​

Godinama sam poučavao druge. Naravno, poučavao sam ih na isti način na koji su mene nekoć poučavali, i prenosio im ista znajna koja su drugi predali meni, ili sam do njih došao iz knjiga, s kojima se nisam prestajao družiti od prvog susreta s njima u osnovnoj školi, kada sam se upoznao s čudesnim ljudskim otkrićem – s otkrićem slova koja su omogućivala zapisivanje ljudskih spoznajnih dosega, mjesto oslanjanja na nepouzdanu moć pamćenja.​

 

Iako su me neki moji „učitelji“ uvijek iznova savjetovali, kao Descartes, „in omnia dubitandum“ (ništa ne uzimaj zdravo za gotovo, nego sve sa zrnom sumnje), ili Tales iz Mileta, barem se njemu pripisuje sljedeća izreka s Apolonova hrama u Delfima: „gnothi seauton“ (upoznaj se sam ili upoznaj samoga sebe), trebalo je dugo vremena dok nisam nadošao i u životu počeo primjenjivati mudrost sadržanu u spomenutim izrekama.

 

Pošto se ne rađamo kao tebula rasa, kako se nekad mislilo, nego kao bića s neslućenim potencijalima, život nam protjeće u stalnim mijenama i stalnom sazrijevanju. Ipak, taj napredak i razvoj nije proizvoljan proces, niti se po želji može ubrzati, nego mora proći kroz određene pripreme ili faze, da bi se u životu mogli dogoditi skokovi ili odsudne promjene.

​

Bilo je to davno. Dok sam se s prijateljem šetao glavnom ulicom jednog gradića, ispred nas je jedna mlada majka muku mučila sa svojim sinčićem koji se uporno pokušavao osloboditi stiska njezine ruke, a onda se prepustiti igri uz sam rub prometnice kojem se kretala rijeka automobia. „Pusti me!“, uporno je ponavljao. „Neću te pustiti“, ponavljala je majka, „jer ako te pustim mogao bi završiti pod jednim od auta“. Sve su to slušali mladić i djevojka koji su se šetali ispred njih i čvrsto držali za ruku. Zapazivši taj prizor, malecki je podigao glavu prema majci i upitao ju: „Je li i ona njega drži za ruku da ne ode pod auto?“ Naravno, nije bilo lako maleckom na shvatljiv način objasniti da postoje i drugi razlozi zašto se ljudi drže za ruke, a ne samo zbog opasnosti pada pod auto.

 

Tijekom studiranja, a naravno i kasnije, uporno sam tragao za nekim odgovorima, ali ih dugo nisam nalazio. Ako bih se usporedio s maleckim iz netom ispričane priče, jednostavno nisam ni mogao naći zadovoljavajuće odgovore prije nego su se, kao i kod dječaka, stekle pretpostavke za eventualno razumijevanje životnih zagonetaka. Ali, pošto je to samo sastavni i unaprijed programirani dio nekih procesa u nama, na koncu ipak svi dosegnemo točku ili fazu razvoja kada bivamo sposobni ne samo postavljati pitanja, nego također nalaziti odgovore na njih, i to odgovore koji ne moraju biti potvrda već naučenih i usvojenih spoznaja, mišljenja ili stajališta, nego ponekad dijametralno suprotne spoznaje od ranijih, spoznaje bitno drugačije od onih koje smo dosad slijedili i na koje smo se oslanjali. Naravno, nekim ljudima se baš i ne dogode ovakvi spoznajni i životni obrati,  dok oni kojima se dogode, nemaju drugog izbora nego svoja otkrića ponuditi drugima, ma koliko ih to nekad stajalo ljudskog nerazumijevanja. Ipak, istina se ne da sakriti, pa će jednom ipak naći svoje zasluženo mjesto u društvu, ma koliko otpora morala pri tom svladati.

