“KOJI K.... UOPĆE ZNAMO?”

 

(Tko još nije, neka napokon pročita knjigu pod ovim naslovom!)

 

* * *

 

OSJETILNO-FIZIKALNI GALIMATIJAS

 

Mi smo ljudi osjetilna bića. Ono što zovemo osjetilima nije ništa drugo nego «produžene ruke» našeg mozga, pomagala ili posrednici, zahvaljujući kojima do našeg mozga i svijesti dopiru podatci o svijetu izvan nas i na taj nam način omogućuju snalaženje u okolišu i spoznaju tog okoliša.

 

   Naša osjetila su, dakle, samo posrednici i prenositelji informacija kojima nas zasipa naše okružje i ništa više. Ali ona nisu arbitri koji prosuđuju valjanost tih informacija ili njihovu vjerodostojnost. Ona nam stoga samo dočaravaju stvarnost na način kako su programirana, a ne na način kakva je stvarnost u sebi, jer prosuđivanje stvarnosti nije povjereno njima nego razumu.

 

   Na temelju ove činjenice još je stari grčki filozof Heraklit znao da osjetila nisu pouzdani svjedoci i da im se ne može vjerovati bez zadrške. Pod tim nije izravno mislio da nas naša osjetila varaju, nego da prosudba istinitosti informacija, koje nam prenose osjetila, ne može biti prepuštena osjetilima samima, nego našem razumu. Razum  je taj koji prihvaća osjetilne informacije i daje pravorijek o njihovoj pouzdanosti. Tako bi barem trebalo biti.

 

   U stvarnosti, međutim, to baš ne funkcionira tako glatko. Ne samo zbog prevelikog broja informacija koje svakodnevno bombardiraju naš um, nego često i zbog  preuvjerljive očitosti samih osjetilnih doživljaja stvarnosti tako da se razum ponekad (počesto) tek s mukom uspijeva othrvati toj očitosti, osjećajući se ponukanim da i takve informacije stavi pod lupu svojih kriterija i svojih prosudbenih zakona.

 

   U povijesti znanosti poznati su brojni primjeri koji su milenijima držali napredak znanosti u svojim okovima zahvaljujući okovanosti ili opčinjenosti uma očitošću osjetilnih doživljaja. Spomenimo samo jedan: Aristotelova konstatacija da lakše tvari sporije padaju od težih, puna dva milenija držala je u blokadi  (zabludi)  umove ljudskog roda, sve dok se nije pojavio Galilei i otvorio nam oči.

 

 Danas smo možda skloni vjerovanju da takvih katastrofalnih blokada više nema i da se možda nalazimo na pragu posljednjih spoznaja. Pa ipak. Još uvijek u našim glavama postoji prilična osjetilno-stvarnosna ili osjetilno-fizikalna zbrka. Uza sav napredak znanosti još uvijek se ni blizu nismo približili cjelovitom idealu razlučenosti osjetilnog od fizikalnog. Ovdje ću spomenuti tek dva fonema, iako bi ih se moglo naći  mnoštvo.

 

 

   PRVI  fenomen  je  zvuk. Zvuk je nešto po sebi tako očito da je skoro smiješno pitati o kakvu se fenomenu tu radi. Da ne bude nikakve sumnje o čemu se tu radi, citirat ću Leksikon JLZ-a iz 1974.god. Evo što tu stoji: «Zvuk je, longitudinalni (u čvrstim tijelima) i transverzalni valovi (u elastičnim sredinama) s frekvencijama koje ljudi i životinje mogu čuti». Ako doslovno shvatimo ovu definiciju ili ovaj prikaz zvuka, zvuk bi bio i postojao kao nešto izvan nas, nešto što se širi u obliku valova određene frekvencije i što kao takvo možemo čuti. Stječe se dojam da se u ovom prikazu zvuk tretira kao fizikalni fenomen, kao nešto stvarno egzistentno i nazočno u okolišu, i izvan nas, a što mi samo čujemo kada dopre do našeg uha. U tom smislu, između ostalog, govori se o brzini širenja zvuka u zraku (oko 340 m/s), vodi (oko 1400m/s), u čeliku (oko 4800 m/s) itd. Po ovoj predodžbi, dakle, čini se da nema nikakve dvojbe da je zvuk nešto fizikalno, nešto što se kao takvo i širi i što mi samo čujemo kad dopre do nas.

 

   Ova predodžba zvuka potpuno je pogrešna. Zvuk nije fizikalni nego osjetilni fenomen. Kao osjetilni fenomen on je tvorba našeg mozga, a njegov fizikalni ili tvarni supstrat u tvarnoj zbilji predstavljaju titraji ili valovi odgovarajućih tvarnih sredina. Odatle pojava da za potpuno gluhe ljude ne postoji zvuk, zbog kvara bilo u uhu bilo u mozgu, ali i za njih postoje valovi tvarnih sredina, bez obzira što ti valovi nisu u stanju da iziritiraju njihov mozak na pretvorbu tih valova u zvuk. Za njih, dakle, ne postoji srednji C, ali i za njih postoje drhtaji zraka od 263 herca koje inače zdrav mozak, uz pomoć zdrava uha, pretvara u zvuk srednjeg C.

 

 

   ALI zvuk je neusporedivo manje važan od jednog drugog fenomena oko kojeg također vlada osjetilno-fizikalna zbrka ili galimatijas. Radi se o fenomenu topline. Za razliku od zvuka, za koga svi više-manje ipak znamo da se radi o osjetilnom fenomenu,  kad je u pitanju t o p l i n a,  nikomu kao da ni na pamet ne pada da bi i ona mogla biti osjetilni fenomen. Ako je kod zvuka uopće postojala ikakva dvojba u tom pogledu, kod topline nikada nije bilo nikakve dvojbe. Ona je oduvijek držana  i  još je uvijek držimo fizikalnim fenomenom. I ne samo to. Postoji čak jedna veoma važna grana fizike koja se zove termodinamika – znanost o toplini.

 

   Toplinu kao osjetilni, a ne fizikalni, fenomen nije jednostavno objasniti jer za razliku od zvuka, za kojeg imamo tek jedno lokalno osjetilo, osjetilo za toplinu je cijelo naše tijelo s iznimkom nekih rožnatih detalja u koje živci ne zalaze (dlake, rožnate stvari…).

 

   U fizici se o toplini govori kao jednom od nekoliko oblika energije i to kao najčudnovatijem od svih oblika energije. Za razlku od drugih oblika energije, koji se mogu pretvorti u toplinu, obrnuto nije baš adekvatno moguće. Toplina se samo djelomice može pretvoriti u druge oblike energije. Pritom se vjeruje da jedan dio zauvijek ostaje samo čista toplina. Iz toga se izvodi zaključak da toplina uvijek teče «nizbrdo», od više prema nižoj. Vjeruje se da je to jedini način kako toplina može obaviti koristan rad. To bi bio razlog zašto nije moguće učinkovito i u potpunosti pretvoriti toplinu u rad.

 

   Zapravo, po teoriji, ni jedan oblik energije nije moguće posve pretvoriti u koristan rad jer se pri svakom radu stvara jedna količina toplinske enrgije koju se više ne može upotrijebiti za rad. Kad bi bilo drugačije, napravili bismo perpetuum mobile.

 

   To znači da s radom energija gubi na svojoj kakvoći, te da jedan njezin dio biva u obliku topline izručen u svemir i prepušten sam sebi, ne služeći više ničemu, osim povećanju energijske uravnoteženosti svemira ili povećanju entropije i nereda. Na kraju vremena od svih oblika energije u svemiru bi postojala samo jednoliko razdijeljena toplinska energija, nekorisna i neuporabljiva za bilo što.

 

   ZA razluku od ovakva poimanja topline, kao jednog od oblika energije istinski nazočnog i djelotvornog u svemiru, za mene toplina nije fizikalni nego osjetilni fenomen. Ali i ona, kao i zvuk, ima svoj tvarni supstrat u svemirskoj zbilji koji baš ne koincidira s osjetilnim svojstvima topline.

 

   Zašto nam je uopće toplo, a u ljetnim mjesecima i vruće? Zato što smo osjetilna bića. Kad ne bismo bili osjetilna bića toplina, kao oblik energije, za nas uopće ne bi postojala. Kad je u prostoriji, u kojoj sjedimo, temperatura 20 stupnjeva Celzijevih, to znači da se molekule zraka u toj prostoriji gibaju brzinom od 500 kilometara u sekundi. Gibajući se prostorom tom brzinom nimalo nas ne štede, nego udaraju po nama gdje stignu i kad stignu. Pritom se sudaraju s česticama (molekulama) našeg vlastitog tijela, dolazi do trenja, dolazi do povećanja brzine gibanja naših vlastitih čestica, a mi, iako svega toga nismo svjesni, kao osjetilna bića imamo osjet ugodne topline koju nam priuštuje toplina od 20 stupnjeva Celzijevih. U slučaju ubrzanijeg gibanja molekula taj bi se osjet postupno počeo pretvarat u neugodu, dok se pri još većim brzinama ne bi pretvorio u bol, jer bi pri većim brzinama vanjskih molekula sve učestalije dolazilo do razbijanja i razaranja naših vlastitih molekula i našeg tkiva. Pri brzinama molekula zraka u prostoriji, u kojoj sjedimo, od 1000 km/s temperatura bi se popela na blizu 900 stupnjeva Celzijevih ili točnije na vrućih 890 stupnjeva Celzijevih.

