Jeste li ikada čuli za valno-čestičnu dvojnost u fizici? Ako niste, nikom ništa. Ništa važno niste propustili. Ali ako jeste, nije li vam možda palo na pamet da je to jedna od onih stvari koja do neba (Boga) vapije da bude denuncirana kao glupost, mjesto što uživa ugled jedne od najvažnijih i najfundamentalnijih “spoznaja” nove fizike? 

Postoje “stvari” koje jednostavno ne mogu biti. Ne mogu jer ne mogu, jer im u naravi nije da mogu. A ono što ne može biti i ne biva, ne događa se.

Uzmimo ono – drveno željezo. To ne može biti pa i ne biva – ne postoji. Ili je nešto drvo ili željezo, ali nikad i jedno i drugo ujedno – nikad drveno željezo.

Ili uzmimo filozofski princip da nešto, u isto vrijeme, ne može ujedno i biti i ne biti. Nešto ili jest ili nije, ili postoji ili ne postoji, ali nikad i jedno i drugo, i jest i nije. Naravno, u isto vrijeme jer, gledano sukcesivno, sasvim je moguće da stvari nekad budu a nekad ne budu. Poput nas samih: Bilo je kad nas nije bilo, zatim smo se pojavili i jesmo, a bit će kad nas ponovno neće biti.

Sada zamislite da netko tvrdi da nešto u isto vrijueme može i biti i ne biti, postojati i ne postojati. Vi mu dokazujete da je to zdravorazumski nemoguće, ali on svejedno ustrajava na svojoj tvrdnji i još tvrdi da se upravo u toj tvrdnji krije bit “nespoznatljive unutarnje stvarnosti svemira”. Kao, to što nam se čestično-valna dvojnost zdravorazumski čini nečim po sebi nemogućim (nemogućim da nešto ujedno bude i val i čestica), ne mora nužno biti činjenica niti pokazatelj stvarnosti, nego samo pokazatelj nespoznatljive prirode stvarnosti na suptilnoj razin, ukoliko se i kad se nekad  manifestira kao čestica a nekad kao val. Ako se, naime, nešto nekad  manifestira kao čestica a nekad kao val, zar nije bolje i jednostavnije prihvatiti kao činjenicu da čestica može biti val a val čestica, nego sebi razbijati glavu pokušavajući odgonetnuti zašto nam se čestica ponekad čini da je val i obrnuto, iako zdravorazumski znamo da je to po sebi apsolutno nemoguće, pa onda i nije tako?

Ili, recimo, da vas netko uvjerava da u “novoj geometriji” postoji nešto što se zove “točkacrta”, što nekad može biti točka a nekad crta. Kako “točkacrta”, pitaš? Znaš, postoji točka. Znaš, postoji crta. Ali “točkacrta”? To ne postoji, jer ne može postojati. Ili točka ili crta, ali točkacrta – ma daj! Ono što nije moguće zdravorazumski, nije moguće ni stvarnosno. Osim ako, poput Einsteina, zdrav razum proglasiš skupom predrasuda, kako bi onda neku notornu glupost proglasio istinom. Ali, ako nema zdrava razuma, po kojem razumu je onda  prosuđivao Einstein? Nerazumnom?

Ništa drugačije nije ni s valno-čestičnom dvojnošću. VALNO-ČESTIČNA DVOJNOST? Ili je nešto čestica ili val. Misli se na jednu česticu. Kako da jedna čestica bude val kada val može nastati isključivo unutar tvarne sredine sazdane od mnoštva čestica? Stoga reći da je nešto ujedno i čestica i val isto je kao reći da je točka crta i obrnuto. Zato ponavljam: Što nije moguće zdravorazumski, nije ni stvarnosno, zbiljski. Ako, gledano zdravorazumski, jedna crta nikad ne može biti ujedno i točka i obrnuto, onda ni ne može biti. Kako je onda moguće da upravo znanstvenici, i to oni najelitniji, tvrde da jedna čestica može biti val  i obrnuto, kad je to zdravorazumski nemoguće? Pa moguće je, jer biti znanstvenik ne znači automatski biti i razuman, pametan, razložan... Razumnost je, naime, prilično rijetka pojava među ljudima.Ako je razumnost ono po čemu se razlikujemo od životinja, onda su razlike između nas i životinja prilično male, neznatne, jedva spomena vrijedne. Stoga,opažati fenomene ne znači automatski biti sposoban iz njih izvesti i prave zaključke. A primjer kako često funkcionira mozak i logika znanstvenika ispričao je upravo jedan znanstvenik – M.Kaku.

U svojoj priči Kaku  priča o znansveniku koji je mjesecima eksperimentirao s buhama. Zanimalo ga je zašto buhe nekad reagiraju na zvuk zvona – skoče, a nekad ne. Postupao je ovako: Kucnuo bi batićem o zvono, a kad bi buha poskočila, eutanazirao bi joj jednu nogu. Kada joj je tako eutanazirao i posljednju nogu (paralizirao ju), buha više nije reagirala na zvuk zvona – nije skočila. Iz toga je zaključio da buha čuje (sluša) nogama (heureka), a pošto su joj sve noge eutanazirane, više ne čuje zvono pa više ni ne skače. Svaka čast logičaru majstore! Jest ti logika!

