”. Izraz je skovao američki liječnik Walter Kenedy 1961.god. kao kontrapunkt placebu. Nocebo je izvedenica iz latinskog glagola nocere = štetiti, škoditi, nauditi. Kao i placebo i nocebo-efekt može biti veoma snažan, što su eksperimenti nedvojbeno potvrdili. Ovdje ne mislim na bablje priče da je moguće nekomu nešto “ nabaciti” ili na druge vračbine. Ali nije isto reći nekomu “ostala su ti još samo dva mjeseca života” ili “postoji realna nada  da ćeš ozdraviti”. Ili, kad netko zabrlja, jedna je varijatna da ga izgrdimo, a druga da mu kažemo “da te ne znam, naljutio bih se na tebe”.

 

   Imamo svijest – znači postoji svijest. Imamo um – znači postoji um. Imamo volju – znači postoji volja. Imamo … znači … Ali i svijest i um i volja nemaju neograničen učinak ni na nas, ni na naš svijet, ni na stvarnost. Stoga je jedna stvar vjerovati u utjecaj svijesti, uma, a druga je stvar pretjerivati.

 

 

   MALO sam odlutao, ali s razlogom. Pokazujući na učenja koja nas uvjeravaju da smo mi sami stvoritelji svega od A do  Ž,  htio sam samo pokazati da ipak postoji jedan svijet koji mi sami svaramo i koji kao takav ne psotoji nigdje vani nego postoji samo u nama, a to je naša vlastita svekolika vizualizacija onoga vani.  To je nešto što uistinu stvaramo mi, odnosno naš mozak, ali upravo zato jer se radi o našoj vlastitoj tvorbi, ona je u biti iluzija u odnosu na stvarnost vani i kao takva – virtualna stvanost. To znači da svijet, kako ga mi doživljavamo, nije stvaran tamo vani baš na način kako ga mi percipiramo, osim što pokazuje da tamo vani uistinu postoji nešto što uzrokuje naše vizualizacije i što tek treba istražiti i otkriti kakvo je u sebi. To znači da svoje doživljaje svijeta moramo podvrći pod zakone mišljenja zdrava razuma i tim postupkom dokučiti nešto od stvarne zbilje svijeta vani.Raniji znanstvenici su upravo to radili: udubljivali su se u naše vizualizacije i pronicali zbilju na koju su naši doživalji pokazivali.

 

   Na žalost, čini se da se suvremeni znanstvenici sve više odalečuju od stvarne zbilje, a sve više okreću virtualnoj zbilji iz koje pokušavaju crpiti svoje spoznaje o svemiru. U tome im obilno pomaže suvremena tehnologija koja proizvodi sve više virtualnih stvarnosti i stvara dojam da su one jednako dobar izvor spoznaja kao i prava znanost.

 

   U suvremenoj znanmosti dogodio se mali obrat: Nekada je matematika bila jezik u kojem su se lapidarno mogle izraziti spoznate prirodne činjenice i spoznati prirodni zakoni. Kada je Newton napisao da je F=ma to je bio jezgrovit matematički opis ili zapis činjneice da je akceleracija proporcionalna sili odnosno da je sila umnožak mase i akceleracije.

 

   Danas, međutim, matematika nije više samo sredstvo za opis spoznatih zakona, nego se sama nametnula kao izvor naših spoznaja. Mjesto da znanstvenici prvo nešto otkriju u svemiru, a onda to matematički lapidarno izraze, oni danas sve više svojih spoznaja crpe iz same matematike. Zahvaljujući toj činejnici današnji bitni kriterij nije objektivna, stvarna valjanost pojedinih teorija nego, njihova matematička konzistentnost. Odatle uvjerenje da danas ne može biti znanstvenik, recimo fizičar, tko nije dobar matematičar.

