GLUPO, DA BOG KAŽE!

 

Postoje stvari koje općenito držimo istinitim, mudrim, pametnim, iako su dijametralno suprotne i istini i mudrosti i pameti. Za takve stvari Bosanci običavaju reći: Glupo, da Bog kaže.

 

Problem kod takvih stvari je u prividu. Često nam se priviđa da je nešto istinito, mudro i pametno, iako nije ni istinito, ni mudro, ni pametno, nego jednostavno glupo. Da spomenem nekoliko primjera.

 

Kada, recimo, ispustimo neki predmet iz ruke i on padne na tlo, prvo što pri tom pomišljamo jest da predmeti padaju na tlo zato jer ih Zemlja privlači. Uostalom, što bi drugo moglo biti? A kad jednom zaključimo da predmeti padaju jer ih Zemlja privlači ka sebi, to nastavljamo uzimati zdravo za gotovo, kao gotovu, riješenu stvar, bez ikakve dodatne potrebe za naknadnim propitkivanjem istinitosti tog vjerovanja. Naime, mišljenje da tvari padaju na tlo zato što ih Zemlja tobože privlači nije nikakvo znanje (nitko ne    z n a    zašto predmeti padaju), nego obično vjerovanje a, kao što znamo, vjerovanje nije dokaz ni za što. Vjerovanje je samo nagađanje, pretpostavljanje, zamišljanje i kao takvo nema u sebi nikakve dokazne snage niti nikakve obrazložene uvjerljivosti. Za vjerovanje se čak u Svetom pismu kaže: „Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!“

 

A da je vjerovanje, da Zemlja privlači predmete ka sebi, bezrazložno, besmisleno i glupo, postaje evidentno čim se upitamo kako  Zemlja nešto privlači, na koji način ili s pomoću čega?

 

Privlačenje, naime, nije jednostavan zahvat. Doduše, ako imate pomagala i sredstva za privlačenje, ništa jednostavnije od privlačenja. Ako ste, recimo, žedni i pred sobom na stolu imate čašu piva, što ima lakše od toga nego posegnuti rukom za čašom i napiti se piva ili vode, ako se radi o vodi. U tom smislu za „lako“ često kažemo: Lako kao napiti se vode. Ali, kad ne biste imali ruku ili drugih prikladnih pomagala, bila bi to nemoguića mislija, nemoguć pothvat.

 

Kada stalno, kao papige, ponavljamo da smo za Zemlju vezani ili pripeti zato jer nas Zemlja privlači, je li se ikad upitamo kako to Zemlja izvodi, kako nas privlači, na koji način i s pomoću čega? Ima možda nevidljive ruke ili nevidljive uzice s pomoću kojih nas drži uza se? Dobro, kažu ima gravitone koji to obavljaju mjesto nje. Kažu, tvrde, ali ne kažu kako to sada oni rade. S pomoću čega? Možda s pomoću „klinca“ – kako kaže narod?

 

Čim si postavimo ovakva ili slična pitanja biva jasno da tvrdnja, da Zemlja nešto privlači, ne pije vode, nije nikakav odgovor, nikakvo znanje niti ikakva istina, nego običan privid, obično vjerovanje ili još bolje obična glupost, jer među mrtvim tvarima ne postoji privlačenje budući da je nemoguće da postoji. Privlačenje je, naime, vrlo zahtijevan, složen i kompliciran zahvat, a mrtva tvar nema ništa s pomoću čega bi mogla nešto privlačiti. Ili, možda netko ipak   z n a   kako bi neka mrtva tvar mogla privuči drugu? Z n a? Stoga je vjerovanje da se mrtve tvari međusdobno privlače tipičan primjer za ono bosansko: Glupo, da Bog kaže!

 

Ali činjenica da mrtve tvari u svemiru još nisu ovladale tehnologijom privlačenja, zbog čega se dosad nikad ni nisu međusobno privlačile, tek je nevažan detalj u usporedbi s činjenicom da u svemiru uopće ne postoje nikakve privlačne sile koje bi bile u funkciji međusobnog privlačenja tvari i zahvaljujući kojima bi se tvari međusobno privlačile. Jedna latinska poslovica kaže: Primum vivere (esse), deinde philosophari.  Ako bismo ovu poslovicu malo prilagodili potrebama naše teme, mogli bismo ju parafrazirati ovako: Da bi nešto u svemiru moglo djelovati i utjecati, prvo mora biti, postojati.