Ovo nije moja priča, ali je dobra. Nitko od nas nije niti uvijek niti u svemu pametan. Biti pametan na jednom području ne znači biti pametan i na drugim područjima. Biti dobar znanstvenik ne znači ujedno i biti dobar teoretičar filozof. Naprotiv! U praksi je često obrnut slučaj da upravo dobri znanstvenici znaju biti vrlo loši (kriminalno loši) teoretičari filozofi. A upravo oni s nevjerojatnom lakoćom uskaču u filozofiju i kad treba i kad ne treba.Da nije tako, kako bi se moglo dogoditi da Newton, kao dobar znanstvenik, smisli potpuno besmislenu teoriju gravitacije kao privlačne sile ili Einstein istu gravitaciju kao posljedicu zakrivljivanja prostora? Zakrivljivanje prostora – kakva glupost? Einstein me uopće ne čudi jer čovjek, koji je držao da je zdrav razum hrpa predrasuda, i nije mogao smisliti ništa smisleno. Ali Newton? A što tek reći o onima koji pričaju bajke o Velikom prasku, o crnim rupama i crvotočinama u svemiru, o tamnoj tvari i energiji, o strunama i inim bedastoćama koje pas s maslom ne bi kušao, a ljudski naivci sve to uzimaju zdravo za gotovo, bez zrnca zdrava razuma ili truna sumnje? Jednostavno je nevjerojatno što nam znanstvenici sve ne prodaju, a mi da ne “trepnemo” ni jednim neuronom i ne dignemo glas protiv vrijeđanja zdrava razuma? Jer, kad su u pitanju teorije, znanstvenici nam ne nude znanstvene spoznaje dosegnute s pomoću znanstvene metode, nego obična nagađanja, spekulacije, zaključke, zamišljanja, a često tek bizarne maštarije koje niti imaju što sa stvarnošću, niti sa zdravim razumom. Jer, što znači nagađati? Nagađati  znači  isto što radi slijepac od rođenja kada pokušava vizualizirati svjetlost ili kada gluh pokušava dočarati glazbu. Bez obzira koliko slijepci od rođenja pokušavali vizualizirati boje ili gluhi dočarati glazbu, to će uvijek biti isključivo apstraktne idealizacije bez ikakve sličnosti sa stvarnošću.

Ništa drugačije ne događa se ni znanstvenicima. Kada u svom pokušaju da shvate i objasne svemir naiđu na živi pijesak i izgube tlo pod  nogama, kada se u otkrivanju i tumačenju svemira znanstvena metoda pokaže neučinkovitom i nemoćnom, ne preostaje im ništa drugo nego da poput slijepca posegnu za nagađanjem, pretpostavljanjem, zamišljanjem, maštanjem ili običnim izmišljanjem, pa što ispadne. A ono što u takvim slučajevima ispadne, ne samo da često nema nikakve veze sa zdravim razumom, nego često nadmašuje i najsmjelije konstrukcije iz vremena grčke, rimske i ine mitologije. Ma koliko tvorci starih mitova bili maštoviti, često nisu dostojni da svežu obuću na nogama modernim tvorcima mitova o gravitaciji kao privlačnoj sili ili posljedici svijanja prostorvremena, o nastanku svemira iz jedne točke, o virtualnim česticama ili o čestično-valnoj dvojnosti kao bedastoći nad bedastoćom. 

Kada studenti u znanstvenim udžbenicima čitaju o valno-čestičnoj dvojnosti, ili kada obični čitatelji o valno- čestičnoj dvojnosti čitaju u popularno znanstvenim knjigama, oni misle da znanstvenici (autori tih knjiga) uistinu znaju ono o čemu pišu i vjeruju im na riječ. Uostalom, što bi bila druga mogućnost ili koji bi bio drugi izbor, ako o tome sami pojma nemamo?

Znanstvenici uistinu nekad nešto znaju, a nekad samo misle da znaju. A to znači da samo nagađaju, pretpostavljaju, zamišljaju, vjeruju, zaključuju...Problem nastaje onda kada oni sami znaju da ne znaju, ali svoje zamišljaje, izmišljaje, teorije svejedno nude i serviraju drugima kao znanstvene spoznaje, iako se uopće ne radi o spoznajama, nego isključivo o nagađanjima ili hipotezama.Kada, recimo, znanstvenici tvrde da znaju što se zbiva u “utrobi” atoma ili subatomskih čestica, ili da znaju što se događa u prve tri minute svemira, oni ustvari samo žive u uvjerenju da znaju jer ono, što tobože znaju, nije nikakvo znanje nego tek njihov zamišljaj (izmišljaj) ili model za koji im se čini da se podudara s rezultatima njihova promatranja svijeta i njihovih eksperimenata i da stoga može   k o r i s n o   poslužiti u opisivanju ili vizualiziranju odgovarajućih svemirskih procesa ili fenomena. Prema tome, modeli nisu nikakvi istinski odrazi ili pokazatelji stvarnosti kakva je u sebi, nego tek slutnje ili mentalne slike nečega što bi moguće bilo kad bi bilo. Naravno, to ne znači da su te slutnje proizvoljne, samovoljne, isključivo plod nečije mašte ili imaginacije, budući da su ipak, makar donekle, utemeljene, ako već ne na pravim dokazima, onda barem na nekakvim razlozima, više ili manje racionalnim. U biti, sve se svodi na predviđanja izvedena iz modela: Ako model daje ispravna predviđanja, to bi bio znak ili “dokaz” da se radi o ispravnu, dobru modelu. U protivnom, model  ne bi bio dobar. Ali bi i tada, barem ponekad, mogao biti   d o b r o d o š a o   ako nam na koristan način može dočarati, predočiti nešto što inače ne shvaćamo ili ne razumijemo, ali nam daje privid da razumijemo i shvaćamo.

Ako model daje ispravna predviđanja?! To se danas u znanosti drži osnovnim kriterijem eventualne ispravnosti ili neispravnosti modela. Ali, takvo stajalište jedva da ima ikakvu vrijednost i valjanost. Kada bi ispravna predviđanja modela bila odsudna za njihovu valjanost, onda bi sva mitološka i religijska vjerovanja imala istu valjanost kao i znanstvena.