 

   Po toj logici najrelevantniji znanstvenici iz prošlosti jedva da bi se mogli nazvati znanstvenicima. Mnogi od njih bili su matematički skoro nepismeni (Faraday i drugi), a upravo su oni udarili osnovnu trasu suvremenoj znasnoti. U biti, pod pretpostavkom da je znanost traganje za istinom, biti znanstvenik prije svega znači biti filozof, biti čovjek koji se zna služiti zakonima mišljenja zdrava razuma, jer samo kao takav može proniknuti stvarnost i izvući prave zaključke. Sve ostalo je samo tehnička logistika, pa i matematika.

 

   Danas su, međutim, stvari okrenute naglavce. Mjesto da matematika bude “sluškinja” fizike i da fizici pruži instrumentarij za precizan i koncizan opis ili prikaz prirodnih fenomena i zakona, ona se izvrgla  u samostalan i samodostatan izvor fizikalnih spoznaja. Što to znači? To znači da suvremeni znanstvnici sve manje istražuju samu prirodu i njezine zakone, a sve se više okreću matematičkim igricama i logici kao pouzdanu izvoru spoznaje fizikalnih fenomena. U tom smislu, njima je dovoljno da je nešto matematički moguće, da nešto matematički funkcionira da bi poslužilo kao pouzdan temelj za oblikovanje teorije.

 

   Tipičan primjer za to jest svjedočenje Igora D. Novikova, ruskog fizičara koji u svojoj knjizi “Rijeka vremena” doslovce piše ovako: “Bijele sam rupe (antipod crnim rupama – moja pripomena) otkrio 1963.godine putem čiste matematike…” Na sličan način znanstvenici su se zadovoljili s funkcioniranjem čiste mtematike u interpretaciji tzv. elektromagnetnih valova. Zahvalujući Maxwellovim jednadžbama više se nitko ne usuđuje ni pitati što je to što stvarno titra u elektromagnetnim valovima i mjesto da prihvate postojanje etera kao tvarne sredine koja titra, oni radije pristaju da im titra vakuum (ništa), nego da se odreknu čiste matematike kao dostatnog pravorijeka u prosudbi fizikalnih fenomena. Itd.

 

   Pri takvoj zlouporabi matematike znanstvenici redovito zaboravljaju da matematička logika nije uvijek sukladna stvarnosti i da kao takva ne može sama po sebi biti izvor spoznaja o stvarnosti. I ne samo da nije sukladna stvarnosti nego “često nudi objektivno potpuno nemoguća rješenja i na taj način sama iz sebe producira besmislenosti” s kojima se niti što može početi niti iz njih što smisleno zakljkučiti. U tom smislu “matematički dokaz” u fizici ima veoma ograničenu vrijednost i valjanost što znači da sam po sebi, ukoliko je on baš jedini izvor neke “spoznaje”, u stvarnosti nema nikakve valjanosti niti može pružiti ikakav oslonac u procesu zaključivanja. Što to znači? To znači da matematički izračun da netko mora nekomu isplatiti kamatu od sto kuna ne znači da će mu ovaj  taj iznos platiti.

 

   Primjera za neuvjerljivost i nepouzdanost matematičke logike ima na pretek: od onog da matematički nije moguće dokraja podijeliti broj 10 na tri jednaka dijela (10/3), a koliko je takvih primjera, do Einsteinovih jednadžba čija rješenja dopuštaju krajnje nemoguća i krajenje međusobno suprotna rješenja.

 

   Na tu pojavu ukazao je 1949. godine Kurt Goedel koga su, zbog njegova upiranja prstom na metematičke galimatijase, prozvali kvariteljem zabave jer je pokazao da su matematičke igrice ipak samo igrice koje mogu, ali ne moraju, imati ikakve veze sa stvarnošću. U tom smislu je pokazao da naši modeli svemira, koji počivaju samo na matematičkim temeljima, više sliče “čardacima ni na nebu ni na zemlji”, nego ozbiljno fundiranim konstrukcijama. On je, na taj način, postao poznat po “vjerovanju da se samodosljednost matematike ne može dokazati”. Po njemu “uvijek će biti aritmetičkih teorema koji se aritmetičkim aksiomima nikad neće moći dokazati točnim ili netočnim”. Po njemu, dakle, aritmetika jest i bit će nepotpuna za sva vremena, što znači da matematika nije ni blizu pouzdana kako se vjeruje, nego se klima, klati i popušta u samim temeljima.