 

   Za razliku od ovako visokih temperatura, na temperaturi od 0°C molekule zraka gibale bi se tek nekih 461 m u sekundi ili 1700 km na sat. Pa čak i pri takvoj brzini svaka bi molekula zraka sudjelovala u 3,5 milijarda sudara sa susjednim česticama svake sekunde. Naravno, neki od tih sudara dogodili bi se s molekulama našeg tijela, što ipak ne bi izazvalo dovoljno trenje za osjet ugode i topline u nama. Mjesto topline nama bi ovladao osjet hladnoće na sličan način kao što bismo imali osjet boli na temperaturi od stotinjak stupnjeva Celzijevih kada bismo, recimo, turili ruku u vrelu vodu ili uzeli u golu ruku užareno željezo. Bismo li iz toga sada mogli zaključiti da je  i  bol nešto što postoji izvan nas, kao neki zasebni oblik energije, neki fizikalni agens koji kao takav izvana djeluje na nas?

 

   S razlogom mi se, dakle, čini da je toplina osjetilni fenomen, nešto što je u izravnoj svezi s našim osjetilima ili s nama kao osjetilnim bićima. To znači da se toplina i kao pojam i kao stvarnost javalja samo u odnosu na osjetilna bića (ljude, životinje) i da kao takva postoji isključivo u svijetu ili svijesti osjetilnih bića, a ne u svijetu mrtve prirode. To znači da ono što se u odnosu na osjetilna bića očituje kao toplina u svijetu tvarne zbilje očituje se kao nešto sasvim drugo.Kao što?

 

 

   ONO što zovemo toplinom nije ništa drugo nego “energija” gibanja atoma, molekula. Ono što zovemo ukupnom količinom topline u tijelu nije ništa drugo nego ukupna količina gibanja čestica ili molekula od kojih je to tijelo sazdano. To vrijedi i za naše tijelo. Činjenica da to gibanje i srazovi čestica pri određenoj brzini gibanja izazivaju u nama osjet ugode ili neugode (topline, hladnoće, boli) ne znači da ugoda,  neugoda ili bol postoje izvan nas kao fizikalni fenomeni.

 

   K tomu, da bi postojalo gibanje mora postojati nešto što se giba. Nemoguće je zamisliti gibanje kao gibanje. Gdje god postoji gibanje, postoji i nešto, neka tvar koja se giba. Gibanje je, dakle, nerazlučivo od tvari.

 

   S obzirom da toplina, po definiciji, nije ništa drugo nego energija gibanja, to znači da, kao što je gibanje nerazlučivo od tvari, tako je i “toplina” nerazlučiva od tvari. Nezamislivo je stanje da bi toplina mogla postojati kao čista toplina, kao što je nezamislivo da gibanje postoji kao čisto gibanje. Iz toga bi proizišlo da se ne moramo bojati niti entropije niti toplinske uravnoteženost svemira, ali to je tema za se.

 

   Kao što znamo da energija ne može nastati iz ničega, tako bismo trebali znati da energiju nije moguće predati ničemu. Kad bi to bilo moguće, onda ne bi vrijedio zakon inercije koji kaže da bi se neko tijelo kroza svu vječnost gibalo jednoliko i pravocrtno pod pretpostavkom da mu se nešto ne ispriječi na smjeru njegova gibanja. Tijelo bi se vječno gibalo isključivo iz tog razloga jer energiju svog gibanja ne može predati ničemu, nego samo nečemu.

 

   Uostalom, energija je po definiciji sposobnost za rad nekog tvarnog sustava. Nastarnu pitanje kako je uopće moguće razlučiti sposobnost za rad od nositelja te sposobnosti. Mjesto toga postavio bih sljedeći upit: Ako je toplina energija, to znači ako je toplina sposobnost za rad, kako to da može postojati toplina nesposobna za rad, toplina koja više niti služi niti može služiti ičemu?

 

   Naravno, u jednom ovako kratkom elaboratu mnoga će pitanje ostati neodgovorena, ali mi se činilo važnim makar ih postaviti.

 

   Usput da natuknem da je za mene i svjetlost osjetilni a ne fizikalni fenomen, ali o tome nešto više u zasebnom poglavlju ove rasprave.      

 

 

 

 OSJETILNA  SPOZNAJA – ŠTO  JE  TO?

 

Ono što vidimo “tamo vani”  nije stvarnost kakva je u

sebi, nego isključivo vidimo originalne konstrukcije ili

tvorbe našeg vlastiog mozga  koji  tu stvarnost doživljava

na samo njemu svojstven način, potpuno različit od same

stvarnosti. Stoga je naš osjet ili doživljaj vanjske stvarnosti

svijet za sebe i bitno drugačiji od tvarne zbilje u sebi.

 

 

   Prije nego nastavimo razmišljati o zadanoj temi, potrebno je napraviti razliku izmedju pojmova doznati i spoznati. S obzirom na to da u praktičnoj uporabi često brkamo ova dva pojma, da ih značenjski zamjenjujemo, to ponekad dovodi do prave zbrke u našem pojmovnom razlikovanju pojava.

 

Doznavanje i spoznavanje dva su bitno različita procesa. Doznavanje znači primanje informacije, primanje poruke, a spoznavanje znači otkrivanje istine sadržane u poruci. Očitim razlikama medju doznajnim i spoznajnim funkcijama odgovaraju i različiti mehanizmi ili različiti “alati” koji obavljaju te funkcije. Kod osjetilnih živih bića operaciju doznavanja (primanja i pohranjivanja informacije) obavljaju osjetila na čelu s mozgom, a operaciju spoznavanja obavlja intelekt (um, razum) putem misaonih procesa. Izmedju tih dviju operacija i tih dvaju mehanizma (nositelja tih operacija) bitna je razlika. Onog momenta kad zanemarimo tu razliku, a često ju zanemarujemo, dolazi do nerješive zbrke iz koje je teško izvući išta suvislo.

 

   U dosadašnjoj raspravi često sam isticao slabosti naše “osjetilne spoznaje” tvarne zbilje za koju smo uvjereni da postoji i da nas i ispunja i okružuje. To nije neka moja novina, jer su nedostatke osjetilne spoznaje stvarnosti zapažali već grčki filozofi. Ono što je novo jest moja težnja da ovu problematiku zaoštrim do krajnjih granica. O čemu se radi?

 

   OBIČNO kažemo da su naša osjetila antene s pomoću kojih primamo informacije o zbilji koja nas okružuje. Ako zanemarimo osnovnu činjenicu da upravo preko naših osjetila zapažamo postojanje nekih objekata ili fenomena u sebi i oko sebe (informacija o postojanju nečega), navedena izjava je u potpunosti netočna, neistinita. Osim, dakle, podatka o postojanju nečga, sve drugo u našem osjetilnom opažanju svijeta samo je naš doživljaj zbilje u koju smo uronjeni, a nikako adekvatan ili približno adekvatan odraz te stvarnosti. S pomoću naših osjetila mi svijet oko sebe niti opažamo niti upoznajemo kakav jest, nego samo doznajemo da jest (da postoji), a sve ostalo je doživljaj kao izvorni proizvod naših neurona, kao originalna tvorba ili zbilja koja postoji isključivo u sinaptičkim i dendritskim spletovima (mrežama) naših neurona i nigdje više. To znači da model svijeta (svemira), kakav postoji u našim neuronima (glavama), ima samo jednu nekrivotvorenu dodirnu točku sa stvarnim svijetom a to je: da je postojanje modela u našim neuronima pokazatelj postojanja stvarnog svijeta. Sve ostalo u našem neuronskom modelu je totaliter aliter od stvarne zbilje. Čak ni ona jedina gore spomenuta dodirna točka našeg modela s okolišnom zbiljom samo je uvjetno istinita, jer mi svojim osjetilima možemo opažati stvari koje uopće ne postoje realno, ili više ne postoje, a osjetila nam stvaraju dojam (iluziju, privid) da su tu – oko nas, posvuda oko nas. To još više dovodi u dvojbu pouzdanost naših osjetilnih „spoznaja“, jer na njima više ne možemo temeljiti čak ni činjenicu postojanja nečega, a kamoli činjenicu osjetilnih svojstava toga nečega: boju, zvuk, miris, okus, toplinu, mekoću, vlažnost... Sva ova nabrojena (kao i nenabrojena) svojstva originalni su proizvod našeg mozga i naše svijesti i ne postoje nigdje drugdje osim u njima. Oni su unikatni, jedinstveni, izvorni doživljaji (osjeti) našeg neurološkog sustava kojima u okolišnoj tvarnoj zbilji ništa istovjetno niti korespodira niti uopće postoji. Ti naši doživljaji samo pokazuju da nešto postoji, ali ne i što je ili kakvo je stvarno to nešto. Da bismo dokučili što je i kakvo je to nešto, moramo svoje doživljaje podvrgnuti analizi našeg intelekta, nšeg uma koji je jedini kadar kroz mukotrpne misaone procese razlučiti doživljaj od dogadjaja, osjet od stvarnosti i tako makar malo zaviriti ispod koprene doživljaja i otkriti pravu zbilju i prava svojstva dogadjaja.