Uzmimo za primjer starogrčkog boga Zeusa. Za Grke on je bio gromovnik ili onaj koji je izazivao grmljavinu i munje u okolišu. Naravno, kad je bio bijesan, kad bi ga nešto naljutilo.U takvim raspoloženjima okomio bi se na okoliš s razornim munjama i gromovima. Ali, Grci su za takve situacije imali model: Da bi se zaštitili od vremenskih nevera, upućivali bi molitve Zeusu ne bi li ga nekako udobrovoljili i ublažili njegov bijes. Ako, međutim, obične molitve ne bi bile dovoljne, zaklali bi jare ili kozle i prinijeli ih Zeusu kao žrtvu. I za živo čudo – model je uvijek funkcionirao. Prije ili poslije Zeusov bijes bio bi ublažen, a nevrijeme bi se smirilo. Znači li to da su njihova predviđanja bila ispravna, pa onda i njihov model? Za njih – da. Za njih nije bilo nikakve dvojbe da je njihov model ispravan jer je uvijek besprijekorno funkcionirao.

Toliko o ispravnim predviđanjima iz modela kao dokaz o ispravnosti modela.

U znanosti je mnoštvo takvih modela za koje i ptice na grani znaju da ne drže vodu, ali ih nitko ne izbacuje iz igre ako makar tu i tamo mogu poslužiti u podržavanju pričina da nešto znamo i razumijemo, iako niti znamo niti razumijemo.

Tako, recimo, Bohrov model atoma s elektronima koji poput kuglica kruže oko jezgre atoma, ali samo stazama koje je Bohr dopustio i zahvaljujući njegovu dopuštenju. Da on to nije dopustio, tko će znati što bi bilo s ovim svijetom. Po tom modelu, dakle, kada ti elektroni odnekud dobiju energiju, oni sa staze nižeg stanja energije skoče na stazu višeg stanja, a da uopće ne prijeđu put među tim stazama, nego se jednostavno nađu na višoj stazi. Ako je i od Bohra, previše je: Preneobrazloženo, preneutemeljeno, premaštovito, prenemoguće... Ali, ako nešto dobro dođe, makar i nemalo veze sa stvarnošću, zašto ne biti praktičan i s tim se i dalje služiti, pa dokle ide – ide. (A neki i dalje tvrde da su znanstvenici u preko 90% slučajeva okorjeli nevjernici. Što su onda praznovjernici?)  A onda, kada elektron “poželi” da iz više energijske staze skoči na nižu (poželi, jer mu je u naravi da teži prema stanju najniže energije), onda iz sebe otpusti foton kao višak energije, a nama svane, jer se radi o plamičku svjetlosti koji makar malo obasja naš okoliš i tako nam omogući uživanje u njegovoj ljepoti. Pa iako je sve ovo skoro čista glupost i iako, barem pravi znanstvenici znaju da je tako, model je i dalje na svim univerzitetima glavno sredstvo objašnjavanja podrijetla svjetlosti u svemiru samo iz razloga jer je zoran i   k o r i s t a n, iako kriv, neispravan i neistinit. Ista je stvar s mnogim drugim teorijama i modelima kao Newtonovom teorijom gravitacije, teorijom tamne tvari i energije, teorijom Velikog praska i širenja svemira, teorijom valno-čestične dvojnosti kvantnih entiteta i da ne nabrajam. Jedino što te teorije drži na životu s jedne strane je njihova korisnost, upotrebljivost, a s druge ljudska inertnost i glupost. Pri tom se ne radi samo o tome da nijedan od tih modela nije baš cijela istina, nego da nema ni zrnce istine u sebi, a ipak ih se drže kao pijani plota.

Gledano u ovom kontekstu, dobar dio tzv. znanstvenih teorija nisu ništa drugo nego KORISNE FIKCIJE koje, iako ne odgovaraju stvarnosti, dobro dođu kao bilo kakva objašnjenja u nedostatku pravih objašnjenja. U biti, svaka teorijska znanost dobrim dijelom proizlazi iz neke zamišljene koncepcije onoga što bi eventualno moglo biti točno, a koliko je točno prepušteno je vremenu da to potvrdi ili demantira.

Sve što od ovoga svijeta vidimo je površinsko. Čak ni to. Jedino boje vidimo, a ni one nisu nešto vani nego unutra, u našoj glavi. A bit? Bit nikada ne vidimo, jer je nevidljiva. Bit ili suptilnu zbilju nije moguće vidjeti očima, kušati jezikom, čuti ušima ili dokučiti preko mirisa. Možda umom? Samo donekle.

Nešto spoznajemo bilo izravno s pomoću osjetila, bilo neizravno (s pomoću instrumenata) i s pomoću modela (zamišljaja) onoga što bi moglo biti stvarno i što zatim iskušavamo koliko je uspješno u predviđanju onoga što možemo vidjeti, čuti...Na kraju se opet vraćamo na naša osjetila, budući da se u konačnici ipak sve svodi na njih.

Nakon ovog opširnog uvoda i preliminarnih napomena, zagrizimo u kiselu jabuku valno-čestične dvojnosti i denuncirajmo bedastoću iz koje je nastala i kojoj služi.

VAL = ČESTICA ILI ČESTICE?

Svemir je neka vrst jedva zamisliva velikog oceana čiji se tvarni sadržaji ne sastoje od molekula vode, kao u pravom oceanu, nego od onih izvornih pračestica, onih najsitnijih komadića tvari koji se ne mogu dalje dijeliti ili mrviti, od istinskih Demokritovih a-tomosa od kojih je sve sazdano u svemiru. Upravo te pračestice su jedine prave čestice, jedini partikuli tvari koji nemaju drugu građu osim samih sebe. Jesu li točkaste, okrugle, koliki im je polumjer i dr., vjerojatno nikada nećemo doznati, jer su premalene da bi bile predmet našeg neposrednog opažanja i promatranja. S obzirom da se radi o krajnjim «opekama» svake svemirske građe, s velikom vjerojatnošću možemo pretpostaviti da su neuništive jer su po sebi nerazgradive, budući da ni iz čega nisu sastavljene osim iz samih sebe. Također s velikom pouzdanošću možemo pretpostaviti da, s obzirom na svoju tvrdoću, svoju jedincatost i zasebnost nikad se ne stapaju s drugim česticama kada skupa s njima ulaze u sustav složenijih tvarnih tvorba, nego i tada zadržavaju svoju zrnatost, svoju zasebnost i svoju unikatnosti, da ne kažem svoj «identitet». To znači da složenije tvarne tvorbe, bez obzira od kako malo pračestica bile ustrojene, nikad nisu zasebne čestice, nego uvijek složenci pračestica. Stoga ono, što mi s pomoću suvremene tehnologije otkrivamo i prepoznajemo kao zasebne čestice (protoni, elektroni, mezoni, gluoni, kvarkovi...), nisu nikad pojedinačne čestice, nego uvijek i samo složenci sazdani od mnogo sitnijih sastojaka koje zovemo pračesticama ili istinskim a-tomosima.

