I. DIO

 

 

 

PRETHODNA NAPOMENA

 

„Znanost živi s greškama i od grešaka, uklanjajući ih jednu po jednu... Povijest znanosti nas uči da je najviše čemu se u znanosti možemo spoznajno nadati – sukcesivno poboljšanje našeg razumijevanja, učenje iz grešaka, asimptotski pristup univerzumu, ali praćen spoznajom da će nam apsolutna izvjesnost uvijek izmicati. Zauvijek ćemo biti pogrešivi.“ (Carl Sagan)

 

„U znanosti nema zabranjenih pitanja, nema svetih istina. Ta otvorenost spram novih ideja, spojena s rigoroznim, skeptičnim ispitivanjem svih ideja, dijeli žito od kukolja.“ (Carl Sagan)

 

Dobar dio naših tobožnjih „znanstvenih spoznaja“ sazdan je od hipoteza. Hipoteze, međutim, nisu odgovori na naše upite, nego samo  prigoda i povod za dublje, istinskije razumijevanje stvarnosti  kroz otkrivanje njihove pogrešnosti i stvaranje novih, manje pogrešnih hipoteza. U tom smislu, cilj ovog mog poricanja i rušenja nekih etabliranih hipoteza u znanosti nije njihovo potkopavanje i rušenje radi potkopavanja i rušenja, nego radi uvida u njihovu pogrešnost i besmislenost, ali i radi potrage za novim, suvislijim i smislenijim rješenjima nekih prirodnih zagonetaka i nepoznanica. Jedini  put u znanosti koji je vodio napretku i boljitku bio je učenje na greškama:  Njihovo uočavanje, uklanjanje, a onda pronalaženje novih, boljih rješenja.

 

U V O D

 

 Kad kažemo ludnica obično pomišljamo na bolnicu za liječenje umno ili duševno poremećenih osoba. Naravno, ovdje se poglavito radi o poimanju ludnice u doslovnom, užem smislu. Ali, to nije njezin jedini smisao. Postoji ludnica ili ludnice u širem smislu riječi pod kojima podrazumijevamo općenito kaotična, turbulentna društvena stanja ili zbivanja u svijetu. Znate ono kad uzviknemo: „Ludnica, ljudi!“  Sve ovisi o tome što tko shvaća pod ludnicom i luđacima.

 

Po jednoj definiciji ludila (Manfred Lutz), „ludilo je nesposobnost promjene perspektive“.  Po njemu, luđak je čovjek koji „cijeli svijet vidi isključivo s jednog jedinog dominantnog motrišta“. Iako takvi ljudi u uobičajenim životnim prilikama reagiraju sasvim normalno, kad su u pitanju situacije ili svjetonazorski pogledi unutar kojih dominira samo jedna ideja ili jedna zamisao, nikakav ga razuman argument ne može odvratiti od te zamisli. To naročito dolazi do izražaja u ideologijama koje, kao po pravilu, pokazuju karakteristike nalik ludilu: i one na svijet ne gledaju iz različitih motrišta, nego uglavnom iz jednog. A kad nešto gledate samo iz jednog motrišta, ne samo da ste slijepi za sva druga, nego upravo to motrište biva odsudno ne samo za vaš način mišljenja i zaključivanja, nego i za  vaše ponašanje.

 

Da  se ova rasprava ne bi pretvorila u teoretiziranje bez granica, pokušat ću u sljedećem primjeru pokazati što podrazumijevam pod dominantnom mišlju kojoj se jednostavno ne možemo ili teško uspijevamo oduprijeti kada ona preuzme moć nad nama, makar samo u nekim ograničenim područjima našeg  reagiranja i ponašanja, iako se u drugim segmentima našeg življenja i djelovanja sve odvijalo na uobičajen, normalan način.

 

Vic govori o pacijentu koji je završio u ludnici jer je imao neodoljivu potrebu pračkom razbijati prozore u susjedstvu ili gdje bi se već „obreo“. Pošto u ludnici nije mogao doći do pračke niti materijala za pračku, njegovo ponašanje brzo je ušlo u normalu, pa je konzilij psihijatara počeo pomišljati da ga puste kući. Uoči samog izlaska na slobodu, obrati mu se ravnatelj ludnice: „Sada, kad iziđeš, što ćeš prvo poduzeti?“ „Otići ću kući“, odgovori pacijent. „A onda?“ „Onda ću odvesti ženu u spavaću sobu i skinuti ju.“ „A onda?“ – uporno nastavlja liječnik. „Onda ću joj izvući gumu iz gaća, napraviti pračku i krenuti u akciju.“

 

U ludnicama pacijente liječe s različitim lijekovima, poglavito onima koji ih smiruju i onesposobljuju za ekscese kojima su skloni. Ali, ta sredstva (tablete, kapsule, injekcije...) po pravilu uopće ne liječe pacijente, nego ih samo „umrtvljuju“. Proizvode vlastita uma ne možemo liječiti tabletama, mastima ili injekcijama, nego umom. Ono što se događa u našem umu, može nadjačati ono što se događa u našem tijelu ili našem ponašanju. Prema Manfredu Lutzu, jedino što istinski može izliječiti pacijenta jest – PROMJENA PERSPEKTIVE. Uspije li terapeut pomoći pacijentu da život počne promatrati ili sagledavati s različitih stajališta, može mu otvoriti obećavajući izlaz iz životne stranputice i kolotečine u koju je naizgled beznadno zapao i zaglavio se. Stoga poboljšanje ili ozdravljenje od umnih ili duševnih poremećaja nije moguće samo s pomoću farmakopijskih proizvoda, nego je prije svega potrebno aktivirati ogromni potencijal unutarnje farmakopije, a to je moguće isključivo s pomoću misli, osjećaja i vjerovanja, s pomoću aktivnosti uma, a ne tableta.

 

Gledano s ovog motrišta, nisu luđaci samo oni koji su se iz nekog razloga obreli u ludnici, nego su na neki način i svi ostali pomalo ludi, iako slobodno hode ovim svijetom kao normalne i razumne osobe. U biti, veoma je malo ljudi koji baš kao pojedinci zaslužuju tretman u ludnicama. Ali, zato postoji nešto što zovemo kolektivnim ludilom i od čega, više-manje,  skoro svi odreda bolujemo, iako to ne držimo ludilom nego uobičajenim, karakterističnim ljudskim ponašanjem u određenom vremenu ili unutar određenog zbivanja, događanja.

 

Kada bih ovdje počeo nabrajati sve luđačke situacije koje premrežuju naš svagdanji život i u kojima se ponašamo luđački – lista bi bila poduga. Problem, međutim, nije u duljini liste, nego što takve situacije mi sami nikad ne prepoznajemo kao luđačke, nego kao nešto sasvim normalno, kao normalno stanje naše svakodnevice ili našeg uma. Uostalom, kako uopće prepoznati ludilo ako je ono naše vlastito, dio nas i unutar nas, ako se radi o našem vlastitom načinu mišljenja, reagiranja, zaključivanja, ponašanja? Kako prepoznati ludilo u sebi ako se sami ponašamo u skladu s njim (u skladu sa sobom) i ako kroza nj sami mislimo, reagiramo, zaključujemo, mjesto da ga stavimo pod zdravorazumsku lupu i o njemu donesemo sud sine ira et studio (ni po babi ni po stričevima)? A ono što se događa u našem umu puno je jače i moćnije od onoga što se događa u ostatku našeg tijela, budući da upravo o ustroju (sadržaju) našeg uma ovisi kako ćemo nešto vidjeti i doživjeti. Mi, naime, stvari ili pojave  nikad ne vidimo kakve su u sebi, nego uvijek ovisno o našim apriornim, odranije u nas imprintanim polazištima i paradigmama. Gledati i misliti kroz um znači uvijek gledati i misliti iz neke opsesivne ideologije otprije ugravirane u nas. Stoga, biti slobodan i otvoren prema novom znači biti slobodan od uma. Čim, naime, imamo ili slijedimo um mi smo unaprijed opredijeljeni i zadani: politički zadani kao socijalisti, komunisti, fašisti; religijski zadani kao kršćani, muslimani, budisti: nacionalno zadani kao Hrvati, Srbi, Francuzi...A kad smo unaprijed zadani, isprogramirani, opredjeljeni, ne možemo vidjeti stvari kakve jesu, nego samo onako kako nam ih uobliči i prezentira  um.

