Svijest je za nas, još uvijek, jedna od najvćih tajna u svemiru. Što je ona, odakle potječe, čemu služi... još uvijek nemamo zadovoljavajuće odgovore. ​

​​

U pokušaju da proniknemo u fenomen svijesti, glavni problem leži u tome što svijesti ne pristupamo slobodno, nepristrano, neopterećeno i otvoreno za sva moguća iznenađenja, nego joj uvijek prilazimo s unaprijed prihvaćenih stajališta, motrišta, paradigama koji nas, u našoj potrazi,  s jedne strane ograničavaju i čine da neke stvari previdimo, a s druge strane nas usmjeravaju da tragamo za unaprijed pretpostavljenim ili postavljenim odgovorima, tako da naše spoznaje niti jesu niti mogu biti nepristrane, budući da su uvjetovane našim unaprijednim očekivanjima. ​

​​

Prema materijalističkoj megaparadigmi, jedino što u svemiru postoji je materija. Ako je materija sve u svemu, onda i ono, što nam se čini nematerijalnim ili duhovnim, mora biti materijalno, ako ni po čemu drugom onda po svom podrijetlu. Ako ovdje zanemarim neke dvojbeno netvarne fenomene kao misli, emocije, namjere, nade, vjerovanja isl, i dalje ostaje jedan fenomen kao nedvojbeno netvaran, duhovan – svijest.  Bez obzira s kojeg motrišta prišli svijesti,  ona se,  ni po jednom svom elementu,  ne čini tvarnom.  Pa iako je tako, predstavnici materijalističke megaparadigme i dalje ju drže tvarnim fenomenom jer im tako nalaže njihovo megastajalište – materijalistički monizam.  Ako postoji samo materija, onda i svijest mora biti pojava materijalne supstancije, ako ni po čemu drugom, onda po svom podrijetlu. To znači da svijest, iako sama po sebi netvarna, nije ništa drugo nego epifenomen  (popratna pojava)  nekih funkcija tvari, mozga.

Naravno, ovdje se odmah javljaju neka pitanja na koja materijalisti jednostavno nemaju odgovora. Jedno od tih pitanja postavio je filozof svjesnosti David Chalmers, a glasi: „Kako je moguće da je nešto tako nematerijalno kao svijest proizišlo iz  nečega tako  nesvjesnog kao što je tvar?“  Naime, po jednom načelu iz rimskog prava, koje se može primijeniti i u ovom slučaju, „nemo dat qvod non habet“, ili „nitko ne može dati što sam nema“, pogotovo ako je to nešto bitno drugačije od onoga od čega potječe.​

​​

Međutim, stvari ne stoje samo tako u filozofiji. Oni koji drže da je svijest epifenomen nekih funkcija mozga, nemaju problem samo s čisto filozofskim zavrzlamama, nego i s nekim čisto znanstvenim spoznajama. Naime, iako je naš mozak i njegovo funkcioniranje također još uvijek jedan od najvećih znanstvenih misterija, postoje neke stvari koje o mozgu već znamo, a koje baš i ne idu na ruku onima koji drže da je svijest jedna od uzgrednih pojava funkcioniranja mozga.

Kada, recimo, promatramo neki krajolik, na našem nutarnjem „zaslonu“ pojavljuju se slike tog krajolika kao i likovi (lica) ljudi koji se šetaju tim krajolikom. Ništa drugačije nije kada slušamo glazbu. Svatko se može sjetiti glazbenih izvedaba koje  su ga ispunjale milinom, kao i onih koje su u njemu izazivale doživljaje jeze.  Isto je i s mirisima, okusima, s ugodom i neugodom, s boli ili s ushitom itd. Kada proučavamo mozak ili kada s pomoću nekih instrumenata (EEG, EKG, MEG idr.) otkrivamo, mjerimo i na zaslonu promatramo aktivnosti mozga u danom trenutku, nikad na tom zaslonu nećemo iščitati ništa slično našim doživljajima koje u tom trenutku imamo ( nikakve slike, tonove, mirise, okuse, ugode, neugode, euforije, depresije, nikakvu bol isl.), nego samo neke titraje kao pokazatelje nekakve impulsne aktivnosti mozga i ništa više. Što to znači?  Netko će možda reći da još nismo toliko usavršili tehnologiju koja bi nam na zaslonu zorno prikazala ono što doživljavamo: patnju kao patnju, radost kao radost, miris kao miris, okus kao okus. Na žalost, takvu tehnologiju nikad ni nećemo razviti jer fenomeni poput radosti, žalosti, mirisa, okusa, misli, namjere, ugode, neugode, ushiti, depresije isl. ne postoje kao takvi u našem mozgu, nego isključivo u našoj svijesti. Doduše, svi ti fenomeni postoje i u našem mozgu, ali ne kao naši doživljaji, nego samo kao elektrokemijski, elektromagnetni, geomagnetni, eterosferni i ini impulsi... U biti, naš mozak nije ništa drugo doli antena koja hvata te impulse, ali ne i transformator koji ih pretvara u nešto drugo. Taj transformator je naša svijest.