Ako ovu pretpostavku uzmemo zaozbiljno, onda nam ona višestruko može pomoći u prepoznavanju i objašnjavanju nekih fizikalnih fenomena koje je kvantna fizika dobro opisala, ali loše objasnila. Tu poglavito mislim na čestično-valnu dvojnost kao temeljno svojstvo svake nama poznate kvantene tvorbe. O čemu se radi?

   Uzmimo, na primjer, elektron. Što je elektron? Na to pitanje do sad nitko nije dao odgovor jer ga nitko ne zna. Doduše, o elektronu se puno toga zna, samo što nitko ne zna što je on u sebi. Zna se, recimo, da ima masu, pa prema tome da je čestica, zna se da ima negativan naboj, poznata mu je težina, zna se da ima oblik vala itd. Ono što nas ovdje zanima je činjenica odnosno manifestacija njegova čestično-valnog dvojstva. Danas nema nikakave dvojbe da je elektron val jer pokazuje sva valna svojstva kao i drugi valovi: interferenciju, difrakciju... S druge strane drži se nesumnjivom činjenicom da je i čestica, jer pri svakom susretu s njim Geigerov brojač klikne ili pucne, a on služi za otkrivanje čestica.

   Naravno, nimalo ne dvojim da je ono što zovemo elektron val. Ali ako je val, onda nije čestica, jer ni po jednom zakonu tada ne može biti čestica, barem ne elementarna. Naime, po sebi je jasno da jedna jedina čestica nikad ne može biti val. Val nije ništa drugo nego oblik (izgled) koji može zadobiti ili imati mnoštvo čestica u stanju vlastite uzgibanosti unutar neke tvarne sredine. Jedna jedincata čestica, bez obzira kako i koliko se gibala, nikad ne može zadobiti izgled vala niti biti valna pojava (valni voz), budući da je to contradictio in se na isti način na koji je točkacrta contradictio in  se.  Prema tome potpuno je neispravna jednadžba val = čestica. Ispravna jednadžba bi bila val = čestice. 

Kada su u pitanju elementarne čestice, fizika se još uvijek nalazi u sferi postavljanja pitanja bez jasnih odgovora. U stvari, nije da fizika nema odgovore, napose kvantna fizika, ali je problem u tome što odgovori koje daje kvantna fizika nemaju nikakve veze sa stvarnošću i nisu ništa drugo nego fantazmagorični zamišljaji ili maštovite predodžbe koje nam pružaju dojam  da o suptilnoj zbilji svemira makar  nešto znamo, iako u biti ne znamo niti imamo pojma o čemu se radi, a mogli bismo imati kada bismo se malo stentali i imali malo više povjerenja u zdrav razum. Evo što o tome misli Roger Penrose: “Suvremena fizika jednostavno nema smisla. Osobito se kvantna mehanika mora   o d b a c i t i,  jer je tako očito nekonzistentna s običnom makroskopskom stvarnosti. Kako elektroni mogu djelovati  kao čestice u jednom, a kao valovi u drugom pokusu?  Kako mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme? Mora postojati nekakva dublja teorija koja će eliminirati paradokse (gluposti – moja opaska) kvantne mrehanike i njezine neugodne subjektivne elemente.”

Kako trenutačno stvari stoje, može se lako dogoditi da ćemo u fizici vječito imati posla samo s fenomenološkim teorijama koje samo sistematiziraju i poopćuju eksperimentalne podatke bez istinskog shvaćanja i razumijevanja latentne stvarnosti  koju oni  manifestiraju i koja se iza njih krije. Kako se čini, još uvijek smo daleko od sveobuhvatnosti, jednostavnosti, lakoće i ljepote što bi trebalo biti odlika fundamentalnih teorija.

Količina spoznaja koje fizika prikuplja brzo raste. Radi se o pravoj džungli sitnih pojedinosti ili podataka o najrazličitijim fizikalnim pojavama. Bilo bi za očekivat da što o nečemu imamo više podataka ili detalja, da će nam biti lakše prozrijeti u bit stvari. Ali, čini se da nije tako, nego obrnuto. Uvijek iznova se potvrđuje ona stara izreka da nam je pri mnoštvu stabala sve teže sagledati šumu.

Ono što danas znamo o česticama uglavnom potječe iz pokusa u kojima se čestice međusobno sražavaju i raspršuju. Glavni problem koji se pri tom javlja jest to što mi sami niti možemo vidjeti tvarne tvorbe koje se sudaraju, a kamoli čestične tvorbe koje se nakon tog sudara rasprše u okolišu. A što tek onda reći o istinskim česticama koje jedine zaslužuju naziv čestica, o onim iskonskim pračesticama od kojih su sazdane sve druge čestične tvorbe, a one samo od samih sebe?