 

Problem je u tome  što se mi ne rađamo s umom, iako možda držimo suprotno. Um, naime, nije apriorna danost koju stječemo već u majčinoj utrobi i koju, kao vlastitu poputbinu, rođenjem unosimo u svijet. Ono s čim se rađamo je  živčani sustav, mozak, organ, alatka, a um je nešto što u sebi postupno izgrađujemo, oblikujemo, stvaramo, razvijamo. Ustvari, puno bi bolje bilo reći da um ne produciramo mi sami, nego ga u nama proizvodi društvo u kojem se nađemo nakon rođenja: roditelji, škola, religija i da ne nabrajam.

 

Utjecaj društva na nas općenito, napose na naš um, mogli bismo prikladno usporediti s hipnozom. Društvo jednostavno hipnotizira svoje pripadnike. U biti, društvo počiva na hipnozi i bez hipnoze ne bi ga ni bilo. Pripadnosti bilo koje vrste (nacionalne, svjetonazorske, ideološke, religijske, političke itd.) nisu ništa drugo nego manifestacije i posljedice društvene hipnoze. Kada nam cijeli život ponavljaju  nešto kao istinu, na koncu se sami pretvorimo u pokvarenu ploču sposobnu jedino za ponavljanje snimljenog, imprintanog, mjesto za istraživanje, otkrivanje i učenje novog. „Pretvaramo se u glas svojih gospodara, mjesto da budemo ljudi bez gospodara“ (Osho).

 

Iz toga slijedi da, iako je um nešto u meni, on ipak nije moj uradak, moj izum ili moj vlastiti doseg, nije moj nego samo projekcija društva u meni. Um nije nešto po mojoj mjeri,  mojim potencijama i potrebama, nego nešto po društvenom diktatu i društvenim uvjetima. Odatle u nama različiti umovi: humanistički, kršćanski, islamski, ateistički, američki...Pojedinac igra kako društvo svira (diktira) i pri tom misli da slijedi sebe.(Osho)

 

Društvo ne trpi originale. Zato stvara kopije. Mi nismo autori svojih svjetonazora, vjerovanja, ideologija, filozofija, svojih životnih stavova i opredjeljenja, nego smo žrtve društvenog ili kolektivnog pritiska, da ne kažem terora. (Osho)

 

Društvo ne trpi pojedince, samostalce, nego stado, ovce.  Čim nismo dio čopora ili stada, postajemo autsajderi, čudaci, izopćenici. Društvo, naime, voli ustajalost, kolotečinu, široke utrte putove kojima mnogi hode, a ne podnosi  krčenje i hod vlastitim stazama.

 

U ovom kontekstu čini se skoro nemogućim osloboditi se društvenih spona i ograda (zidova) izgrađenih u nama i koji nas drže u vlastitu zatvoru bez mogućnosti bijega, budući da smo sami i uznici i čuvari zatvora.

 

„Većina naših predodžaba o svijetu proizlazi iz niza pretpostavaka ranije usvojenih bez provjere ili uzetih zdravo za gotovo i koje više niti propitujemo niti istražujemo. Jednostavno ih držimo. Toliko su dio nas da o njima više uopće ne mislimo, nego mislimo iz njih, kroz njih, na način diktiran od njih. I kako onda promijeniti mišljenje kad već imamo formirano mišljenje?“  (B.Brennan)

 

Usvojene paradigme, teorije i mišljenja su spone koje nam ograničavaju radijus kretanja poput uzica na sputanoj kozi ili konju. Naša sloboda i mogućnosti u mišljenju i zaključivanju sežu donde dokle nam to omogućuju i dopuštaju spone kojima nas sputavaju i ograničavaju odranije u nas imprintane i ugravirane paradigme, istine, vjerovanja...

 

Negdje sam pročitao priču kako Indijci pripitomljavaju divlje slonove. Za vrijeme pripitomljavanja jakim ih lancima pripinju za stabla i tako im ograničavaju radijus kretanja. Kako pripitomljavanje napreduje, lanci bivaju sve tanji, čak toliko tanki da bi ih i dijete moglo raskinuti. Ali ne i slonovi. Čak i kad im skinu lance, oni ostaju na svojim mjestima  jer su za svoja mjesta sada sputani iznutra, iz sebe, a te je lance puno teže raskinuti.

 

Isto je i s ribama. Ako u akvarij s ribama stavite pregradu od stakla, ribe će uskoro prestati pokušavati  prijeći  kroz pregradu i plivat će samo do nje. Ako kasnije sklonite pregradu,  ribe će se i dalje ponašati kao da pregrada postoji  i plivati samo do nje.

 

Slično je i s nama. A dokle ta sputanost zna ići pokazuje primjer  jednog Rusa koji je godinama čamio u gulagu i podnosio najrazličitije terore. Kada je, međutim, Staljin umro, danima je plakao za njim kao za rođenim ocem. Toliko je bio tužan i potresen, da mu je trebalo 7-8 godina dok nije shvatio da uzrok njegovih patnja nije bio nitko drugi nego baš Staljin.

 

Odranije usvojeni, u nama upisani način mišljenja i poimanja određuje granice sposobnosti i mogućnosti  našeg  mišljenja i poimanja. U tom smislu,  naši uobičajeni načini mišljenja, poimanja, shvaćanja, vjerovanja itd. su štitnici ili naočnjaci koji nam onemogućuju pristup drugim i drugačijim načinima i na taj način čine nas zatvorenim, zatočenim, blokiranim za sve drugačije i novo što se ne uklapa u Prokrustovu postelju naših modela odranije. Sve to stoga, jer čim počnemo očijukati s novim motrištima ili novim perspektivama izlažemo se opasnosti remećenja naših već  usvojenih, instaliranih i ustabiljenih pretpostavaka o stvarnosti. A stvarnost je za nas, na mnogo načina i u velikoj mjeri, ono što o njoj mislimo, a ne ono što u sebi jest.

 

Mi  sebe običavamo definirati kao animal rationale, kao razumno biće. Ali ta priča o racionalnosti obična je fikcija, obično samozavaravanje, jer teško da smo u ičemu na tako niskoj razini kao u racionalnosti. U biti, mi smo toliko rijetko i toliko malo racionalni da teorija o tobožnjoj našoj racionalnosti uopće ne drži vodu. U praksi, racionalnost je raritet i mi ju tek u iznimnim situacijama prakticiramo, dok u svojoj svakodnevici obično ne slijedimo ratio, nego nagonske i druge diktate iz naše podsvijesti. Držimo se svjesnim bićima, ali u našem stvarnom, praktičnom životu svijest nema nikakve stvarne uloge. Eksperimentalna je činjenica da svijest ne prethodi našim namjerama, odlukama, zaključcima, aktivnostima,  nego uvijek beziznimno kaska za njima (eksperiment B. Libeta). Svijest, naime, nije niti  izvor niti razlog ičega što činimo u životu. Svijest ničemu ne prethodi u našem životu, ništa u našem životu niti potiče niti uvjetuje, nego samo promatra što se u našem životu zbiva i to nam onda poput zrcala predočuje i prezentira kako bismo, makar naknadno, prosudili svekoliku kakvoću svojih postupaka i na temelju toga izveli u sebi potrebne promjene, impritali nove, drugačije uzorke  budućeg ponašanja i tako stvorili pretpostavke za buduće ponašanje iz nove matrice.

 

Naš um je poput drva ili kamena u kojima urezujemo ili klešemo određene likove. Naša tragedija je u tome što se, nakon klesanja tih likova, njima klanjamo ili ih se bojimo. Recimo to ovako:  U svoj um prvo uklešemo viziju pakla, a onda se te vizije više ne možemo osloboditi, nego  je se počnemo bojati. To me podsjeća na jedan vic o čovjeku koji je u kamionu vozio rupe dok mu jedna rupa nije spala s kamiona, a on s kamionom upao u nju.

