ZLOUPORABA  POJMOVA  U  FIZICI

 

“Pojam je pojam, a ja nemam pojma o pojmu”, uobičajena je pošalica među djecom. Zapravo, pojam je akt kojim pomišljmo bit nečega, odnosno misao ili izričaj (riječ) koji sadržava bitna obilježja predmeta. U tom smislu, svaki pojam je apstrakcija, što znači proizvod misaonog postupka kojim se odbacuje ili izostavlja (apstrahira) ono što je sporedno, posebno ili nevažno, radi onoga što je opće odnosno bitno. S obzirom da pojmovi izražavaju bit predmeta, u stvarnosti ne postiji ništa što bi u punini i doslovce njima odgovaralo. U tvarnoj zbilji u kojoj živimo i koja nas okružuje, sve što postoji postoji na konkretan ili svojevrstan način, a ne na općenit način kako to opisuju pojmovi. U stvarnosti ne postoji hrabrost nego hrabri ljudi, ne postoji sebičnost nego sebični ljudi, ne postoji ljepota ili ružnoća nego lijepi ili ružni ljudi, predmeti, pojave. To znači da pojmovi u sebi nose samo najopćenitije elemente ideje nečaga i stoga predstavljaju okvir ili uzorak s pomoću kojeg različite konkretizacije trpamo u isti koš. Tako pod pojmom ili idejom čovjeka pomišljamo i na muškarca i na ženu, i na starca i na dijete, i na crnca i na bijelca, i na luđaka i na mudraca itd.

 

   Mi ljudi imamo snažnu potrebu za pojmovima. Bez pojmova ne samo da bi naše opisne ili izražajne mogućnosti bile skromnije, nego bi naša međusobna komunikacija bila bitno okljaštrena.

 

   NARAVNO, fond pojmova kao i fond riječi u određenom jeziku bitno je uvjetovan okolnostima i načinom života ljudi određenog govornog područja. Ovisno o tim okolnostima postoje velike razlike u suvremenim jezicima. Tako, dok neki jezici jedva da imaju jedan izraz za snijeg, jer u podneblju gdje se njima govori snijeg nikad ne pada, Eskimi imaju desetke izričaja s pomoću kojih opisuju razne varijacije snijega.(Neki drže da je ovo mit a ne istina). Zanimljiv je i podatak da  Šošoni, pleme američkih  Indijanaca, nisu imali riječ za “rat” u vrijeme kada je  Mark Twain prolazio njihovim krajem. Komentirajući ovu činjenicu, autor knjige “Posljednji žar pradavnog Sunca” Thom Hartmann kaže da su na taj način “Šošoni ostvarili – i uživali ga već tisuću godina – dostignuće koje naši politički vodje vole isticati kao najviši cilj čovječanstva. Eliminirali su ratove.” (Nd. Str.147). Ili, za razliku od jezika čiji fond riječi ide preko milijun, postoje i jezici, uglavnom nekih primitivnih plemena, čiji fond riječi ne prelazi nekoliko tisuca ili čak nekoliko stotina riječi. U biti ni jedan jezik, ma koliko bio razvijen i ma s kolikim obiljem riječi raspolagao, nema odgovarajuću riječ za svaki predmet ili svaku pojavu u okolišu. Sve ovisi o potrebama, kulturi i razvijenosti pojedinih naroda. Tako u jezicima nekih naroda ne postoji izraz za  stol, jer ga nisu imali u upotrebi u svojoj kulturi. Mi Hrvati, recimo, nemamo vlastitu riječ za šator. Očito da smo davno prestali biti nomadi i zaboravili na vlastiti izraz za prenosivi zaklon od kiše i vjetra s kojim smo se nekad služili. Ali, ni jezici s najvećim postojećim fondom riječi kao engleski, nisu potpuni. Stoga je redovita pojava da se u svakom jeziku javljaju tuđice ili pozajmice, da se javljaju riječi nekog stranog jezika koje popunjavaju praznine u vlastitu jeziku.