 

Kada bi nekoč katolički biskupi obilazili župe u svojoj biskupiji, običaj je bio da se u trenutku njihova dolaska oglase crkvena zvona. U jednoj župi se, međutim,   zvona nisu oglasila. Na biskupov upit zašto zvona nisu zvonila, župnik je odgovorio: Nekoliko je razloga. Prvo, nema zvona. Drugo,...Ne treba drugo, dovršio je biskup.

 

Kao i u priči o zvonjenju, puno je razloga zašto se u svemiru tvari međusobno ne privlače, niti mogu privlačiti. Na prvom mjestu je taj što u svemiru ne postoje nikakve privlačne sile, što je ekvivalent onom – nema zvona. I mjesto da „nema zvona“ bude znanstvenicima dovoljan razlog za odustajanje od privlačnih sila, oni su svoj suvremeni model svemira skoro isključivo sazdali na postojanju privlačnih sila i njihovoj ulozi u funkcioniranju svemira. Stoga osjećam živu potrebu da upravo o nepostojanju privlačnih sila u svemiru kažem ovdje nekoliko riječi i iznesem nekoliko dokaza.

 

PRIVLAČNE SILE – GLUPOST NAD GLUPOŠĆU

 

Jedna od najvećih gluposti koju je ljudski um ikad smislio jest ona o privlačnim silama u svemiru. Prema suvremenom znanstvenom modelu svemira, kao što znate, svemirom upravljaju četiri sile, sve odreda   p r i v l a č n e   osim jedne koja može biti i odbijajuća: Gravitacijska, slaba i jaka nuklearna i na koncu elektromagnetna i kao privlačna i kao odbijajuća. Prema tom modelu, dakle, u svemiru ne samo da postoje privlačne sile, nego u njemu imaju odsudnu ulogu, jer bez njih svemir ne samo da nikad ne bi bio kakav danas jest, nego je pitanje bi li uopće bio. Što ovakva predodžba nema ama baš nikakve veze sa stvarnošću, to gore po stvarnost, a ne po predodžbu.

 

Jednom sam negdje pročitao da ljudska glupost ponekad raste proporcionalno broju diploma koje netko stekne: Što više diploma steknu, to neki bivaju gluplji. Zašto? Zato, jer znanje na svoj način petrificira ljude praveći od njih okamine. Mi smo, naime, ono što smo pohranili u sebe i što nosimo u sebi. Sve ono što smo na bilo koji način u životu iskusili i naučili, nikad ne nestaje niti biva izbrisano, nego biva imprintano (upisano) u „grundplatu“ naše podsvijesti spremno da u nama oživi istog trena čim bude osvijetljeno zrakom naše svijesti. U tom smislu mogli bismo reći da naša prošlost nikad nije samo prošlost, nikad nije nešto iza nas, nego se radi o nečemu u nama, o zapretenoj vatri u nama koja u svakom trenutku naše sadašnjosti može biti raspirena i oživljena, ponekad do neslućenih razmjera. Ta pohranjena prošlost u nama, pohranjena iskustva i znanja ponašaju se kao matrica ili softver iz kojeg i kroz koji onda reagiramo na izazove, iz njega mislimo, vjerujemo, zaključujemo, podržavamo i održavamo odgovarajuće svjetonazore itd. Ali ne samo što iz te matrice i kroz nju djelujemo, nego ona u nama proizvodi (stvara) svojevrsne percepcijske leće kroz koje sada mora proći sve ono što izvana pokušava ući u nas i ukotviti se u nama. Ako to što ulazi u nas odgovara uzorcima u našoj podsvijesnoj matrici, naše percepcijske leće će dati placet, u protivnom će, poput zaštitara, spriječiti ulaz svemu što nije u suglasnosti s već postojećim sadržajima u nama, pogotovo ako im se suprotstavlja. To je razlog zašto se odranije akumulirano znanje u nama može pretvpriti u nepremostivu barijeru za otvorenost prema novim znanjima i spoznajama. A to je i razlog, kako kaže S. Kuhn, zašto do novih spoznaja i otkrića skoro nikad ne dolaze etablirani znanstvenici zatočeni u zatvoru vlastitih učmalih i bajatih znanja otprije i zaspalih u prošlosti, nego skoro uvijek mladi ljudi neopterećeni bremenom prošlosti, nego otvoreni za novo, ili i ljudi koji su novi u nekoj branši ili nekom području. I ne samo da takvi nikada ne dolaze do novih epohalnih spoznaja ili otkrića, nego se s vremenom pretvore u glavnu kočnicu svakom mogućem napretku bilo u znanosti bilo u životu. Usto, ako se slučajno baš oni (baš te znanstvene okamine) prihvate posla stvaranja „novih“ zamisli i teorija, u njihovoj produkciji jedino se mogu začeti i roditi gluposti, a jedna od najvećih od njih je teorija privlačnih sila u svemiru. Otkud nekomu uopće ideja o postojanju tzv.privlačnih sila, gravitacijske privlačne sile, na primjer?