 

Ako u ovome što dosad napisah ima i zrnce istina, a ima je na tone, nedvojbeno je koliko smo u svemu što mislimo, prosuđujemo, zaključujemo,  planiramo, namjeravamo, postupamo i činimo ovisni o prošlosti, ovisni o onome kroza što smo sve prošli, proživjeli, iskusili i naučili. Kako netko reče, prošlost nikad nije samo prošlost jer čak, i kad nije nazočna u našoj svijesti, uvijek je nazočna u našoj podsvijesti u obliku matričnih uzoraka ili obrazaca kroz koje mislimo, vjerujemo i djelujemo i koje, nakon što smo ih jednom upisali u sebe, uzimamo zdravo za gotovo bez ikakve potrebe da ih ponovno propitujemo, preispitujemo, vrednujemo ili na bilo koji način dovodimo u sumnju. To je naš usud i to je glavni razlog što se s vremenom skoro svi pretvaramo u okamine vlastite prošlosti nesposobni da se odvažimo na novo, na izlazak iz rutine i kolotečine, što se radije pretvaramo u jedinku u čoporu, u ovcu  u stadu, u društvenu kopiju, mjesto da se oslobodimo ovisnosti o vlastitu umu, od identifikacije s njim, s nametnutim nam ideologijama, vjerovanjima, zabludama i predrasudama i sveg drugog smeća nagomilana u nama kroz prošlost, mjesto da barem od neke dobi mućnemo glavom i odvažimo se na vlastiti iskorak. Cilj društva je da u nama oblikuje um koji će nas iznutra držati  unutar unaprijed zacrtanih gabarita, ograda, utabanih staza...

 

Kada sam prije dvadesetak godina boravio u Austriji, poželio sam se popeti s prijateljem na lokalnu planinu visoku oko 1600 m. Ono što me pri tom usponu frapiralo bila je riječ „verboten = zabranjeno“ s kojom smo se susretali na svakom koraku. Za razliku od naših planina na koje se možete penjati stazama i bogazima koje sami odaberete, na tu planinu vodila je samo jedna utrta staza koja je vijugala kroz šume i pašnjake koji su mahom bili u privatnu vlasništvu. Bilo je dozvoljeno ići stazom, ali ne i skretati sa staze. Uz dijelove staze na kojima je lako bilo skrenuti na stranu (uz travnjake i pašnjake) stajala je oznaka da je „verboten“ silaženje sa staze jer se izvan staze radi o privatnu zemljištu. Ali, bile su i druge zabrane: bilo je „verboten“ brati šumske plodove kao maline, kupine, divlje jagode, bilo je „verboten“ brati gljive, cvijeće, ljekovito bilje itd. Taj „verboten“ me toliko osupnuo da sam, vrativši se doma, s tolikom  novom osviještenosti uživao u slobodi hodanja domaćim  krajolicima i terenima da mi se svaki odlazak u prirodu pretvarao u radost i užitak.

 

Svijet u kojem živimo pun je dominantnih ideja i zamisli koje nas toliko guše i sputavaju u našoj slobodi da se ponekad (često) u taj prostor ne može probiti ni jedna druga ideja, niti pojaviti druga perspektiva, ma koliko već usvojene ideje bile bajate, otrcane, krive, otrovne i sulude. Nije to slučaj samo u ideologijama, religijama, filozofijama, politikama, svjetonazorima, nego i u znanosti. Kada nekim područjima zagospodare neke ideje, ponekad je potrebno da prođu mileniji da bi se otkrilo grešku i nešto promijenilo. I kao po pravilu, u takvim slučajevima se uglavnom radi o idejama, zamislima iz ludnice, jer samo luđačke ideje mogu pretendirati za dominacijom, mjesto uvijek novim propitivanjem i uvijek novim potvrđivanjem i dokazivanjem.

 

Iako je znanost načelno otvorena za novo, u praksi se to teško događa i obistinjuje. Da bi u znanosti došlo do neke fundamentalne promjene u shvaćanju stvarnosti ponekad su potrebna stoljeća, pa čak i mileniji, iako su se u međuvremenu javljali ljudi s novim, svježim, zdravim, ispravnim idejama, ali se s njima nisu mogli probiti jer su uvijek iznova nailazili na nepropustan, neprijelazan zid već ranije usvojenih ideja i zamisli (često zamisli iz ludnice) koje nisu popuštale ni pred jednim racionalnim argumentom, nego su žilavo ustrajavale u svojoj nepopustljivosti ma koliko u svojoj biti bile lude i besmislene. Kako kaže Stanley Prustiner: „Na svakom raskrižju na cesti koja vodi prema budućnosti, tradicija je pred nas postavila deset tisuća ljudi da čuvaju prošlost.“ Uostalom, ako je nešto karakteristika ludosti, onda je to nepopustljivost, neugibljivost.

 

Znanost je puna takvih suludih zamisli. Tu ne mislim na pravu, istinsku znanost (istraživačku znanost) koja ozbiljno, mukotrpno proučava i istražuje zagonetke svijeta i pokušava odgonetnuti suptilnu zbilju koja se krije ispod razine fenomenološke i manifestne zbilje dostupne našim osjetilima. Problem je, naime, u tome što mi, prije nego dopremo do te suptilne zbilje, prvo se nađemo pred zidom vlastita neznanja glede istinskih procesa unutar svemirske stvarnosti, pa to onda pokušavamo kompenzirati s pomoću proizvoljnih zamišljaja, nagađanja, pretpostavaka, teorija, a veoma često s pomoću običnih maštarija i fantazmagorija ukorijenjenih u odranije usvojenim paradigmama bez ikakva utemeljenja u stvarnosti. Upravo je u tome naš problem. Ako, naime, uopće postoji nešto što bitno i sudbonosno obilježava naš  život, što u njemu ima dominantnu ulogu, onda su to naša prethodno stečena znanja, naša odavno usvojena polazišta ili prilazišta određenim fenomenima, naši unaprijed zadani načini mišljenja, zaključivanja, vjerovanja i stajališta o nečemu..., ukratko – naši otprije programirani viziri kroz koje nešto promatramo, predočujemo, doživljavamo, parcipiramo – jednom riječju naše paradigme.

 

O nekim zamislima iz znanstvene ludnice već sam opširno pisao na ovoj stranici, pa se ovdje ne bih ponavljao. Tu spadaju  moji eseji  o gravitaciji, o Velikom prasku, o valnočestičnoj dvojnosti i dr. Koga zanimaju moje opširnije rasprave o tim temama može ih jednim klikom naći na ovoj stranici. Ipak, za svaki slučaj, ovdje ću izložiti kratke sažetke tih rasprava kako bi i oni, kojima se ne čitaju te rasprave, dobili makar mali uvid o čemu se u njima radi i koliko beskrajna može biti ljudska glupost čak i u onom području kojeg držimo krajnjom mogućnošću naše spoznajne izvrsnosti – u znanosti. Na prvom mjestu reći ću nekoliko riječi o gravitaciji na primjeru koje se naša glupost i bezumnost popela na tako visok pijedestal da je tom uzletu ljudske blesavosti teško naći premca.

 

G R A V I T A C I J A

 

O gravitaciji je u znanosti  više-manje skoro sve poznato, sve osim jednog detalja: Što  ju uzrokuje? Svi naši pokušaji da s pomoću znanstvene metode doznamo ili spoznamo što uzrokuje gravitaciju doživjeli su fijasko, neuspjeh. Na tom području, kao i na mnogim drugim, znanost se dosad pokazala nemoćnom, impotentnom. I sve bi bilo u redu kad mi ljudi ne bismo bili inadžije. Ali, ako uopće postoji nešto što mi istinski jesmo, onda je to da smo radoznalci i da se ne mirimo s činjenicom da nešto ne znamo. Razlog tomu je taj što je neznanje jedan od najsnažnijih izvora straha u nama i za nas. Zašto se bojimo mraka? Zato što ne vidimo (ne znamo) što se oko nas zbiva pa to doživljavamo kao prijetnju po nas. Ili, zašto se bojimo smrti? Opet zato što ne znamo što nas poslije smrti čeka. Zato pod svaku cijenu tragamo za bilo čim što će nas osloboditi od tog neizdrživog straha. Kada je u pitanju smrt i ono post mortem,  tu obilno upadaju religije sa svojim tajnama i dogmama popunjavajući tako po sebi zastrašujuću prazninu i nudeći nam kakvu takvu utjehu, bez obzira bila ona cum fundamento in re ili samo izmišljotina, fantazmagorija. Važan je privid, placebo, a učinak placeba jedva da se razlikuje od aktivne tvari, od istine. Bilo da nešto istinski znamo ili da samo pouzdano vjerujemo, učinak je skoro identičan.