 

 

   NIŠTA drugačije nije ni u pojedinim granama znanosti. Ni jedna grana znanosti nije potpuno samostalna, pogotovo kad se radi o međusobno bliskim granama kao o egzaktnim znanostima. One se međusobno isprepleću i prožimaju. Ne samo u smislu da se one međusobno nadograđuju (fizika na matematiku, kemija na fiziku, medicina na fiziku, kemiju i bilogiju itd), nego im se i vokabulari isprepleću. Problema nema dok se pozajmice korektno rabe. Međutim, kad dođe do zlouporabe pozajmljenih pojmova preuzetih iz neke druge grane znanosti, tada ne samo da dolazi do problema, nego može doći do takvih zastranjenja zbog kojih se cijela grana znanosti može zaglibiti ili skrenuti u bespuće u kojem traganje za izlazom ponekad potraje decenijima, stoljećima pa čak i milenijima. Od ovakvih zlouporaba pojmova nije lišena ni fizika s tom razlikom što te zlouporabe u fizici znaju dovesti do katastrofalnih zastranjenja. Kao primjer spomenuo bih ovdje samo dva pojma: vrijeme i prostor.

 

 

POJMOVI prostora i vremena nisu nastali unutar fizike niti za potrebe fizike, nego su kreacija ljudskog uma čiji je cilj bio bolje snalaženje u vlastitu okružju. U tom smislu, pojmovi prostora i vremena poglavito su filozofske naravi, a tek se sekundarno rabe i na drugim područjima.

 

   Za razliku od nekih drugih pojmova koje je relativo lako odrediti (stol, čačkalica, čaša i sl.), pojmove prostora i vremena ni blizu nije tako jednostavno definirati. Da bi paradoks bio veći, svima nam se čini kao da imamo nekakav urođen pjam vremena i prostra, da nekako intuitivo shvaćamo što bi to bili vrijeme i prostor i s lakoćom se služimo njima u opisu svijeta i zbivanja u svijetu, ali samo do trenutka dok se ne nađemo u prilici da ih moramo definirati. Kada se nađemo u takvoj prilici, onda doživimo ono što je doživio i Aurelije Augustin: “Što je vrijeme?” pita se on. “Ako me nitko ne pita, znam. Ali ako bih nekome to pitanje htio razjasniti, uistinu, ne znam”. Ništa drugačije nije ni s pojmom prostora. Doduše, nije problem definirati prostor negativno kao prazninu u koju se može nešto smjestiti. Ali, što bi prostor bio u pozitivnom smislu? Ako me nitko ne pita, znam. Ako me pak netko upita onda…

 

   U jednom nema nikakve dvojbe: Kao što se kod svih pojmova radi o apstrakciji, o zanemarivanju sporednih detalja ili svojstava i svođenju razumijevanja na opće i bitno u nekoj pojavi, isto se radi i u pojmovima prostora i vremena, što znači da prostor i vrijeme nisu pojave koje objektivno postoje negdje oko nas, nisu nikakvi entiteti u smislu fizikalnih fenomena, nego su samo apstrakcije ili pojmovi koji sa svim svojim sadržajima isključivo i jedino postoje u našim glavama i umovima i nigdje više. Na prvi pogled ovo se može činiti samovoljnom i neutemeljenom tvrdnjom, ali to nije ništa drugo doli nešto što je zajdeničko svim našim apstrakcijama ili pojmovima. Ni jedna naša apstrakcija ili pojam svoju objektivnu egzistenciju nemaju ama baš nigdje u stvarnoj zbilji, nego isključivo postoje kao naši zamišljaji o bitnim i općim svojstvima karakterističnim za neke objektivne konkretizacije (jedinke) u stvarnosti koje ih čine međusobno srodnima i istovrsnima. Predmet koji ima postolje i ploču zovemo stolom, bez obzira od kojeg je materijala sazdan, koje je boje, oblika, težine, visine i sl. Stoga, s obzirom da su stolovi uvijek sazdani od određenog materijala, da imaju određen oblik, boju, visinu, težinu i sl., oni su uvijek samo određena konkretizacija našeg zamišljaja stola, a nikad sam naš zamišljaj ili pojam stola. Stol kao pojam postoji i može postojati samo u našoj glavi i nigdje više. Ništa drugačije nije ni s pojmom vremena i prostora.