 

   S obzirom da znam da se nije lako pomiriti s ovom konstatacijom, pokušat ću ju već ovdje potkrijepiti nekim činjenicama, iako će to biti anticipacija nečega o čemu ću kasnije opširnije govoriti.

 

 

   UZMIMO, na pr., osjetilo vida. Znanstvenici danas prilično znaju kako mi uopće vidimo nešto. Recimo da pred sobom imamo neki predmet, npr., kameni blok u obliku kocke. Kako nam polazi za rukom da vidimo taj blok? Za ljude koji nisu upućeni u procese koji se tu zbivaju stvar se čini jednostavnom: Preda mnom je blok i ja ga svojim očima jednostavno vidim. To donekle jest tako, ali kako?

 

   Ako se taj kameni blok nalazi u nekakvoj zatvorenoj prostoriji, ja ću ga vidjeti samo pod pretpostavkom da je ta prostorija osvijetljena. Kad bi bila u mraku, niti bih vidio kameni blok niti prostoriju, niti samog sebe. Očito je, dakle, da je naše opažanje kamenog bloka, kao i svega ostalog, uvjetovano nazočnosću svjetlosti. Bez svjetla ništa ne bismo vidjeli golim okom. Ali, šo je svjetlost?

 

   Po mojoj definiciji, svjetlost je osjet (doživljaj) koji mozak stvara kao svoj originalni proizvod pod utjecajem eternih valova odredjene frekvencije ili valne duljine. Ali ne nužno, jer u snovima, sjećanjima, zamišljajima (kad nešto zamišljamo zatvorenih očiju – neku kuću ili osobu…) ili halucinacijama mozak može proizvesti (doslovce stvoriti) osjet svjetlosti bez utjecaja ikakvih eternih (dosad elektromagnetnih) valova. S obzirom da je ova definicija anticipacija nečega što će tek u zasebnom poglavlju ove rasprave biti podrobnije obrazloženo, vratimo se etabliranom  poimanju svjetlosti koje vidljivu svjetlost poistovjećuje s elektromagnetnim valovima odredjene valne duljine do kojih dolazi zbog nekih aktivnosti u atomu, pa bi svjetlost bila proizvod atoma, a ne mozga, odakle se širi okolišem, a mi ju samo vidimo kada dosegne naš mozak.

 

   Pa čak i prema toj paradigmi svjetlosti, kao nečemu izvan nas, ono što mi vidimo “tamo vani” nisu predmeti sami, nego isključivo svjetlost kao posrednicu izmedju nas i predmeta. To po prilici izgleda ovako:

 

   Kada u nekoj potpuno mračnoj prostoriji upalimo žarulju, oko nas se ukažu neki predmeti, osobe, naše vlastito tijelo i sl. Žarulja je izvor tzv. „elektromagnetnih“ valova. Da bi ti valovi dosegnuli okolišne predmete, potrebno je neko vrijeme. Valovi se šire brzinom c=300 000 km/s. Prilično brzo. U gabaritima jedne prostorije skoro trenutačno. Kada dosegnu neki predmet u sobi, taj predmet, po teoriji, jedan dio svjetlosti upije u sebe, ovisno o njegovoj atomskoj strukturi, a ostatak odrazi ili rasprši u prostor. Da bi “elektromagnetni” valovi, odraženi od nekog predmeta, dospjeli do oka promatrača, takodjer je potreban neki kratki vremenski interval. Ti valovi na koncu ipak upadnu u naše oko i preko oka isprovociraju ili iziritiraju naš mozak na proizvodnju osjeta svjetlosti temeljem čega mi vidimo. Što vidimo? Po klasičnoj teoriji svjetlosti teško je reći što vidimo. Ona kaže da vidimo svjetlost odredjenih boja, odredjenih frekvenicija koja je kao svjetlost nastala izvan nas i kao svjetlost upala u nas kroz naše oči. Ja se, naravno, s tim ne slažem. Ja tvrdim da eterni valovi nisu svjetlost po sebi, nego je svjetlost osjet koji mozak izravno i neposredno stvara pod utjecajem tih valova, ali svejedno. I po klasičnoj teoriji mi niti vidimo predmete, niti možemo vidjeti “elektromagnetne” valove, jer su presitni za razlučujuću moć naših očiju. U svakom slučaju ono što vidimo nije predmet sam, nego nekakva slika koja nastaje u našem mozgu pod utjecajem tih valova.

 

 

   KAO što rekoh, mozak može stvarati slike predmeta koje uopće nema pred sobom u trenutku njihova vizualiziranja, recimo, u snovima. U halucinacijama on stvara slike predmeta koji niti postoje niti će kao takvi ikad objektivno postojati.

 

   U medjuvremenu ljudi su razvili tehnologiju koja u doslovnom smislu vara mozak, stvara mu iluziju postojanja nepostojećih stvari, iluziju tzv. virtualnih svjetova koji se skoro ni po čemu ne razlikuju od stvarnog svijeta, osim što taj svijet objektivno ne postoji. Drugim riječima, danas postoje sprave koje mogu proizvesti iste eterne valove koje proizvode stvarni predmeti kad se sraze s vanjskom svjetlošču, nakon čega naš mozak te valove vizualizira  ili  “postvari” i stvori iluziju postojanja nepostojećeg. Takvoj varci izloženi smo svaki put kada, recimo, gledamo televiziju: Ono što gledamo, ne zbiva se na zaslonu realno, nego virtualno. Odatle nepouzdanost naših osjetilnih spoznaja.

 

   Najdrastičniji primjer te vrste je tzv. hologram. Što je hologram? Hologram dolazi od grčke složenice koja znači “cio” i “pisati”. Prema tome, hologram bi bio cjelovit zapis nečega. Ustvari, hologram je čista igra svjetlosti odnosno čista kombinacija eternih valova odredjene frekvenicije (istobojnih valova) koji, kad se poslože u našem mozgu potiču ga na stvaranje osjeta (slike, doživljaja) predmeta kojeg čak “vidimo” trodimenzionalno, možemo mu zaviriti iza kuta, možemo ga obilaziti i gledati sa svih strana, iako realno ne postoji ni “p” od tog predmeta. Ako ga pokušamo dodirnuti, proći ćemo prstima kroza nj bez ikakva osjeta dodira s njim.

 

   Ovo je samo djelić onoga što pokazuje koliko smo još daleko od spoznaje istine kako načina našeg opažanja tako i svojstava stvarnosti koju opažamo. Stoga se moja teza svodi na tvrdnju da mi svojim osjetilima ne samo ne spoznajemo stvarnost kakva je u sebi, čak ju uopće ne spoznajemo, nego ju samo na jedan svojevrstan način doživljavamo čiji doživljajni “omot” ili doživljajnu vizualizaciju treba temeljito dešifrirati da bismo dosegli makar samo jedno zrnce istine koja se u njoj krije.

 

   Ovo što vrijedi za osjetilo vida, isto vrijedi i za sva druga osjetila. Ona sva odreda rade prema istoj matrici. Ona samo nešto doživljavaju, ali to nešto nije adekvatni odraz stvarnosti, nego tek njezina daleka slutnja, izvorna tvorba mozga čije dodirne točke ili sličnosti sa stvarnosću tek treba utvrditi primjenom zakona mišljenja zdrava razuma.

 

   U tom smislu moja se teza da svesti na niz tvrdnja koje sve odreda počivaju na konstataciji da su naši doživljaji jedno, a stvarnost nešto totaliter aliter i obratno – naravno. Konkretno to izgleda ovako: Svjetlost nije fizikalni objekt niti fizikalni dogadjaj nego osjetilni doživljaj (osjet); to isto vrijedi za toplinu, mirise, okuse, zvukove i da ne nabrajam. Kod svih ovih fenomena imamo posla s osjetima ili s doživljajima kojima, doduše, u stvarnosti odgovaraju neki dogadjaji ali oni (događaji), po sebi, niti su svjetlost, niti toplina, niti mirisi, okusi, zvukovi…nego nešto posve drugo što tek treba otkriti i objasniti. Naš instrument za dubinsko pronicanje stvarnosti jest naš um kao nositelj naše svijesti o vlastitom postojanju i vlastitom identitetu. Stoga je jedan od najvažnijih ciljeva ove rasprave  upozoriti na važnost razlučivanja doživljaja (osjeta) i dogadjaja i na taj način stvoriti paradigmatične pretpostavke za konačno uvodjenje nekog reda u doživljajno-dogadjani galimatijas koji ne optrećuje samo fiziku, nego sve egzaktne znanosti, ali dobrim dijelom i društvene znanosti.