 

Naravno, nije sve što su me učili kroza život bilo krivo. Naprotiv! Mnoge spoznaje stečene i  potvrđene ljudskim iskustvom, ne samo da s vremenom nisu gubile, nego su dapače dobivale na vrijednosti. Ne čini ono što ne želiš da tebi drugi čine, odnosno čini ono što želiš da tebi drugi čine, zlatno je pravilo koje, unatoč  tisućama godina otkad je sročeno, ne samo da nije ništa izgubilo na svojoj vrjednosti, nego svakim danom sve više dobiva na svojoj aktualnosti i potrebi da bude implantirano u život ljudi, kako nam se život ne bi uvijek iznova pretvarao u patnju bez dna  i postojanje bez smisla.

​

Naravno, patnja, muka, nevolja i druge životne nedaće ne moraju, same po sebi, biti nešto nedvojbeno zlo. U takozvanim self-help knjigama (u knjigama smopomoći), autori  nam često sugeriraju: „Mislite pozitivno!“ Naravno,  puno je bolje misliti pozitivno nego negativno – u smislu depresivno, nezadovoljno, očajavajuće itd. Na žalost, nekim se stvarima ne može zapovijedati, između ostalog  našim mislima, emocijama, raspoloženjima itd.

​

S druge strane, pozitivne misli, emocije, raspoloženja nisu uvijek najbolji pokretači na akciju, nego su to upravo naše patnje, nevolje, problemi...  Kako na  jednom mjestu kaže Sulejman Bulgari: „Ako je život more, a valovi  problemi i belaji koje sa sobom nosi,  nemojte bježati  i kukati! Jednostavno, naučite surfati!“ Ako je, pak, surfanje simbol za pravo življenje,  jasno je da se surfati ne može naučiti po bonaci i utihi, nego po vjetru i valovima,  odnosno u nevoljama i teškoćama.

​

Jedna od zanimljivijih  promjena koja mi se u životu dogodila,  bila je pojava sumnjičavosti  glede nekih znanstvenih teza  i znanstvenih spoznaja,  na kojima počiva suvremena predodžba svijeta  i svemira,  ali i čovjeka. Ta sumnjičavost i zapitanost nije se pojavila odjednom.  Ona  je u meni godinama tinjala,  ali više kao zapretena  vatra, bez otvorenih plamenih jezika. Ali, s nama je jednostavno tako. Da bismo nešto shvatili i prihvatili, nije dovoljno da u nama dođe do početne sumnje i zapitanosti,  nego je potrebno da naše nepovjerenja prema ranije usvojenim  i u sebe pospremljenim istinama, spoznajama, stajalištima, mišljenjima i drugim bihevioralnim uzorcima reagiranja i ponašanja  naraste do točke preokreta  ili tzv. kritične točke, do sljemena „vododijelnice“ na kojem nas samo korak lijevo ili desno odvodi  ili usmjerava prema sasvim drugačijim sadržajima  i vidicima od onjih dotadašnjih.

 

Ali, čak kada dosegnemo sljeme te razdjelnice,  još ni približno nismo u točki prevage prema novom, drugačijem.  Naime, da bismo se oslobodili starih mišljenja, vjerovanja, navika, stajališta itd., prvo se moramo izbaviti iz najstrože čuvana zatvora vlastite podsvijesti  i sivh bihevioralnih uzoraka ustrojenih i ustajalih u nama,  iz kojih dolaze diktati kako trebamo misliti, u što vjerovati, čemu se nadati, kako se vladati itd.  Iako o sebi rado mislimo kao bićima koja imaju slobodnu volju, nitko od nas nije niti može biti slobodan od samoga sebe, odnosno onoga što je pospremljeno u njemu na način određenih potreba koje moramo slijediti i po čijim se diktatima moramo ponašati, ako želimo preživjeti.  Biti  slobodan, naime, ne znači moći raditi što samovoljno hoćeš,  budući  da kod volje nema  samovolje, nego samo ono što nam dolazi iz celularne strukture našeg bića.  Ipak, usprkos svim ovim poteškoćama,  mi ne ustrajavamo vječno na istim istinama, istim vjerovanjima, mišljenjima, stajalištima, nego ih postupno mijenjamo tijekom cijeloga života,  a u trenutcima iluminacije i nadahnuća, ili nailaska velike patnje,  čak eruptivno. Tako se događa da često godinama osjećamo ili slutimo da nešto nije u redu s nekim našim spoznajama, usvojenim istinama, vjerovanjima, mišljenjima..., ali nam svejedno ne polazi za rukom proniknuti  u njihovu srž i nedvojbeno otkriti  u čemu je njihova pogrešnost. Ali  i tu postoji  kritična točka. A kad ju dosegnemo, jednostavno nam svane, tako da se nehotice upitamo: Kako nešto tako jednostavno i po sebi evidentno nisam ranije svatio i otkrio.