 

U svom načinu zaključivanja mi često brkamo stvari, brkamo kruške i jabuke, kako običavamo reći. Kada promatramo svijet oko sebe, posvuda zapažamo različite boje. U biti, u svijetu oko nas ne postoji ništa što na neki način nije obojeno. Što je onda prirodnije nego pomisliti da su boje nešto izvan nas, nešto što ima vlastiti entitet i vlastitu egzistenciju? Ali je zaključak kriv. Boje nisu nešto što postoji izvan nas a mi ih samo zapažamo i promatramo, nego su boje nešto što isključivo postoji u nama, u našoj glavi, našem mozgu, umu i našoj svijesti, a izvan nas postoje samo vibracije koje potiču našu biološku opremu i našu svijest na proizvodnju i doživljaj boja u nama.

 

Ili, uzmimo toplinu! Kada ljeti upeče zvizdan, a mi se nađemo na otvorenu prostoru, spopadne nas takva toplina ili vrućina da se počnemo nemilice znojiti. Što drugo zaključiti u takvim trenutcima nego da nam je toplo zato jer je vani toplo, jer je zrak topao, jer je zemlja (tlo) ugrijana itd, a to znači da i toplina postoji kao nešto izvan nas, kao zaseban entitet, toplina kao toplina, a nama je toplo samo zato jer je toplo i izvan nas. Ali i ovog puta zaključak je pogrešan. Toplina, naime, nije fizikalni (fizički) fenomen, nego osjetilni fenomen, doživljajni fenomen, nešto što isključivo postoji kao doživljaj a ne kao događaj. Toplina je, naime, samo doživljaj koji doživljavaju osjetilna bića, a ne fizički fenomen koji ima vlastitu esenciju, vlastiti entitet ili vlastitu egzistenciju. Ono što mi doživljavamo kao toplinu samo je osjetilna posljedica gibanja atoma i molekula izvan nas. Kada se, recimo, atomi i molekule zraka oko nas gibaju brzinom od 500 km/s mi imamo osjećaj ugode jer molekule zraka, u srazu s česticama našeg tijela, izazivaju u tijelu količinu trenja koju mi doživljavamo kao toplinu (kao temperaturu od 25 stupnjeva Celzijevih). Kada bi se brzina gibanja čestica povećala na 1000 km/s, sudari tih čestica s našim tijelom više ne bi bili ugodni jer bi čestice zraka počele razarati naš organizam i u njemu izazivati osjet boli, a toplomjeri bi mjerili temperaturu od 900 stupnjeva Celzijevih. Naš je problem u tome što, kad gibanje črestica zraka u nama producira osjet topline (ugode) mi odmah pomišljamo da je toplina  nešto izvan nas, a ne samo u nama. A kad to isto gibanje u nama producira osjet boli nikomu ni na kraju pameti nije da pomisli da bi i bol mogla biti nešto izvan nas, nešto s vlastitom esencijom, entitetom i egzistencijom, a mi ju doživljavamo onda kada dođemo u dodir s njom, kao što doživljavamo toplinu kada dođemo u dodir s njom.

 

Takvih krivih zaključaka ili teorija, na temelju kojih gradimo modele svemira kao i naše svjetonazorske modele, jednostavno ima na pasja preskakala i upravo je njihova zasluga što o mnogim stvarima i u svijetu i životu imamo ne samo nakaradne percepcije, nego često potpuno besmislene percepcije. Jedna od mnogih takvih teorija je i ona o postojanju privlačnih sila u svemiru, iako se samo radi o posljedicama našeg krivog zaključivanja o nekim fenomenima koji se stalno događaju oko nas. U ovom slučaju to je fenomen privlačenja.

