​

1.      „Sa sigurnošću se može ustvrditi da nitko ne razumije kvantnu mehaniku.“ (Richard Feynman) ​

2.      „Oni koje kvantna teorija ne šokira, ne razumiju ju.“ (Niels Bohr).​

Danas se drži da je kvantna teorija jedna od najvećih znanstvenih revolucija.

Prema Newtonu, ako je netko znao početne uvjete nekog događaja, masu, brzinu, pravac i smjer gibanja nekog tijela, bez poteškoća je mogao predvidjeti gdje će se to tijelo naći u nekom budućem trenutnku. Ovu vrstu determinizma kavantna teorija je do te mjere potkopala da su od njega ostali samo vjerojtanosti i neodređenosti. Po Heisenbergu, naime, što točnije mjerimo položaj čestice, to netočnije mjerimo njezin impuls (masu i brzinu gibanja). A to isključuje bilo kakvo točno predviđanje budućih događaja.

Jedno od glavnih pitanja unutar kvantne teorije je pitanje uloge promatrača pojava ili zbivanja u svemiru, a jedna od temeljnih postavaka kvantne teorije glasi: Kada promatramo svojstva nekog objekta to ne znači da je ta svojstava imao prije promatranja. A pošto je postojanje nekog objekta jedno od bitnih svojstava tog objekta to, po teoriji, ne znači da je objekt postojao prije nego je uočen. A to znači da objekti tamo vani ne postoje tek tako po sebi i od sebe, nego tek u interakciji s promatračem. U tom smislu, prije nego što postanu predmet opažanja nekog svjesnog bića, oni su samo zbroj vjerojatnosti ili mogućnosti  bez neke strogo određene realnosti. Iz toga proizlazi da se promatračevo promatranje okoliša ne svodi samo na konstataciju postojanja određenih objekata, nego promatrač svojim promatranjem, u biti, te objekte realizira i stvara.

Na prvi pogled ova teorija zvuči beskrajno simpatično, budući da u nama ljudima, iako veoma ograničenim bićima, pokušava izgraditi svijest  i  sigurnost da nismo tek trska koju vjetar ljulja, nego da sami možemo stvarati i oblikovati svoj svijet (svemir),  a to znači da isključivo o nama ovisi kako će nam biti,  kakav ćemo život imati,  u kakvu ćemo svijetu živjeti, hoćemo li biti zdravi ili bolesni, bogati ili siromašni, sretni ili nesretni, muškarci ili žene itd. Stoga nije čudo što za ovom teorijom posežu ne samo kojekakvi nadrifilozofi, prevaranti i smušenjaci, nego čak religijski predstavnici i znanstvenici kojima ovakve teorije dobro dođu da prirodne nepoznanice pretvore u misterije kojima se onda možemo i trebamo pobožno diviti, mjesto da ih razotkrijemo.

Evo kako to izgleda ako teoriju primijenimo na elektron. Prema današnjoj predodžbi, elektron nije točkasta čestica pri jezgri atoma, kako su ga ranije zamišljali, nego oblačić nečega uokolo jezgre atoma. Oblačić čega? Možda naboja? Odgovor je ne jer, po kvantnoj teoriji, elektron je oblačić nekakvih vjerojatnosti ili mogućnosti koje se tek opažanjem promatrača realiziraju. Pošto dosad nitko nikad nije vidio (opazio) elektron, što li ga je ili tko li ga je onda realizirao, ako do njegove realizacije dolazi našim opažanjem.

Ipak, ovdje nas ne zanima elektron, nego stvaralačka moć promatrača pri opažanju tvarne zbilje. Kao što sam rekao, po kvantnoj teoriji činom opažanja svog okružja mi ne stječemo samo određene percepcije tog okružja, nego ga tim činom ujedno i stvaramo, dajemo mu egzistenciju i održavamo ga u njoj dok traje čin našeg promatranja. Tu se, dakle, ne radio samo o tome da bez svjesnih bića nitko ne bi znao da svijet postoji, nego on uopće ni ne bi postojao.

S druge strane, pošto čin opažanja ili mjerenja neke čestice po prirodi stvari remeti postojeće stanje objekta promatranja, kvantni teoretičari izvode zaključak da je istinska spoznaja svemirske zbilje nama bitno nedostupna  jer ono, što u tom slučaju doznajemo i upoznajemo, nije prava zbilja, nego zbilja promijenjena našim promatranjem. To nije posljedica ograničenosti naših spoznajnih mogućnosti, nego je nespoznatljivost bitna odrednica prirode svemira. Iz toga proizlazi da mi, dok s jedne strane stvaramo svoj okoliš, s druge strane ni na koji način ne možemo spoznati prirodu onoga što sami stvaramo. Prilično nezgodno.  Možda je upravo to razlog što je svijet takav kakav jest, jer ga stvaramo naslijepo, na neviđeno, nasumce...