 

Ništa drugačije nije ni sa „znanstvenim“ teorijama. Pošto teorije stvaramo tamo gdje znanost posrne,  zakaže ili gdje se pokaže impotentnom, naravno da te teorije onda nemaju više nikakve veze sa znanošću niti se smiju zvati „znanstvenim“, budući da nisu plod istraživanja s pomoću znanstvene metode, nego isključivo plod čistog mentalnog propitivanja, promišljanja, zaključivanja, nagađanja, pretpostavljanja, a veoma često plod običnog maštanja ili čak izmišljanja po onoj: Bolje išta nego ništa. U tom smislu potpuno je krivo i besmisleno teorije zvati „znanstvenim“ budući da su teorije uvijek i beziznimno neznanstvene. A pošto su sve teorije beziznimno neznanstvene, onda je jednako besmisleno neke teorije etiketirati „pseudoznanstvenim“ kako bi se napravila tobožnja razlika između njih i „znanstvenih“ teorija, kako bi se neke teoretičare uvrijedilo. Teorije, naime, nikad nisu plod znanstvenog istraživanja, nego uvijek plod filozofskog promišljanja ili običnog zamišljanja i maštanja i kao takve su samo zamišljeni modeli za koje nikad pouzdano ne znamo slažu li se sa stvarnošću ili ne. Kako u svojoj knjizi „Veliko, malo i ljudski um“ kaže R.Penrose: „Ja sam pozitivist koji vjeruje da su fizikalne teorije samo matematički modeli koje mi izmišljamo, te da je besmisleno pitati se odgovaraju li one stvarnosti, nego samo predviđaju li one rezultate promatranja?“ Ako je tako, a jest, onda pitam: Koliko netko mora biti blesav da bi neku teoriju nazvao znanstvenom ili pseudoznanstvenom?

 

Kada su znanstvenici istražili sve što se dalo istražiti s pomoću znanstvene metode, na koncu su se našli pred zagonetkom koju znanost nije mogla odgonetnuti: Što uzrokuje gravitaciju? Ispustim predmet iz ruke i on padne na tlo. To vidim. Ali zašto uvijek padne na tlo, mjesto da ostane na mjestu, odleti  nastranu ili uvis? Do danas se nije našao nitko tko bi to znao ili ponudio dokaze da zna što uzrokuje gravitaciju. Naravno, osim mene. Ali, ne znati ne znači odustati. Što ne može znanost može naša ljudska imaginacija. Ostaje jedino pitanje otkud nam pravo zvati nešto „znanstvenim“ iako se isključivo radi o ljudskoj maštariji?

 

Ako nešto spada u temeljno ljudsko pravo, pa i potrebu, onda je to maštanje. To nije upitno. Ono što je upitno jest: Otkud nam pravo da neke notorne i evidentno glupe i sulude zamisli prihvatimo kao parexcelance znanstvene teorije a njihove tvorce genijalcima, kad se radi o ponižavajućim bedastoćama i stvarima koje jednostavno vrijeđaju zdrav razum?

 

Uzmimo na primjer Newtonovu teoriju gravitacije. On je, kao i mnogi drugi (i ja) tipičan primjer spoznaje da, ako je netko pametan u jednoj stvari, ne mora automatski biti pametan i u drugoj. Nitko nije pametan uvijek i svuda. Svi smo nekad pametni, nekad ne. Tako i Newton.

 

Za razliku od njegova tri osnovna zakona, kod gravitacije se potpuno srozao, obrukao. Zvuči nevjerojatno da je čovjek njegove mentalne izvrsnosti mogao tako jadno pogriješiti i gravitaciju proglasiti posljedicom nekakvih misterioznih privlačnih sila koje djeluju među tvarima samim tim jer su tvari. Ali, to nije sve. Možda se on samo našalio. Bubno i ostao živ. Veći problem je što su skoro svi poslije njega jednodušno prihvatili njegovu zamisao, pretvorili ju u školski predmet u svim školama diljem kugle zemaljske i tako do današnjeg dana, a da u njoj, do današnjeg dana, nitko nije prepoznao bedastoću nad bedastoćama, što u biti jest. Kako privlačne sile? Što bi bile privlačne sile? Zar nikad nije ništa privukao ka sebi? Kako je to učinio: S pomoću privlačnih sila ili s pomoću guranja prema sebi? U čemu je uopće razlika između odgurivanja i privlačenja: U različitim silama ili samo u smjeru djelovanja iste sile? Naravno, razlika je samo u orijentaciji ili smjeru djelovanja sile, a ne u njezinoj naravi ili vrsti. U svemiru jednostavno ne postoje nikakve privlačne sile, nego samo jedna i jedina – uvijek i isključivo tlačna sila. Sve dok to znanstvenici ne shvate, besciljno će lutati svemirskim prostranstvima u potrazi za rješenjima (objašnjenjima) svemirskih fenomena, budući da ni na koji drugi način ne mogu izići iz vrzina kola nepostojećih privlačnih sila. Kako je moguće biti toliko glup i  u svojim traganjima uvijek iznova posezati za nepostojećim igračima u svemiru, kad im se na dohvatu ruke ili pred nosom diljem svemira šepiri i paradira evidentno jasan i siguran odgovor u vidu tlačne sile kao jedinog agensa koji pokreće i upravlja svim zbivanjima u svemiru bez obzira radilo se o gravitaciji ili našem disanju.

 

U čemu je, dakle, razlika između odgurivanja i privlačenja? Zbog odsudne važnosti ovog pitanja usuđujem se još jednom ponoviti, makar me neki osuđivali zbog pleonazma: samo u orijentaciji, samo u smjeru.Inače, ni u čemu više. Bilo da nešto odgurujete ili privlačite, sila je uvijek ista – t l a č n a. Ne vjerujete? Pa probajte – probajte nešto privući! Bilo da nešto odgurujete od sebe ili privlačite ka sebi, uvijek ga morate pogurati,  potisnuti,  inače nema niti odgurivanja niti privlačenja. U svemiru jednostavno ne postoje nikakve specifično privlačne sile, ali zato postoji njihov privid. Kada smeće upada u usisavač nama se čini da ga usisavač usisava, uvlači (privlači), dok je u stvarnosti posve obrnuto. Kad uključite usisavač, u njemu nastane podtlak u odnosu na sobni atmosferski tlak, a onda se čestice zraka pod tlakom počnu sjurivati u usisavač i pred sobom u nj gurati smeće. Nama se čini (priviđa) da usisavač smeće uvlači, dok ga u stvarnosti okolišni zrak utiskuje u usisavač. Ili, kada dišemo: Mislimo da pri disanju uvlačimo zrak u sebe, da ga udišemo, usisavamo, dok je proces posve obrnuti. Da bismo udahnuli zrak naši prsni mišići moraju raširiti naš prsni koš zahvaljujući čemu unutar našeg prsnog koša nastane područje podtlaka u odnosu na vanjski atmosferski tlak i kao posljedica te razlike u tlaku vanjski zrak počne prodirati u naša pluća. I tako je to posvuda i u svemu diljem svemira. U svemiru jednostavno ne postoje nikakive specijalizirane privlačne sile, nego samo jedna sila, una et unica, tlačna sila kao posljedica gibanja svemirskih čestica i njihova međusobna sražavanja. U tome je sva tajna svemira. Današnji znanstvenici troše bilijune dolara i neizmjerno puno truda i vremena u pokušaju  ujedinjenja različitih tobožnjih privlačnih sila u jednu (jaka, slaba, elektromagnetna i gravitacijska), ali sve uzalud, sve za ništa, a samo zato jer vjeruju u postojanje nepostojećeg, u postojanje tzv. privlačnih sila, mjesto da se okrenu tlačnoj sili, jednoj i jedinoj u svemiru, i jednim potezom pera riješe probleme u svemiru i konačno ga shvate u svoj njegovoj jednostavnosti i velebnosti. Kada će ljudi ovo jednom shvatiti i reći kako se toga nismo ranije sjetili, mjesto što već stoljećima mlate praznu slamu i trate svoje dragocijeno vrijeme? A sve je tako jednostavno da ne može biti jednostavnije.