 

Privlačenje ili vučenje je nešto što se oko nas zbiva neprestano, na svakom koraku i svakom trenutku.Kamo god pogledamo netko nešto nosi, vuče, tegli, privlači. Pčele nose pelud, mravi vuku travke, zrna žita, krila skakavca, lokomotive vuku vlakove i t d. I kao što, kada nam je toplo ili hladno, zaključujemo da postoji toplina i hladnoća, što je lakše nego zaključiti da, ako postoji privlačenje, postoje i privlačne sile? Ali je i u ovom slučaju zaključak kriv, pogrešan. To što postoji privlačenje ili vučenje, ne znači da postoje i privlačne ili vučne sile, iako se nekima (svima) baš to čini. U biti, tzv. privlačne sile su samo   z a k l j u č a k, a ne stvarnost, nešto što bi postojalo. Upravo ću to pokušati dokazati u ovom eseju.

 

U kraju, u kojem sam proživio djetinjstvo, postojala je igra u kojoj su se rado nadmetali odrasli muškarci, a zvala se „kuka“. „Hoćemo li kuke?“ bio je čest izazov koji su momci upučivali jedni drugima. Igra se sastojala u tome što bi se međusobno uhvatili (zakvačili) srednjim prstom ruke i međusobno potezali dok jedan drugog ne bi privukli ka sebi. Onaj, tko bi privukao drugog, bio je pobjednik.

 

PRIVUĆI? Privući znači približiti, primaknuti nešto nečemu. Pitanje je kako? Što uzrokuje privlačenje? Čim si postavimo to pitanje odmah nam se s nevjerojatnom lakoćom nametne i odgovor: Što bi drugo uzrokovalo privlačenje ako ne neke privlačne sile? Ako tlačne sile uzrokuju tlačenje, guranje, tiskanje, što je logičnije od zaključka da onda privlačne sile uzrokuju privlačenje? Logičnije? Kakvi smo samo mi kreteni!

 

Sjetimo se priče o „kuki“! Igrači se međusobno potežu, pa tko koga privuče. Potežu? Što u njihovu slučaju znači potezati? Jedino mjesto na kojem se oni međusobno dodiruju jest unutarnja strana srednjeg prsta na ruci. I što s tom stranom srednjeg prsta čine suparniku? Svatko od njih svojim prstom samo pritište prst onog drugog i ništa više. I to sve do trenutka dok netko od njih prestane odolijevati pritisku drugoga i ne počne se, skupa sa svojim prstom, primicati drugomu. To primicanje jednog drugomu mi doživljavamo i opisujemo kao privlačenje. Ali, kao što iz ovog opisa vidimo, to privlačenje nije posljedica djelovanja nikakvih privlačnih sila, nego isključivo posljedica djelovanja tlačne sile: Tlačenja jednog prsta drugim.

 

Ovo nije samo pojedinačan slučaj ili pojedinačan primjer, nego pravilo. U biti, upravo je tlačenje uzrok svih međusobnih privlačenja tvari u svemiru, budući da se iza svakog tobožnjeg djelovanja privlačnih sila u svemiru (privid) uvijek i svugdje krije djelovanje isključivo tlačnih sila. Naime, uzrok privlačenja u svemiru nikad i nigdje nisu fantomske privlačne sile, nego uvijek i svugdje tlačne sile. Uostalom, što bi uopće bile privlačne sile? Naravno, isto što i tlačne. U svemiru, naime, ne postoje sile kao sile, sile kao aktivni agensi i igrači, budući da izraz „sila“ nije ništa drugo nego mentalno oruđe za opis načina na koji jedna tvar djeluje na drugu. Na tvar, naime, nikad ne djeluje neka sila, nego djeluje druga tvar silom. A s obzirom da su tvari uvijek u gibanju, jedini način na koji mogu djelovati jedna na drugu je međusobno guranje, udaranje, tiskanje, tlačenje. A privlačenje? Iznijet ću još nekoliko primjera za uvid da  privlačenje nije ništa drugo nego isključivo posljedica tlačenja među tvarima.

 

Uzmimo na primjer vlak. Iako je iz priče o „kuki“ evidentno da i vlak funkcionira na isti način, ipak potrošimo na objašnjenje nekoliko riječi. Između lokomotive i prvog vagona postoji samo jedan spoj: Postoji klin  ubačen kroz rupe na isturenim dijelovima lokomotive i vagona. Barem je nekad tako bilo. Kada lokomotiva krene naprijed, ona vrši pritisak na klin, a klin na vagon i tako diljem cijele kompozicije vlaka. Iako lokomotiva na taj način   v u č e    vlak, to vučenje nije posljedica djelovanja vučnih ili privlačnih sila, nego opet posljedica djelovanja tlačnih sila.

