MODIFICIRANA GRAVITACIJA

 

   Kao što znamo, naše teorije o svemiru nisu ništa drugo nego naši zamišljaji koji popunjavaju rupe u našem znanju o svemiru. Pošto o svemiru i njegovu funkcioniranju imamo veoma malo istinskog znanja, sve ostalo je obično zamišljanje, nagađanje, pretpostavljanje, možda samo mišljenje i sl. Pa iako je tako, uobičajeno je da skoro na jednak, ravnopravan način pristupamo, tretiramo i prihvaćamo “znanstvene” teorije kao i provjerene znanstvene spoznaje ili činjenice. Ovo nerazlikovanje istina od zamišljaja (teorija) mnoge od nas navodi da se u svojim razmišljanjima na sličan ili jednak način oslanjamo na teorije kao i na istine.

 

   Međutim, za razliku od istina, teorije su ipak “mačja trka do prve vrbe”. U korijenu ili temelju svake teorije krije se naše neznanje.

 

   Kada promatramo, a osobito kada pokušamo opisati svijet oko sebe, mi uglavnom vidimo vanjska zbivanja, vanjske pojavnosti ili vanjske posljedice, a veoma rijetko ili skoro nikad unutarnja zbivanja i unutarnje procese koji su doveli do tih vanjskih pojavnosti. Kada nam, recimo, ispadne neki predmet iz ruke, mi vidimo kako taj predmet pada prema tlu sve dok ne padne, ali ne vidimo zašto to čini, zašto pada. A upravo nas to zanima: Zašto pada? Naravno, ponekad nam se posreći da otkrijemo stvarne uzroke nekog zbivanja. Ali, ne uvijek i ne često. Ne i u slučaju pada predmeta koji nam ispadne iz ruke. Pošto se, međutim, nije lako pomiriti s činjenicom vlastita neznanja, počinjemo roviti po svojim neuronima dok nam ne sine neka ideja koja nudi nekakav odgovor na pitanje: Što je to što predmete sili da padaju? Naravno, tako zamišljeni odgovor, da bi kako-tako bio valjan, po pravilu mora obuhvatiti što više uočenih pojava u svemiru, po mogućnosti sve njih. Jer, ako slučajno otkrijemo samo jedan fenomen koji se ne da “ugurati” u zamišljeni model, model gubi svoju vjerodostojnost i sam “pada u vodu”.

 

To se, naravno, ne događa odjednom. Iako neke teorije barem neko vrijeme nude relativno dobre odgovore na pitanja koja rješavaju, uvijek se pojavljuju i anomalije koje kao da prkose ponuđenim rješenjima. Kao da kažu: čekaj malo! Kud si navro? A što je sa mnom? Naravno, sve ovo vrijedi i za gravitaciju.

 

   Ovdje ne mislim na osnovnu činjenicu da dosad nikad nitko nije iznio ni jedan dokaz da je gravitacija privlačna sila. Kada je Newton izrazio tvrdnju da je gravitacija privlačna sila, bilo je to uglavnom u smislu: “Bubno i ostao živ”. Tek tako – “bubno”! Provalio! Izvalio! Uostalom, što bi i bilo drugo ako nije privlačenje? I na tome je sve ostalo. “Reko ne poreko”. Tijela se međusobno privlače i točka, šlus! I tako je to skoro već tri i pol stoljeća. Svi znaju da je tako, svi drže da je tako, u svim školama učimo djecu da je tako, s koljena na koljeno prenosimo jedni drugima da je tako, pa kako onda da sad odjednom ne bude tako? Ali, kako znamo, čak ni u Zemaljskom raju nije sve bilo rajsko, jer je i tamo postojala anomalija, postojala je zmija kao kvaritalj igre i upropastitelj idile. Anomalija?! Upravo je to ono od čega strahuju tvorci teorija, budući da im anomalije ruše teorije kao kuće od karata. A ni teorija gravitacije nije lišena anomalija, malih, sitnih anomalija ali dovoljno zaguljenih da gravitaciju, kao privlačnu silu, zdrmaju do u samu njezinu srž.

 

Iako bi bilo pretjerano tvrditi da to već i mala djeca znaju, odrasli zacijelo znaju da međusobno “privlačenje” dvaju tijela ovisi s jedne strane o umnošku njihovih masa, a s druge o kvadratu njihove međusobne udaljenosti. Ako to primjenimo na naš svemir to znači da tijela koja kruže jedna oko drugih moraju svoju brzinu kruženja podesiti srazmjerno udaljenosti od tijela oko kojih kruže. Kao kad na nekom užetu vrtimo uteg oko sebe. Da bi uteg ostao u orbiti mora doći do uravnoteženja gravitacijskog “privlačenja” s jedne stranje i centrifugalnih sila s druge.. A to znači da će se uteg sporije kretati što je dalje od centra koji ga zadržava ili održava u orbiti

 

   Međutim, za razliku od ovakva očekivanja, 1933.god.švicarski astronom Fritz Zwicky je zapazio da se jato galaksija Coma ne ponaša baš prema spomenutom očekivanju. Naime, na rubovima spomenutog jata galaksija zvjezde su se gibale prebrzo da bi ih izračunata količina tvari u jatu svojom “privlačnom” silom mogla zadržati na okupu. Prema njegovu izračunu, vidljiva tvar jata Coma sadržavala je deset puta manje tvari ili mase nego je bilo potrebno da svemirska tijela unutar jata drži na uzdi.

 

   Činjenica, dakle, da svemirska tjela unutar jata galaksija Coma ostaju na okupu i uredno kruže oko svog centra, iako bi se po količini mase koju vidimo u jatu jato moralo rasuti, budući da brzina gibanja svemirskih tjela na rubovima jata nije usklađena s gravitacijskom silom jata, bila je jasan pokazatelj da se tu radi o anomaliji koja odskače od normalnog teorijskog funkcioniranja sile gravitacije. Međutim, pošto to ne može biti, pošto je gravitacija univerzalna svemirska sila, tu se nešto moralo nadograditi ili nadopuniti da bi se ipak spasilo i održalo teoriju, i nije trebalo dugo čekati.

 

Naime, šezdesetih godina iznenada je na znanstvenu površinu izronila  Vera Rubinova koja je bila predavačica na sveučilištu Georgetown u Washingtonu i bavila se rotacijom svemirskih giganata. U tom konteksu, skupa sa svojim studentima, izradila je rotacijsku krivulju ili grafikon koji je pokazivao kako se brzina zvijezda mijenja s udaljavnjem od središta galaksije. Prema pravilu o odnosu brzina i udaljenosti od centra privlačenja (sjetimo se užeta i utega), brzine su trebale opadati što su tijela dalje od središta. Ali nisu, ostajale su iste. Na početku ju je to navelo da posumnja u vlastite izračune. Ali, kada je 1970. završila rotacijsku krivulju za Andromedu i konstatirala da su rotacijske brzine zvijezda ostale iste bez obzira na udaljenost od središta, bilo je jasno da nešto definitivno ne štima: Ili nije valjala teorija gravitacije, ili je u igru trebalo ubaciti neki novi čimbenik koji bi spasio teoriju. Naime, brzine vanjskih zvijezda u Andromedi bile su takve da ih gravitacija vidljive tvari u Andromedi ne bi mogla zadržati, jer bi ih centrifugalne sile izbacile iz orbite i razbacale u svemirsku prazninu.

 

   Kad se nekoj teoriji dogodi da ju treba spašavati  ubacivanjem  u  jednadžbu nekih zamišljenih čimbenika, znak je da je teorija na klimavim nogama, da više ne zadovoljava postulirane kriterije, pošto bi se u sebi urušila kad ju ne bismo podupirali vlastitim izmišljotima. Upravo onako kako se to dogodilo Ptolemejevoj teoriji geocentričnog sustava. U početku je teorija funkcionirala kako-tako, ali se unutar nje s vremenom počelo pojavljivati sve više anomalija tako da ju je, poput ribarske mreže, trebalo sve više krpiti, sve više nadopunjavati s novim izmišljenjim mehanizmima kako bi ju održali na životu. Na koncu se ipak urušila kada se pojavila ideja o heliocentričnom sustavu Nikole Kopernika.