Kako kaže jedna poslovica: Što gluh ne čuje to izmisli. Isti je slučaj sa znanstvenicima kada su u pitanju čestice: Što znanstvenik ne vidi to izmisli. U tom smislu, tzv. čestice koje znanstvenici tobože otkrivaju u sudaračima čestica (Fermilabu i drugdje) nisu ništa drugo nego nekakvi   z a k l j u č c i    znanstvenika o mogućim česticama, nekakve njihove interpretacije na temelju zapaženih tragova u detektorima čestica, njihove apstrakcije, idealizacije i vizualizacije kao produkti vlastitih mentalnih aktivnosti, a nikako  odraz nečega adekvatnog stvarnosti. Pošto su nam zbivanja u suptilnoj zbilji svemira spoznajno nedokučiva, ne preostaje nam drugo nego da ih sebi opišemo i prikažemo na mentalan način, kad već  ne možemo na zoran. Naše percepcije o bilo čemu, pa tako i o subatomskim česticama, nikad nisu naša pasivna reakcija na osjetilne podatke koji pristižu iz okoliša, samo jednostavno prihvaćanje (doživljavanje) nečega kakvo je vani, u sebi, nego se uvijek radi o aktivno oblikovanu mišljenju ili zaključku u našem mozgu i s pomoću mozga i svijesti o nečemu, bez obzira  čemu. Nama se samo čini da mi stvari izvan sebe vidimo i doživljavamo kakve su u sebi. U stvari, mi i stvari izvan nas vidimo samo na način kako ih u nama vizualizira naš mozak i kako ih onda interpretira naša svijest. Stoga, recimo, „svi pokušaji da se dođe do slikovite predodžbe atoma ostali su bez uspjeha. Takva slika bi bila nešto što bismo mogli vidjeti očima. Međutim, ponašanje atoma se toliko razlikuje od bilo kojeg poznatog makroskopskog objekta da izravna predodžba ne dolazi u obzir“. A što tek onda reći za subatomske čestične tvorbe? Posljednjih decenija u hadronskim sudaračima došlo je do tolike proizvodnje poimeničnih čestica, da su mnogi znanstvenici odbili priznati valjanost fizici čestica. Evo što o tome u svojoj knjizi „Einsteinov svemir“ piše M.Kaku:

„Pedesetih godina prošlog stoljeća fizičari su očajnički pokušavali dati smisao subatomskim česticama, pošto su neprestano otkrivane nove. Robert Oppenheimer je jednom rezignirano rekao: Nobelovu nagradu iz fizike trebalo bi dati fizičaru koji te godine ne otkrije neku novu česticu. Subatomske čestice, naime, dobivale su tako mnogo čudnih grčkih imena, da je Enrico Fermi rekao: Da sam znao da će biti toliko čestica s grčkim imenima, postao bih botaničar, a ne fizičar. Prema tome, pretjerana inflacija subatomskih čestica sve manje govori o valjanosti fizike čestica, a sve više o maštovitosti njezinih tvoraca.“

Potaknut istim razlozima kojima i M. Kaku, Per Bak je objavio sljedeće: „Fizika čestica je mrtva, ubijena vlastitim uspjehom. Većina fizičara čestica misli da se još uvijek bave znanošću, dok zapravo samo čiste nered koji je ostao nakon zabave.“

Naravno, o svemu ovome obični ljudi pojma nemaju, pa kad im znanstvenici  počnu pričati, recimo, o kvarkovima i sličnim bakračima, o njihovu tobožnjem šarmu i drugim bajkovitim svojstvima, oni ne znaju da im znanstvenici samo pričaju o svojim izmišljajima i bajkama, pa im onda vjeruju na riječ i shvaćaju ih doslovce kao da im znanstvenici zorno opisuju prirodu materije, a ne nekakve svoje izmišljaje. A kvark? „Kvark je čisto matematički konstrukt i nema nikakva značenja izvan svoje matematičke definicije. Osobine kvarka – šarm, boja, čudnost i dr. – matematičke su osobine koje nemaju analogije u makroskopskom svijetu u kojem živimo“ -  drži J. Horgan, autor knjige „Kraj znanosti“.Stoga nas ne trebaju čuditi toliki tobožnji „paradoksi“ unutar kvantne fizike, jer se ne radi o nikakvim paradoksima, nego često o običnim bedastoćama i glupostima koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Tipičan primjer za to je ČESTIČNO-VALNI PARADOKS ili ČESTIČNO-VALNA BEDASTOĆA. Da bismo ju nekako denuncirali, prvo se upitajmo što je to čestica?

Č E S T I C A ?

U izvjesnom smislu, česticu bismo mogli predočiti kao pojedinačni objekt bez druge građe osim vlastite, s određenim fizičkim svojstvima, koji može biti lokaliziran u određenu prostoru i određenu vremenu. Naravno, i ova definicija, kao i sve druge, šepa, nije adekvatna i može joj se naći onoliko mana koliko ju ljudi stavi pod lupu. Pošto ovdje govorim o klasičnom poimanju čestice, od njezinih svojstava ovdje bih spomenuo samo jedno na kojem inzistira Schroedinger u svojoj jednadžbi, a to je da „čestice ne mogu nastati niti nestati“, što je u suprotnosti s kvantnim poimanjem čestica. „U svakom fizikalnom procesu broj čestica određene vrste ostaje stalan.“ Ono, međutim, što za razliku od istinskih čestica uvijek može iznova nastati, ali i nestati, nisu same čestice nego čestične tvorbe ili složenci sazdani od iskonskih čestica ili pračestica čija je postojanost više ili manje  kratkotrajna i kao takva prolazna i promjenjiva.

Za razliku od ovakvog poimanja čestica kao tvarnih objekata bez subgrađe i stoga sazdanih isključivo od samih sebe, tzv. kvantna fizika ili kvantni fizičari odrekli su se zdrava razuma kao sredstva propitivanja, promišljanja i zaključivanja, a priklonili se „nezdravu“ razumu bog čega  fenomenološke manifestacije suptilne zbilje uzimaju kao fundamentalne i na taj način istinsku svemirsku zbilju izokreću do neprepoznatljivosti.