 

Naravno, mogao bih ovako nabrajati primjere do unedogled. Komu ova dva nisu dovoljna, dovoljno je da se sjeti bilo kojeg drugog primjera privlačenja u svemiru i u nijednom od njih neće otkriti nikakve privlačne sile, nego uvijek i svugdje djelovanje isključivo tlačnih sila. Kako nešto privući a da to nešto ne potisnemo? Privlačenje, naime, nije ništa drugo doli tlačenje, samo što to, koliko znam, nitko drugi dosad nije uočio i shvatio. Zahvaljujući toj pogrešci, predodžba koju danas imamo o svemiru do te je mjere iskrivljena da svemir nije ni nalik onome što jest. Zato i pišem ove stvari. Možda imam krivo, ali svejedno u meni tinja nada da se u čovječanstvu makar nekoliko pojedinaca dovinulo do te razine da makar mogu prihvatiti ovu moju novinu, kad već nisu imali sreće da ju sami dosegnu. Od ovoga što ja tvrdim  drugačije jednostavno ne može biti. A što ne može biti to i nije.

 

Sve što govorim za makrorazinu vrijedi i za mikrorazinu, za tzv. nuklearne sile – jaku i slabu. Priča o postojanju nuklearnih privlačnih sila samo je besmislen zaključak, a ne i stvarnost. A koliko je sve to glupo i besmisleno pokazat ću samo na jednom primjeru, a za ostale neka se svatko sam domisli.

 

Svima koji se bave ovom tematikom poznata je priča o međusobnom odbijanju čestica istog naboja, recimo elektrona (istoimeni se odbijaju) i međusobnom privlačenju čestica različitog naboja – elektrona i protona recimo (raznoimeni se privlače). Da bi nam predočio proces odbijanja među elektronima, John Gribbin ga uspoređuje „s rafalom metaka iz strojnice. Svaki elektron emitira struju čestica (fotona) i zato se trza, kao svaka pucaljka, unatrag, a u to isto vrijeme još ga pogađa i gura natrag struja čestica iz drugog elektrona. Nije onda čudo da se dva elektrona međusobno odbijaju.“

 

Iako se ovdje radi o čistom zamišljaju, čistoj mašti (nitko, naime, pouzdano ne zna što se zbiva među elektronima, ako uopće postoje kao elektroni), priča ipak zvuči racionalno, suvislo, smisleno...Ako elektroni uistinu međusobno razmjenjuju nekakve čestice, sasvim prihvatljivo zvuči da bi udarna struja tih čestica mogla dovoditi do njihova međusobna odalečivanja. Dakle, to makar. Ali, ako je to istina, što je onda s istinom da ta ista struja fotona, razmijenjena između elektrona i protona (razlika je samo u igračima a ne u načinu igre), ne dovodi do njihova međusobna odalečivanja, nego do njihova međusobna privlačenja? Po teoriji, naime, kada dva elektrona strojničkom strujom fotona „pucaju“ jedan na drugoga, oni se međusobno potiskuju, odguruju, odalečuju, a kada se tom istom strojničkom vatrom fotona međusobno gađaju elektroni i protoni, oni se međusobno privlače. I dok nam međusobno odbijanje elektrona, opisano na ovaj način, zvuči makar donekle smisleno i logično, što onda reći za međusobno privlačenje elektrona i protona s pomoću istog postupka nego – glupo, da Bog kaže! Zar je moguće da nas neki znanstvenici drže toliko glupima da misle da nam mogu prodati ovakve bedastoće? Ali, nije toliko problem u tome što nas oni drže toliko glupima, nego je pravi problem u tome što mi sami pristajemo biti toliko glupi da bez ikakve zadrške prihvaćamo sve što dolazi od znanstvenika, makar se evidentno radilo o bedastoćama nad bedastoćama. Ali, ne pristajemo samo mi biti glupi, nego i oni sami pokazuju istu razinu gluposti u sebi kada evidentne gluposti prihvaćaju kao najviše domete ljudske ingenioznosti uopće. I onda se čudimo kako i zašto im ne polazi za rukom stvoriti ujedinjujuću teoriju svemira u kojoj bi sve sjelo na svoje mjesto, a svemir zablistao u svoj svojoj omamljujućoj ljepoti i skladu? Ali, tako je to kad puzzle za sliku svemira ne uzimate iz stvarnosti, nego iz vlastitih mozgova koji ne razlikuju glupo od pametnog, a kamoli što drugo.