Kod ljudi, koji su svoj život pretvorili u kontinuirano, cijeloživotno obrazovanje, i koji su u sebi akumulirali puno znanja, po pravilu se razvije intenzivno povjerenje prema  tom znanju, pa onda i u znanost kao izvor toga znanja i tih spoznaja. A kada vam stećena znanja i znanost postanu svetinja, onda ste često u sebi preslabi da sagledate pravu istinu o znanosti i učinite neke pomake. U tom smislu bi se moglo reći da možda ništa nije tako teško kao osloboditi se ovisnosti o vlastitom misaonom sustavu i promijeniti ga. Pa iako je tako, „možda se upravo u toj promjeni krije istinska nada ljudskoga roda“.

​

Na žalost, ili na radost, ljudski rod nikada nije olako prihvaćao fundamentalno nove istine i spoznaje. To su na svojoj koži iskusili svi oni koji su otkrili novu istinu i ponudili ju ljudskom rodu. Kada je u pitanju priznanje nove istine od ljudi, ona mora, po Schopenhaueru, proći kroz nekoliko faza prije nego ju ljudi prihvate: „Svaka istina prolazi kroz tri faze prije no što postane priznata. Najprije ju ismijavaju, potom  ju opovrgavaju i naposljetku ju drže očitom“.

 

Svjesni ove procedure i ovakva procesa,  kroz koji prolaze nove ideje prije nego dožive svoju potvrdu, mnogi velikani ljudskog duha desetljećima su odlagali podastiranje svojih ideja javnosti,  iz straha od ismijavanja,  a često i istinskog progona. U tom smislu Kopernik je punih 30 godina strepio nad svojom idejom o heliocentrizmu, prije nego se odvažio izići s njom u javnost. A da je opravdano strahovao  pokazlo se u slučaju Giordana Bruna koga su, malo kasnije, zbog iste ideje spalili na lomači.  Kada se konačno usudio iznijeti svoju ideju pred javnost, učinio je to doslovce u posljednjem trenutku,  jer mu je prvi primjerak njegove knjižice  „De revolutionibus orbium caelstium“ uručen na dan njegove smrti. Na isti način je strahovao Faraday kada je nadošao na ideju „polje“. Danas u znanosti, napose u fizici i astronomiji,  niste nigdje prispjeli bez ideje „polje“. Ali za Faradaya ideja o polju bila je izvor prave panike. Kada ju je napokon sročio, nije ju odmah i objavio, nego je spis zaključao u sef Kraljevskog društva s napomenom da ga otvore tek nakon njegove smrti. Ništa drugačije nije bilo ni s Darwinom i njegovim idejama, s Newtonom i drugim velikanima ljudskog genija koji jednostavno nisu imali smjelosti sučeliti se s otporom ljudskog roda prema njihovim zamislima,  zbog čega su čekali skoro do zadnjeg svog trenutka da iziđu u javnst  i izlože se podsmijehu i otporu ljudi.

​

Nešto slično dogodilo se i meni. Kada sam svoje ideje sročio u knjigu, reakcija je bila prilično burna, iako je svega par primjeraka moje prve knjige dospjelo u knjižnice, a s time i u javost. Razbješnjen mojim idejama, jedan je čitatelj izdao tjeralicu za mnom sljedećeg sadržaja: 1. Uhititi Arveša; 2. Spaliti knjižnicu u kojoj se nalzi knjiga; 3. Knjižničare, koji su knjigu stavili na policu u knjižnici, poslati na robiju na deset do dvadeset godina; 4. Arvešu zatrti svaki spomen u svim registrima.

​

Za razliku od ovog ekstrema, neki su se o knjizi izrazili u ekstremnim pohvalama: Knjiga je svjetlost nakon stoljetna mraka i sl.