 

   Sada se to događa teoriji gravitacije. S obzirom da je gravitacijska sila Andromede konstantna, udaljenije zvijezde morale bi se gibati manjom brzinom od onih bliže centru, kako ne bi pobjegle iz jata i odlutale u svemir. Ali se ne gibaju manjom brzinom, a ipak ostaju u jatu. Zašto? Znanstvenici su jedini izlaz vidjeli u zamišljanju postojanja dodatne mase u galaksiji koju su, zbog njezine nevidljivosti, nazvali tamnom tvari. Bez ove namještaljke ili bi se galaksija raspala ili bi se raspala teorija gravitacije.

 

   Da se to ne bi dogodilo, zamišljena je nova teorija, teorija tzv. tamne tvari. To što nitko ne zna postoji li tamna tvar, kao ni to što bi ona uopće bila, nema nikakve veze. Ipak se makar nešto zna o njoj: Ona sama ne svijetli, ne odražava vanjsku svjetlost, ne inducira mjerljivo “zračenje” i nikakvim ponašanjem ne odaje svoje postojanje, osim hipotetičkom gravitacijskom silom.

 

   Pa ipak, iako je tako, upravo je “tamna tvar” ušla u jednadžbu ili recept svemira, ona je postala conditio sine qua non bilo kojeg suvremenog govora o svemiru, novoj fizici, kozmologiji, a napose svim onim alternativnim svjetonazorima koji jednostavno gladuju za povezujućim i objedinjujućim čimbenicima u svemiru, jer su upravo takve teorije neiscrpan izvor nadahnuća za nove zamišljaje i nove maštarije. Stoga ne čudi što je uskoro krenula intenzivna potraga za tamnom tvari.

 

   Prvi skup znanstvenika o tamnoj tvari održan je 1980.  na Harvardu. Puna samopouzdanja, Rubinova je tada najavila da ćemo najkasnije za jedno desetljeće otkriti što je “tamna tvar”. 1990., na desetu obljetnicu skupa na Harvardu, engleski astronom Martin Rees obznanio je okupljenima na skupu u Washingtonu da će se tajna riješiti u nardnih deset godina. Dvet godina poslije, 1999.god. Rees je proglasio odgodu i prolongirao svoju prognozu na narednih pet godina. Međutim, njegov optimizam, kao i optimizam nekih drugih znanstvenika, do danas je ostao samo želja, tlapnja. I nakon trideset godina intenzivnog traganja još nitko ne zna što je tamna tvar i je li uopće postoji.

 

   Postulati, postulati! Oni su poput alkohola, duhana, konzumiranja hrane, droge... Onog trenutka kad počnete konzumirati alkohol, duhan,drogu, ne samo da je teško prestati s tim navikama, nego je jednako teško ostati u nekim granicama, budući da kasnije doze nisu jednako učinkovite kao i prve, pa ih je potrebno povećavati kako bismo održali određeni nivo nihova djelovanja i učinkovitosti.

 

   Kada posegnemo za jednim postulatom, uskoro se ukaže potreba za drugim, trećim... Najbolji primjer nagomilavalavanja postulata je Einstenova teorija relativnosti, ali nju ćemo obraditi na drugom mjestu.

 

   Posežući za postulatom tamne tvari skoro logićno se nametnuo postulat “tamne energije”. Ako može tamna tvar, zašto ne bi i tamna energija? Upravo se ona nametnula kao izlaz iz neke druge anomalije u okviru teorije gravitacije.

 

 

   OTKAKO je Hubble otkrio “širenje svemira” i vrapci na krovovima kuća znaju da se svemir širi. I to na veoma neočekivan, da ne kažem čudan način: Što je neka galaksija udaljenija od  nas to se brže udaljava od nas. Mjera brzine tog širenja danas je poznata kao Hubbleova konstanta. Prema danas uvažavanoj vrijednosti ona (konstanta) iznosi oko sedamdesetak kilometara u sekundi na svaka tri milijuna svjetlosnih godina.

 

   Pošto je, po nama trenutačno poznatim zakonima prirode (gravitacija i dr.), “činjenica” sve bržeg širenja galksija što su udaljenije od nas posve izvan pameti, ponovno se nametnula potreba za nekim postulatom koji bi nam pobliže objasnio ovu gravitacijsku anomaliju. Naime, po teoriji gravitacije svemir, nakon Velikog praska, ne bi smio ubrzavati u svom širenju, nego usporavati. Međusobno privlačenje svekolike tvari u svemiru ne samo da ne ide na ruku sve ubrzanijem širenju svemira, nego ni samom širenju. Ako je potisak Velikog praska, koji je pokrenuo širenje svemira, bio jednokratan čin, onda u svemiru ne postoji nikakva nama poznata sila koja bi to širenje još dodatno ubrzavala. Mjesto toga postoji “privlačna” sila gravitacije koja bi ga morala usporavati u tom širenju i u konačnici zaustaviti, a ne usporava. Zašto?

 

   Kada bi u svemiru bilo dovoljno hipotetične tamne tvari, ona bi onda kao od šale ne samo usporila širenje svemira, nego i zaustavila. Ali, svi matematički izračuni su pokazali da tamne tvari, čak kad bi i postojala, očito nema dovoljno u svemiru, jer da ima svemir se ne bi sve ubrzanije širio. S druge strane, da bi se nešto po Newtonovu zakonu sve ubrzanje gibalo, potrebno je stalno djelovanje neke sile, budući da bez sile nema ubrzanja. Ali koje sile? I tu se upališe lampice znanstvenika: Ako bi tamna tvar mogla riješiti pitanje zaustavljanja širenja svemira, zašto tamna energija ne bi mogla riještiti pitanje sve ubrzanijeg širenja svemira? Zar svemir ne pršti energijom? Zar nije još Dirac dvadesetih godina XX st. predvidio da svemirski vakuum ne mora biti nužno prazan, nego naprotiv pun energije?

 

   To što nitko ne zna ne samo što bi to bila “tamna energija”, nego ni što je uopće energija; to što uvođenje “tamne tvari” i “tamne energije” krši osnovne zakone fizike; što rješavanje ovako važne stvari radije prepuštamo mašti nego ozbiljnom racionalnom istraživanju – kao da nikog ne brine. Važna je zabava, važna je igra, a što ta igra nema veze sa stvarnošću, tim gore po stvarnost.

 

A sve bi bilo tako jednostavno, lako i suvislo kada bismo shvatili da gravitacija nije privlačna nego tlačna sila. Ali, što bismo jednostavno, kad može komplicirano! Mjesto da priznamo da ni dosad nikad nismo znali što je to gravitacija u sebi; da se u dosadašnjoj teoriji gravitacije nagomilalo previše anomalija iz kojih je izlaz moguć jedino uz pomoć duhova iz boce poput “tamne tvari” i “tamne energije”; da smo zahvaljujući upornom ponavljanju teze da je gravitacija privlačna sila na koncu postali ovisni o tom naćinu njezina shvaćanja, mi i dalje ustrajavamo u svom sljepilu i, naravno, koprcamo se kao riba na suhu kad naletimo na skrivene zamke u gravitaciji.

 

To pokazuje i pokušaj izraelskog fizičara Mordehaia Milgroma koji je na svoj način pokušao preurediti Newtonovu teoriju gravitacije, ne bi li ju nekako spasio. Po njemu, Newtonov bi zakon gravitacije trebalo “preudesiti ili namjestiti” tako da na velikim udaljenostima, koje nadmašuju galaksije ili jata galaksija, ona postane malo jača nego bi se to očekivalo od nje. Ova zamisao postala je poznata kao modificirana njutnovska dinamika (MOND). Kako jednostavno! Ako postojeća teorija gravitacije ne može objasniti zašto rubne zvijezde ostaju u galaksijama iako bi, po svojim rotacijskim brzinama, morale pobjeći iz njih, postulirajmo da na rubovima galaksija gravitacijska sila postane malo jača nego bi se to očekivalo, i mirna Bosna. Na sličan je način Niels Bohr postulirao da se elektroni oko jezgre atoma moraju gibati tzv. stacionarnim stazama, a ne mogućim ili proizvoljnim, i tako izmislio model atoma koji se decenijima, čak i danas, učio u školama kao ispravan. I to samo zato jer je on mislio da se elektroni moraju tako gibati oko jezgre atoma. Što je model bio pogrešan, nikom ništa. Na isti način je Einstein postulirao da brzina svjetlosti mora biti uvjek ista bez obzira na brzinu gibanja njezina mjeritelja. I to i dan danas učimo djecu u školama, iako je teško naći išta besmislenije od toga.