 

   Problem je, međutim, u tome što smo mi ljudi skloni udovoljiti svojim potrebama bez obzira što to iziskuje izopačenja ili iskrivljenja stvari, što nas često zavodi na stranputice ili u prave slijepe ulice u kojima milenijima znamo tapkati u mjestu ili u krug mjesto da se trgnemo i krenemo dalje, a samo zato jer smo nekakvim svojim zamišljajima dali objektivnu egzistenciju i povjerili im ili pripisali ulogu čimbenika u svemiru koju nisu nikada imali niti će ikad imati, niti mogu imati. Dobar prijemr za ovu vrstu nemogućeg angažmana nepostojećih entiteta u svemiru su vrijeme i prostor. Mjesto da se pojmovima vremena i prostra služimo kao apstrakcijama ili izmišljenim veličinama koje nam dobro dođu za opise i izračune nekih pojava u svemiru, mi smo ih pretvorili u nekakve fizikalne agense ili u igrače koji u svemirskim igrokazima nisu tek kulise ili statisti u pojedinim scenama, nego skoro glavni glumci oko kojih se sve vrti i čiji su potezi odsudni za krajnji ishod svemirskog igrokaza.

 

   Bilo bi preopširno da se ovdje upustim u detaljnu analizu vremena i prostora kao i njihove zlouporabe u fizici, jer bi se o tome mogli napisati tomovi knjiga, pa ću upozoriti na samo nekoliko detalja koji danas dominiraju u fizici, a koji fiziku sve više odalećuju od njezina predmeta i pretvaraju ju  u jednu vrstu filozofskog samozadovoljavanja kojem je jedini cilj pretvoriti fiziku u igru lažnih bisera koja sa stvarnošću nema ama baš nikakve veze. Ovdje aludiram na cijelu jednu literaturu koju su napisali najeminentniji suvremeni fizičari, pretežito nobelovci, koji se skoro isključivo bave fantomskim ulogama vremena i prostora u svemiru, njihovim tobožnjim rastezanjem i skupljanjem, naprezanjem i svijanjem, što u svemiru dovodi do sve više patoloških pojava kao što su tzv. crne rupe, crvotočine i slično, što čitateljsku publiku drži u napetosti, ali što sa svemirskom stvarnošću nema nikakve veze. Svemir je jednostavno tvar u gibanju i sva zbivanja u tvarnom svemiru posljedica su gibanja tvari i zakona koji upravljaju tim gibanjem. I to je sve i jedino. Kada bismo kroz ovu jedinu ispravnu paradigmu nastojali objasniti zbivanja u svemiru, sve bi bilo puno jednostavnije i jasnije. Ali mi volimo smišlajti igrice, volimo komplicirati, u igru ubacivati prikaze kao što su vrijeme i prostor i sve to uokviriti u maštovit scenarij kako bi zaplet bio složeniji, a zabava veća.

 

 

   V R I J E M E :  U najopćenitijem smislu pod vremenom uglavom podrazumijevamo trajanje nečega. Bitno pitanje koje se odmah nameće je: trajanje čega? Upravo je to ono oko čega se, kada je u pitanju vrijeme, spore filozofi otkako su se u ljudskom rodu pojavili filozofi: trajanje čega je vrijeme?

 

   Za najveći broj ljudi, znanstvenika i filozofa dosad, vrijeme nije bilo trajanje nečega izvan njega samoga, trajanje nečega izvan vremena, kao da nešto traje (neki događaj ili proces) a pojmom vremena to samo opisujemo, nego se podrazumijevalo trajanje samog vremena  kao nekakva entiteta koji postoji tamo vani samostalno i neovisno o bilo čemu, a manifestira se kroz jednolik tijek ili jednoliko prolaženje samoga sebe. U tom smislu vrijeme bi bilo nešto po sebi apsolutno, nešto neovisno od bilo čega drugog, dok bi ono samo utjecalo na sve oko sebe zbog čega bi sve ovisilo o njemu. Naravno, kao takvo, ono bi moralo biti za sve jednako i svi bi, bez obzira na ikakve druge okolnosti morali mjeriti isto vrijeme. To znači da kada bi iz svemira nekako odstranili svu materiju, da bi i tada ostalo i postojalo vrijeme kao nešto što teče neovisno o ičemu. Na onima koji još uvijek ovako shvaćaju vrijeme, ostaje obveza da odgovore na samo jedno jednostavno pitanje: Ako vrijeme, uistinu, postoji, što je onda to što teče između dva otkucaja ure?