Kao što vidimo, bez obzira koliko se trudili i što pokušavali, u mozgu nikada nećemo naći ni ugodu ni neougodu, ni radost ni tugu, ni mirise ni okuse, ni ljubav ni mržnju, ni strah ni spokoj, ni privlačnost ni odbojnost, ni bijes ni blagost itd., nego samo elektrokemijske impulse. Kad ne bi bilo već postojeće svijesti, ti bi elektrokemisjki impulsi za sva vremena ostali samo elektrokemijski impulsi, jer ih jedino svijest može pretvoriti u naše doživljaje. Isto bi se dogodilo i sa sviješću kada bi ona bila samo kombinacija elektrokemisjkih impulsa u mozgu, odnosno kad bi bila epifenomen (popratna pojava) određenih funkcija mozga: Bez već prijepostojeće svijesti ni ti impulsi svijesti se nikad ne bi pretvorili u svijest, nego bi za svagda postojali isključivo kao potencijalna svijest, na isti način na koji su i svi naši drugi doživljaji bez svijesti tek potencijalni doživljaji.​

​​

Prema tome, ako je postojanje svijesti uvjet i pretpostavka za pretvaranje moždanih elektrokemijskih impulsa u doživljaje, onda ona ne može biti plod tih impulsa, buduči da je upravo ona pretvarač impulsa u doživljaje. Ako naime bez svijesti nema doživljaja, onda bez svijesti ne bi bilo ni svijesti. A to znači da je kao Sunce jasno da svijest ne može biti proizvod ili epifenomen mozga, nego je svijest zaseban i samostalan entitet, entitet sui generis, duhovan i kao takav neovisan o materijalnoj zbilji, ali ipak povezan s njom i nazočan u njoj, kao što svojim postojanjem dokazujemo upravo mi ljudi kao compositum humanum – kao fizičkosvjesna bića. ​

​​

Naravno, ovo svoje stajalište ne držim dokazanim na način kako to držim kod nekih drugih evidentnih pojava, ali mi se osobno čini prilično jasnim da svijest ni na koji način ne može biti proizvod tvari. A ako nije proizvod tvari, onda jedino može imati netvarno podrijetlo, a to ne znači ništa drugo nego da je ona zaseban, samostalan i neovisan entitet sui generis, kao što je i tvar entitet sui generis.​

​​

Za razliku od ove prilično evidnetne činjenice sasvim je druga stvar pitanje što je svijest u sebi? Iako na to pitanje nije nimalo lako odgovoriti, predstavnici različitih filozofija, svjetonazora i religija nudili su različite odgovore. Naravno, ti odgovori nisu nikakve spoznaje u smislu znanstvenih spoznaja, nego se više radi o nekakvim nagađanjima, pretpostavljanjima, slutnjama, vjerovanjima... Pošto vjerovanja nikad nisu dokaz za nešto, ni konkretna vjerovanja o svijesti ne dokazuju puno, iako često nude puno. Upravo zato što nude puno, možda se jednom pozabavim i tim vjerskim konkretizacijama. Ali ovdje bih rekao još samo sljedeće:

Sada, kada smo konstatirali da svijest nije proizvod tvari nego entitet sui generis (u što su ljudi općenito vjerovali od samih početaka svoga postojanja), sa sigurnošću možemo konstatirati da bit našeg vlastitog entiteta nije u tvarnom uprizorenju našeg tijela, njegovih funkcija i njegovih potreba (imperativa),  nego da potragu za svojim identitetom trebamo usmjeriti prema svijesti. Kad promatramo sebe kroz ratove, konclogore,  zatvore, nasilja u obitelji i društvu, život u slumovima, kroz netoleranciju, netrpeljivost, gramzljivost i ljudsku samoživost..., očito je da smo još uvijek jako daleko od doma, cilja i istinskog sebe, stoga je krajnje vrijeme da se počnemo vraćati sebi i svojoj istinskoj biti, jer je upravo u tome istinska nada ljudskog roda.

​