 

A da je Newtonova teorija gravitacije posve kriva i besmislena danas postoji toliko dokaza da bi se o tome mogla napisati cijela knjiga. Ali što uraditi kada su ljudi u svojim shvaćanjima toliko inertni da ih, kada jednom nešto u se asimiliraju i pretvore u način mišljenja, ni gomile najizvrsnijih dokaza ne mogu  uvjeriti u suprotno i  natjerati ih da počnu razmišljati na drugačiji način. Kako kaže ona poznata izreka: Ako se našem shvaćanju ili mišljenju protive činjenice – tim gore po činjenice. Upravo je to razlog što u školama i fakultetima diljem svijeta i dalje djecu i studente učimo Newtonovu teoriju gravitacije, da je gravitacija posljedica    p r i v l a č e n j a   među tvarima, iako je i pticama na grani jasno da je to obična bedastoća jer je u sukobu s činjenicom da u svemiru jednostavno ne postoje nikakve privlačne sile, pa ni gravitacijska.

 

Naravno, netko će odmah reći: Ako je Newtonova teorija gravitacije kriva, kako to da funkcionira?

 

Takvi zaboravljaju da nema teorije koja ne funkcionira. Svaka teorija funkcionira, barem za neke ljude. Mi danas vjerujemo da su munje i gromovi posljedica nekakva elekrtičnog pražnjenja unutar oblaka i teorija funkcionira. Ali je teorija funkcionirala i onda kada su ljudi vjerovali da su munje i gromovi posljedica Zeusova bijesa, Zeusove naelektriziranosti. Kada bi Zeusov bijes trajao kraće,dan-dva, stari Grci bi mu se pomolili i on bi se umilostivio i prestao grmiti. Ako bi njegov bijes potrajao, zaklali bi janje ili jare i prinijeli mu kao žrtvu i on bi se smekšao. Tako je i ta teorija uvijek funkcionirala, a funkcionirala bi i danas, bez obzira što tko mislio o njoj. Tko ne vjeruje neka ju testira pa će se uvjeriti. Kad ne bi bilo tako, što mislite što bi se dogodilo općenito s religijama?

 

Koga zanimaju dokazi ili razlozi protiv Newtonove teorije gravitacije neka  pročitaju moje brojne rasprave o gravitaciji na ovoj stranici. Za svaki slučaj  ovdje ću spomenuti samo jedan dokaz, a kao što je znalcima poznato, da bi se neka teorija srušila nije potrebno mnogo dokaza da je kriva, dovoljan je samo jedan. Kao u priči o zvonu. Zašto niste zvonili kad je trebalo? Više je razloga tomu. Prvo, nema zvona. Drugo...Ne treba drugo. Dovoljno je prvo.

 

O čemu se radi?

 

 Kada je Newton izrazio tvrdnju da je gravitacija privlačna sila, bilo je to uglavnom u smislu: “Bubno i ostao živ”. Tek tako – “bubno”! Provalio! Izvalio! Uostalom, što bi i bilo drugo ako nije privlačenje? I na tome je sve ostalo. “Reko ne poreko”. Tijela se međusobno privlače i točka, šlus! I tako je to skoro već tri i pol stoljeća. Svi znaju da je tako, svi drže da je tako, u svim školama učimo djecu da je tako, s koljena na koljeno prenosimo jedni drugima da je tako, pa kako onda da sad odjednom ne bude tako? Ali, kako znamo, čak ni u Zemaljskom raju nije sve bilo rajsko, jer je i tamo postojala anomalija, postojala je zmija kao kvaritalj igre i upropastitelj idile. Anomalija?! Upravo je to ono od čega strahuju tvorci teorija, budući da im anomalije ruše teorije kao kuće od karata. A ni teorija gravitacije nije lišena anomalija, malih, sitnih anomalija, ali dovoljno zaguljenih da gravitaciju, kao privlačnu silu, zdrmaju do u samu njezinu srž.

 

 

Iako bi bilo pretjerano tvrditi da to već i mala djeca znaju, odrasli zacijelo znaju da međusobno “privlačenje” dvaju tijela ovisi s jedne strane o umnošku njihovih masa, a s druge o kvadratu njihove međusobne udaljenosti. Ako to primjenimo na naš svemir to znači da tijela koja kruže jedna oko drugih moraju svoju brzinu kruženja podesiti srazmjerno udaljenosti od tijela oko kojih kruže. Kao kad na nekom užetu vrtimo uteg oko sebe. Da bi uteg ostao u orbiti mora doći do uravnoteženja gravitacijskog “privlačenja” s jedne stranje i centrifugalnih sila s druge. A to znači da će se uteg sporije kretati što je dalje od centra koji ga zadržava ili održava u orbiti.

 

 

Međutim, za razliku od ovakva očekivanja, 1933.god.švicarski astronom Fritz Zwicky je zapazio da se jato galaksija Coma ne ponaša baš prema spomenutom očekivanju. Naime, na rubovima spomenutog jata galaksija zvjezde su se gibale prebrzo da bi ih izračunata količina tvari u jatu svojom “privlačnom” silom mogla zadržati na okupu. Prema njegovu izračunu, vidljiva tvar jata Coma sadržavala je deset puta manje tvari ili mase nego je bilo potrebno da svemirska tijela unutar  jata drži na uzdi.

 

 

Činjenica, dakle, da svemirska tjela unutar jata galaksija Coma ostaju na okupu i uredno kruže oko svog centra, iako bi se po količini mase koju vidimo u jatu jato moralo rasuti, budući da brzina gibanja svemirskih tjela na rubovima jata nije usklađena s gravitacijskom silom jata, bila je jasan pokazatelj da se tu radi o anomaliji koja odskače od normalnog teorijskog funkcioniranja sile gravitacije. Međutim, pošto to ne može biti, pošto je gravitacija univerzalna svemirska sila, tu se nešto moralo nadograditi ili nadopuniti da bi se nekako spasilo i održalo teoriju. A kad se teorija spašava ne istinskim, stvarnim, činjeničnim zbivanjima u svemiru, nego zamišljenim ili izmišljenim postulatima, onda takvo spašavanje teorije nije ništa drugo doli šarena laža kojoj je cilj podržavanje privida bez obzira koliko bilo evidentno da je privid neodrživ i besmislen.

 

 

Naime, šezdesetih godina iznenada je na znanstvenu obzoru izronila  Vera Rubinova koja je bila predavačica na sveučilištu Georgetown u Washingtonu i bavila se rotacijom svemirskih giganata. U tom konteksu, skupa sa svojim studentima, izradila je rotacijsku krivulju ili grafikon koji je pokazivao kako se brzina zvijezda mijenja s udaljavnjem od središta galaksije. Prema pravilu o odnosu brzina i udaljenosti od centra privlačenja (sjetimo se užeta i utega), brzine su trebale opadati što su tijela dalje od središta. Ali nisu, ostajale su iste. Na početku ju je to navelo da posumnja u vlastite izračune. Ali, kada je 1970. završila rotacijsku krivulju za Andromedu i konstatirala da su rotacijske brzine zvijezda ostale iste bez obzira na udaljenost od središta, bilo je jasno da nešto definitivno ne štima: Ili nije valjala teorija gravitacije, ili je u igru trebalo ubaciti neki novi čimbenik koji bi spasio teoriju. Naime, brzine vanjskih zvijezda u Andromedi bile su takve da ih gravitacija vidljive tvari u Andromedi ne bi mogla zadržati, jer bi ih centrifugalne sile izbacile iz orbite i razbacale u svemirsku prazninu.