 

Ali, sve ove pojedinačne „znanstvene“ gluposti male su bebe u usporedbi s onom glavnom, osnovnom i temeljnom: S vjerovanjem u postojanje tzv. privlačnih sila u svemiru. Ono što na tom području zbunjuje znanstvenike, a s njima i cijelo čovječanstvo, jest činjenica što u svemiru uistinu postoji privlačenje kao fenomen, pa im se čini smislenim da onda moraju postojati i nekakve privlačne sile. Ako, naime, nešto guramo s pomoću tlačnih sila, onda se nekima čini logičnim da nešto privlačimo s pomoću privlačnih sila. Ovakav način razmišljanja i zaključivanja toliko je uvriježen u našem životu da ga prakticiramo skoro na svakom koraku.

 

Uobičajeno je, recimo, da na zaljubljivanje između muškaraca i žena gledamo kao na međusobno privlačenje. U svijetu je mnogo i muškaraca i žena, ali se ne zaljubljujemo u sve njih, nego samo u one koji nam se učine privlačnim i koji nas privuku. U biti, ni u ovom slučaju nema ni govora o privlačenju. Privlačenje kao način samo je privid. U stvarnosti, ne priklonemo se nekoj osobi zato što nas one privlače, nego zato jer nas nešto iz nas samih, iz naše nutrine sili prema nekoj osobi. I upravo zato jer se kod zaljubljivanja radi o procesu u nama, a ne nečemu izvan nas, razlog je što smo u stanju zaljubljenosti jednostavno nemoćni da se protiv njega borimo i da mu se odupremo.

 

Ista je stvar kad govorimo da Sunce izlazi i zalazi, da se uspinje i spušta itd. Iako znamo da prividno ponašanje Sunca nije posljedica specifičnog gibanja Sunca nego specifičnog gibanja Zemlje, mi i dalje ustrajavamo na načinu izražavanja kao da se radi o ponašanju Sunca, a ne o ponašanju Zemlje. Ali, nije problem u našem načinu izražavanja. Problem nastaje onda kada svemirske privide počnemo uzimati za svemirsku zbilju i kada upravo na njima i iz njih pokušavamo stvoriti svoju predodžbu o svemiru. Zato i nije čudo što nam ne ide s ujedinjenom teorijom svemira budući da ju pokušavamo sazdati od već postojećih teorija koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću, a koje se upravo zbog toga međusobno ponašaju kao rogovi u vreći.

 

Da bismo nekako došli na zelenu granu, jedini način je u cijelosti odbaciti teoriju postojanja privlačnih sila u svemiru i prikloniti se mojoj teoriji o postojanju samo jedne sile, unae et unicae, naravno tlačne sile. Naime, razlika između primicanja (privlačenja) i odmicanja nije u načinu njihova uzrokovanja, nego u smjeru njihova gibanja, djelovanja. I primicanje kao i odmicanje nečega uvijek je posljedica tiskanja, guranja, a nikad tobožnjih privlačnih sila koje kao takve uopće ne postoje. Bilo da nešto primičemo ili odmičemo uvijek ga moramo pogurati, potisnuti, pitanje je samo činimo li to prema sebi ili od sebe. A ako ne postoje, zašto ih onda nasilu ubacivati u svemirske igrokaze i hiniti da kroz njih svemir bolje razumijemo, kad ga u biti činimo nerazumljivim i nestvarnim.

 

„Svemu dođe kraj osim ljudskoj gluposti“

Pisano 26. XI. 2015.

 

COGITO, ERGO SUM!

 

Tko nije čuo za Descartesovo „Cogito, ergo sum“, ili u prijevodu „Mislim, dakle postojim“? Za obične filozofe ovoga svijeta, ova Descartesova maksima jedan je od najvećih dometa ljudske misli, ljudskog genija uopće.