 

   Kad malo bolje razmislim o načinu  kako neki znanstvenici prave ili dograđuju teorije, sve me to podsjeća na nešto što bi se moglo nazvati “krpljačinom”. Čak je postojala i poslovica: “Krpež kuću čuva”. I sve to nije bilo tako davno. Kad bi se probušila lopta, ne bismo odmah  kupovali novu, nego bismo prvo krpili staru. Isto je bilo sa zračnicama od bicikla, ali i s ping-pong lopticama. Pošto ih baš i nije bilo za bacanje, napukle celuloidne loptice prvo bismo lijepili, krpili, a tek kad bi se cijela raspukla – bacili. Još i danas u nosnicama osjećam miris acetona koji smo koristili za “zavarivanje” stolnotenskih loptica.

 

   A tek odjeća! To je priča za sebe. Običaj da se poderana odjeća baci a kupi nova, također je novijeg datuma. Danas jednostavno nema više smisla ni televizore popravljati, jer bi više stajao popravak starog televizora, nego kupovina novog. A kamoli hlače, košulju i sl. Ipak, ne tako davno sve se krpilo i ne bi me iznenadilo da opet dođe to vrijeme.

 

Kad je u pitanju odjeća, nekad su ljudi strogo razlikovali što je “misno” (što se oblačilo kad se išlo na misu), a što “nosno” . Nosna odjeća bila je svagdanja, radna, zanosana. Izraz “zanosan” upotrebljavao se čak za ljude, napose one koji nisu puno držali do vanjskog izgleda. “Zanoso se”  - bio je izraz za one koji su hodali okolo zapušteni. Obično je kod takvih i odjeća bila sva u zakrpama. Zakrpa na zakrpi. Na nekim je hlačama ili kaputima znalo biti toliko zakrpa da više nije bilo ni traga od izvorne tkanine od koje je haljetak bio sašiven.

 

   Kad gledam u što se sve pretvara teorija gravitacije i način na koji se modificira, podešava, namješta..., sve me više podsjeća na “zakrpu na zakrpi”. A kad se dotle dođe, bilo bi vrijemae nešto radikalno poduzeti: Ne samo mijenjati namještaj u bordelu, nego i osoblje koje nudi usluge.

 

   Za razliku od modifikacija postojeće teorije gravitacije ja nudim posve novu i drugačiju teoriju koja baca sasvim novo svjetlo na gravitacijske fenomene u svemiru. Ali, ne samo na gravitacijeske pojave, nego i na sve druge pojave koje se baziraju na teorijama privlačnih sila od kojih je gravitacijska tek jedna. Uz gravitaciju tu je i elektoroslaba kao jaka nuklearna sila. U svim ovim slučajevima, po standardnoj teoriji, radi se o privlačnim silama. Za razliku od ove teorije, u tvarnoj zbilji svemira, po meni, uopće niti postoje niti djeluju privlačne sile, nego se sve zbiva pod utjecajem samo jedne sile, naravno tlačne. Kad ovo jednom shvatimo i prihvatimo, sve će postati jednostavno i jasno, a dotle nek znanstvenici i dalje uzaludno razbijaju glavu kako stvoriti ujedinjenu teoriju koja bi sve privide različitih privlačnih sila objedinila i prepoznala kao samo različite manifestacije jedne sile – tlačne, dakako.

 

OSVRT NA REČENO

 

   Iznoseći razloge koji pobuđuju sumnju u gravitaciju kao vječnu privlačnu silu, s isključivim ishodištem u tvarnosti svemirskih tijela, svjesno sam izbjegavao decidirane zaključke. Iako navedeni razlozi, s priličnom dozom uvjerljivosti, upozoravaju na  mogućnost i vjerojatnost da gravitacija nije privlačna sila, konačni pravorijek nisam želio uzurpirati kao isključivo svoje pravo, nego ga prepustiti onima  koji se ne zadovoljavaju s gotovim tuđim rješenjima, nego radije vole sami istraživati i donositi svoje prosudbe. Namjera mi je bila da skrenem pozornost na neke nesuvislosti na koje nailazimo pri podrobnijem i temeljitijem proučavanju gravitacije kao privlačne sile. Te nesuvislosti ne dovode u dvojbu samu gravitaciju kao silu, nego njezinu prirodu. Nedvojbeno je da u svemiru postoji i djeluje sila koja dovodi do pada jabuke s grane, do nemogućnosti da sa Zemlje jednostavno skočimo na Mjesec, do kruženja jednih svemirskih tijela oko drugih..,ali je dvojbeno radi li se tu baš o privlačnoj sili?

 

   Ako kažem da po mojoj prosudbi gravitacija nije, niti bi mogla i smjela biti privlačna sila, onda otvaram jedno široko podrujčje razmišljanja, istraživanja i utvrđivanja o kojoj se onda sili radi?

 

Kao što su me neki razlozi ponukali da posumnjam u gravitaciju kao privlačnu silu, postoje ozbiljni razlozi koji me s velikom uvjerljivošću potiču na zaključak da se u slučaju gravitacije radi o tlačnoj sili. Jednostavnije rečeno, vrlo vjerojatno bi moglo biti da naša vlastita vezanost i pripetost za Zemlju nije posljedica privlačne sile Zemlje, nego posljedica tlačne sile izvan Zemlje. Da bi se proniknulo u pravu prirodu te stare-nove sile potrebno je obaviti još puno posla. Svatko tko se osjeća isprovociranim mojim razlozima za sumnju u gravitaciju, kao privlačnu silu, može se i sam okušati u odgonetavanju njezine istinske prirode. Radi se o otvorenom radilištu ne samo za ljude od struke, nego i za sve koji su skloni razmišljanju i koji se ne zadovoljavaju tuđim rješenjima, nego radije nastoje doći do svojih. Kako kaže jedan moj prijatelj, ako već želiš dijete onda ga radije “napravi” sam, mjesto da ti ga drugi naprave.

 

BILO  KUDA – TLAK  SVUDA

 

   Ako preko čaše pune vodom stavimo komad papira, pa potom otvor čaše okrenemo prema dolje, papir neće spasti s čaše, niti će voda isteći iz čaše. Zašto? Na prvi pogled moglo bi se učinti da voda privlači papir i na neki način ga veže uza se, što onda omogućuje papiru da spriječi istjecanje vode iz čaše. Ali, to je samo privid. Papir ne stoji na okrenutoj čaši, jer ga čaša ili voda privlače i čvrsto drže u svom zagrljaju, nego jer ga atmosferski tlak tiska prema čaši punoj vode.

 

   Ako preko krovova kuća dođe do jačeg strujanja zraka (kao kod oluje) i do stvaranja vrtloga, pa crepovi počnu letjeti s krova, je li to stoga što ih zrak u kretanju na neki način privlači prema gore? Ili je to stoga što vrtložne struje zraka nad  krovom stvaraju područje nižeg tlaka nad krovom, pa zrak s povišenim tlakom ispod krova nema drugog izbora nego da pogura crepove prema gore?

 

   A što biva kada dođe do lokalnog vrtloženja zraka nad morskom površinom? Dogodi se da se na tom mjestu dio mora uzdigne u obliku grbe. Zašto? Zato što ga nešto vuče prema gore ili zato što ga okolišni atmosferski tlak gura prema gore, u područje podtlaka iznad morske površine? Zbog istog razloga događaju se ponekad duž jadranske obale neuobičajeno visoke lokalne plime zbog kojih nakratko budu poplavljena neka naselja uz more. Uzrok tih lokalnih plima skoro je uvijek isti: Kada na nekom uskom području uz obalu dođe, iz nekog razloga, do lokalnog snizivanja atmosferskog tlaka, onda se na tom mjestu more podigne za metar, dva ili više i poplavi obalu u visini svoje nove razine. Ako se to dogodi u blizini naseljena područja onda dolazi do problema koje povremeno muče ljude naseljene uz morsku obalu.