 

 

Kad se nekoj teoriji dogodi da ju treba spašavati ubacivanjem u jednadžbu nekih zamišljenih (izmišljenih) čimbenika, znak je da je teorija na klimavim nogama, da više ne zadovoljava postulirane kriterije, pošto bi se u sebi urušila kad ju ne bismo podupirali vlastitim izmišljotinama. Upravo onako kako se to dogodilo Ptolemejevoj teoriji geocentričnog sustava. U početku je teorija funkcionirala kako-tako, ali se unutar nje s vremenom počelo pojavljivati sve više anomalija tako da ju je, poput ribarske mreže, trebalo sve više krpiti, sve više nadopunjavati s novim izmišljenjim mehanizmima kako bi ju održali na životu. Na koncu se ipak urušila kada se pojavila ideja o heliocentričnom sustavu Nikole Kopernika.

 

 

Sada se to događa Newtonovoj teoriji gravitacije. S obzirom da je gravitacijska sila Andromede konstantna, udaljenije zvijezde morale bi se gibati manjom brzinom od onih bliže centru, kako ne bi pobjegle iz jata i odlutale u svemir. Ali se ne gibaju manjom brzinom, a ipak ostaju u jatu. Zašto? Pošto se znanstvenici drže teorije privlačnih sila kao pijani plota,  jedini su izlaz vidjeli u zamišljanju postojanja dodatne mase u galaksiji koju su, zbog njezine nevidljivosti, nazvali tamnom tvari. Bez ove namještaljke ili bi se galaksija raspala ili bi se raspala teorija gravitacije. Pošto se galaksija nije raspala,  jedini dosljedan i ispravan zaključak bi bio da Newtonova teorija gravitacije nije valjana i da ne drži vodu. Ali, odbaciti Newtonovu teoriju gravitacije značilo je odbaciti jedino “pouzdano” uporište pod  nogama u kakvu takvu prividno suvislu razumijevanju i objašnjenju svemira. Zato je trebalo potražiti ili izmisliti bilo što, bilo kakav surogat koji bi nam omogućio makar  lažni dojam da svemir i dalje razumijemo, iako pojma nemamo ni što je ni kako funkcionira.

 

 

 Da se to ne bi dogodilo, izmišljena je nova teorija, teorija tzv. tamne tvari. To što nitko ne zna postoji li tamna tvar, kao ni to što bi ona uopće bila, nema nikakve veze. Ipak se makar nešto “zna” o njoj: Ona sama ne svijetli, ne odražava vanjsku svjetlost, ne inducira mjerljivo “zračenje” i nikakvim ponašanjem ne odaje svoje postojanje, osim hipotetičkom gravitacijskom silom. Naime, jedino što “podupire” teoriju tobožnjeg postojanja tamne  tvari  jest besmislena teorija apsolutno nepostojećih privlačnih sila u svemiru. I znanstvenici, mjesto da napokon napuste besmislenu teoriju privlačnih sila i okrenu se realnim zbivanjima u svemiru, oni se i dalje nemoćno koprcaju u nerazmrsivoj mreži privlačnih sila besciljno lutajući u umjetno stvorenoj magli bez ikakva izgleda da iziđu iz nje i shvate da traže na pogrešnu mjestu.

 

 

Pa ipak, iako je tako, iako se radi samo o izmišljotini,  upravo je “tamna tvar” ušla u jednadžbu ili recept svemira, ona je postala conditio sine qua non bilo kojeg suvremenog govora o svemiru, novoj fizici, kozmologiji, a napose svim onim alternativnim svjetonazorima koji jednostavno gladuju za povezujućim i objedinjujućim čimbenicima u svemiru, jer su upravo takve teorije neiscrpan izvor nadahnuća za nove zamišljaje i nove maštarije. Stoga ne čudi što je uskoro krenula intenzivna potraga za tamnom tvari.

 

 

Prvi skup znanstvenika o tamnoj tvari održan je 1980.  na Harvardu. Puna samopouzdanja, Rubinova je tada najavila da ćemo najkasnije za jedno desetljeće otkriti što je “tamna tvar”. 1990., na desetu obljetnicu skupa na Harvardu, engleski astronom Martin Rees obznanio je okupljenima na skupu u Washingtonu da će se tajna riješiti u nardnih deset godina. Dvet godina poslije, 1999.god. Rees je proglasio odgodu i prolongirao svoju prognozu na narednih pet godina. Međutim, njegov optimizam, kao i optimizam nekih drugih znanstvenika, do danas je ostao samo želja, tlapnja. I nakon trideset godina intenzivnog traganja još nitko ne zna što je tamna tvar i je li uopće postoji.

 

 

Postulati, postulati! Oni su poput alkohola, duhana, konzumiranja hrane, droge... Onog trenutka kad počnete konzumirati alkohol, duhan,drogu, ne samo da je teško prestati s tim navikama, nego je jednako teško ostati u nekim granicama, budući da kasnije doze nisu jednako učinkovite kao i prve, pa ih je potrebno povećavati kako bismo održali određeni nivo nihova djelovanja i učinkovitosti.

 

 

Kada posegnemo za jednim postulatom, uskoro se ukaže potreba za drugim, trećim... Najbolji primjer nagomilavalavanja postulata je Einstenova teorija relativnosti, ali nju ćemo obraditi na drugom mjestu.

 

 

Posežući za postulatom tamne tvari skoro logićno se nametnuo postulat “tamne energije”. Ako može tamna tvar, zašto ne bi i tamna energija? Upravo se ona nametnula kao izlaz iz neke druge anomalije u okviru teorije gravitacije.  Ali i o tome na drugom mjestu.

 

 

Sve me ovo podsjeća na vrzino kolo u kojem su se nalazili srednjovjekovni teolozi kada su raspravljali o tome koliko konj ima zuba. Po tada uobičajenoj metodologiji, odgovor su prvo potražili u Svetom pismu. Pošto u njemu nisu našli ništa o broju konjskih zuba, posegnuli su za spisima crkvenih otaca, jer je tako nalagala metodologija. Ali ni u njima nisu našli ništa o broju zuba u konja. Kad su tako iscrpili sva raspoloživa sredstva koja je metodologija priznavala, zaključili su da će to ostati tajna za sva vremena. A trebalo je samo uhvatiti  konja, izbrojiti mu zube i tajne ne bi bilo.

 

U sličnu vrzinu kolu već se odavno nalaze i suvremeni znanstvenici, i to ne samo kad se radi o gravitaciji. Kada jednom zaglibite u krivu metodologiju pokušaja spoznaje tajnovitih svemirskih fenomena, onda se teško izbaviti iz nje. A posljedica te zaglibljenosti je lutanje – lutanje bez smjera i cilja i bez ikakva izgleda da se na taj način iziđe iz vrzina kola i otkrije istina.

 

Kao u grčkoj mitologiji. Osnovna paradigma starih Grka bila je da svemirskim procesima upravljaju bogovi: Posejdon je upravljao zbivanjima na moru, Eol vjetrovima, Zeus munjama i gromovima itd. Stoga, kad bi se našli pred nekim novim svemirskim fenomenom, nekom novom svemirskom tajnom, paradigma odgonetanja te tajne nalagala je da za nju potraže nekog novog boga, novo božanstvo. Ako ga ne bi “našli”, izmislili bi ga i mirna Bosna. Svemir je i dalje funkcionirao kako je funkcionirao, a funkcionirale su i njihove teorije.

 

Suvremena znanstvena paradigma drži da je svemir sazdan od čestica tvari i čestica sile. Čestice tvari čine tvarni sadržaj svemira, a čestice sile upravljaju  aktivnostima čestica tvari. Da bi jedna čestica tvari stupila u interakciju s drugom česticom tvari mora se poslužiti uslugama čestica sile kao posrednicama među česticama tvari. Iz toga se onda nametnulo pravilo (zakon) da kad god rješavamo ili odgonetavamo neki svemirski fenomen moramo ga odgonetavati kroz međusobnu zaigranost čestica tvari i čestica sile. U suvremenoj znanosti to je jedina dozvoljena i priznata metodologija i tko ju ne slijedi nije pravi znanstvenik nego pseudoznanstvenik. U biti je upravo obrnuto jer tko god slijedi ovu  konvencionalnu, etabliranu, unaprijed zadanu paradigmu ne samo da nije niti može biti znanstvenik, nego je jednostavno zatočenik pogrešne metodologije i pogrešne paradigme i uzalud mu sav trud. Takvi znanstvenici su poput ljudi koji u mraku izgube neki predmet na jednom mjestu, a onda ga traže na drugom – ispod ulične svjetiljke, jer je tamo gdje su ga izgubili mrak.