ODNOS ČESTICE I VALA

U BITI, SVE JE POČELO S Ruđerom Boškovićem. U svom zamišljaju o ustroju svemira Bošković je zaključio da a-tomi, te izvorne gradivne čestice od kojih je sazdan svemir, moraju biti svedeni na matematičke točke bez dimenzija i subgrađe. Premda taj a-tom nije zauzimao prostor, ipak je, po Boškoviću, imao tromost, što znači da je imao masu. Najuzbudivljija i najrevolucionarnija Boškovićeva zamisao bila je u tome što je pretpostavljao da taj točakasti a-tom zrači iz sebe nekakve sile koje zahvaćaju i djeluju na prostor oko a-toma stvarajući od tog prostora ono što će kasnije biti nazvano poljem.

   S obzirom da je Bošković bio pametan i pronicav čovjek, sumnjam da je vjerovao da a-tom svojim zračenjem nekakvih sila djeluje na prostor kao prostor, nego da djeluje na tvarni okoliš oko a-toma. Jedno je jasno: Od trenutka, kad se počela rađati ideja polja, kao da je odmah krenulo u krivom smjeru, u smjeru shvaćanja prostora kao nečeg s imaginiranim fizikalnim svojstvima i kao takva podložna utjecaju koji tvarni sadržaji vrše na nj, a on na njih. To će uskoro doći do izražaja kod Faradaya kao sljedećeg prvog znanstvenika koji će, stotinjak godina poslije Boškovića, na originalan način oživiti ideju o polju.

   Faradayeva ideja o polju bila je njegov najvažniji pojmovni doprinos u povijesti fizike. Doduše, pod «poljem» Faraday nije podrazumijevao doslovce ono što znanstvenici danas podrazumijevaju: Sposobnost prostora da bude uznemiren djelovanjem nekog izvora u njemu. Ipak, upravo je Faraday  bio prvi koji je počeo razmišljati o prostoru kao nečemu što može biti uznemireno, poremećeno, napregnuto.

PODRIJETLO IDEJE O POLJU

1832. Faraday piše sljedeće: „Kad magnet djeluje na udaljeni magnet ili na komad željeza, uzročnik  tog utjecaja... postupno napreduje iz magnetnog tijela i treba mu neko vrijeme da stigne“.

S obzirom da o „polju“, pa i onom Faradeyevu, planiram na internetu postaviti posebnu raspravu, ovdje bih preskokčio detalje i naglasio samo činjenicu da je na temelju Faradayevih ideja James Clark Maxwell kasnije napravio svoje jednadžbe i objasnio prirodu svjetlosti i elektromagnetizma.

Danas se drži da je Faraday bio ispred svog vremena, između ostalog i stoga, što je odbacio eter ali ne i titraje. U srži te ideje krije se zamisao da je titranje moguće i tamo gdje ne postoji ništa tvarno što bi titralo, postoji titranje pri kojem ništa ne titra osim prostora kao «mogućnosti da se predmeti stave u nešto». Svaka čast vjernicima koji mogu vjerovati u ovakvo što! Ima li itko da pomogne mojoj nevjeri?

   Faraday je otišao i korak dalje i dokazivao da nema nikakve stvarne razlike između prostora i atoma u prostoru. Po njemu sva bi se stvarnost mogla svesti na polja sila u kojima bi se tzv. čestice pojavljivale ili očitovale kao lokalne kondenzacije nečeg unutar silnica. Jasno, nije rekao kondenzacije čega? Uglavnom, o kojoj se god čestici radilo, ona bi trebala biti nekom vrstom čvora ili zapetljaja u odgovarajućem polju. Tako bi foton bio zapetljaj u elektromagnetnom polju, elektron čvor u elektromagnetnom polju, neutrino nekakva specifična petlja u neutrinskom polju itd. Naravno, ovo su naknadni izvodi, jer Faraday nije pojma imao o elektronima, neutronima, kvarkovima i sl, ali je postavio teorijske temelje za njihovu ovakvu današnju interpretaciju.

ČESTICA, VAL, POLJE

Suvremena kvantna teorija otišla je puno dalje od ovog početnog Faradayeva zamišljaja polja. Po suvremenoj kvantnoj teoriji ne postoji nikakva razlika između čestice, vala i polja. Tu se više ne radi o različitim fizikalnim fenomenima, nego samo o različitim nazivima za isti fenomen, skovanim na temelju različitih očitovanja tog fenomena, ovisno o okolnostima i motrištu s kojeg fenomen promatramo. Početnu inicijativu za ovakav pristup sveukupnoj svemirskoj stvarnosti daje Francuz Louis Viktor de Broglie. U svojoj doktorskoj disertaciji de Broglie je natuknuo odnosno predložio da bi se elektron, na neki način, moglo držati valnom pojavom, kao što se svjetlost može, pod određenim okolnostima, držati strujom čestica. Budući da njegov mentor nije bio načistu radi li se tu o genijalnosti ili bedastoći, obratio se za mišljenje Einsteinu. Upravo u to vrijeme i Einstein je razrađivao neke svoje zamisli da bi neke kvantne tvorbe mogle biti i val i čestica, pa je preporučio da de Broglieve ideje budu ozbiljno razmotrene.

   Za razliku od Einsteina, koji je tek nekim kvantnim tvorbama (svjetlosti) pripisao čestično-valnu dvojnost, de Broglie se odvažio da taj dvojni karakter svjetlosti proširi i na sve druge tvarne tvorbe, kao recimo elektron. Pri tom se služio sljedećom logikom: Ako valovi mogu biti čestice, zašto čestice ne bi mogle biti valovi? Kada je učinio korak dalje i na elektron primijenio jednadžbu  koja, s pomoću Planckove konstante rješava odnos frekvencije svjetlosti i ekvivalentne energije odgovarajućeg fotona, pokazalo se da, ako unesete u jednadžbu energiju neke čestice (poput elektrona), da ćete u rješenju jednadžbe dobiti odgovarajuću valnu dužinu određenog kvantnog entiteta. Nakon ovog uspjeha de Broglie se više nije ustručavao da dvojnu prirodu svjetlosti proširi na sve ostale tvarne tvorbe i proglasi je temeljnim svojstvom prirode. Ideja je pokrenula lavinu, a neposredni učinak te lavine bijaše eksperimantalna potvrda valne prirode elektrona za koju su 1938. Nobelovu nagradu dobili Clinton Davisson i George Thomson.