 

 

   NARAVNO, svjestan sam da se neki neće složiti s mojom interpretacijom “osjetilne spoznaje”. Oni će i dalje vjerovati da je svijet onakav kako ga doživljavamo kroza svoja osjetila: Da mi more i nebo doživaljvamo kao plavo jer i jesu plavi; da vodu doživljavamo da je mokra jer i jest mokra; da je voda na nekom planinskom izvoru hladna jer i jest hladna; da je pijev slavuja milozvučan jer i jest milozvučan itd. U biti, u svim tim, kao i inim, osjetima radi se samo o svojevrsnim doživlajima kao potpuno originalnoj reakciji naših neurona na utjecaje okolišne tvarne sredine, originalnim osjetilnim tvorbama koje egzistiraju isključivo unutar našeg živčanog sustava, naših neuronskih mreža i nigdje više. Kada bismo se, medjutim, pomirili i zadovoljili s modelom svijeta kakva nam rišu naša osjetila, bili bismo i ostali samo “animal” bez onog “rationale”, bili bismo instiktivna živa bića koja bi na neki način preživljavala, ali ne i pokušavala da objasne svijet u kojem žive i urede ga prema svojim potrebama. Za razliku od drugih živih bića mi ljudi imamo ratio, imamo um ili razum što znači da imamo “alat” s pomoću kojega možemo  otići  korak dalje, možemo razlučiti doživljaje od stvarnosnih dogadjaja i otkriti prirodu kako doživljaja tako i dogadjaja koji ih uzrokuju. Naravno, s priličnom sigurnosću možemo konstatirati da objektivne svemirske igrokaze nikad nećemo uspjeti vizualizirati na način kakvi su u sebi, ali će nam naš ratio, ukoliko se s njim služimo, ipak pomoći da razlučimo pojavno od esencijalnog, a to nije malo. Nije malo jer, kako jednom reče K. Marx, više se ne radi samo o tome da svijet razumijemo, da ga objasnimo, nego da ga promijenimo, ugodimo prema sebi, a kako ga ugoditi ako ga ne poznajemo? Kako ga ugoditi, a da ga pri tom ne poremetimo ili uništimo? U tom smislu uvijek su se iznova rađali ljudi koji se nisu zadovoljavali da se pretvore u kolekcionare prirodnih ili eksperimentalnih činjenica, nego su težili dubljem pronicanju svemirske zbilje oslanjajući se na urodjene zakone mišljenja zdrava razuma, a ponekad i na intuiciju kao poseban dar. Po mom sudu, svi dosadašnji dosezi znanstvenika filozofa nisu se puno udaljili od fenomenološke razine (ako su se uopće udaljili), ali su ipak svi bili barem jedan kamenčić u  našem budućem mozaiku svemirske zbilje.

 

*    *    *

 

Naravno, moja interpretacija opažanja okolišnih objekata ili pojava s pomoću specifičnih osjetilnih doživljaja kao izvornih tvorba naših neurona, čiji stupanj podudarnosti sa stvarnošću ne možemo pouzdano utvrditi, nema ništa zajedničko s kvantnom interpretacijom uloge promatrača u nastajanju i postojanju tvarne zbilje.

 

 Prema kvantnoj teoriji za opažanje i pravilno objašnjavanje svemirske zbilje odsudnu ulogu ima mjerenje. Da bismo u subnuklearnoj zbilji išta odgonetnuli i suvislo zaključili, pojave i objekte moramo opažati i mjeriti s pomoću nekih instrumenata. Problem je u tome što je priroda tog opažanja i mjerenja takva da čin opažanja ili mjerenja neke kvantne tvorbe remeti ili mijenja opaženo stanje tog “objekta” i na taj način bitno utječe na procese opažanih zbivanja, mijenja ih i preusmjerava tako da ta opažanja ili mjerenja nemaju više pasivnu ulogu, nego postaju sastavni ili bitni dio same zbilje bez kojeg ta zbilja ne samo da nije ista, nego i nije zbilja.Iz ove činjenice stvorena je zamamna, opčinjavajuća teorija s kojom profesori začinjuju svoja predavanja, autori svoje knjige, religije ili svjetonazori u njoj nalaze utemeljenje ili potkrepu za najrazličitija tkanja ili tklalačka uobličenja svog idejnog svijeta, a konzumente (čitatelje, slušatelje, vjernike…) dovodi u zabavno stanje duhovne opuštenosti i razgaljenosti.

 

   Po toj teoriji (kvantnoj) u procesu opažanja okolišne zbilje (okolišnih objekata) ta zbilja i ti objekti ne postoje u sebi i po sebi, oni nisu nešto što je stalno tu oko nas bez nas i mimo nas, nego je upravo naš čin promatranja ono što pojedini objekt poziva u konkretnu egzistenciju i na taj ga način realizira i postvaruje. Iz tog stvaralačkog čina promatranja proizlazi da je tvar i tvarna zbilja izravni i doslovni proizvod svijesti ne samo u svom postanku nego i u svom opstanku, jer traje tek onoliko koliko ju “na životu” održava neki svjesni subjekt svojim opažačkim činom. Što je tu prvo: opažanje ili stvaranje – teoerija ne govori. Po logici stvari (po zakonima mišljenja zdrava razuma) ne možemo opažati ništa (nepostojeće), a ne možemo baš ni stvarati iz ništa. Ali, kad neki fizičari prave teorije, sve je moguće. Po njima jedna čestica može biti val, a val jedna čestica, prostor i vrijeme kao pojmovi za netvarne nefizičke fenomene mogu biti zgužvani, napregnuti, svinuti itd. Što je to po sebi nemoguće, koga briga. Važno je da na taj način oni sebi pribavljaju sastojke za svoje mentalne igrice koje, kao i svake druge igrice, imaju dobru prodaju na tržištu zabavljačkih pomagala.

 

   Nije, dakle, čudo što ovakve stvaralačke teorije dobro dodju predstavnicima raznorodnih svjetonazora i religija jer, pozivajući se na njih, žive u uvjerenju da na svojoj strani imaju znanost koja i sama potvrdjuje njihova uvjerenja. Ako, recimo, znanost drži da smo mi ljudi, kao promatrači svemira, u biti njegovi stvaratelji, zašto bi netko tu istu stvarateljsku moć uskratio Bogu?

 

   Ako mi ljudi, kao promatrači, činom promatranja ne samo konstatiramo da neki objekt postoji, nego tim činom u biti činimo da postoji, stvaramo ga i ostvarujemo, kako to da će bez obzira koliko (broj nije važan) normalnih zdravih ljudi na jednom mjestu i u isto vrijeme uvijek vidjeti isti objekt? Kako to da će u “objektu” koji promatraju oba roditelja uvijek prepoznati svoje, a ne tudje dijete, kako to da će milijarde različitih ljudi u “objektu” koji promatraju svi odreda prepoznati Sunce, Mjesec i sl? Kada bi čin opažanja ujedno bio i čin stvaranja zašto bi baš svi stvarali isti objektivirani ili kolabirani uzorak? Uostalom, što je uopće bilo sa svim tim svemirom dok nas nije bilo?

 

   Postavljam ovo pitanje tek toliko da upozorim potrosače znanstvenih teorija da nije sve znanstveno što se kiti tim atributom, nego da se drže  načela in omnia dubitandum i da svemu “znanstvenom” pristupaju cum grano salis.