 

Ili, što se događa kada stojimo u blizini pružnog nasipa u trenutku kada njime juri vlak velikom brzinom? Ako bi brzina vlaka bila uistinu velika, a mi suviše blizu nasipu, mogli bismo se naći u opasnosti da se u hipu nađemo pod točkovima vlaka. Zašto? Zato što nas vlak privlači ili što nas nešto tiska prema vlaku?

 

   Isto bi se dogodilo ptici koja bi se našla u blizom paralelnom letu sa zrakoplovom. Zrakoplov bi ju u trenu «privukao» k sebi i najvjerojatinje usmrtio. Privukao?

 

   A sada poslušajmo priču o «privlačenju» brodova!

 

PRIVLAČENJE  BRODOVA

 

   «U jesen 1912. godine s prekooceanskim parobrodom Olimpic, tada jednim od najvećih brodova na svijetu, dogodio se ovaj slučaj: Olimpic je isplovio na otvoreno more, a gotovo usporedno s njim, na udaljenosti stotinu metara, prolazio je velikom brzinom drugi, mnogo manji oklopni krstaš Gaucos. Kad su oba broda zauzela paralelni položaj, dogodilo se nešto neočekivano. Manji je brod s najvećom brzinom skrenuo s puta, kao da se pokorio nekoj nepredvidivoj sili, okrenuo se kljunom prema većem brodu i ne slušajući krmu krenuo izravno na njega. Došlo je do sudara. Gaucos se kljunom zario u bok Olimpica. Udarac je bio toliko jak da je Gaucos načinio u boku Olimpica rupu. Posrijedi je bila potpuno nepredviđena činjenica, tj. slučaj uzajamnog privlačenja brodova na moru.

 

   Kako objasniti to privlačenje? Svakako tu ne može biti govora o privlačenju po Newtonovu zakonu gravitacije. Uzrok pojave je sasvim druge vrste i objašnjava se zakonom strujanja tekućina u cijevima i kanalima. Kad tekućina struji kanalom koji ima suženih i proširenih mjesta, na uskim će dijelovima teći brže i manje pritiskati na stijenke (obale) kanala nego na širim mjestima, gdje protječe polaganije i jače tlači na stijnke (takozvani BERNOULLIJEV PRINCIP). Isto vrijedi i za plinove. Ta pojava u znanosti o plinovima nosi naziv CLEMENT-DESORMESOVA učinka, a često se zove i aerostatički paradoks.

 

   Evo, dakle, u čemu se krije uzrok privlačenja brodova. Kad dva broda plove paralelno jedan pokraj drugoga, između njihovih se bokova stvara svojevrsni vodeni kanal. Kod običnog su kanala stijenke nepokretne, a giba se voda. Ovdje je obrnuto: nepokretna je voda, a gibaju se stijnke. Zbog toga se, međutim, ništa ne mijenja djelovanje sile. Na uskim mjestima nepokretnog kanala voda manje tlači na stijenke nego u prostoru oko broda. Drugim riječima, bokovi brodova, koji su okrenuti jedan prema drugome, podvrgnuti su manjem tlaku vode nego vanjski dijelovi brodova.

 

   Što će se zbog toga dogoditi? Brodovi se moraju zbog vanjskog pritiska vode gibati jedan prema drugome, a prirodno je da će se manji brod primicati više, dok masivniji ostaje gotovo nepokretan. Eto zašto se snažno privlačenje pojavljuje kad veći brod brzo prolazli pokraj manjeg». (ZANIMATELNAJA FIZIKA, 2003, str. 95-97).

 

USISAVAČ

 

   Najeklatantniji primjer raskoraka između privida i stvarnosti jest USISAVAČ-EFEKT. Pretpostavljam da najveći broj čitatelja ne samo da je bio u prilici promatrati usisavač u akciji, nego su i sami  njim rukovali. Što se događa kad  produžnu cijev uključenog usisavača prinesemo česticama prašine, otpadcima papira i drugom kućnom smeću? Sve te i druge čestice, koje se nađu u dosegu «usisne» cijevi, kao lude ulijeću u cijev i dalje kroz cijev sve do spremnika u aparatu. Zašto?

 

   Na prvi pogled čini se kao da ima nešto u produžnoj cijevi usisavača ili u samom usisavaču što privlači otpatke i čestice prašine i sili ih da napuste svoje mjesto i krenu put cijevi usisavača. Kad bismo sudili samo na temelju naših osjetilnih dojmova, što bi bilo logičnije nego zaključiti da u uključenom usisavaču djeluje neka privlačna sila koja neumoljivo i neodoljivo sili otpatke na ubrzano sjurivanju u cijev? Ali, to je ponovno samo privid. Kao što znamo, ili bismo trebali znati, u svemiru ne postoje usisavajuće sile, ma koliko to demantirao naziv «USISAVAČ» za spravu koja «usisava» kućno smeće.

 

   Usisavač, dakle, nije sprava koja nešto «usisava», nego sprava koja je osposobljena da izbacuje zrak iz svoje usisne cijevi. Izbacujući zrak iz usisne cijevi nastaje područje nižeg tlaka u cijevi, a to ne znači ništa drugo nego područje manje gustoće tvarnih čestica u njoj. Kada bi usisavač izbacio sve tvarne čestice iz cijevi, u cijevi bi bio prazan prostor – vakuum.

 

   KAO što znamo, u prostoru u kojem nema nikakve tvari, u kojem se ništa ne giba i ne događa (vakuum), ne prebiva nikakva sila. Dakle, ni privlačna. To je još početkom XVII. stoljeća dokazao Galilejev učenik Evangelista Torricelli. Kada su neki sugrađani zamolili Galileia da im riješi problem zašto im se voda u vakuumiranoj cijevi ne može podići više od desetak metara uvis, Galilei se nije želio zamarati tim problemom, nego ga prepustio svom učeniku Torricelliju. Nakon duljeg eksperimentiranja i razmišljanja, Torricelli  je zaključio da u vakuumu ne prebiva nikakva sila, da se voda u vakuumiranoj cijevi ne penje naviše zato što bi ju vakuumirana cijev nekom nutarnjom, vlastitom silom usisavala, nego što nešto iz vana (vanjski atmosferski tlak) tiska vodu u cijev. Sila, dakle, ne djeluje iznutra cijevi, nego izvan cijevi, i voda se u cijevi penje samo do visine do koje to može obaviti vanjski tlak. Vakuumirana cijev mogla bi biti visoka i sto metara, ali bi se voda mogla popeti samo do visine određene količinom vanjskog tlaka, a ostatak cijevi bio bi potpuno prazan.

 

   Ono što smo rekli za vakuum, na sličan način vrijedi i za područje tzv. nižeg tlaka zraka. Kao što u vakuumu ne prebiva ali baš nikakva sila koja bi privlačila ili usisavala čestice iz svog okoliša, tako ni u području nižeg tlaka ili manje gustoće čestica ne prebiva nikakva usisavajuća sila. Ni u ovom slučaju sila nije unutar tog prostora, nego izvan tog prostora. Čestice koje upadaju u prostor nižeg tlaka ne čine to zato što bi ih iz tog prostora nešto privlačilo, nego zato što ih u taj prostor nešto tiska izvana.

 

 

   VRATIMO se malo našoj priči o usisavaču. Ako pri radu usisavača usisnu cijev ne prinesemo kućnom smeću nego glatkoj kamenoj ploči ili glatkom zidu, ona neće ništa usisati, ali će se zato priljubiti uz ploču ili zid. Na prvi pogled to u nama ponovno priziva u pomoć privlačne sile. Zašto bi se usisna cijev priljubila uza zid ili ploču ako ne zbog toga što među njima djeluje neka privlačna sila? Ako djeluje, koja bi to bila?