 

   Dobar primjer za matematičke nesuvislosti su rješenja Einsteinovih jednadžba: Već sama činjenica da Einsteinove jednadžbe danas nude praktično bezbrojna rješenja govori nešto samo za sebe. Prema jednom od tih rješenja bilo bi moguće putovanje kroz vrijeme, što između ostalog znači i putovanje u prošlost.

 

   Po Einsteinovoj teoriji vrijeme nije nešto uvijek pravocrtno i uvijek jednoliko. Po njemu vrijeme nije unaprijed zadan i nepromjenjiv okvir unutar kojeg se sve zbiva, nego je promjenjiva veličina (varijabla) koja se steže i rasteže, svija i napreže;  vrijeme je nešto što je striktno uvjetovano nazočnošću i ponašanjem energomaterije kao čimbenika koji vrijeme čini ovisnim o okolnostima izvan sebe. Po Einsteinu ono je poput rijeke koja doduše uvijek teče, ali ne pravocrtno i jednoliko, nego se podešava i prilagođuje terenu kroz koji se probija. Ipak, ta rijeka vremena nikad ne teče “uzvodno”  ili unatrag, nego uvijek “nizvodno” što znači prema budućnosti, a nikad prema prošlosti.

 

   Goedel je, međutim, pokazao da neka rješenja Einsteinovih jednadžba nameću zaključak da se vremenska rijeka da svinuti u krug ili petlju. Zahvaljujući ovom matematičkom rješenju Einsteinovih jednadžba danas nema skoro nijednog znanstvenika koji, pišući o vremenu, neće pisati i o putovanju kroz vrijeme i to ne samo kao o zabavnoj mogućnosti, nego ponekad kao skoro realnoj mogućnosti. Za razliku od ovih Einstein je, kad je čuo za ovo rješenje, odbacio mogućnost putovanja kroz vrijeme kao neozbiljnu pikanteriju, jer nije u skladu s činjenicama. Za razliku od Einsteina, njegovi sljedbenici odgovaraju: Tim gore po činjenice.

 

   Ali ni on, a još manje njegovi sljedbenici, nije odbacio neka druga patološka rješenja svojih jednadžba. Tako se svi oni koji vjeruju da je svemir nastao u Velikom prasku pozivaju na jedno od takvih patoloških rješenja koje dopušta postojanje tzv. singularnosti iz koje je, u eksploziji, navodno rođen svemir. Neka druga rješenja njegovih jednadžba “dopuštaju” postojanje crnih rupa, bijelih rupa (zašto ne žutih, zelenih i inih rupa) u svemiru, dopuštaju postojanje tzv. crvotočina itd. Tko misli da su ove i slične teme nešto usputno u fizici, nešto zabavno, nekakvi izmišljeni začini kojima je cilj da “fiziklalna jela” učine malo ukusnijima, neka samo uzme u ruke bilo koju knjigu suvremenog znasatvenika, po mogućnosti nobelovca, koja govori o svemiru i bit će začuđen da je najmanje trećina knjige zabavljena upravo ovim i sličnim temama, ako ne i polovica. A samo zato jer neke matematičke jedandžbe dopuštaju i ovakva rješenja. U tom kontekstu ne bi nas trebala čuditi sljedeća konstatacija Wernera Heisenberga: “Nema smisla pitati na što se odnose jednadžbe matematičke fizike. One se ne odnose ni na što drugo osim na same sebe”.