 

* * *

 

Ovdje moram dodati još jednu svoju refleksiju. Kada sam govorio o načinu na koji naš mozak pretvara događaje u doživljaje, načinu na koji eterne (elektromagnetne) valove pretvara u osjetilne pojave (slike u našoj glavi, misli, emocije, mirise, okuse i ine predodžbe vanjske stvarnosti u nama), napravio sam jednu grubu pogrešku pripisujući ove aktivnosti isključivo mozgu. Sada moram reći da, iako uloga mozga u ovim procesima nije beznačajna, ona ipak niti je jedina niti najvažnija. U biti, mozak je samo instrument ili alat za obradu i dekodiranje podataka (naravno, ne samo za to), ali nije mozak taj koji te podatke pretvara u slike, osjete ili doživljaje (koji ih vizualizira ili senzualizira), budući da to nije posao mozga, nego svijesti. U tom smislu, mozak bismo donekle mogli usporediti s računalnim procesorima. Kao što računalni procesori obrađuju i dekodiraju određene simbole, a da uopće ne shvaćaju njihovo značenje (recimo pobijede svjetskog šahovskog prvaka, a da pojma nemaju u čemu su se s njim uopće nadmetali), na sličan način i naši mozgovi obrađuju podatke koji dopru do njih, bilo izvana bilo iznutra nas, bez razumijevanja njihovih značenja. U tom smislu, danas postoje brojni uređaji zahvaljujući kojima možemo snimati aktivnosti mozga za vrijeme procesuiranja podataka u njemu, ali se tu uvijek isključivo radi o impulsnim predočivanjima nečega, a nikad o našim doživljajima te impulsne aktivnosti: Nikad o slikama u glavi, o doživljajima emocija u nama, nikad o osjetima topline i hladnoće itd. Doživljajna interpretacija impulsnih aktivnosti u mozgu nije u nadležnosti mozga, nego u nadležnosti naše svijesti. Svijest je “transformator”  koji događaje pretvara u doživljaje, a ne mozak. Kada ne bi bilo svijesti (kada smo bez svijesti), u nama bi i dalje mogli teči procesi koji proizvode bol, toplinu, hladnoću, ljubav, mržnju, bijes, prisnost, povjerenje, misli, namjere, odluke, zaključke, svjetlost, slike itd., ali bez svijesti ništa od toga ne bi postojalo u nama kao doživljaj, nego samo kao događaj. Stoga je upravo svijest onaj čimbenik koji nam omogućuje doživljaje i koji nas čini onim što jesmo, ali o tome, da se ne ponavljam, možete naći više i opširnije u mojoj raspravi o svijesti na istoj ovoj stranici.

 

 

 

SLJEPOĆA  ZA  STVARNOST  I  NJEZINE  POSLJEDICE

 

  

   U pokušaju da dokuče i shvate stvarnost kakva je u sebi, neki teoretičari polaze od uvjerenja da je stvarnost nešto višestruko, višeslojevito ili višedimenzionalno i da je naš fizički svijet, kako ga vidimo i poznajemo, samo jedan mali djelić te stvarnosti, samo površinski sloj ili površinska manifestacija nečega puno dubljeg i sadržajnijeg od onoga što je dostupno našem petosjetilnom prijamniku. Ono što zovemo svijetom, prema kvantnoteorijskom predlošku, in ultima linea nije ništa drugo doli nekakva vibrirajuća zbilja sazdana od bezbrojnih valova svih mogućih frekvencija koji, bez obzira na svoju šarolikost i mnogovrsnost, dijele isti prostor u istom trenutku. Za razliku od čestica koje ne mogu dijeliti isti prostor u istom trenutku s drugim česticama, valovi to mogu. I premda ih može biti mali bezbroj u istom trenutku na istom mjestu, međusobno se ne ometaju osim onda kada im je učestalost (frekvencija) približna.

 

   Kada na radiju slušamo jednu stanicu ne čujemo drugu, iako je i ona tu – u prostoru oko nas. Ako se kotačićem  prebacimo na drugi odašiljač, prvi će i dalje postojati, samo što ga mi nećemo hvatati. Ti različiti svjetovi mogu dijeliti isti prostor u isto vrijeme, a da jedan drugoga ne istisnu – zato što titraju na različitim frekvencijama.

 

   Naš mozak je ugođen da reagira ili da percipira (opaža) samo određeni raspon tih frekvencija. To čini kroz ono ili s pomoću onog što zovemo osjetilima. Uobičajeno je da ih imamo pet. Ipak, neki ljudi imaju i tzv. “šesto osjetilo” s pomoću kojeg mogu opažati i ono što je običnim, prosječnim ljudima uskraćeno. To, dakako, ne znači da ono što ti, posebno nadareni ljudi, opažaju  ne postoji apriori, nego da je dostupno samo nekima, a ne svima.

 

   Bilo koji kutak na Zemlji pun je valova koji nisu ništa drugo nego informacije koje treba dekodirati i pretvoriti u adekvatne tvorbe (senzualizacije) da bi postale sastavnim dijelom naše zbilje. Oni valovi ili informacije koje mozak uspije dekodirati i senzualizirati dočaravaju nam stvarnost u koju smo utopljeni. Ali tako predočena ili senzualizirana stvarnost tek je jedan mali segment ili aspekt te stvarnosti, jer barem 95% te valne stvarnosti za većinu ljudi ostaje nedekodirano, nevizualizirano pa prema tome i nepoznato, iako postoji tu oko nas i to posvuda. Drugim riječima, biti neopažen ili neuočen ne znači nepostojati.

 

   Naši domovi, barem na zapadnoj hemisferi, puni su sprava koje nam mogu predočiti makar nešto malo od te skrivene stvarnosti. Ako, recimo, imate dobru satelitsku antenu, ili možda više njih, možete preko njih pratiti na tisuće programa koji nas u svakom trenutku okružuju. A to znači da možete pratiti ili gledati što se u danom trenutku zbiva u bilo kojem zakutku kugle zemaljske, ali i šire – iz svemira, recimo. Drugim riječima, ako imamo adekvatne antene i sprave, naši prozori u svijet bit će širom otvoreni, ali će i tada oni pokriti najviše 5% stvarnosti (toliki postotak iznose svjetlosni valovi u ukupnom zbroju valova koje možemo zapaziti)  koja je uvijek oko nas, a nama, u najboljem slučaju, tek 5 postotno dostupna.

 

   U skladu s tim, beskrajno je malen postotak poznatog svemira koji ljudski vid može opažati. To znači da smo mi “praktično slijepi” za najveći dio svemirske zbilje. Mnoge životinje vide i osjećaju puno bolje i više od nas. Zaključiti stoga da ono, za što smo slijpi, ne postoji,  nije baš mudro.

 

   Ova činjenica ili istina već sama po sebi govori da je stvarnost, u koju smo uronjeni, puno sadržajnija nego mi to možemo opaziti. To dakako ne znači da onaj ostatak od 95% stvarnosti ne postoji ali, pošto ga ne opažamo, javlja se pitanje što bi bio i kakav bi bio taj neopaženi ostatak stvarnosti? S obzirom da o tome nemamo pouzdanih opažaja ili podataka, pred ljudskom maštom otvara se skoro beskrajno područje za nagađanje ili slutnju. To područje je toliko neograničeno da su ljudi već dosad u njemu “otkrili” ili naslutili pravi bezbroj varijacija na temu onostranosti. I dok su se tim “prostorom” (tom nepoznatom zemljom) ranije bavili isključivo mistici ili ljudi prave ili sumnjive nadarenosti za onostrano, suvremena znanost – kroz kvantnu teoriju – pruža mnoštvo “oslonaca” skoro svakomu tko je sklon udubljivanju u “onostrano” i tko je dovoljno maštovit da svoje zamisli nekako uobliči i dočara na osjetilno predočiv način. U tom pogledu sve je više čak pravih znanstvenika koji nastoje uhvatiti korak s misticima i na taj način kušaju povezati znanost i duhovnost.

 

   Uzeto samo po sebi, nije nikakva mana ili nedostatak htjeti zadovoljiti svoju radoznalost, htjeti iz sfere pojavnog svijeta skočiti u sferu onostranog, fundamentalnog svijeta i pokušati doznati i shvatiti u kakvom međusobnom odnosu stoje ova dva svijeta, ili mnoštvo svjetova, kako neki nagađaju.

 

   Za mnoge od njih stvarnost je jedna jedincata, ali s različitim aspektima. Jedan od aspekata te jedinstvene zbilje, koji je ujedno najpovršniji, najplići i najprizemniji bila bi ova naša fizička zbilja koja, po njima, nije ništa drugo nego obična iluzija ili običan privid iza kojeg ne stoji ništa konkretno, ništa ozbiljno i stvarno. Prema njima, ono što zovemo “fizičkim” obična je holografska iluzija, što znači da fizička stvarnost nije tamo vani, nego je unutar nas, u našim glavama. Stoga je ona samo iluzija koja nam zaklanja pogled prema dubljoj, pravoj stvarnosti. Ovo bi moglo biti samo jedna od maštarija ni manje ni više valjana ili vrijedna od grčkih mitova kad se ona, u svojim polazištima i temeljima ne bi oslanjala na znanost, odnosno na jedan od njezinih segmenata koji zovemo kvantna teorija.

 

   Ako naime fizičku stvarnosti (tvar) počnemo drobiti do onih najsitnijih nama opažljivih čestica, na koncu zađemo u područje gdje tvarna zbilja počinje gubiti svoja fizikalna svojstva, a sve više počinje poprimati nefizikalna ili duhovna svojstva. Na koncu dođemo do toga da se sva Božja kreacija može svesti na nekakve valove, na nekakvo polje valova za koje najveći broj znanstvenika više ne zna ili ne želi znati što je to u tim valovima, što je supstrat samih valvola i što svojim podrhtavanjem čini da uopće postoje ta valna polja. Na taj način ta valna  polja bivaju lišena svog tvarnog sadržaja, bivaju dematerijalizirana i proglašena najfundamentalnijom zbiljom svega postojanja, bivaju proglašena onim najiskonskijim počelom svega egzistentnog u svemiru i na taj način bivaju, kao nešto nefizičko, pretvorena u svemirske fantome iz kojih nastaje sve, a oni iz ničega. Upravo bi stoga ovaj postulat, da su valovi praktično ničega krajnji temelj i uzrok svega postojećeg, bio nešto najapsurdnije što je ikad nekom “razumnom” moglo

pasti na um.