 

   Kao što smo netom rekli, usisavač ništa ne «usisava», on ne privlači otpatke nekom svojom magičnom nutarnjom silom. Ali ni zid ne privlači usisnu cijev, jer kad bi ju privlačio – privlačio bi ju i kad aparat nije u pogonu. Što se onda događa?

 

   Kada u jednoj tvarnoj sredini (atmosferi, vodi...) dođe iz nekog razloga do lokalnog snižavanja tlaka okolne čestice, koje se neprestano gibaju i koje u biti nemaju kamo, jer prostor ili mjesto koje zauzima jedna čestica ne može istodobno zauzeti druga, te čestice u gibanju nemaju drugog izbora nego da svoje gibanje usmjere ka prostoru u kojem je manje čestica i gibanja, dakle u prostor manje gustoće i stoga nižeg tlaka. Pošto se te čestice stalno gibaju i stalno sudaraju, one tlače i tiskaju jedna drugu. Zbog tog međusobnog sudaranja i tlačenja one se pokušavaju probiti u svim smjerovima, ali ih posvuda dočekuju druge čestice s kojima se ponovno sudaraju. Jedinu mogućnost bijega iz te stiske pruža im prostor manje gustoće čestica ili nižeg tlaka, odnosno malo praznija mjesta unutar prostora. Stoga čestice bliže tom prostoru upadaju u nj, a slijede ih ostale. One ne upadaju u taj prostor jer ih nešto iz tog prostora vuče  k sebi, nego jer ih nešto izvana tiska prema njemu. Sila, dakle, nije unutar prostora nižeg tlaka nego izvan njega, u prostoru veće gustoće čestica.

 

   Kao što vidimo, barem u prije navedenim fizikalnim pojavama, ne postoje niti su na djelu nikakve privlačne sile. Doduše, naša nam osjetila ili osjetilni dojmovi sugeriraju da se tu radi o privlačnim silama, ali sada znamo da nije tako. Svi ti prividi tobožnjeg privlačenja nisu ništa drugo doli rezultat vanjskih tlačnih sila bez sudjelovanja ikakvih privlačnih sila.

 

Usisavač, dakle, niti privlači niti usisava čestice smeća. On u tvarnoj sredini atmosfere samo stvara područje podtlaka, a čestice koje upadaju u usisnu cijev doslovce su ugurane u nju od strane drugih čestica iz okoliša.

 

 

VRTLOŽENJE

KLJUČ  ZA  RAZUMIJEVANJE  TZV.  PRIVLAČNIH  SILA

 

   Tko je pozorno slijedio tijek moga dosadašnjeg razmišljanja i sam je mogao nadoći na misao da  je  vrtloženje  ključ za razumijevanje tobožnjih privlačnih sila u svemiru. Stoga, prije nego napravim sljedeći korak, potrebno je da se nakratko pozabavim stvarnom prirodom vrtloženja, jer tek kad zavirimo u njegovu srž, moći ćemo razotkriti privid tzv. privlačnih sila u svemiru, razotkriti tajne prirode i osloboditi se nekih balasta koje fizika već milenijima tegli na svojim leđima.

 

   Vrtloženje   je svenazočni proces u svemiru. Sve što se oko nas zbiva, pa i u nama, izvor je ili posljedica vrtloženja čestica. Iako toga nismo toliko svjesni, mi jednostavno živimo u vrtložnom svijetu i kamo se god okrenemo, možemo zapaziti vrtloženje.

 

   Kad vidimo da se državna zastava vihori na stijegu ili kada se vihori rublje na užetu za sušenje rublja, to je samo znak da se nalaze pod utjecajem vrtložnih struja zraka koji struji uz tkaninu. Kada na granama stabala treperi lišće, opet se susrećemo s istom pojavom. Voda koja cijevima dolazi u naše domove ne teče pravocrtno, nego se također vrtloži. Automobil koji upravo juri pokraj nas vrtloži zrak i ostavlja vrtloge prašine iza sebe. Zrakoplov koji polijeće s piste, stvara vrtloge ponad sebe, smanjuje tlak zraka iznad sebe, što potiče zrak ispod njega na uzgon i kao posljedicu dizanje zrakoplova uvis. U biti, svako gibanje tijela u nekoj tvarnoj sredini (zraku, vodi, eteru...) ima za posljedicu vrtloženje čestica te tvarne sredine. Pošto, s druge strane, u svemiru ništa ne miruje nego se sve giba (panta rhei) posljedica tog gibanja je sveopće vrtloženje, iako od toga tek ponešto zapažamo osjetilima ili instrumentima.

 

   Ako s pomoću teleskopa bacimo pogled na svemir, što tamo zapažamo? Opet vrtloge. Ono što zovemo galaksijama, nije ništa drugo nego vrtlozi svemirskih giganata poput zvijzda, planeta i drugih nebeskih tijela.

 

   Ništa drugačije nije ni kad «zavirimo» u svijet atoma i subatomskih čestica. Doduše, još ne raspolažemo tehnologijom koja bi nam omogućila da  vidimo  što se tamo događa. Ali sve spoznaje do kojih se dosad došlo, na temelju proučavanja tih čestica u današnjim ubrzivačima i sudaračima tih čestica, navode na zaključak da te, danas nam po imenu poznate čestice (atomi, protoni, neutroni...), nisu ništa drugo nego vrtlozi mnogo sitnijih čestica sve do onih Demokritovih nedvojbenih pračestica.

 

   Još prije jedva jednog stoljeća vjerovalo se da je upravo kemijski atom ona pračestica od koje je sve sazdano u svemiru. Danas, međutim, znamo da je atom sazdan od svega i svačega i da se to, od čega je sazdan, nalazi u stanju stalnog vrtloženja. Kada se danas u sudaračima sraze dvije jezgra olova, one se raspanu na 2500 novih, prepoznatljivih čestica (vrtloga), usto se pojavi vatrena kuglica s temperaturom od nekoliko milijuna kelvina, a gustoća čestica u detektorima poveća se za dvadesetak puta. I to sve iz samo dviju jezgra atoma olova čiji promjer pojedinačno iznosi tek 10-13 m.

 

   Poneki današnji znanstvenici  žive u uvjerenju da su možda, u nekim slučajevima, već došli do onih posljednjih sastojaka tvari (elektron, kvark...), ali će se uvijek iznova pokazuje da ni oni nisu ništa drugo nego nakupine (vrtlozi) mnogo točkastijih čestica od kvarkova ili elektrona.

 

   Ono što nas ovdje zanima nije potreba  ulaziti u sve te detalje, nego konstatirati da je vrtloženje čestica svenazočan svemirski fenomen i da se osnovna tajna svemira krije upravo u tom vrtloženju čestica. Zato je odsudno pitanje na koje ovdje želimo naći odgovor: Kako  nastaje vrtlog čestica i koje su posljedice tog vrtloga? Čini mi se prikladnim da to prezentiram na primjeru tornada.

 

TORNADO

 

   Svake godine središnjom Amerikom protutnji oko tisuću tornada i po svakom tornadu ubere nekoliko ljuskih života. Zašto i kako dolazi do tornada ili bilo kojeg vrtloga u nekoj tvarnoj sredini? Da bi došlo do vrtloženja čestica potrebno je da se ispune neki preduvjeti:

.

• Mora postojati šira, prostranija tvarna sredina u kojoj nastaje vrtlog. To znači da do vrtloga ne može doći ako se radi o maloj nakupini čestica na jednom mjestu. Zašto?

Kada bi se na jednom mjestu radilo o samo maloj nakupini čestica, kada bi iz bilo kojeg razloga došlo do njihova ubrzanijeg lokalnog gibanja i kada oko njih ne bi bilo drugih čestica koje bi im spriječile bijeg s tog mjesta, te se čestice nikad ne bi našle u vrtlogu, jer bi se jednostavno razbježale s tog mjesta pošto ih, u njihovu bijegu, ništa ne bi moglo spriječiti. Drugim riječima, da bi negdje došlo do lokalnog vrtloženja čestica mora postojati šira čestična sredina koja bi im onemogućila pravocrtan bijeg.