 

IPAK, za razliku od ovih čisto filozofskih natezanja, postoje neke činjenice koje svojom nutarnjom snagom i evidentnošću  jednostavno poriču mogućnost da čin promatranja nečega ujedno bude i čin njegova stvaranja. Naime, čin promatranja, po svojoj naravi ili po načinu izvođenja, nije čin u kojem bi promatrač djelovao na promatrano,  nego obrnuto,  čin u kojem promatrano djeluje na promatrača. To znači, da bi promatrač uopće išta mogao vidjeti ili promatrati, potrebno je da nešto izvana dopre do njega i da pod utjecajem onoga što je doprlo izvana njegov mozak proizvede sliku o onome vani. Naravno, radi se o eternim valovima kao kodiranim informacijama o svijetu izvan nas koje mozak dekodira i prevodi na njemu primjeren jezik. Prema tome, proces je obrnut. Čin promatranja nije čin utjecaja promatrača na promatrano, nego čin utjecaja promatranog na promatrača. A to, što su neki znanstvenici zaključili da promatranje utječe na promatrani svijet, rezultat je brkanja promatranja s osvjetljivanjem predmeta kao pretpostavkom za promatranje. Da bismo, naime, nešto promatrali, moramo ga osvijetliti, a nešto osvijetliti ne znači ništa drugo nego ga “zapljusnuti” i na njega djelovati eternim valovima. Kada osvijetlimo velike predmete, to osvjetljivanje ne izaziva nikakvu bitnu promjenu na osvijetljenu predmetu. Ali to nije tako u svijetu kvantnih entiteta. Kada, recimo, osvijetlimo ono što zovemo elektron, ma što to bilo, osvjetljivanje bitno mijenja neka njegova svojstva tako da poslije osvjetljivanja “elektron” više nije ono što je bio prije osvjetljivanja.

   Prema tome, nema problema dok čin osvjetljivanja ne pobrkamo s činom promatranja. Čin osvjetljivanja je preduvjet promatranja, a ne promatranje samo. Stoga iz činjenice što osvjetljivanje predmeta promatranja utječe na objekt, zaključiti da promatranje (svijest) utječe na objekt – pogreška je u zaključivanju, jer na objekt ne utječe promatranje nego osvjetljivanje. Stoga tvrditi da je promatranje “temeljni kamen svemira” jednostavno je proizvoljnost bez presedana, pogotovo ako se toj proizvoljnosti želi pripisati znanstveni prizvuk ili “okus”.

   Ali, da bismo uopće došli do ikakve spoznaje što tu na što utječe, još se jednom moramo podsjetiti da ono što mi promatramo ili vidimo nikad nije stvarnost izvan nas ili stvarnost kakva je u stvarnosti, jer ono što mi vidimo samo je percepcija ili predodžba stvarnosti kako ju senzualizira ili vizualizira naš mozak. To znači da, kada mi nešto promatramo ili gledamo, nikad ne gledamo nikakve predmete u vanjskom svijetu, nego uvijek i jedino njihove vizualizacije ili slike kako nam ih je oblikovao ili predočio naš mozak. Prema tome, i iz ovog razloga nema nikakva smisla govoriti da promatranje utječe na vanjski svijet, budući da nikada ni ne promatramo vanjski svijet, nego uvijek i jedino promatramo percepciju svijeta kakvu nam podastire naš mozak. Ali, na sličan način mogli bismo reći da ni vanjski svijet (promatrani svijet) ne utječe na nas neposredno, nego više posredno preko transformacijskih uradaka našeg mozga. U tom smislu, svi smo mi više zatočenici naših percepcija o svijetu, nego svijeta kakav jest, kakav je u zbilji. Da je tomu tako, pokazuju i sljedeći eksperimenti:

   Da bi dresirali slonove za neke buduće aktivnosti, Indijci mlade slonove treniraju tako što ih teškim željeznim lancima pripinju za snažna stabla. Kako dresura odmiče, slonove vežu sa sve tanjim lancima ili čeličnim užadima i za sve tanja stabalca tako da s vremenom prestanu biti stvarna zapreka (spona) slonovima, a sve više simbolična. Ali usprkos toj simbolici, slonovi se više ni ne pokušavaju osloboditi svoje uzice jer su programirani da i dalje vjeruju u njihovu neraskidivu čvrstinu.