 

Kada netko živi s paradigmom da svemirom upravljaju privlačne sile, onda nema drugog izbora nego sve u svemiru promatrati kroz prizmu privlačnih sila, kao što su stari Grci ili Rimljani sve promatrali kroz panteon. Pošto nikomu ni na kraju pameti nije da je svemir možda igralište (pozornica) na kojem uopće ne igraju privlačne sile nego neki drugi i drugačiji igrači (tlačne sile), oni uporno nastavljaju tragati za istinom  unutar zatvorena labirinta iz kojeg nema izlaza, mjesto da prestanu beznadno lutati , vrludati i tragati za istinom tamo gdje se ne nalazi i okrenuti se obzorima gdje istina jest. A da bi se to dogodilo, dovoljno je shvatiti da u tvarnoj zbilji svemira uopće ne postoje nikakve privlačne sile nego samo tlačne, i sve biva jasno kao na dlanu.

 

 

A tek Einsteinova teorija gravitacije?! Kako je moguće da nas netko tako uvredljivo ponizi i prevari, da nas listom prokaže budalama i idiotima, a da nitko ni okom ne trepne protiv te uvrede, nego ga naprotiv uzdižemo na pijedestal  kao  lumena i najgenijalnijeg čovjeka svih vremena? Einstein genijalac?! Po čemu?  Je li itko svjestan što nam taj čovjek prodaje a mi, mjesto da se grohotom smijemo, držimo mu panegirike i glupavo se divimo nekakvoj njegovoj  tobožnjoj genijalnosti.  Možda Einstein i jest genijalan, ali u čemu?

 

U svakom slučaju  nije idiot. On je samo bajkotvorac ili bajkopisac. Poput Andersena. Između njega i Andersena jedva postoji razlika u bajkotvornosti. Obojica su izvrsni. Ali zato postoji razlika u našoj prosudbi njihove bajkotvornosti: Dok smo za Andersena svjesni da je bajkotvorac   i kao takvomu se divimo, Einsteina nitko ne drži bajkotvorcem nego vrhunskim znanstvenikom. Kako je to moguće kad je ono, što Einstein priča, neusporedivo bajkovitije od onoga što priča Andersen? Ne vjerujete?

 

Po Einsteinu, Newton je bio u krivu kada je tvrdio da je gravitacija posljedica djelovanja nekakvih misterioznih privlačnih sila među tvarima, o kojima do danas nitko pojma nema je li uopće postoje ( u biti ne postoje), a pogotovo s pomoću kojih trikova  tvari  privlače jedne druge? U tome je Einstein bio apsolutno u pravu. Ako je u našem poimanju svemira išta istinito onda je to da nešto možemo privući ka sebi jedino tako da ga poguramo prema sebi. Drugog načina jednostavno nema. Zna li itko na svijetu za i jedan primjer privlačenja nečega nečemu bez tiskanja (guranja) toga nečega nečemu? Ako mislite na privide privlačenja magneta, gravitacije... zaboravite, jer su to samo prividi privlačenja privlačnim silama, a ne stvarnost.

 

 

Kada Andersen priča o carevu novom ruhu, svi se divimo njegovoj genijalnosti, budući da priča o carevu ruhu nije priča o stvarnom ruhu, nego priča o spremnosti nekih ljudi da zataje sebe, da radije pristanu biti glupi, nego da se odupru zaglupljivanju, što bi ih učinilo izdvojenim i izloženim   u odnosu na ostale. Pri tom sasvim dobro znamo da Andersen ne govori o stvarnom događaju, nego da nam samo priča bajku koja, jer je bajka, u sebi sadrži prekrasnu istinu o gluposti onih koji radije pristaju na udvornost, nego da se odupru vrijeđanju svog zdrava razuma, a time i svoje ljudskosti. Drugim riječima, Andersenova se genijalnost ne sastoji u opažanju i opisivanju zbiljskih događaja, nego u umijeću da nam kroz izmišljene događaje posreduje neke istine o nama na koje u životu nerado pristajemo jer nas pokazuju kao glupe ili kao poltrone.

 

A kad to isto čini Einstein, kad nam priča neke svoje bajke, mjesto da i njegove bajke prepoznamo kao bajke i divimo se njegovoj bajkovitosti, mi njegove bajke shvaćamo i prihvaćamo kao dubokoumne znanstvene istine koje nam, vjerujemo,  iako pomalo nedokučive i neshvatljive, ipak opisuju zbilju svemira i onda se divimo njegovoj znanstvenoj genijalnosti, iako se on s nama samo zabavlja, šali i testira do koje mjere ljudski rod može biti glup. U tom smislu, Einstein ni u kom pogledu nije idiot, ali su zato idioti svi oni koji njegove bajke uzimaju zaozbiljno, mjesto da ih kao i Andersenove bajke doživljavaju i uzimaju kao bajke.

 

Kada, recimo, Einstein priča o prostoru i vremenu kao o nekim zbiljskim entitetima koji imaju sasvim konkretna fizikalna i fizička svojstva savitljivosti, zakrivljivosti, rastezljivosti, mreškaljivosti, napregnutlkjivosti, sažimljivosti i sl., o čemu on to priča? Je li uistinu priča o zbiljskim entitetima i esencijama, ili se samo s nama šali, priča nam bajke i testira do koje mjere pristajemo biti glupi? Čuj, prostor kao nešto rastezljivo, napregnutljivo, savitljivo, uvrnljivo, zakrivljivo, sažimljivo itd.? A tek vrijeme? Što je to u prostoru kao prostoru što bi bilo zakrivljivo? Ili što je to u vremenu kao vremenu što bi bilo rastezljivo ili sažimljivo? Ako Einsteinovu priču držimo za bajku, onda nema problema jer je u bajci  i nemoguće moguće i može imati neki smisao. Ali, ako njegovu priču o prostoru i vremenu uzmemo zaozbiljno kao priču o zbilji kao takvoj, onda ne samo da se ponašamo mudro, pametno, nego se pretvaramo u obične budale i idiote koji nečije bajke pretvaramo u znanost, a sebe u šupljoglavce i praznoglavce. Jesu li se takvi ikada upitali što je to prostor i vrijeme da se na njih s nečim može fizički djelovati, utjecati, svijati...i sl.? Zar nikad nisu čuli što je još Aurelije Augustin  odgovorio na to pitanje kad ga je sam sebi postavio? Parafraziram: Kaže “čini mi se da znam što je vrijeme dok  se ne upitam što je. Kad se, međutim, upiram – pojma nemam što je.”

 

Naš um je pun apstrakcija, pojmova. Kad u umu ne bismo imali apstrakcije i pojmove jedva da bismo se međusobno mogli sporazumijenjati. Problem je, međutim, u tome što pojmovi postoje jedino u našem umu i nigdje više. Ali to i nije toliki problem dok smo toga svjesni.