 

   Istina je da se svemir nalazi u stalnom procesu podrhtavanja, ali je besmislica tvrditi da je to podrhtavanja (valovi) posljednja zbilja svemira. Valovi su samo oblik ili izgled nečega u bibanju i kao takvi samo pokazatelj da tu postoji još nešto fundamentalnije što se biba i što kroz to bibanje dobiva izgled valova.

 

 

   ALI, vratimo se našoj konstataciji da između naše percepcije svijeta i svijeta kakav je u sebi postoji bitna razlika. Kao prvo, postavamo si upit koliko ljudi zna da mi uopće ne vidimo svojim očima, da naše oči nisu organi s pomoću kojih vidimo nešto, nego organi kroz koje vidimo nešto? Samo rijetki, kao znastvenici ili oni koji povremeno pročitaju neku popularno-znastvenu knjigu, znaju da mi ne vidimo očima. Najveći broj ljudi vjeruje suprotno: da izvan nas postoje neki predmeti i da su upravo oči te koje vide te predmete. U biti, mi gledamo i vidimo mozgom, a oči su samo prozori kroz koje gledamo  van. Ali ni to nije točno. Način na koji mi gledamo je takav da ono što vidimo tamo vani nikad nisu “predmeti tamo vani”. Mi zapravo jedino i isključivo vidimo boje, a ono što nam se “tamo vani” čini kao predmeti samo su različite nijanse boja koje nam, u odnosu na svoju pozadinu, dočaravaju sliku ili oblik predmeta. Ali ni to nije sve. Te boje, jedino što naš mozak uopće vidi, uopće ne postoje tamo vani, uopće ne postoje objektivno, nego postoje jedino u našoj glavi, u našem mozgu kao izvorni nekrivotvoreni proizvod mozga koji prebiva samo u mozgu i nigdje više. Prema tome, ono što mi vidimo nije stvarnost kakva je vani i u sebi, nego “stvernost” kako ju  sebi predočuje mozak. U tom smislu ona je čista iluzija, jer ono što naš mozak vidi nije preslik onoga vani, nego je čista kreacija (tvorba) mozga s kojom, tamo vani, ništa doslovce ne korespondira. Stoga opravdano iskrsava pitanje što je to što postoji “tamo vani”, a što provocira ili iritira mozak na nekakve kreacije koje nemaju ništa zajedničko s onim vani, a ipak su produkt interakcije onoga vani i našeg mozga? U kakvoj su, dakle, vezi naše vizualne iluzije s objektivnom stvarnošću tamo vani? Veza očito postoji,  jer ako je iluzija ono što vidimo, nije iluzija ono što pipamo. Tako bi možda zaključili “normalni” ljudi , ali ne i neki teoretičari. Postoje, naime, neki koji iz iluzornosti našeg načina viđenja onog vani zaključuju i na iluzornost postojanja onoga vani. Drugim riječima, oni drže da, ako je iluzija to kako nešto vidimo, onda je iluzija i ono što na taj način vidimo. Kao posljedica ove logike oni dolaze do zaključka da je sve tvarno, sve fizičko i fizikalno, počev od fizikalnih zakona do svemira u cjelini, obična iluzija bez ičeg stvarnog ili činjeničnog u sebi.

 

   Ali ni to nije sve. S obzirom da je naša percepcija objektivne stvarnosti po sebi iluzorna, da nam puno više govori o našem mozgu kao tvornici originalnog slikovnog uzorka svijeta nego što nam govori o tom svijetu kakav je u sebi, mnogi su teoretičari skloni da  tom fizičkom svijtu uskrate ikakvu realnost i da fizički svijet (svemir i sve u njemu) također proglase iluzijom, prikazom, tlapnjom…mjesto da ih iluzornost tvorba našeg mozga potakne na otkrivanje onog zbiljskog u fizičkoj stvarnosti. Oni i stvarnost kao i našu prercepciju te stvarnosti izjednačuju u iluzornosti i proglašuju ih u istom stupnju priviđenjem. Iz činjenice da pojave kao svjetlost, zvukovi, mirisi, okusi ili osjeti toplog i hladnog, mekog , mokrog itd. postoje samo u našoj glavi, ( u našim neuronima) i nigdje više, oni prave misaonu vratolomiju i proglašavaju iluzornim i ono što u nama uzrokuje te osjete. Po njima, mi samo vjerujemo da postoje svari koje nas okružuju kao kamenje, drveće, zvijezde, svemir, naše vlastito tijelo recimo itd. A kad je u pitanju vjerovanje,  s njim je  moguće manipulirati kao i sa svakim softwerom u računalu, jer ljudi su u stanju povjerovati u bilo što ako im je to dovoljno opetovano i vješto sugerirano.

 

   Tako u jednoj knjizi možemo procitati i sljedeće: “Dok gledate ovu knjigu, čini se da je ona izvan nas, ali ona postoji samo u vašoj glavi – a kao fizičko tijelo, i vi također”.

 

   Ovo je tipičan primjer vjerovanja da je sve vidljivo – postojeće (naš svemir) samo iluzija ili priviđenje koje kao takvo postoji samo u našoj glavi i nigdje više, pri čemu i naša glava, kao i naš mozak, nisu ništa drugo nego također samo priviđenje. Takvo poimanje stvarnosti u kojoj jedno priviđenje producira drugo priviđenje i u kojoj je jedno priviđenje jedino mjesto prebivanja drugog  priviđenja (glava – kao iluzija – je jedino mjesto u kojem prebiva svijet ili svemir kao iluzija) – takvo poimanje stvarnosti je s jedne strane potpuno besmisleno i suludo, a s druge je pretpostavka za izvođenje drugih bravuroznih ludorija. To je tako kad se iluzornost naših percepcija stvarnosti pretvori u iluzornost same stvarnosti.

 

   U IDENTIČAN  kontekst spada i sljedeća izjava: “Svijet uopće nije čvrst, on je samo iluzija čvrtsoće”. Po teoriji valova, teoriji da sve što postoji nije ništa drugo nego val ili nakupina valova (valno polje), u svemiru ništa ne bi bilo čvrsto nego bi sve bilo “iluzija čvrstoće”. Po toj teoriji mi bismo normalno prolazili kroza zidove, kao što bismo prošli kroz holograme, jer po teoriji svemir i njegovi sastojci nisu nešto realno nego iluzorno egzistentni. Stoga, kada se sraze dvije tvarne iluzije i njihov sraz nije ništa drugo nego iluzija. Ostaje, dakle, pitanje čemu vjerovati: činjenici da glavom praktično ne možemo kroza zid ili teoriji po kojoj zid nije nikakva zapreka s obzirom da je iluzija, a ne stvarnost?

 

   Teoretičari ovog kalibra pozivaju se na nekakve tobožnje kvantne činjenice prema kojima tvar ne može biti čvrsta jer je sazdana od “opeka” zvanih atomi koji su sve samo ne čvrsti. Ono što u fizici zovemo atomom (kemijski atom) uglavnom je praznina, prazan prostor. Atom se sastoji od protona, neutrona i elektrona. Bez obzira koliko se trudili nikad nećemo razumjeti o kako sićušnim česticama se tu radi. Protoni su, recimo, toliko sićušni da ih u točku nad “i” može stati 500 000 000 000. Stoga je nemoguće zamisliti kako mali prostor je potreban za smještaj jednog protona. Pa čak i u takvom malenom prostoru kao što je točka na ovom”i” spomentuih 500 000 000 000 protona ni u kom slučaju nisu u tijesnom dodiru jedan  s drugim, nego lebde u praznini i samo se povremeno sudaraju. Usto treba znati da ti protoni nisu nikakvi zasebni objekti sazdani od samih sebe i ničeg drugog, nego i sami imaju subgrađu, i sami su sazdani od kvarkova, kvarkovi od subkvarkovskih čestica itd. Prema tome, eksperimentalna je činjenica da su tvarni predmeti sazdani od tako nezamislivo sićušnih čestica da te tvarne tvorbe (jedan kamen recimo) ne bi trebale imati čvrstoću s obzirom da nisu ništa drugo nego gomila čestica nekompaktno nakupljenih u praznom prostoru.