   Slično je i s ribicama u staklenoj posudi. Ako staklena posuda bude po sredini pregrađena staklenom pregradom, ribice će naravno plivati samo do te pregrade. Ono što je zanimljivo jest to da se ništa neće promijeniti ni kad, nakon nekog vremena, zapreka bude odstranjena, jer će ribice i dalje nastaviti plivati samo do zamišljene, pretpostavljene zapreke, ali ne i dalje. A to znači, kada nešto postane predmetom našeg vjerovanja, naš neurofiziološki sustav to “fiksira” kao “stvarnost” koju i dalje moramo poštivati i uvažavati. U tom smislu prilično je dvojbeno što je istinitije: da vjerujemo samo ono što vidimo ili da vidimo ono u što vjerujemo? Sve se svodi na to koliko je svijet stvaran, kako izgleda u stvarnosti i koliko je “stvarno” stvarno? Očito da puno toga ovisi o tome tko je promatrač i s pomoću koje osjetilne opreme promatra svijet.

   Svijet pčele je nešto drugo nego naš ljudski svijet. Za razliku od nas koji uopće ne vidimo ultravioletnu svjetlost, pčele vide svijet upravo u tom svjetlu. Stoga je pitanje kako cvijet vidimo mi, a kako pčele. Za razliku od pčela, zmije po pravilu vide infracrvenu svjetlost, što je nama i opet uskraćeno. A to znači da zmijama svijet izgleda nekako drugačije nego nama. Da i ne spominjemo kameleone, šišmiše i neka druga živa bića. Jedno je jasno: Ni jedno od ovih živih bića ne bi se složilo s drugim kada se radi o kakvoći vanjskog svijeta. A sve zato jer svojstva stvarnosti, koja vidimo u svojim viđenjima svijeta, ne postoje u stvarnosti kao takva, nego samo u našim glavama. Dok mi svijet ili vanjsku stvarnost doživljavamo kao obojenu, mirisnu, toplu, hladnu, ukusnu, lijepu ili ružnu, ništa od toga ne postoji u zbilji, nego samo u našoj percepciji zbilje.

   Prema tome: Nemamo pravo kada držimo da svojim promatranjem utječemo na svijet, mijenjamo ga, oblikujemo, pogotovo da ga stvaramo. I to stoga što mi nikad ni ne promatramo stvarnu kakvoću svijeta, nego isključivo njegovu osjetilnu senzualizaciju ili vizualizaciju u našem mozgu.

 

   K TOMU, treba imati na pameti i sljedeće: Kada nešto promatramo, nikad ne vidimo ono što se  trenutačno događa, nego uvijek i samo ono što se već dogodilo. Ako je tako, a jest, to znači da naše promatranje predmeta u okolišu i zbivanja u okolišu ni na koji način ne može utjecati na ta zbivanja, odnosno na način i tijek tih zbivanja, jer kad ih mi uočimo ona su se već dogodila i kao takva pripadaju prošlosti. Da to ilustriram poznatim primjerom: Pošto “svjetlost” juri brzinom c=300 000 km/s, to znači da jedna “zraka svjetlosti” treba 8,3 minuta da sa Sunca dopre do nas i da ju ugledamo. To praktično znači da kad ujutro promatramo izlazak Sunca na horizontu, ono što pri tom vidimo nije nešto što se događa u trenutku našeg promatranja, nego što se dogodilo 8,3 minuta prije našeg trenutačnog promatranja. S obztirom da je svjetlosti uvijek potrebno točno određeno vrijeme da dopre do nas, to znači da mi nikad ništa ne vidimo, nikad ništa ne promatramo baš u trenutku kada se to zbiva, nego s određenim zakašnjenjem. Stoga tvrdnja, da mi svojim promatranjem utječemo na predmet svog promatranja, dapače da ga pri tom ujedno i stvaramo, jednostavno je apsurdna. Naime, budući da ama baš nikada ne vidimo niti promatramo neko događanje u trenutku samog događanja, nego uvijek s određenim zakašnjenjem, evidentno je da svojim promatranjem niti imamo niti možemo imati ikakav utjecaj na samo zbivanje nečega, budući da ne možemo retroaktivno utjecati ili mijenjati ono što se već dogodilo. Ako netko misli da možemo, preporučio bih da za svaki slučaj ode na psihijatrijski ili psihološki pregled i otkrije prirodu poremećaja svog načina razmišljanja.

   Time što činu promatranja poričem utjecaj na vanjski svijet, ne želim reći da mi (promatrači) nemamo nikakva utjecaja na svijet oko sebe. Naprotiv! U mnogim stvarima mi imamo čak odsudan utjecaj na svoj okoliš, ali ne time što ga promatramo, nego što na neke druge načine djelujemo na nj.Ali, o tome u nekom drugom ogledu. A dotle, opširnije o svemu možete neći u knjizi “Znanost u banani” http://www.shopmybook.com/hr/searchfunction?search=znanost%20u%20banani

 

 ​