 

Upravo ovakav pojam vremena imao je Newton. Na prvi pogled se čini da bi to mogao biti ispravan pojam vremena, ali, kako smo vidjeli, vrijeme nije nešto po sebi, vrijeme nije nešto što realno postoji tamo vani i kao takvo jednoliko protječe bez obzira na išta izvan i oko sebe, jer je vrijeme samo pojam u našoj glavi, samo naš zamišljaj s pomoću kojeg opisujemo i izračunavamo neka zbivanja u svemiru (izmišljena veličina) za koju je bitna sukcisija događaja. Za razliku od mirovanja kao nedogađanja – događanje je uvijek vezano uz gibanje, uz promjenu položaja nečega i kroz to mijenjanje položaja utjecanje na nešto drugo. Mijenjanje položaja pretpostavlja sukcesiju pomaka ili događaja. Na temelju ovakvih procesa u svemiru, u nama se rađa svijest o trajanju i pojam trajanja nečega, pojam postojanja prije i poslije, ili jednostavno pojam vremena. To znači da mi kroz pojam vremena stvaramo oruđe ili misaono sredstvo za opis sukcesije događaja i trajanja te sukcesije, a ne za opis nekog samostalnog entiteta koji postoji, traje i teče samostalno i neovisno o bilo čemu. Ovako poimanje vremena kao nečega “samoživog” i samostojećeg odgovaralo bi koncepciji svemira u kojem bi postojalo i teklo vrijeme čak i kad bi sve drugo mirovalo i kad se ništa u svemiru ne bi događalo. Kada bismo išli do kraja, to bi značilo da kad i ne bi bilo svemira, kad uopće ne bi ništa postojalo, čak bi i tada postojalo i teklo vrijeme jer bi i tada postojalo ono što zovemo prije i poslije. Ovakvo apsurdno shvaćanje moramo odbaciti kako iz razloga nepostojanja vremena, tako i iz razloga funkcioniranja zakona logike čak i onda kada svoje silogizme gradi na pogrešnim premisama.

 

   Po mojoj teoriji, dakle, Newtonovo poimanje vremena kao nečeg apsolutnog, svenazočnog i jednakog za sve, po sebi je krivo, ali ne iz razloga što bi vrijeme bilo nešto relativno, nego stoga što vrijeme uopće ne postoji kao vrijeme, nego isključivo kao svijest i pojam u glavi ili kao izmišljena veličina prikladna za neka mjerenja i izračune, a ne kao čimbenik koji u svemiru igra aktivnu ulogu.

 

   S obzirom da je vrijeme kompleksna tema, bilo bi nepotrebno razvalačenje naše teme kada bismo ovdje zavirili u sve aspekte s kojih se može vrijeme promatrati. O vremenu se danas raspravlja s pozicija relacionizma, konvencionalizma, može se govoriti o statičkom i dinamičkom vremenu, o osobnom (psihološkom) vremenu kao vlastitom doživlaju vremena koji može imati svaki pojedinac itd. Ovo, međutim, nije cjelovita raspava o vrmenu, nego tek u onoj mjeri u kojoj se u fizici daje važnost vremenu. Zato ću ovdje prekoračiti ostale aspekte vremena i osvrnuti se samo na onaj koji je zastupao Einstein kao kontrapunkt Newtonovu shvaćanju vrmena.