Od tada pa do danas valna priroda materijalnih čestica višestruko je eksperimentalno potvrđivana tako da više nema nikakve dvojbe da je eksperimentalna činjenica da kvantne tvarne “čestice” ili kvantni tvarni entinteti beziznimno imaju valna svojstva. Kod nekih “čestica”, kao kod fotona, valna svojstva su bila otkrivena prije korpuskularnih svojstava. U tom smislu, po kvantnoj teoriji, sve bi čestice bile međusobno slične budući da sve imaju kako korpuskularna tako i valna svojstva. I to ne samo čestice koje spadaju u kvantne tvorbe, nego čestice poput atoma i molekula. Pokusi su pokazali da atomi i molekule kao cjelina imaju valna svojstva. Štoviše, po kvantnoj teoriji masa, energija i frekvencija samo su različiti nazivi za istu stvar.

   Iz rečenog slijedi da de Brogliev val nije val koji se giba skupa s klasičnom česticom i koji je nosi sa sobom. De Brogliev val i čestica su jedan te isti «objekt». Izvan tog poistovjećenja ne postoji ništa drugo. Stvarne čestice, što ih nalazimo u prirodi, imaju valna svojstva ili, bolje rečeno, one jesu valovi i to je neoboriva činjenica.

ŠTO TITRA U VALOVIMA?

Kad kvantni teoretičari, slijedeći nekakvu svoju deduktivnu logiku, ovako vezu i kite, teorija se čini skoro idiličnom. Ali, ima kvaka. Sva ova njihova mentalna konstrukcija zvuči skoro suvislo dok se ne upitaju: Što je to što u tim  valovima titra, podrhtava? Kad god se negdje jave titraji, mora postojati i nešto što titra – inače, nema titraja. To je valjda jasno. Fizičari XIX. st. to su znali i zaključili da u elektromagnetnim valovima titra   e t e r,  jer su držali da elektromagnetni valovi nisu, niti mogu biti, išta drugo nego što i svi ostali poznati valovi: morski valovi, zvučni valovi, elastični valovi u krutim tijelima itd. Ako u svim poznatim valovima, naime, uvijek i svugdje postoji neka odgovarajuća tvarna  sredina ili tvarno sredstvo (medij) unutar kojeg valovi titraju, podrhtavaju, što ima logičnije nego zaključiti da tako mora biti u svim drugim valovima? Gledano zdravorazumski, bez odgovarajuće tvarne sredine ili mehaničkog tvarnog sredstva valovi jednostavno nisu mogući, pa ih ni nema, ne postoje. Stoga, gdje god se u prirodi javljaju valovi mora postojati i tvarna sredina koja u njima podrhtava: U morskim valovima voda, zvučnim zrak, u elektromagnetnim eter (ime nije važno, može biti plazma ili sl.) itd.

Pa iako je sve ovo jasno kao dan ili suza, danas se drži da je razmatranje (uvažavanje) mehaničkih svojstava etera nepotreban posao, jer tobože nije ništa pridonio razumijevanju elektromagnetizma, osim što im je objasnio „srce i bubrege“, njihovu prirodu i narav. Mjesto toga, znanstveni blećci su počeli vjerovati da Maxwellove jednadžbe same po sebi, bez ikakve mehaničke interpretacije, sadrže u sebi sve što je u klasičnoj elektromagnetnoj teoriji važno za eksperimente i njihovo razumijevanje, tumačenje. Na primjer, ako želimo opisati „širenje“ radiovalova od jedne do druge antene (valovi se ne šire nego se uvijek iznova nabiru), dovoljno je riješiri neke Maxwellove jednadžbe i vuci siti. Drže da postojanje mehaničkog supstrata (etera) za nabiranje valova ne igra nikakvu ulogu. Što više, na koncu su došli do   k o n s e n z u s a   (u znanostvenim teorijama  je puno važniji konsenzus znanstvenika od istine) da je uopće besmisleno pitati „što je to što u valovima stvarno titra?“ A što ima smislenije od pitanja „što je to što u valovima stvarno titra“? A kad god dođe do apsolutiziranja matematike na uštrb stvarnosti – dolazi do zastranjivanja.

Iz gore navedenih razloga, danas je pojam „mehanički eter“ prognan iz fizike, pa se i sama riječ „eter“ više ne susreće u udžbenicima kao i u ortodoksim tumačenjima elektromagnetnih valova. Mjesto etera danas se govori o „vakuumu“, s čime se automatski želi pokazati da ih više uopće ne zanima sredstvo u kojem se valovi nabiru (nastaju). Sve što žele jest postaviti valne jednadžbe za te valove i s pomoću njih predvidjeti pojave koje će biti moguće eksperimentalno opažati. Mjesto tvarnog sredstva kao valnog supstrata, kvantna teorija umišlja (sebi) postojanje nekakvih   p o l j a    o kojima nitko, ama baš nitko, pojma nema što su ona u sebi i u stvarnosti. Ali, koga briga! Bitno je da matematika funkcionira, da teorija funkcionira, a što se istinski zbiva u stvarnosti – uopće nije važno.
 
S obzirom da po kvantnoj teoriji valovi nisu ništa drugo doli čestice, to bi značilo da i čestice odnosno tzv. polja slijede sudbinu valova, pa kada dođe do negativne interferencije valova, na mjestu njihove interferencije ne samo da bi nestali valovi, nego i čestice odnosno polja koja čine unutarnji sadržaj tih valova. Kakva bedastoća! Ako ovu teoriju primjenimo na valove koje možemo vidjeti, recimo morske valove (valovi su uvijek samo valovi bez obzira radilo se o elektromagnetnim ili morskim – narav i bit su im isti), bi li to značilo da u trenutcima apsolutne utihe ili bonace na moru, ne samo da više ne bi bilo valova na morskoj površini, nego više ne bi bilo ni mora koje se u tim valovima biba? Sve je to do te mjere evidentno apsurdno, da takvu bedastoću uopće ne bi trebalo prokazivati i dokazivati. Ali, svejedno nastavimo!