​

Koliko susret ljudi s novim idejama zna bit fascinantan i iritantan pokazuje sljedeći primjer:

Čini mi se da je to bilo 11.07.2012. Iskoristio sam mogućnost pisanja na Wikipediji  i na njoj postavio kratki prikaz svoje teorije o gravitaciji. Po meni, naime, gravitacija nije privlačna sila, nije ni u sebe savijeni  prostor – kako drži Einstein,  nego posljedica postojanja tzv. svemirskog tlaka. Pošto je svemir tvar u gibanju, svemiski tlak je prirodna posljedica sražavanja čestica u gibanju, a to znači da se sve, što u svemiru postoji, nalazi pod tlakom. A kada, u tvarnoj sredini pod tlakom, dođe do lokalnih pojava podtlaka,  onda je prirodno što čestice iz područja većeg tlaka nasrnu u područje podtlaka, kao što se događa kada u nekom prostoru pod atmosverskim tlakom aktiviramo usisavač. Čestice zraka (molekule dušika, kisika idr.) koje pri tom nasrnu u područje podtlaka u usisnoj cijevi usisavača,  pred sobom guraju papiriće, sitni otpad, smeće, koje onda upada u usisnu cijev. Vjerujući onome što vide, ljudi misle da usisavač usisava smeće u se, dok je to tzv.  „usisavanje“ u biti posljedica tiskanja, guranja smeća u usisavač iz vana. Na isti način se ponaša i Zamlja, kao i drugi svemirski giganti, unutar svemirskog tlaka, ali o tome više u raspravi o gravitaciji.

 

Kada sam, međutim, tri dana nakon gravitacije, na Wikipediju postavio svoje razmišljanje o Eeinsteinovoj teoriji relativnosti, već nakon tri sata sam otkrio da su mi s Wikipedije skinuli, maknuli obje rasprave. Ono što je u svemu tome najzanimljivije, bilo je obrazloženje toga postupka. Jedan od razloga je bio što sam u svaki prikaz stavio jedan link uz koji je stajalo da čitatelji o svemu mogu doznati više u knjizi koju mogu naći na adresi  ShopMyBooka. Pošto je ovo ocijenjeno kao reklamiranje knjige, bila je to moja greška za koju nisam znao da je greška. Međutim, puno je zanimljiviji drugi razlog, a on je glasio: Spomenuti  eseji ne spadaju u znanost negu u „pseudoznanost“.

​

Kad god se susretnem s ovakvim i sličnim etiketiranjem mojih teorija, uvijek me osupne količina neznanja nekih ljudi glede znanosti  i tzv. "znanstvenih teorija“. Da bi se znalo što je „znanstveno“ a što „neznanstveno“ ili „pseudoznstveno“, prvo treba znati što je znanost. Po definiciji „znanost je ukupnost sređenih i uopćenih znanja koja objašnjavaju činjenice i pojave unutar prirode i društva“. Naravno, moguće je naći i druge definicije. Ipak, ono što je bitno za znanost jest da se ona bavi činjenicama, a ne hipotezama, pretpostavkama, nagađanjima, slutnjama itd. Prema tome, kad god u znanosti naiđemo na teorije, a to znači na hipoteze, pretpostavke, zamišljaje, modele i sl., nikad nemamo posla sa znanošću, pa prema tome ni sa pseudoznanošću. Zašto?

Svijet u kojem živimo pun je nepoznanica, zagonetaka. Neke od tih zagonetaka ponekad uspijemo odgonetnuti  s pomoću znanstvene metode, ali ne uvijek. U biti, najveći broj tih zagonetaka uopće nije dostupan znanstvenoj metodi, pa onda niti može biti odgonetnut s pomoću nje.

​

Ali, mi smo ljudi, a to znači bića koja se ne mire s nepoznanicama i zagonetkama, nego ih pod svaku cijenu nastojimo odgonetnuti. Ako to nije moguće s pomoću znanstvene metode (s pomoću znanosti), onda takve nepoznanice pokušavamo proniknuti s pomoću razmišljanja, zamišljanja, nagađanja, predviđanja, maštanja i sl. Bitno je da se oslobodimo nepoznanica i da ih pretvorimo u „spoznanice“,  bez obzira na koji način. Radi se o tome da se mi u životu ničega toliko ne bojimo koliko straha,  a najveći  izvor naših strahova su nepoznanice. Ako, naime, nešto ne možemo podnijeti, onda je to strah pred nepoznatim.