 

   Ipak, pogrešno bi bilo izvući zaključak da kamen nema nikakvu čvrtoću ili da je njegova čvrtoća pričin. Ona bi bila pričin kada bi imala pravo teorija da je sve fizičko obična iluzija. Upravo činjenica da tvar ima čvrtoću dokazuje da tvarna zbilja nije iluzija, nego da je iluzija ili varka teorija koja to tvrdi. Jer bez obzira kako neka čestica bila malena i kako malen prostro zauzimala, tamo gdje je ona u istom trenutku ne može biti ništa osim nje. U istom trenutku na istom nmjestu ne mogu biti dvije čestice iz jednostavnog razloga jer na tom mjestu nema mjesta za dvije čestice. Stoga činjenica da ne možemo glavom kroza zid nije uzrokovana činjenicom što mi “u svojoj glavi vjerujemo” da je zid čvrst i što ta vjera na neki način postiže da i ne možemo kroza zid, nego je uzrokovana činjenicom što je zid sazdan od čestica, što na jednom mjestu, ma koliko malom ili velikom, može biti samo onoliko čestica koliko ima prostora za njih i kada je taj prostor već zauzet nema mjesta za druge čestice.

 

   Suvremeni bi fizičari rekli da problem nije baš u tome, u zaposjednutosti prostora od strane čestica, nego u električnim silama koje djeluju među njima, ali o tome na drugom mjestu budući da bi nas objašnjavanje te okolnosti previše zavuklo i skrenulo na kolosijek koji se ne tiče trenutačne teme koju slijedimo.

 

 

   ONO što je za našu trenutačnu temu zanimljivo jest konstatacija da postoje i takvi “teoretičari” za koje ovaj tvarni svijet, ne samo da nije čvrst nego  nije ni stvaran. Ono što je za njih stvarno u našem stvarnom svijetu jest svijet valova ili svijet frekvencija kao temeljna “fizička” zbilja ovog svijeta iz koje naš iluzorni mozak dekodira poruke sadržane u tim frekvencijama i pretvara ih u iluzorne vizualizacije na temelju kojih stvaramo svoja viđenja ili bolje svoja “vjerovanja” svemira.

 

   Ali, za njih je i svijet frekvencija fantomska stvarnost jer oni ne nastoje istražiti što se stvarno nalazi ili događa unutar ili ispod svijeta frekvencija, nego to nadopunjuju svojom maštom ili krivim interpretacijama doživljaja extrasenza, doživljaja ljudi za koje se vjeruje da svoje spoznaje o svijetu ne crpe samo kroz svoja osjetila, nego da imaju sposobnost s pomoću “šestog osjetila”, što znači  “izravno” iz petosjetilnog zatvora zaviriti u ono što se krije iza petosjetilne stvarnosti.

 

   Činjenica je da mi svojim osjetilima možemo dosegnuti ili opaziti tek jedan neznatni, sićušni djelić stvarnosti koja nas okružuje. Mi svojim osjetilnim opažanjima pokrivamo samo jedan mali djelić ukupnog raspona elektromagnetnih valova, onaj dio koji zovemo vidljiva svjetlost, iako elektromagnetni valovi, uzeti u cjelini, nisu ništa drugo nego sićušni djelić onoga kroza što se sve manifestira tvarna zbilja. Prema tome, najveći dio tvarne zbilje postaje nedostupan našem promatranju iz jednastavna razloga što smo slijepi  za tu stvarnost. Ali biti slijep za nešto ne znači da to nešto ne postoji. Sigurno je da mi o tvarnoj zbilji znamo tek nešto malo, sigurno je da je tvarna zbilja puno više od onoga što opažamo ili znamo, jedino je pitanje što bi bilo ono što ne opažamo i ne znamo ili jednostavno: Što je uopće stvarnost?

 

   Na to pitanje znanost odgovara na svoj način. S obzirom da su mogućnosti znanstvene spoznaje stvarnosti vrlo ograničene i oskudne, ljudi to nastoje kompenzirati svojom maštom. Činjenica što mašta ne počiva na pouzdanim temeljima, po sebi ne znači ništa jer ljudi se, po svojoj prirodi, ne zadovoljavaju golim i suhim činjenicama, nego se rado zabavljaju ili bave i stvarima od kojih se ne samo preživljava nego im život začinja, uljepšava, zabavlja – a to je mašta i njezini proizvodi.

 

 

   NE mogu se ne upustiti u malu analizu onoga što zovemo interpretacija. Za uzorak te vrste predlažem sljedeći primjer:

   Nedavno sam gledao jedan dokumentarni film o Aljasci u kojem autor riječju i slikom slijedi stazu kojom su se nekad probijali tragači za zlatom na prijelazu XIX i XX st. u vrijeme tzv. zlatne groznice u Aljasci. Slijedeći stazu nekadašnjih tragača za zlatom, autor je naišao i na tri aljaska Indijanca koji su bili u lovu na tuljane. Radilo se o trima članovima iste obitelji - djedu, ocu i unuku. Da bi došli do ulova, morali su na neki način prevariti i namamiti tuljana k sebi, inače ništa od ulova. To je bio djedov zadatak. Da bi primamio tuljana, on bi puštao ili izvodio karakteristične zvukove, vjerojatno je oponašao same tuljane, što je kod obližnjeg tuljana stvaralo ozračje povjerenja, ali i želju da se približi izvoru tog glasanja. Kada je tuljan zaplivao prema njima, on ga je svojim upornim glasanjem poticao da drži glavu iznad vode i tako se otvoreno izloži streljačkim sposobnostima njegova sina. Zahvaljujući toj okolnosti sin ga je s lakoćom ustrijelio sa samo jednim hicem. Inače, treba znati da u aljaskim vodama samo Indijanci smiju slobodno loviti tuljane s obzirom da je to  važan dio njihove tradicije i njihova stila života.

 

   Kada je autor dokumentarca pohvalio djeda i sina na uspješnu lovu, djed je imao potrebu kazati sljedeće: “Da nije tuljan želio da nam daruje svoje meso uzalud bi bio i moj i sinov trud. Tuljan je taj koji odlučuje hoće li nas obdariti mesom, a ne mi. U znak našeg poštovanja prema toj njegovoj odluci mi mu se, prije nega ga ubijemo, prvo ispričamo, a potom  i zahvalimo na njegovu daru”.

 

   Prema tome, u ovom kontekstu čin lova za tamošnje Indijance nešto je puno više od onih poteza koji dovode do ulova. Tu se radi o jednom svetom, religijskom činu, radi se o obredu koji ima puno dublji smisto od običnog ubijanja životinja. I dok bi isti čin za jednog bijelca bio tek posao koji mora obaviti da sebi priskrbi hranu ili novac, Indijanac tom činu pristupa sa strahopoštovanjem. Ova bitna razlika u pristupu istom činu posljedica je interpretacije tog čina od strane bijelca i Indijanca.

 

   Ili, uzmimo u obzir sljedeći primjer: Kada su bijelci, po dolasku na američko tlo, krenuli u osvajanje Divljeg zapada, veliki im je suradnik u tom poslu bila bolest malih boginja, kao i neke druge bolesti. Pretpostavlja se (neki drže da je to činjenica) da je zaraza ubila 90 ili 95% ukupnog broja američkih domorodaca tako da je put ka Zapadu bio prilično slobodan. Zanimljiva je interpretacija s kojom su bijelci popratili ovaj masovni pomor Indijanaca zbog nove bolesti na koju nisu bili imuni. Tako je tadašnji guverner Massachusettsa John Winthrop u tome vidio “čudesan” Božji znak ili Božji prst. U pismu svom prijatelju u Engleskoj napisao je 1634. god: “Što se urodjenika iz ovih krajeva tiče, Bog ih je tako progonio da u krugu od 500 kilometara gotovo da nijednoga više nema. Kada nam je Bog očistio teren, oni koji su još ostali u ovim krajevima, a njih nije više od 50, stavili su se pod našu zaštitu…” (Kokoši se stavile pod zaštitu lisice).

 

   U sličnom stilu zvuči i izvješće puritanskog svećenika Increasea Mathera o istim dogadjajima: “Bog je okončao stvar pogodivši Indijance malim boginjama. Nestali su cijeli  gradovi, u nekim ni jedna duša nije izbjegla uništenje.”

 

   O jednom indijanskom selu, koje je bijelcima na putu ka zapadu stvaralo probleme, puritanski pisac William Bradford piše sljedeće:…Bog je tako htio pa je udario Indijance tako smrtonosnom bolešću da ih je 950 od 1000 pomrlo, a mnogi leže i trunu jer ih nema tko pokopati.”