 

Otkad postoje filozofi, a postoje otkad i ljudi, jedan od najtežih filozofskih problema bio je dokazivanje vlastita postojanja. Naime, spoznaja samoga sebe uvijek se pokazivala kao trnovitija i mukotrpnija od spoznaje vanjske zbilje. S druge strane, upravo je spoznaja sebe bila na svoj način temeljnija, fundamentalnija, bazičnija i kao takva osnovnija pretpostavka bilo kakve spoznajne pouzdanosti. Kakva, naime, korist od toga ako spoznamo da oko nas postoje razne stvari, ako nismo sigurni u postojanje nas samih kao spoznajnog subjekta? Naravno, stvari u svom postojanju oko nas objektivno ne ovise o postojanju spoznajnih subjekata, ali bez postojanja spoznajnih subjekata samo postojanje vanjskih stvari jedva da bi se razlikovalo od njihova nepostojuanja, budući da ne bi bilo nikoga tko bi prepoznao ili konstatirao njihovo postojanje. A bez znanja (svijesti) o postojanju, postojanje gubi svoj smisao i vrijednosno se izjednačava s nepostojanjem. U tom smislu (samo u tom smislu) je postojanje spoznajnog subjekta pretpostavka postojanja svega drugog. Stoga, veliki mislioci dokaze postojanja svemira nisu tražili u svemiru, nego u sebi. Nisu tražili ni u svom tijelu, jer ni ono po sebi nije moglo ništa dokazati, nego su dokaze svog postojanja tražili u svom „duhu“, u onome po čemu su oni bili subjekt spoznaje, a to znači u svojoj svijesti i njezinim sposobnostima.

 

Kada se Aurelije Augustin uhvatio u koštac s dokazivanjem postojanja onda se nije oslonio na činjenicu da nešto vidi, čuje, pipa i sl. Dokazi te vrste nisu imali snagu uvjerljivosti jer se uvijek iznova pokazivalo da osjetila nisu pouzdani svjedoci. Stoga je trebalo naći nešto čvršće i pouzdanije, nešto što se u svojoj pouzdanosti nije dalo ni s čim oboriti. A jedino što je bilo tog “kalibra” bila je svijest o vlastitom postojanju. Ta svijest o vlastitom postojanju za Augustina je najjače dolazila do izražaja u činjenici sumnjanja. Činjenica što može sumnjati i što sumnja – za njega je bila neoboriv dokaz vlastitog postojanja, budući da nije bilo nikakve sumnje da sumnja. Činjenica da je bilo moguće u sve posumnjati osim u samu sumnju navela ga je na aksiom: “Sumnjam, dakle, postojim!” Slijedeći istu logiku i oslanjajući se na iste činjenice kasnije će Rene Descartes preinačiti Augustinov “dokaz” u danas puno poznatiji aksiom: “Mislim, dakle, postojom”. Dok je za Augustina činjenica sumnjanja bila dokaz vlastitog postojanja, za Descartesa je to bila činjenica mišljenja.

   Ono što je ovdje vrijedno zapaziti jest da ni Augustin ni Descartes dokaze postojanja svijeta ne izvode iz činjenice postojanja nečega materijalnog, vidljivog, opipljivog, nego iz činjenice postojanja nečega netvarnog, duhovnog. Ono što je, po njima, pouzdano i neprijeporno nije postojanje tvarne zbilje, nego postojanje duhovne zbilje. Tek na temelju utvrđivanja postojanja duhovne zbilje moguće je tragati za dokazima postojanja tvarne zbilje, jer bez postojanja duhovne zbilje ne bi bilo nikoga tko bi mogao zapaziti postojanje materijalne zbilje, tko bi mogao dokazati postojanje tvarne zbilje, a ono što nije dokazano kao da ni ne postoji.

 

 

Svima onima koji su studirali filozofiju, a vjerojatno i svima drugima, Augustinovo i Descartesovo zaključivanje vjerojatno se čini krajnjim dometom ljudske umnosti i ljudskih misaonih sposobnosti. Ali, to je samo privid, površan zaključak, da ne kažem obična bedastoća. Naime, ni sumnjanje ni razmišljanje nisu nikakav dokaz za naše vlastito, osobno postojanje, za postojanje nas kao nas, jer nismo mi kao mi autori svojih sumnja i misli, nismo mi oni koji nešto sumnjamo ili mislimo, budući da su sumnje i misli događanje u nama koje producira naš nutarnji procesor, a ne mi kao osoba. Kao što naša probava nije proizvod naših osobnih htijenja ili odluka, nego rezultat nekih spontanih, automatskih, od naše volje neovisnih procesa u nama, tako ni naše misli nisu rezultat naših osobnih nastojanja niti proizvodi našeg „ja“, nego proizvodi nekih procesa u nama koji se zbivaju spontano i bez utjecaja našeg „ja“. Kada bismo mi bili mislitelji misli u nama, onda bismo po želji mogli prestati misliti, ali ne možemo, Misli su kao nezajažljiva rijeka (bujica) koja kroz nas teče bez obzira htjeli mi to ili ne, a mi smo samo njihovi promatrači, svjedoci i selektori, a ne i njihovi autori, proizvođači. A to znači da mišljenje nije nešto što mi osobno činimo ili produciramo, nego nešto što se u nama događa automatski, spontano, samo od sebe, pa onda niti može biti dokaz za postojanje nas kao nas, kao osoba ili kao „ja“, nego samo za postojanje nečega u nama što nije identično s nama.