 

 

   DRUGI primjer suvremenog crpljenja spoznaja iz virtualne, a ne stvarne zbilje, jesu simulacije. Zahvaljujući računalnoj tehnologiji i mogućnostima manipuliranja matematičkom logikom, suvremeni znastvenici sve manje zure u zvijezde, a sve više zure u računalne zaslone. Kao što logika ima svoju logiku, a metematika svoju, tako i računalna tehnologija ima svoju logiku. Zahvaljujući toj logici danas možemo na računalima kreirati skoro što god želimo. Tako više nije nikakav problem na temelju slike jednogodišnjeg djeteta na zaslonu računala izmodelirati sve moguće modele njegova budućeg izgleda u bilo kojoj budućoj dobi djeteta (desetgodišnjak, šezdesetgodišnjak…). Nije uopće važno hoće li dijete doživjeti tu dob, ali ako doživi, moglo bi izgledati kao na virtualnoj slici.

 

   Ovakve simulacije (hinjenje) prošlih ili budućih događaja sve se više primjenjuju u suvremenoj znasnosti. Zašto ne? Ako je čovjek po svojoj prirodi “ludens” ( homo ludens – kako kaže Huizinga) zašto ne dopustiti znanstvenicima da se i sami igraju, jer i oni su ljudi, dakle ludens-i. Problem je u tome što te igrarije njima ne služe za zabavu, nego što oni te simulacije uzimaju za temelj svekolikih znastvenih teorija pri čemu su simulacije ponekad skoro jedini “dokaz”. Nešto slično kao već spomenuti “matematički dokaz”.

 

   Primjera ove vrste, gdje se simulirani modeli uzimaju kao više-manje pouzdan uzorak zbiljske stvarnosti, sve je više i bit će sve više.

 

   Poznati primjer ove vrste jest teroija o postanku Mjeseca. Najpopularnija i najpoznatija je ona teorija koja govori da je Mjesec nastao tako što je neko veliko svemirsko tijelo prije puno godina (milijarde godina) udarilo u Zemlju, zbog čega je sa suprotne strane Zemlje izbijen veliki komad Zemljine mase od kojeg je kasnije nastao današnji Mjesec. Ova teorija bi, po sebi, bila samo jedna od mnogih, da nije računala na kojima je moguće izvesti savršenu simulaciju nastanka Mjeseca prema toj matrici. U računalo je dovoljno ubaciti neke točno odmjerene podatke, više puta kliknuti gdje treba i na ektranu možemo skoro do u detalje pratiti rađanje Mjeseca. Naravno, simulacija rađanja Mjeseca nije nikakav dokaz po sebi za baš takav postanak Mjeseca, ali upravo zahvaljujući simulaciji teorija postaje puno uvjerljivija nego kad simulacija ne bi bila moguća.

 

   Upravo iz ovog razloga, iz razloga veće moguće uvjerljivosti teorije, danas sve više znastvenika ne mrda iz svojih laboratorija, nego sjedi za računalima, gubi vid zureći u zaslone i igrajući se simulacijama svemira nastoje odgonetnuti kakav je svemir u sebi. Naravno, problem i nije toliko u samim simulacijama koliko je u sve većem odalečivanju znastvenika od stvarne svemirske zbilje i njihovu sve većem prianjanju uz računmalne simulacije kao sve samostalnijem izvoru naših spoznaja u svemiru.

 

   Naravno, niti sam protiv matematike niti protiv simulacija, ali sam protiv toga da nam te virtualne stvarnosti budu temelji za konstruiranje naših modela objektivne stvarnosti. Ne bih, dakle, želio biti kvaritelj zabave, ali nisam ni za to da se znanost izobliči u čistu zabavu bilo kroz matematičke igrice, bilo kroz virtualne simulacije.

 

   Danas se općenito misli da nije moguće biti dobar fizičar, a ne biti dobar matematičar. Danas imamo na pasja preskakala dobrih fizičara-matematičara, ali zato sve manje dobrih teorijskih fizičara koji mogu zaviriti ispod suknje fenomenološke zbilje i proniknuti u bit te zbilje. Za takav pothvat potrebno je biti filozof, biti čovjek koji se zna služiti zakonima mišljenja zdrava razuma, a usto biti i dobar matematičar samo je povoljna okolnost. Teorije ne stvaraju matematičari i fizičari, nego filozofi. Zato je za pronicanje svemira kudikamo važnije znati mislit od znati računati.