 

 

   IAKO je Einsteinova teorija relativnosti po sebi veoma kompleksna, dobri poznavatelji njegove specijalne teorije sveli bi njezinu bit na tvrdnju da po njoj prostor i vrijeme nisu apsolutne i nepromjenjive veličine, nego da ljudima, koji se gibaju različitim brzinama, izgledaju različito. Naravno, sve to uz promjedbu da u slučaju, kad je ta razlika u brzini malena, da razlika u izgledu postaje krajnje sitna, skoro nezamljetljiva, a da dobiva na važnosti tek pri brzinama blizim brzini svjetlosti.

 

   Ovu teoriju o relativnosti ili ovisnosti vremena i prostora o brzini gibanja promatrača Einstein je logički i matematički izveo iz svog postulata da brzina svjetlosti “c”, kao opći prirodni zakon, mora biti jednaka uvijek i svugdje za sve promatrače bez obzira kojom se brzinom oni sami gibali. Kako je Einstein došao do ovog zaključka i na temelju koje i kakve kobne pogreške, objasnio sam u eseju “Einstein i logika”, pa ovdje ne bih ulazio u te detalje. Jedino bih odmah rekao da ono što je stvoreno temeljem pogrešnog zaključivanja iz pogrešnog očekivanja i samo mora biti pogrešno.

 

   Relativizirajući vrijeme, Einstein je dubinski uzdrmao ranije poimanje vremena, pa i ono Newtonovo, prema kojem se činilo bjelodanim da je vrijeme sinonim za prazno trajanje, da je ono poput rijeke koja nezadrživo teče neporomijenjenim ili jednolikim tijekom i tempom koji se ne može niti ubrzati niti usporiti, niti se može okrenuti unatrag i koje – bez iznimke – nosi sa sobom sve događaje koji se zbivaju u svemiru. Sve se to uklapalo u vizualizaciju vremena kakvu je imao već tvorac teorije “panta  rhei” (Heraklit) prema kojemu se “ne može dva puta ući u jednu te istu rijeku, jer se njezina voda stalno obnavlja” i jer je “sve u sveobuhvatnom kruženju i stvaralačkoj igri vječnosti”.

 

   “Otkrivajući” da vrijeme nije nešto “bezvremeno” i nepromjenjivo, da nije imuno na ono što se oko njega zbiva, nego da se na njega itekako može utjecati recimo gravitacijom ili brzim gibanjem, Einstein je počeo pridavati vremenu neka fizička svojstva kao rastezljivost, napregnutljivost, savitljivost itd., s čime je u fizici inaugurirao jednu sasvim novu podgranu poznatu kao fizika vremena. I upravo je baš to ono najapsurdnije u njegovoj teoriji da jedan čisto filozofski pojam, koji svoju egzistenciju ima isključivo u našoj glavi, u našem umu ili našoj svijesti, po njegovoj teoriji dobiva fizička svojstva i postaje “predmet” izučavanja fizike. Po istom pristupu mogla bi se, recimo, ljubomora proglasiti ovisnom o brzini, toplini, gravitaciji, možda tlaku i sl. i na taj joj način pripisati fizička svojstva i onda ubaciti u studij fizike kao jedan njezin važan segment – ljubomorodinamika.

 

   Ono u čemu je Einstein griješio, a u čemu redovito griješe i ostali znasnstvenici, jest nekontrolirano posezanje za tzv “matematičkim dokazom”. U srži “matematičkog dokaza” leži vjerovanje da, ako je nešto matematički moguće, da postoji i velika vjerojatnost da to, uistinu, već funkcionira kao takvo negdje u zbilji. Međutim, to ne mora biti tako. Iz Einsteinovih jednađža dosad je izveden mali bezbroj tzv. patoloških rješenja, međusobno veoma suprotnih rješenja, i kad bi matematički dokaz nešto vrijedio onda bi, po matematici dobivenim rješenjima iz Einsteinovih jednadžba, svemir bio najkontroveznija i najantinomija (najprotuslovnija) stvarnost u sebi.