 

• U dijelu te tvarne sredine mora doći do pojačanog  lokalnog  gibanja čestica zbog neizjednačena dotoka energije, odnosno pojačanog dotoka energije na to područje. Pod pojačanim dotokom energije ne podrazumijevam dotok tzv. Čiste, elementarne energije, jer takva u svemiru ne postoji, nego dotok čestica ubrzanijeg  gibanja koje u sudarima s lokalnim česticama izazivaju povećanje njihova gibanja.

 

• Tako dodatno uzgibane čestice, zbog svoga ubrzanijeg kretanja i učestalijeg sudaranja, pretvaraju svoje područje u područje većeg tlaka. Svojim ubrzanim gibanjem one se sve češće sudaraju s česticama iz okoliša tlačeći tako iznutra svoj okoliš sve više i više. One bi najradije pobjegle sa svog mjesta, ali mjesto bijega, okolišne ih čestice sve više svrću u kružno gibanje. Na koncu nastaje vrtlog.

 

•  Kao posljedica tog vrtloženja, unutar (u središtu) tog vrtloga javlja se prostor s puno manjom gustoćom čestica ili prostor sniženog tlaka. Okotog nutarnjeg polupraznog prostora (neke su čestice i dalje tu) čestice u vrtlogu stvaraju neku vrstu obrambenog zida. One svojom vrtnjom i sudaranjem s česticama iz svog okoliša tlače vanjske čestice, a vanjske čestice (izvan zida), jer ni same nemaju kamo, počinju tlačiti čestice u zidu. Zbog toga obrambeni zid se sužava, ali se zato njegovo vrtloženje sve više ubrzava.

 

• U tom međusobnom   nadmetanju  i tlačenju, vanjskim česticama ipak polazi za rukom  napraviti otvor u zidu,  prodrijeti kroz tu podrtinu u unutrašnjost vrtloga, ali zbog prevelika vanjskog tlaka bivaju odmah kroz nutarnji prostor vrtloga izbačene na drugu stranu vrtloga. Na taj način vrtlog se sve više ustaljuje i dobiva oblik lijevka kroz koji počinje strujiti stalna rijeka čestica: Na jednom kraju ulaze, a na drugom izlaze.

 

   DA napravim malu digresiju. Ne podsjeća li nas ovo na ono što se zbiva u magnetu? Uobičajen opis magneta kaže da magnet ima dva pola. Da ti polovi oko sebe stvaraju neka polja. Da se istoimeni polovi odbijaju, a raznoimeni privlače. Do sada nitko nije znao dokraja rastumačiti i objasniti ni što su to polovi ni što su to magnetna polja. Svi su nam ti pojmovi bili i ostali magloviti kao što su nam magloviti i pojmovi naboja subatomskih čestica i slično. Svi su  ti pojmovi uzimani kao prirodne konstante bez daljnjih obajšnjenja. Na taj način se jedna nejasna pojava objašnjavala drugom nejasnom pojavom. Po mojoj teoriji, u magnetu se događa upravo ono što se događa u vrtlogu: Kroz pravilno ustrojen niz vrtloga (atoma) struji rijeka praiskonskih čestica etera koja na jednom kraju vrtloga (magneta) ulazi, a na drugom izlazi. Stoga, kada jedan drugom okrenemo krajeve magnete na koje ta struja eternih čestica izlazi, ti se krajevi medjusobno “odbijaju” budući da u prostoru među njima dolazi do sraza  čestica koje u struji nadiru iz oba magneta. Ako pak  kraj magneta u  koji struja čestica ulazi okrenemo prema kraju magneta iz kojeg struja čestica izlazi, ti će se krajevi međusobno “privlačiti”, što znači medjusobno povezati i tako od dosadašnja dva napraviti jedan magnet. Ono što je važno naglasiti jest da u tom zbivanju niti postoji nekakvo magično (magnetno) “odbijanje” niti “privlačenje”, nego da se tu radi samo o prividu odbijanja i privlačenja, budući da se sve zbiva kao prirodna posljedica strujanja eternih pračestica kroz lanac dobro ustrojenih vrtloga-atoma unutar magneta.. Ne bi li se to isto dogodilo s dva uključena usisavača ako ih primaknemo jedan drugomu usisnim cijevima ili ispušnim otvorima? U poziciji kontakta ispušnih otvora oni bi se odbijali, a u poziciji dodora ispušne i usisne cijevi “privlačili”. Stoga priča o tzv. magnetnim polovima nije ništa drugo nego priča o fantomima koji s pomoću neke čudnovate magične sile neke stvari privlače a neke odbijaju, budući da u toj priči nitko ne spominje nikakav realni uzrok koji bi uzrokovao pojave odbijanja ili privlačenja, pa se sve svodi na upletanje mašte tamo gdje je u našem znanju dosad zjapila rupa, praznina.

 

• KADA vanjske čestice, koje prodru u vrtlog, budu na drugu stranu izbačene iz vrtloga, opet nemaju kamo jer ih na izlazu ponovno čekaju  čestice iz okoliša. Pošto ne mogu probiti njihov kordon, jedini smjer kojim se mogu zaputiti jest da se poput slapa spuste duž vrtložnog lijevka i opet ubace u lijevak. Naravno, nije sve to tako školski jednostavno i čisto kako je to ovdje opisano. Događaju se tu i druge stvari, događaju se prodori i kroza zid vrtloga kako izvana tako i iznutra. Ali, nas ovdje zanima bit procesa, a ne svi njegovi detalji, tim više što dosad nismo pravo shvaćali ni bit.

 

   Da si dozvolim još jednu malu digresiju. Ako ste ikad bili u prilici da «vidite» silnice magneta, dočarane kroz raspored željeznih strugotina zbog djelovanja magnetnih procesa na njih, nije teško zamisliti da bi upravo takav raspored strugotina mogao biti prirodna posljedica opisanih procesa u vrtlogu. Ali, opet sam skrenuo s teme.

 

•  Takav zatvoreni krug vrtloženja može biti više ili manje stabilan ovisno o svim navedenim okolnostima: O količini gibanja tvari u vrtlogu, o nastaloj razlici u tlaku , o gustoći okolišne tvari itd.

 

Za našu temu bitno je imati na pameti dvije stvari:

 

• Vrtlog se, kao lokalna pojava, može dogoditi samo u široj, prostranijoj tvarnoj sredini, a nikada u malenoj, osamljenoj nakupini čestica. To znači da gdje god u svemiru susretnemo vrtloženje i vrtlog, bilo da se radi o sićušnim subatmoskim vrtlozima zvanim protoni, neutroni, kvarkovi... ili se radi o giganskim galaktičkim vrtlozima, sama njihova pojava i postojanje govori nam da to nisu usamljeni otoci u «moru» ničega ili beskraja, nego da se radi o lokalnim pojavama unutar trodimenzinalnog oceana nečega, oceana tvarnih čestica ma kako ga zvali: eter ili slično. Da nije tog oceana punog nečega, koji sprečava bijeg lokalnih čestica ubrzanijeg gibanja, nikada nigdje ne bi došlo do vrtloženja i vrtloga. Stoga činjenica postojanja milijarda galaksija u nama vidljivu svemiru nedvojben je dokaz da svemir, uzet u cjelini, nije nikakav vakuum u kojem lutaju galaktički vrtlozi, nego tvarna sredina (plenum) unutar koje galaktički vrtlozi nisu ništa drugo nego malo ustrojenije tvarne tvorbe unutar svemirske tvarne “juhe” sazdane od eternih pračestica rinfuznog stanja. Kad ne bi postojala ta svemirska tvarna sredina sve bi se galaksije jednostavno raspale, ili bolje rečeno isparile u beskraju svemirskog prostranstva, jer ne bi bilo ničega što bi priječilo bijeg čestica tih tvarnih tvorba.

 

 

• Zbivanja u vrtlogu nisu posljedica nikakvih privlačnih sila, nego posljedica tlačnih sila uzrokovanih gibanjem čestica, njihovim sudaranjem, odbijanjem i međusobnim tlačenjem. To jednako vrijedi kako za subatomske vrtloge tako i za galaktičke vrtloge.