​

U tom smislu, jedan od naših najvećih strahova je strah od smrti. Zašto?  Zato što ne znamo postoji li nešto i poslje smrti, ili je smrt jednostavno naš kraj.  Ako je smrt naš kraj, onda je to nešto strašno, jer ne postoji normalan čovjek koji se može pomiriti s mogućnošću da će jednom, uskoro, prestati postojati. Pošto se to nikako ne uklapa u naš misaoni sustav, strah pred skorašnjim ništavilom jednostavno je naša noćna mora ili, kako kaže S.Kierkegaard, „mučnina koja traje sve do smrti“. Pošto se te noćne more ni na koji način ne možemo osloboditi s pomoću znanstvene metode, utječemo se razmišljanju, zamišljanu, pretpostavljanju, naziranju, nagađanju, izmišljanju, maštanju i drugim sličnim aktivnostima kao jedinoj mogućnosti nalaženja izlaza iz ove mučnine. A to znači da, čim krenemo ovim putom, napuštamo sferu znanosti a ulazimo u sferu filozofije, a u slučaju smriti i religije.

 

Prema tome, iako je uobičajeno da kod ovakvih teorija i hipoteza govorimo o „znanstvenim“ teorijama, ni u ovim ni u ikakvim teorijama ne postoji ni „z“ od znanosti, a kamoli nešto više. Ako to vrijedi za sve teorije, onda vrijedi i za teoriju gravitacije, relativnosti, kvantnu teorije, teoriju evolucije itd.  Sve su to samo obične filozofske hipoteze bez trunke znanosti u sebi.

​

Kad ovo znamo, tim više bode u oči ljudsko neznanje koje pravi razliku između znanstvenih i neznanstvenih teorija, budući da su sve teorije neznastvene, a još više razliku između tobože znanstvenih i pseudoznanstvenih. Prema ovim „mudracima“ moja teorija gravitacije bila bi pseudoznanstvena, a Einsteinova teorija gravitacije znanstvena. Zašto? Postoji li itko na svijetu tko može reći što bi to bilo znanstveno u Einsteinovoj  teoriji  gravitacije? Ne valjda to što Einstein tvrdi da je prostor nešto što se može rastezati i sažimati, uvrćati i svijati, naprezati i opuštati? To što Einstein tvrdi, ne samo da nije nikakva znanost, nego nije ni filozofija, već obična maštarija i mitologija. I sada će neko njegovu teoriju držati „znanstvenom“ a moju, koja govori o postojećim i realnim zbivanjima u svemiru, pseudoznanstvenom!

Sučeljujući se uvijek iznova s ovakvim pojavama, nije mi ostalo drugo nego otvoriti vlastitu stranicu na internetu i poslužiti se ovim medijem bez bojazni hoće li neki „mudrac“ proglasiti moje ideje pseudoznanstvenim ili ne, i zatvoriti mi vrata prema javnosti.

Pošto sam ovih dana  izišao u javnost sa svojim dvjema knjigama, za početak ću se prvo baviti temama o svemiru ( temema  iz prvog dijela knjige „Znanost u banani“), a tek potom temama iz svoje teorije o čovjeku ili drugog dijela te knjige. Iako sam u početku držao da moje teorije o čovjeku ni približno neće biti uzbudljive i iritantne kao one o svemiru, pokazalo se da su uzbudljivije i iritantnije od prvih.  Bez obzira koliko nam  svemir  bio tajanstven,  čovjek je ipak puno tajanstveniji. Stoga je uistinu vrijedno truda makar samo doznati što sam sve otkrio i koje zaključke izvukao o nama, a bilo bi idealno kada bi  nešto od toga i primijenili u životu. Obje knjige možete naći na stranici http://www.shopmybook.com/hr/home

Svako dobro svima koji su dobre volje!

Srpanj,2012.