 

   Zato je upravo ovaj “matematički dokaz” već početkom novog vijeka upotreblajvan kao alibi za obranu novih ideja od mogućeg progona tadašnje Crkve. Tako u predgovoru Kopernikove knjige “O revoluciji nebeskih sfera” anonimni teolog tvrdi da “autor ima za svrhu samo ponuditi metodu matematičkog izračunavanja zapaženih položaja nebeskih tijela i da nije na nikakav način pokušao odrediti stvarno gibanje tih tijla”. Između ostalog doslovce stoji i ovo: “Njegove hipoteze smiju biti pogrešne, smiju čak biti nevjerojatne, pod uvjetom da vode do izračuna koji se uklapaju u naša opažanja”. Kao što vidimo, autor “matematički dokaz” pokušava obajsniti kao matematički trik s pomoću kojeg se može doći do dobrih izračuna naših opažanja i do dobrih predviđanja budućih zbivanja, recimo, pomrčina Sunca i sl, iako te matematičke operacije ne moraju odgovarati nečemu zbiljskom u stvarnosti. Na taj način je taj anonimni teolog uspio na neko vrijeme odvratiti pogled Crkve od Kopernikova djela iako je matematika, s kojom se operiralo u djelu, odgovarala stvarnosti. Ali ta ista matematika u Einsteinovu slučaju nije odgovarala stvarnosti,  iako je dobro rješavala izračune. O čemu se radi?

 

   Do tzv. relativnosti vremena Einstein je došao matematičkim putem. Poznato je da je brzna broj koji dobijemo kada prijeđeni put podijelimo s vremenom (sekundama recimo). Obrnuto od toga, vrijeme je broj (veličina) koji dobijemo kada prijeđeni put podijelimo s brzinom. Recimo da pješak prijeđe put od 10 km za dva sata. Koja je brzina njegova pješačenja? Deset podijeljeno s dva jednako je pet (5 km na sat.). A koje je vrijeme pješačenja? Deset podijeljeno s pet jednako je dva (2 sata). I to funkcionira.

 

   Problem je, međutim, nastao kada je Einstein “otkrio” (vidjeli smo kako) da brzina svjetlosti, za razliku od svih drugih brzina, nije relativna, nije varijabla ovisna o brzini gibanja mjeritelja, nego je tobože aposlutna i uvijek i svugdje jednaka za sve mjeritelje bez obzira kojom se brzinom oni sami gibali. Ovaj besmisleni postulat, ni u čemu utemeljen, imao je za posljedicu da ako je brzina svjetlosti uvijek ista, onda vrijeme (kao i prostor) mora postati varijabla jer samo na taj način moguće je tada postići ispravan matematički rezultat. U praksi to izgleda ovako: ako je brzina svjetlosti uvijek 300 000 km/s, a prijeđeni put promjenjiva veličina ovisna o brizni i smjeru gibanja promatrača, onda i vrijeme mora biti promjenjiva veličina, ali samo gledano matematički, a ne stvarno. Onog momenta kada ovakve matematičke vrijednosti ili veličine (varijable) pretvorimo u svemirsku zbilju, imamo situaciju da vrijeme postaje ono što nije, da postaje fizikalni fenomen, postaje nešto tamo vani, nešto što uistinu teče (prolazi) između dva otkucaja ure, ali sada ne više na jednolik način nego je taj tijek, kao fizička stvarnost, potpuno ovisan o brzini gibnja promatrača, o jačini gravitacije, zašto ne o toplini, tlaku, psihičkoj napetosti promatrača, stresu i sl.

 

   Što želim reći? Želim reći da, iz činjenice što možemo matematički izračunati jačinu sile s kojom “Zemljina gravitacija” djeluje na predmete oko sebe, to ne znači da u svemiru postoje nekakve sile (u svemiru ne postoje nikakve sile – one su samo zamišljene veličine), niti znači da je gravitacija privlačna sila (ona je ustvari tlačna sila iako smo skloni misliti da je privlačna).

 

   Isto je tako s vremenom. Iz činjenice da s vremenom kao matematičkom veličinom možemo manipulirati kao s varijablom i dobivati ispravne matematičke rezultate, to ne znači da je vrijeme nešto što postoji tamo vani, da je usto varijabla koja se mijenja ovisno o stanju gibanja mjeritelja i sl. Sve to nije ništa drugo nego “postvarivanje” ili “potvarivanje” ideja u nešto objektivno i opipljivo, što je po sebi nemoguća misija.