 

   Kao što vidimo, prema interpretaciji tadašnjih bijelaca Bog je bio taj koji je krčio stazu i pripremao put prodoru bijelaca na zapad. On je bio taj koji je napravio pomor medju Indijancima da bi bijelci neometano mogli zauzeti  tudju zemlju, prisvojiti ju i nastaviti ju eksploatirati do budućeg vlastitog samouništenja. Lukav način da se podmetne Bogu ono što sami radimo. Čini se da na sličan način ponešto podmećemo vragu kao njegovo djelo, iako se radi o vlastitim ljudskim nepodopštinama. Kako zgodno! Taj se trend nastavlja i danas u svim situacijama kada jedna moćna nacija nema nešto što ima druga. U takvoj situaciji slabija nacija će ili ustupiti moćnijoj ono što od nje traži milom ili  će joj to morati ustupiti silom kao kad je u pitanju nafta, hrana, rudna blaga i dr. Sjetimo se Hitlerova “Drang nach Osten” ili Buschova “dranga” na Irak i sl.

 

 

   NIŠTA drugačije nije ni s interpretacijama fizikalnih fenomena, pogotovo kada se radi o fenomenima “na rubu znanosti”, kao što se događa kada se nađenmo u okružju subnuklearnih čestica i valnih polja gdje događaji gube svoju jasnoću. Tada se nađemo u dilemi: ili ostati u okviru čisto fizičkih poslova i tako se zadržati u ozračju banalne stvarnosti, ili skoknuti u sferu duhovnosti i rješenje potražiti u malo egzotičnijim ili ezoteričnijim interpretacijama. Upravo se ovo drugo, kao zanimljivije i maštovitije, događa onima koji u okviru kvantne teorije skaču iz tvarnog u duhovno ili iz profanog u mistično. Ovo šurovanje s mističnim, gledano ljudski, puno je privlačnije i zamamnije ljudskoj duši od zrakopraznih, golih činjenica i njihova pomalo banalna interpretiranja. Odatle pojava da ljudi radije preferiraju mistične ili ezoterične interpretacije od čisto znanstvenih koje ih ostavljaju hladnima.

 

   S OBZIROM da tvorci svjetova iz mašte grozničavo tragaju i posežu za “znanstvenim činjenicama” koje im idu u prilog, oni su spremni da iz znasntvenog konteksta iščupaju bilo što što bi moglo poslužiti kao “znanstveno” uporište njihovim teorijama i dati im nekakvu “znanstvenu” patinu. U tom smislu kvantna teorija se pokazala kao pravi “rudnik zlata” za njihove potrebe, napose svojom teorijom polja.

 

   U fizici se izraz polje upotrebljava za prostor u kojem djeluju kakve sile. O silama se govori kao o nečemu istinski utjecajnom i djelotvornom, iako u svemiru realno ne postoje nikakve sile, s obzirom da su tzv. sile samo izmišljene veličine umjetno kalibrirane za potrebe mjerenja i izračunavanja količine međudjelovanja tvarnih čimbenika u svemiru.

 

   Reći, dakle, da su valna polja poprište djelovanja sila ne znači ništa drugo nego da su valna polja poprište djelovanja priviđenja jer te sile, kao izmišljene vrijednosti za nešto, ne samo da nisu agensi u fizikalnom smislu nego ni ne postoje kao čimbenici u stvarnosti, nego samo kao mentalna pomagala ili oruđa u našim mjernim i obračunskim procesima. Stoga nam izrazi kao “sila”, “energija” i sl, kao naši izmišljaji za nešto drugo, ne samo da nam ne pomažu u našem razumijevanju svemirske zbilje, nego nam višestruko odmažu u tom nastojanjau, budući da priviđenjima nije mjesto u fizici nego u mašti. Svodeći stvarnst na djelovanje sila, mjesto na međusobno djelovanje čestica silom, mi u samim svojim polazištima i pristupima stvarnosti startamo iz krivih paradigma koje ne vode razumijevanju nego iskrivljivanju stvarnosti. Jedini istinski predmet proučavanja fizike je tvar u gibanju, jer svemir nije ništa drugo nego tvar u gibanju. Današnji izgled svemira, kao i bilo koji drugi mogući izgled svemira, nije ništa drugo nego posljedica gibanja i međusobnog sražavanja tvari i kroz to njihova stalnog ustrojavanja u nove tvorbe. U tom procesu “sile” ne igraju nikakvu stvarnu ulogu s obzirom  da uopće ne postoje realno nego nam, kao izmišljene veličine, služe samo za precizniji i adekvatniji opis i prikaz stvarnih zbivanja.

 

 

   DA zaključim: S obzirom na činjenicu da o svemirskoj zbilji znamo još uvijek veoma malo (tek nešto sitno), legitimno je pravo teorertičara, kao radoznalih ljudskih bića, da te praznine popune svojim maštarijama i tako nam, na neki način, približe ono nepoznato, ali je nelegitimno i neopravdano tim maštarijama davati znanstveni prizvuk pozivajući se na činjenicu da čak i neki zansnstvenici, s obzirom na nedostatke dubljih znanstvenih spoznaja stvarnosti i kad se nađu u situaciji vlastitog tapkanja u mraku, upadaju u tlapnju netvarnog supstrata tvarnog, odnosno duhovnog supstrata materijalnog. Ovakav zaključak nije niti može biti znasntven s obzirom da je on plod ljudskog nagađanja, maštanja i vjerovanja, a ne plod ljudske spoznaje. I tako će uvijek biti. Znanost nikada neće pružiti dokaze postojanja duhovne stvarnosti, niti će se tko moći pozivati na te dokaze. To ne znači da ne postoji duhovna stvarnost niti da se znanstvenici ne mogu baviti duhovnošću. Naprotiv. Za razliku od ne tako davne prošloti, danas je sve više znasntvenika (iako ih je još uvijek relativo malo) koji nastoje držati korak čak s misticima, ali to je njihova privatna a ne “znastvena” stvar. Osobno i sam spadam među one za koje je stvarnost puno sadržajnija i dublja od onoga što percipiramo našim osjetilima, ali to nije plod znanstvenih spoznaja ili znanstvenog uvida u stvarnost, nego plod valstitog razmišlajnja, opredjeljivanja i vjerovanja u neke vjerojatnosti koje mi se nameću mimo ikakva znanstvenog utemeljenja, ali ne i suprotno znastvenim činjenicama. Znansot, naime, niti dokazuje  niti pobija duhovno,  nego samo konstatira i izučava fizikalno bez ikakvih drugih skrivenih namjera.

 

   Kao što vidimo mi smo, gledano vizualno, potpuno slijepi za stvarnost kakva je u sebi. Mi ne samo da ne vidimo stvarnost kakva je u sebi, nego ono što vidimo nema skoro nikakve veze s tom stvarnošću, osim uzročno-posljedične. Pod tim mislim na činjenicu da ono što mi vidimo nije stvarni izgled stvarnosti, nego je originalni proizvod našeg mozga koji sa stvarnošću ima tek toliko veze što je kroz djelovanje eternih valova bio isprovociran ili iziritiran na tvorbu nečega, tvorbu nekakvih slika koje nisu preslik stvarnosti, nego prava nova tvorba mozga koja ne postoji nigdje osim u našem mozgu. U tom smislu možemo reći da krajolik koji vidimo i način kako ga vidimo (kuće, šumu, automobile, blještava svjetla reklama i sl.) nije nešto što kao takvo postoji u stvarnosti, nego nešto što kao takvo postoji isključivo u našoj glavi. Naime svjetlosni valovi koji upadaju u naše oči i dopiru do našeg mozga nisu gotove, oblikovane slike krajolika, nego samo valni uzorci koje mozak, kao dekoder, prvo mora dekodirati i pretvoriti u slikovni prizor koji onda mi prepoznajemo kao naš okoliš. U tom smislu naša percepcija stvarnosti je iluzija jer ona nije autentičan izgled stvarnosti, nego izgled kako nam ga na svoj izvoran način uobličuje naš mozak. Stoga nam činjenica ove iluzornosti stvara velike probleme, budući da mi niti vidimo niti možemo vitdjeti kakva je stvarnost u sebi pa nam ne preostaje ništa drugo nego da s pomoću nekih drugih načina ipak nekako zavirimo iza privida i dokučimo što se krije iza fenomenološke zbilje vizualnih pričina, a što je fundamentalni supstrat utvarnih tvorba našeg mozga. Upravo na toj točki nastaje raskrižje koje ljudsku imaginaciju vodi u svim smjerovima, što ima za posljedicu nastanak pravog obilja teorija koje sebi svojataju atribut pouzdanosti, vjerodostojnosti i istinitosti.

 

ZA POPUTBINU – PAR CITATA:

 

“Na svakom raskrižju na cesti koja vodi prema budućnosti, tradicija je pred nas postavila deset tisuća ljudi da čuvaju prošlost.” (Stanley Prusiner)

 

STOGA:

 

“Znanost napreduje sprovod po sprovod.” (Max Planck)

 

Prema Plancku, nema napretka znanosti dok ne pomru okorjeli zastupnici odavno preživjelih teorija.

 

STOGA:

 

Treba imati hrabrosti za nove teorije. Ako je već grijeh javno objaviti svoje teorije na internetu, onda je višestruko veći grijeh pri tom biti u pravu.

 

POSTAVLJENO NA INTERNET

 

18. I. 2015.