 

Kada, recimo, govorimo o ljubavi, ljubomori, prijateljstvu, mraku, boli, prozračnosti, dubini, hrabrosti i sl. sve je u redu dok se s njima služimo kao apstrakcijama i pojmovima. Ali, što bi se dogodilo kada bismo ih počeli  držati za fizičke entitete koji postoje u stvarnosti kao zasebne, izdvojene esencije na koje se može fizički djelovati i s kojima se može biti u fizičkoj interakciji? Bi li tada bol bila entitet neovisan o našem doživljaju, nego bismo osjećali bol samo onda kada bismo došli u dodir s boli kao zasebnim, fizičkim entitetom? Je li bol apstrakcija ili konkretan entitet koji boli kad s njim dođemo u dodir? Ili uzmimo hrabrost! Što je hrabrost? Je li hrabrost entitet s vlastitom esencijom i egzistencijom ili je samo apstrakcija, pojam za opis nekih naših povremenih svojstava i karakteristika? Ili, što bi mrak bio kao entitetska zbilja? Nije li mrak samo pokazatelj nedostatka svjetla i ništa više, a ne neka entitetska zbilja koju bi netko mogao izrezivati na komade, premještati s mjesta na mjesto, rastanjivati, istezati, savijati i sl.? Kad razmišljamo o mraku i boli, o prijateljstvu i hrabrosti...čini nam se da nam takve i slične apstrakcije nitko ne bi mogao prodavati kao neke fizičke entitete sa fizičkim svojstvima, jer nismo budale, idioti. I tako je sa svim našim apstrakcijama i pojmovima koji postoje isključivo u našim glavama i umovima – i nigdje više. A onda se pojavi genijalac Einstein, ispriča nam bajku o prostoru i vremenu kao zbiljskim fizičkim entitetima sa svim fizičkim svojstvima koja postulira njegova bajka a mi, mjesto da se sjetimo svojih moždanih vijuga, njihove namjene i uteknemo im se za pomoć kod odgonetanja Einsteinovih bajka, objeručke i objenoške  prihvatimo njegovu bajku kao dubokoumnu i toliko se zaglibimo u njezino bespuće i besmisao da na koncu potpuno izgubimo svaku orijentaciju i osjećaj bilo u onomu s čim se bavimo bilo u onomu za čim tragamo. Otkako smo zapali u ovo Einsteinovu crnu rupu ili bolje rečeno ludnicu, ponašamo se kao slijepci koji više ne znaju ni što traže ni gdje da traže, nego se ne prestajemo vrtiti u krugu bez cilja i izlaza. A sve samo zato jer Einsteinovu bajku nismo prihvatili kao bajku, nego ju doživjeli kao opis stvarnosti, a onda je sve krenulo suguzice. Pod tim podrazumijevam situaciju  kada se okliznete na nekoj strmini pa onda niza strminu počnete kliziti što na laktovima što na petama, a najviše na guzici, pa gdje se zaustavite.

 

Recimo da Einsteinovu teoriju primijenimo na ljubav. Zašto ne? Između ljubavi kao apstrakcije (ljubav, naime, ne postoji kao zaseban, izdvojen, fizikalno bremenit entitet) i prostora i vremena kao apstrakcija ne postoji nikakva razlika. Niti ljubav niti prostor niti vrijeme ne postoje kao objektivne stvarnosti s vlastitim specifičnim esencijama i egzistencijama, nego isključivo postoje kao pojmovi ili mentalno oruđe u našim umovima za opis nekih naših uopćenja o svijetu oko nas ili u nama koja, kao uopćenja, nigdje zbiljski ne postoje u stvarnosti, nego samo kao njihove djelomične konkretizacije. Dobar primjer za to je stol. Kamo god išli, prije ili kasnije naići ćemo na neke stolove: Drvene, limene, plastične, betonske, zelene, crvene, plave, okrugle, pravokutne, kockaste, visoke, niske itd. Pa iako nas stolovi jednostavno okružuju gdje god se obreli, još nikad nitko od nas nije vidio, opipao...ono što zovemo stol. Zašto? Zato jer stol kao stol zapravo ne postoji, nigdje ne postoji osim kao pojam u našem umu za određenu vrstu predmeta koji na svoj specifičan način utjelovljujuj neka zamišljena svojstva stola, ali nikad stol kao stol – jer on je neutjelovljiv, neopredmetljiv,  nenapravljiv, nestvoriv...

 

A onda se pojavi netko tko  tvrdi ne samo da ljubav postoji kao izdvojen, zaseban, samostalan entitet, nego da se na taj entitet može izvana fizički utjecati tako da ju je moguće saviti, zakriviti, namreškati, napregnuti, rastegnuti, sažimati...Dok je ljubav glatka, obla svi koji su njezini dionici, koji participiraju na njoj, osjećaju se dobro, ugodno omamljeno, a kad se zakrivi, napregne ili namreška pretvori se u ono što zovemo ljubomora i zagorči nam život do neizdrživosti. I tko može dokazati da nije tako ili ne bi moglo biti tako, pogotovo ako netko za takav mogući preobražaj ljubavi napiše dobru, elegantnu jednadžbu koja sve čini vjerojatnim ili čak mogućim. Bitno je da teorija funkcionira, a što nema nikakve veze sa stvarnošću, to gore po stvarnost.

 

“Glupost je svemirska pojava i upravo glupi ljudi čine većinu”, kaže Miroslav Krleža. S obzirom na to u što sve glupi ljudi vjeruju i u kojoj mjeri pristaju biti glupi, čovjek se ne može oteti dojmu da je glupost neka vrsta spolno prenosive autoimune zarazne bolesti s kojom se rađamo kao  genetičkim nasljeđem, i kojoj se tek rijetki uspiju othrvati. Kako inače objasniti sve one silne gomile gluposti u koje kao ljudi vjerujemo, o njima poučavamo svoje potomstvo u obiteljima, školama, sveučilištima,bogomoljama..,na njima temeljimo svoje “spoznaje” o svemiru ili  svoje ponašanje u životu...Ili kako objasniti spremnost ljudi da povjeruju u priču o savitljivosti ili sažimljivosti prostora i vremena, kad  bi i najglupljima trebalo biti jasno da se tu ne radi o genijalnosti, nego o običnoj gluposti? Odgovor je isti kao onaj koji se nameće u Andersenovoj priči o carevu novom ruhu: Dok se dvorani i udvorice ne mogu dovoljno nadiviti ljepoti careva ruha, jedino neopterećeni, nezaraženi um djeteta u tobožnjem carevu ruhu vidi nagost i golotinju. Dokle ćemo pristajati biti glupi, kad to nismo?

 

Što, onda, uzrokuje gravitaciju? Pošto ju ne uzrokuju niti privlačne sile niti tobožnja elastičnost prostora i vremena, jedino što ostaje jest tlak, svemirski tlak,  jedina univerzalna svemirska sila kao posljedica svekolikog gibanja gradivnih čestica svemira i njihova međusobna sudaranja i tlačenja. Pod svemirom podrazumijevamo sve što postoji. I to “sve” nalazi se u stalnu, nezaustavljivu gibanju. Upravo to gibanje čestica u svemiru i svemirski tlak kao posljedica gibanja i međusobna sudaranja tih čestica, jedini je i jedincati izvor i uzrok svih zbivanja u svemiru, pa i gravitacije.  Kako jednostavno, a istinito! Kakve privlačne sile i kakvi bakrači! To su gluposti i bedastoće. Za razliku od tih fantoma i sablasti, tlak ne samo da je realna svenazočna zbilja u svemiru, nego ujedno jedini i jedincati uzrok svih zbivanja u svemiru. Baš svih fizičkih zbivanja u svemiru. Ali, to je tema za zasebnu raspravu. Stoga, koga moje zamisli na ovu temu zanimaju više, neka na ovoj stranici potraže naslove pod kojima sam izdašnije pisao o ovoj temi. Po meni, u svemiru je na djelu samo jedna sila, tlačna sila. Kada znanstvenici jednom shvate i prihvate ovu jednostavnu istinu, pred njihovim očima će sama od sebe zablistati ujedinjena teorija svemira u svoj svojoj ljepoti i sveobuhvatnosti. A dotle će uzaludno satirati svoje svece u pokušaju da shvate i objasne svemir, budući da će i dalje nastaviti tražiti  krive stvar i na krivim mjestima.

 

Za svaki slučaj još ću jednom podsjetiti na citat Carla Sagana s početka ovog teksta: “Znanost živi s greškama i od grešaka, uklanjajući ih jednu po jednu...Povijest znanosti nas uči da je najviše čemu se u znanosti možemo spoznajno nadati – sukcesivno poboljšanje našeg razumijevanja, učenje iz grešaka, asimptotski pristup univerzumu, ali praćen spoznajom da će nam apsolutna izvjesnost uvijek izmicati. Uvijek ćemo biti pogrešivi.”

 

NEGDJE U HRVATSKOJ, 7.I.2017.

 

NASTAVAK SLIJEDI