 

 

 

   SVATKO je od nas bio u prilici da makar s pomoću televizije vidi tornado na djelu. S malo više pozornosti nije teško odgonetnuti što se zbiva u tornadu. U njemu su, kao na dlanu, nazočni svi elementi netom opisana vrtloga.

 

Prvo što vidimo je usisna cijev sazdana od čestica zraka, prašine, pare...čiji donji rub seže do zemlje, a gornji se širi u obliku lijevka. Čestice u vrtlogu vrtlože se brzinom od skoro 500 km na sat. Zašto se pri takvim brzinama radijalno ne razbježe u okoliš? Što ih drži na okupu? Sumjam da će itko pomisliti da ih u vrtlogu drži neka privlačna sila, ma kako se zvala. Ako bi ipak  bila riječ o nekoj privlačnoj sili – kojoj? Očito je da u vrtlogu tornada ne djeluje nikakva privlačna sila. Ono što tornado drži na okupu i sprečava njegov rasap jest okolišna atmosfera i njezin tlak. Da nije atmosferskog tlaka (atmosferskih čestica kao šire tvarne sredine), ne samo da vrtlog tornada ne bi mogo trajati neko vrijeme, nego ne bi mogao ni nastati.

 

   Drugo, tornado «usisava» sve što se nađe na smjeru njegova kretanja: sitne predmete, stabla, životinje, ljude, automobile, kuće, čitave ulice... Sve to kao ludo ulijeće u njegovu usisnu cijev i postaje ili dio vrtloga ili biva odbačeno stotinama metara dalje, ovisno o svojoj težini. Zašto? Zato što u vrtlogu djeluju neke privlačne sile? NIKAKO! Kao što smo vidjeli, u vakuumu ili u područjima nižeg tlaka ne prebivaju nikakve sile. Prema tome, u tornadu ne postoji ništa što bi iznutra usisavalo okolišne čestice ili predmete. Pa ipak, čestice i predmeti upadaju u tornado kao da ih vuče neka neodoljiva sila, ali ih ništa ne vuče. Kao što znamo, čestice i predmeti ne upadaju u usisnu cijev zbog djelovanja usisnih sila, nego zbog djelovanja tlačnih sila izvana. Ne upadaju u tornado jer ih on usisava, nego jer ih čestice iz okoliša utiskuju u nj.

 

   Kako bi, dakle, bilo da nas u školama (fizika) uče da u tornadu djeluju neke jake privlačne tornadske sile koje čestice tornada drže na okupu? Pa ipak nas to uče. Doduše, ne u slučaju tornada, ali zato u cijelom mnoštvu drugih sličnih vrtloga (većih ili manjih) za čije tumačenje ili objašnjenje ne nalaze bolje rješenje  od  kojekakvih privlačnih sila.

 

 

   KADA se danas govori o zbivanjima u atomu ili subatomskim česticama osnovna je pretpostavka da na prostoru, koji zauzima atom, djeluju dvije privlačne sile: jaka i slaba nuklearna sila. Doseg njihova djelovanja seže do vanjskih granica jezgre atoma. Pošto prosječni promjer jezgre atoma iznosi 10-13 m, to bi bio i krajnji domet do kojeg sežu pipci tako moćne sile, kao što je jaka nuklearna sila. Već samo ova tvrdnja morala bi navesti na sumnju svakog čovjeka sklona razmišljanju. Tako moćna sila da ima tako mali doseg? Što je to što priječi tu silu da svoje pipke protegne i izvan gabarita jezgre atoma? Kako to da njezino djelovanje ne slabi postupno i obrnuto propocionalno kvadratu udaljenosti čestica na koje djeluje, kao kod gravitacije i elektromagnetne sile, nego moćno djeluje do jedne zamišljene crte, a onda ni traga od sile? Ali, kao što ćemo uskoro doznati, priča o atomima i silama, koje u njima djeluju, nije nikakva priča koja bi objašnjavala stvarne procese u atomu, nego tek opis tamošnjih fizikalnih fenomena kako nam ih dočaravaju naši osjetilni dojmovi. Nama se čini da su tamo na djelu neke privlačne sile, a u stvarnosti se u atomima ne događa ništa drugo nego što se zbiva u drugim vrtlozima (tornadu itd.).

 

   Ne znam je li ikada  itko, s pomoću neke tehnologije, pokušao razbiti jedan  tornado ili, nedajbože, jednim tornadom gađati drugi. Vjerojatno nije, ali nije nemoguće zamisliti što bi se tada moglo dogoditi. Rezultat takva sraza ovisio bi o mnoštvu okolnosti: O veličini tornada, o količini tvari koja se vrtloži u njima, o brzini vrtloženja tvari u njima, o kutu sraza, o smjeru vrtnje tornada itd. Kad bi se našla blizu dva tornada različite veličine i brzine vrtloženja, možda bi veći «privukao»  manjeg i prisilio ga na kruženje oko sebe kao što jezgra atoma, po službenoj predodžbi, sili na kruženje elektrone; možda bi ga privukao k sebi i usisao, kao što se događa kod fuzije atoma; možda bi se, u slučaju različitog smjera vrtnje, jednostavno srazili i u potpunosti raspršili u okolišu, kao što to biva kod sraza čestica materije i antimaterije; možda bi... Varijacija je onoliko koliko i uvjeta pod kojima bi se dogodio takav sraz. Na vanjskog  promatrača sva ta događanja ostavljala bi dojam da se zbivaju pod utjecajem nekih privlačnih sila, dok u stvarnosti ne bi bilo ni «p» od tog privlačenja.

 

 

   KAKO se uopće došlo na ideju postojanja jake nuklearne sile? Na temelju   spoznaje   o  istinskim zbivanjima u atomu ili na temelju logičkih nagađanja?

 

   Kada u modernim sudaračima čestica fizičari eksperimentatori  razbijaju atome i subatomske čestice u još sitnije čestice, potrebna im je velika energija da bi u tome uspjeli. Izraz «velika energija» ne znači ništa drugo nego veliko ubrzanje čestica. Tek kada se to ubrzanje približi brzini širenja svjetlosti, moguće je postići željene rezultate. Doseg današnje tehnologije je upravo toliki da konačni rezultati drobljena atoma sežu tek do kvarkova. Neki znanstvenici, doduše, vjeruju da bi upravo kvarkovi mogli biti one najelementarnije čestice od kojih je sve sazdano. Ali to je sve samo vjerovanje. Puno je vjerojatnije da su kvarkovi tek vrtlozi puno sitnijih čestica i da bi se došlo do tih pračestica bila bi potrebna puno veća energija od one koja nam je danas na dohvat ruke. Pokušaj da se stvori tehnologija koja bi nam omogućila tu energiju, da se napravi tzv. supravodljivi suprasudarač, zapeo je jer Amerika nije bila voljna iz svog proračuna izdvojiti  sredstva za taj projekt.

 

   Ono što nas ovdje zanima jest sljedeće: Iz činjenice da su za razbijanje atoma i subatomskih čestica potrebne energije mjerene čak u TeVima (bilijunima elektronvolti) zaključilo se da mora biti da je u atomu i njegovim subčesticama na djelu neka veoma moćna i jako privlačna sila koja te čestice drži na okupu, jer kad je ne bi bilo, atom bi se dao razbiti s puno manje energije. Ova početna konstatacija s vremenom se uobličila u opće uvjerenje znanstvenika da je u atomu  istinski i stvatrno na djelu jaka nuklearna sila tako da se to sada uzima kao gotova stvar, kao dokazana stvar. Više nitko ne sumnja u tu silu, nego ju se samo nastoji dalje proučavati na temelju neizravnih uvida u zbivanja tijekom sudaranja čestica. Priča o atomu ipak je sročena, iako nikada nitko nije vidio što se tamo uistinu događa. Između ostalog u tu priču, kao Pilat u vjerovanje, ušla je jaka nuklearna sila, kao i slaba nuklearna sila. Upravo one bi nam trebale objasniti  zašto su atomi tako stabilni, zašto su protni još stabilniji, zašto se neki atomi spontano raspadaju, zašto je neke teško razbiti, zašto...? U biti, to što držimo objašnjenjem, nije ništa drugo nego opis zbivanja u atomima, a za pravim objašnjenjima tek moramo tragati.