 

Einstein je napravio upravo to: On je od zamišljenih matematičkih veličina (vremena i prostora) napravio fizikalne fenomene, pripisao im fizikalna svojstva i onda ih pretvorio u objektivne svemirske igrače koji u svemiru ne samo da imaju aktivnu ulogu, nego dapače odsudnu ulogu. To je, doduše, njegovu teoriju učinilo atraktivnom, ali i besmislenom jer vrijeme i prostor nisu svemirske nego misaone realnosti, što bitno mijenja i njihovu ulogu i njihovu važnost. U fizici, oni su tek pozajmice iz filozofije koje dobro dođu za naše opće snalaženje u okolišu, ali koje unose veliku zabunu kad im se pripišu svojstva koja nemaju.

 

   U tom smislu, grčki filozofi bili su puno mudriji (barem neki od njih) i mjesto da kažu “vrijeme teče” oni su radije govorili “panta rhei” (sve teče). Time su željeli reći da nije vrijeme to što “teče” ili što prolazi, nego da “teku” ili prolaze svari, (prolazimo mi a ne vrijeme), da se sve u svemiru mijenja jer se giba (teče) i da je to gibanje i ta sukcesija događaja podloga za naše oblikovanje pojma vremena kao zamišljene veličine s pomoću koje nešto mjerimo “u vremenu”.

 

 

   OVO što sam napisao o vremenu skoro na identičan način vrijedi i o prostoru. Kao ni vrijeme, tako ni prostor nije nikakva objektivna realnost, tamo vani, nego je jednostavno pojam u našoj svijesti za nekakvu prazninu koja se očituje kao nekakva opća mogućnost za smještanje objektivnih čestica tamo gdje nema drugih čestica. Naše misaono pravilo je da dvije čestice ne mogu biti u isto vrijeme na istom mjestu. To je jednostavno činjenica koja kaže da neka čestica može naći svoje mesto samo tamo gdje je praznina. I ta praznina je ono što pomišljamo pod pojmom prostora. Stoga je pripisivanje fizikalnih svojstava prostoru kao praznini obična mentalna akrobacija koja nekome može biti simpatična, ali koja nema nikakve veze sa stvarnošću. To znači da Einsteinova teorija da energomaterija svija oko sebe prostor, nema nikakve veze sa stvarnošću.

 

   Ili, uzmimo na primjer sljedeću rečenicu: “Svatko zna da je prostor svemira trodimenzionalan” (Novikov – Rijeka vremena).

 

Na prvi pogled čini se da je tvrdnja, sadržana u ovoj rečenici prirodna, istinita i po sebi razumljiva. Ona izražava činjenicu da riječ “prostor” ne obuhvaća samo jednu nedimenzionalnu točku, nego da predstavlja nešto što ima i svoju duljinu, širinu i visinu, dakle nešto trodimentzionalno.

 

   Ali, tako izgleda samo na prvi pogled. Međutim, čim malo zavirimo u “utrobu” prostora, otkrivamo da prostor nije nešto tvarno; otkrivamo da je prostor “nešto” netvarno pa prema tome da prostor, gledano fizikalno, uopće nije “nešto” nego zapravo “ništa”. Prostor dakle nije nešto na što bi se moglo utjecati niti nešto što bi moglo utjecati na nešto unutar sebe. Drugim riječima, pod prostorom podrazumijevamo prazninu, kao osnovnu pretpostavku za postojanje ičega tvarnog, jer postojanje tvari pretpostavlja “postojanje” praznine za njezin valstiti smještaj. Neka tvar, po prirodi stvari, može biti samo tamo gdje ne postoji nikakva druga tvar, odnosno gdje je praznina. A praznina nema dimenzija.

 

   Zamislimo “prostor” (svemir) u kojem ne bi postojala ni jedna tvarna čestica. Bi li tada prostor bio trodimenzionalan? Na prvi pogled čini se da bi. Čini se da bi prostor i tada imao svoju dužinu, širinu i visinu. Problem je, međutim, što bi tada te tobožnje dimenzije bile beskonačne što znači da ni matematika ni naš razum ne bi znali šo s njima učinit. Gdje god se, naime, matematika i naš razum susretnu s beskonačnim, oboje zakažu  u svojim temeljnim funkcijama i postaju praktično beskorisnim.