 

Između misli i nas postoji odnos kao između neba i oblaka. Misli su oblaci, a mi smo nebo. I kao što oblaci niti su nebo niti proizvod neba, tako ni misli niti su mi niti proizvod nas. Oblaci, naime, nemaju svoj izvor ili svoj ishod u nebu, nego u nečem sasvim drugom. Isto i misli: Nismo mi izvor ili ishod misli, nego je izvor u našoj biološkoj opremi koja ih proizvodi samostalno, neovisno od nas, a mi ih onda prisvajamo kao svoje i s njima se poistovjećujemo. Misli, naime, jednostavno odnekud struje kroz nas, tutnje kroz nas, neprestano, nezadrživo, od jutra do sutra, bez naše privole ili pristanka. Prema nečijim prosudbama, kroz nas dnevno prodefilira i do 60 000 misli. Na žalost, poglavito istih misli, jučerašnjih, podgrijanih, bajatih, već viđenih, uz tek poneku današnju, novu, svježu, novorođenu. Pa iako misli nisu naš vlastiti proizvod, proizvod onoga što mi istinski jesmo, mi ih ipak rado proglašavamo svojim i poistovjećujemo se s njima. Upravo je ovo poistovjećivanje razlog što, kad se netko ne slaže s našim mišljenjem ili kada ga nedajbože napada, mi to doživljavamo kao neslaganje ili kao napad na sebe, a ne na mišljenje. To je kao kada bi napad na oblake nebo doživjelo kao napad na sebe, iako oblaci nemaju ništa zajedničko s nebom. Ali, za razliku od nas, nebo se ne poistovjećuje s oblacima, ono „zna“ da oblaci nisu nebo i da napad na oblake nije napad na nj. Za nebo, oblaci su efemeris, prolazno događanje, dođu i prođu, niti mu svojim dolaskom što dodaju, niti svojim odlaskom što oduzimaju. Isto je i s mislima. Kao što nebo ne proizvodi oblake, tako i mi ne proizvodimo misli. One se pojavljuju od sebe, a mi se onda služimo njima kao svojima. One nisu mi, nego nešto izvan nas, ne--mi. Kada bismo ih tako doživljavali, bilo bi u redu. Ali, pošto se uglavnom poistovjećujem sa svojim mislima kao i s predodžbom koju te misli stvaraju o nama, misli nam postaju jedno od naših najvećih bremena, jer svaku povredu te predodžbe doživljavamo kao povredu sebe. Upravo je to razlog što su naši međuljudski odnosi postali tako ranjivi i što su upravo oni postali izvorom naših najčećih i najtežih frustracija.

 

Stoga, bez obzira koliko smo se navikli na „cogito, ergo sum“, bez obzira koliko to uzimamo zdravo za gotovo kao prikladan, pametan ili mudar aksiom, puno bi prikladnije za taj aksiom bilo reći: Glupo, da Bog kaže. Niti je misao naš proizvod, niti smo mi njezin proizvod. Misli ne proizvode nas, nego samo naš ego, a ego nije naše „Ja“, nego naše lažno , malo „ja“ Ali, otišli bismo predaleko kada bismo dublje zašli u ovu problematiku.

 

Za početak je dovoljno ako naglasim da gluposti, poput spomenutih, susrećemo na svakom koraku, da nam se jednostavno motaju oko nogu, ali da ih ne znapažamo jer smo se na njih navikli i jer ih generacijama uzimamo zdravo za gotovo i više uopće ne propitkujemo njihovu ispravnost ili istinitost. Napose su brojne i izdašne  tamo gdje bismo ih najmanje očekivali – u znanosti. Upravo njima posvećujem ovaj esej.

 

 

    Nastavljag se.