 

   Po mom uvjerenju, objašnjenja moramo tražiti u činjenici da atomi i subatomske čestice nisu ništa drugo nego vrtlozi pračestica od kojih je sve sazdano. Kao vrtlozi, atomi imaju sva svojstva opisana na primjeru vrtloženja tornada. Kao što u tornadu ne postoje nikakve privlačne sile koje bi ga držale na okupu, (u tome će se valjda svi složiti), ni atom ne drže na okupu nikakve privlačne sile. Postojanje privlačnih sila u atomu nije ništa drugo nego misaoni postulat do kojeg se došlo zbog nemogućnosti pravog uvida u istinska zbivanja u atomu. Atom smo možda približno dobro opisali uz pomoć postulata ili te pretpostavke, ali ne i objasnili.

 

   Stoga je moguće da ključ objašnjenja zbivanja u atomu leži u činjenici njegova vrtloženja. Kao što smo već vidjeli, vrtlog niti nešto privlači niti nešto usisava, a ono što nam se čini kao privlačenje ili usisavanje samo je posljedica vanjskog tlaka tvarnog okoliša u kojem vrtlog egzistira. U slučaju tornada riječ je o  atmosferskom tlaku. U slučaju atoma riječ je o svemirskom ili o eternom tlaku. U svoje vrijeme Einsteinu se eter učinio suvišnim i nepotrebnim, pa je zaključio da ono bez čega se može da i ne postoji. Sada je došlo vrijeme da ETER ponovno pozovemo u egzistenciju. Zašto? Zato jer kad ne bi bilo etera, ne bi bilo tzv. elektromagnetnih valova, ne bi bilo svjetlosti, ne bi bilo prijenosa energije Sunca do Zemlje, ne bi bilo ni života, ne bi bilo telekomunikacija (televizije, radija, mobitela, radara, lasera...), ne bi bilo tvarne sredine u kojoj bi nastajali vrtlozi poput atoma ili galksija, ne bi bilo... Kad ne bi bilo etera i dalje bismo samo opisivali fizikalne fenomene bez njihova istinskog razumijevanja.

 

   Kao što je tornado pod tlakom i rezultat vanjskog tlaka, na isti način su to atomi. Kao što tornado ne možemo tek tako razbiti, iako ga na okupu ne drže nikakve privlačne sile, isto tako teško razbijamo atom, iako ga na okupu drže tlačne sile etera, odnosno, tlačne sile praiskonskih čestica koje prožimaju čitav svemir. U svemiru nema potpuno praznog prostora, jer u praznom prostoru ne bi mogli nastati ni atomi  ni galaksije.

 

   Ako bismo, dakle, napravili usporedbu (omnis comparatio claudicat), atome kao i protone, neutrone... mogli bismo usporediti s usisavačima veće ili manje «usisne» moći. Sve te tzv. čestice nisu ništa drugo nego vrtlozi pračestica, a to znači da nisu ništa drugo nego mala tornada unutar kojih se nalazi prostor sniženoga tlaka ili manje gustoće čestica. Ti prostori podtlaka predstavljaju jedinu odstupnicu okolišnim česticama, koje su pod višim tlakom, i zato te praiskonske čestice neprestano struje kroz atom i oko atoma. To stalno titranje pračestica oko atoma u suvremenom opisu atoma uobličeno je u priču o elektronima. Po toj priči oko atomske jezgre kruže elektroni, iako još uvijek nitko ne zna što bi to bili elektroni. Tim više, što se ti elektroni ponekad ponašaju kao čestica, a ponekad kao val. Mjesto riječi «ponekad» možda bi bolje odgovarala riječ «ujedno», jer se elektroni očituju i kao čestica i kao val. Ako je k tomu tako, a čini se da jest, očito da takav prikaz elektrona ništa ne objašnjava, nego samo opisuje fenomen koji tek treba objasniti. Naime, po zakonima mišljenja zdrava razuma nešto ne može biti ujedno i čestica i val, nego ili čestica ili val. Ako ipak jedan te isti fenomen ponekad doživljavamo kao česticu, a ponekad kao val, očito je da pred sobom imamo problem koji je vjerojatno dobro opisan, ali ne i dovoljnio objašnjen ili protumačen.

 

   Po mom uvjerenju, dakle, uzrok zbog kojeg su potrebne velike energije da se razbije atom ili subatomske čestice ne leži u privlačnim silama koje te čestice drže u teško raskidivom zagrljaju, nego u vanjskim tlačnim silama koje ih sile na uzajamno vezivanje.

 

   Kada bismo dva usisivača jednake snage primakli jedan drugome ispušnim krajevima «usisne» cijevi, oni bi se naravno međusobno odbijali. Isto bi bilo kad bismo ih primakli «usisnim» krajevima cijevi. Kada bismo pak «usisni» kraj cijevi jednog usisavača primakli ispušnom  kraju cijevi drugog usisavača – oni bi se «privlačili». Moguće da je upravo taj USISAVAČ-EFEKT razlog zašto se neke čestice, sastavnice atoma, međusobno «privlače» a druge odbijaju.

 

 

   PO mojoj teoriji isti se procesi događaju u magnetu. Kao što znamo, magnet se uvijek javlja kao DIPOL. Svaki magnet ima dva pola: sjeverni i južni. Iako su neke teorije predviđale postojanje nesparenih magnetskih polova, tzv. «magnetnih monopolova», svi pokušaji da se to dokaže završili su neuspijehom. Iz prakse znamo da se istoimeni polovi odbijaju, a raznoimeni privlače. Zašto?

 

   Kad magnet usporedimo s usisavačem, stvar se čini jasnom. Magnet nije ništa drugo nego feromagnetna tvar (željezo, kobalt, nikal...) u kojoj su atomi tako ustrojeni da su im «usisne» strane vrtloga okrenute u jednom smjeru, a ispušne u drugom. Na taj način duž cijelog magneta stvara se sustav «lijevaka» nižeg tlaka ili manje gustoće čestica. Zahvaljujući takvu ustroju atoma, čestice etera, pod utjecajem vanjskog tlaka, neprestano struje kroz prirodni magnet u obliku istosmjerne struje. Taj neprestani ulazak čestica s jedne strane, njihov izbačaj na drugom kraju magneta, a potom njihovo polukružno slijevanje prema ulazu magnetnog lijevka u fizici se opisuje kao magnetno polje. Nije dakle čudno što se izlazni polovi dvaju magneta međusobno odbijaju, jer se na njima srazuju (sudaraju, odguruju) čestice koje struje iz magneta. Isto se događa s ulaznim polovima magneta kad ih približimo jedan drugomu, jer vanjski tlak sili čestice da upadaju  kako u jedan tako i u drugi magnet, što dovodi do međusobnog odbijanja tih polova. Prema tome, tek kad raznoimene polove prinesemo jedan drugome, oni će se prividno međusobno «privući», što ne znači ništa drugo nego da će vanjski tlak čestica prinuditi jedan atom da se svojim «ispušnim» dijelom priljubi uz «usisni» dio drugog atoma, odnosno da će se «ispušni» dio magneta priljubiti uz «usisni» dio drugog magneta. Ali, opet sam skliznuo s teme.

 

   SVE rečeno imalo je za cilj  da nas dovede do najčudnije i najtajanstvenije sile – GRAVITACIJE. Od svih danas «poznatih» privlačnih sila, jedino nju neposredno i izravno osjećamo na svojoj koži. Po teoriji, ona je razlog i uzrok naše težine, naše pripetosti za Zemlju, uzrok padanje jabuke s grane, razlog kruženja Mjeseca oko Zemlje, Zemlje oko Sunca itd. Je li uistinu tako?

 

U svojoj prethodnoj raspravi nadam se da sam upozorio na opravdanost sumnje. Nadam se da sam bio uvjerljiv ne samo glede dvojbenosti nuklearnih privlačnih sila, nego i glede dvojbe u postojanje gravitacije kao privlačne sile. Ako je postojanje gravitacije dvojbeno, što joj je zamjena? Pođimo redom!

 

Nastavak na: "Gravitacija 3".