 

   Reći, dakle, da je prostor kao prostor “nešto” trodimenzionalno isto je što i reći da je prostor nešto nedimenzionalno, a to znači nešto nefizikalno, nešto što ima svoje mjesto u sferi filozofije (uma), a ne i fizike. Zato ,tko god u fizici operira s pojmom “prostor” kao s nečim na što se može fizički utjecati ili što može fizički utjecati na nešto tvarno – jednostavno je u zabludi.

 

   Kada bi prostor imao duljinu, širinu i visinu to bi značilo da su te njegove dimenzije beskonačne, a u beskonačnim dimenzijama nemoguće je odrediti položaj ni jednoj točki. Gdje bi bila ta točka ako je beskraj sa svih strana oko nje i tko bi joj mogao precizirati položaj u odnosu na prostorne koordinate? Naravno nitko. Zato je pogrešno govoriti o “položaju točke u prostoru”, kako se obično govori. S obzirom na prostor kao prostor neka točka nema nikakav položaj. Stoga nije moguće govoriti o “položaju nečega u prostoru” nego jedino o “položajnom odnosu” među tvarnim česticama ili tijelima. Drugim riječima, jedno tijelo ili jedna tvarna čestica nema nikakva položajnog odnosa u prostoru ili prema prostoru ,nego uvijek i samo prema nekom drugom tijelu. Stoga tri broja poznata kao koordinate ne “karakteriziraju” prostor ili nečiji položaj u prostoru nego položajni odnos među tvarima. Zato je uporaba pojma “prostor” u fizici zapavo njegova zlouporaba jer prostoru pridaje svojstva koja nikada nije imao niti će ih ikada imati.

 

   Pošto ću o prostoru opširnije pisati na drugom mjestu, ovdje bih se zadovoljio samo s navedenim natuknicama, inače bih “debelo” skrenuo s teme i ovu raspravu opteretio s još jednom digresijom koju bih u kasnijem tekstu morao ponoviti.

 

 

   ONO što mi se ovdje još čini važnim naglasiti jest da su i Newton, sa svojom idejom apsolutnog vremena i prostora, kao i Einstein s idejom relativnog vremena i prostora, imali krivo i na taj način zaveli na stranputicu većinu ostalih fizičara. Vrijeme i prostor niti su nešto apsolutno niti relativno jer ni jedno ni drugo nemaju nikakvu fizičku egzistenciju. Oni su jednostavno apstrakcije, naši zamišljaji koji nam pomažu u snalažnju u fizičkom oklišu iako sami u tom oklišu nemaju nikakve aktivne uloge. Ni vrijeme ni prostor nemaju nikakva utjecaja na stvarna zbivanja u svemiru, nego su samo naša misaona oruđa koja nam pomažu da zavedemo nekakav red u svemirska zbivnja. Stoga, pripisivanje aktivne uloge vremenu i prostoru u svemiru nije ništa drugo nego umjetno pravljenje svemirskog scenarija s fantomskim glumcima koji sam dramatski zaplet i rasplet čini privlačnijim i elegantnijim, ali ne stvarnijim i istinitijim. Koliki su ovakvi scenariji po sebi zamamni, pokazuje prava poplava knjiga napisanih od eminentnih fizičara koji se isključivo bave vremenom i prostorm, bave se vremeplovima ili putovanjima kroz vrijeme, ili crnim rupama i drugim patološkim pojavama u svemiru. Problem nije što ovakve znanstvene pikanterije netko piše ili čita, nego što netko vjeruje u njih i tako i ostale navodi u zabludu, mjesto da se svi bavimo ozbiljnim istraživanjem ma koliko ono bilo nekima teško i suhoparno. Ma koliko ovakvi maštoviti pristupi bili zavodljivi, uvijek se iznova pokazivalo da je prava istina i bogatija i zamamnija od svojih surogata.