POKUS S DVJEMA PUKOTINAMA

NAJPOZNATIJI primjer te tzv. «nespoznatljive prirode kvantne teorije» je pokus s dvjema pukotinama koji je još davne 1804. izveo Tomas Young. Pokus se sastoji u tome da svjetlost usmjerimo na zapreku u kojoj su načinjene dvije tanke i bliske usporedne pukotine. Na velikoj udaljenosti od pukotine postavimo zaslon do kojeg dopire ono malo svjetlosti što prođe kroz pukotine. Kad je Young prekrio jednu pukotinu, na zaslonu se pojavila jednostavna sjajna slika otvorene pukotine. Kad je, međutim, svjetlost prepustio kroz oba otvora, na zaslonu se pojavila sjajna površina, ali sa svjetlim i tamnim prugama na njezinim rubovima. Tamne pruge bila bi mjesta na koje svjetlost nije dopirala. Za Younga je to bio dokaz da je svjetlost val jer su svijetle i tamne pruge predstavljale sliku «interferencijskog uzorka», što je posljedica preklapanja bilo kakvih valova. Naime, kod preklapanja valova valovi se mogu bilo amortizirati (poništiti) bilo pojačati, ovisno o tome sraze li se vrhovi jednog vala s dolovima drugoga, ili se međusobno preklope vrhovi s vrhovima, a dolovi s dolovima.

Ono što je kod pokusa s dva bliza proreza zanmimljivo, nije sam fenomen koji je po sebi jasan i shvatljiv da ne može biti jasniji bez upletanja čestica u nj, nego su problem nerazumni, apsurdni zaključci koje su iz njega izvukli i izvlače znanstvenici. Najapsurdniji je onaj koji glasi da se  čestica, recimo elektron ili foton, koja treba proći kroz jednu ili obje pukotine, ponaša kao da je tobože unaprijed informirana (kao da zna) je li otvorena samo jedna pukotina ili obje i tome se onda prilagođuje. Do ovakvih ili sličnih zaključaka mogu doći samo oni umovi koji su toliko sputani svojim apriornim predrasudama da im sloboda i nesputanost u razmišljanju seže samo dotle dokle i sloboda koze svezane užetom o neki klin. Da bismo denuncirali bedastoću ovakvog razmišljanja i zaključivanja, dovoljno se upitati što je to val? A da bismo odgovorili na to pitanje, dovoljno je promotriti valove na površini vode i sve će biti jasno kao Sunce. Jer valovi su valovi bez obzira u kojoj i kakvoj se tvarnoj sredini zbivali.

                                                            ŠTO JE VAL?

Što je val? Prvo što pomislimo na spomen riječi  val  jest da se tu radi  o  obliku, formi, izgledu. Naravno odmah se nameće pitanje: obliku čega? Zašto? Zato jer je oblik sam po sebi ništa: ne samo nešto nepostojeće, nego nešto nemoguće samo za se i samo po sebi. Naime, da bi oblik bio moguć i da bi postojao, potreban je neki tvarni supstrat, neka tvarna podloga. Oblik nije ništa drugo nego vanjski izgled nečega, vanjski izgled neke tvari. S obzirom da svaka tvar, svaki predmet ima neki izgled, to je potaknulo starog Arija (Aristotela) da stvori svoju hilemorfističku teoriju, teoriju po kojoj se sve što postoji sastoji od materije i forme kao svojih osnovnih sastojaka, osnovnih «gradbenih» elementa. Ta dva počela više su od prsta i nokta jer niti tvar može biti bez forme niti forma (oblik) može biti bez i mimo tvari. Niti je moguće zamisliti neku tvar bez oblika, niti zamisliti oblik kao nešto izdvojeno i razlučeno od tvari. 

   Da je val oblik, forma nečega, o tome nema nikakve dvojbe. Ako je to točno, onda to znači da gdje god u prirodi ili svemiru susrećemo val  moramo biti  svjesni da on nije ništa drugo nego oblik neke tvarne tvorevine, forma iza koje se krije nekakav materijalni supstrat ili sadržaj. I to ne bilo kakav materijalni sadržaj.

   Val po svojoj naravi nije fiksan, čvrst oblik. Mi, doduše, možemo napraviti (uklesati) val u čvrstu stijenu ili neki metal i sl, ali ovdje ne govorimo o toj vrsti valova. Ovdje govorimo o promjenjivim valovima, o gibljivim i kolebljivim valovima, valovima koji se  nabiru, sudaraju, odražavaju i sl. Pod valovima ovdje pomišljamo na titranje, lelujanje ili bibanje neke tvarne sredine. Govorimo o valovima koji mogu nastati samo u okviru neke tvarne sredine, a nikad i nigdje u okviru samo jedne tvarne čestice, bez obzira što pod česticom podrazumjevali.

Problem razlikovanja čestice i vala odnosno poistovjećivanja čestice i vala glavni je «kamen smutnje» između klasične i kvantne fizike. Dok kvantna teorija doslovce identificira česticu i val, fizika zdrava razuma nema drugog izbora nego tu napraviti rez i razlučiti ih kao nešto inkompatibilno. Tim više što se u kvantnoj teoriji sve više -manje svodi na valove ili, još bolje, na   p o lj a  energije  kao neke netvarne tvorbe, netvarne oblike koji djeluju jedni na druge bez ičega tvarnog, da ne kažem «opipljivog» u sebi.

Kao što smo vidjeli, to nije moguće. Ne samo da nije moguć oblik bez tvari, nego je još manje moguće međusobno djelovanje samih oblika.

 D O M I N O   E F E K T

   Svi smo čuli za domino efekt. Ne tako davno neki su lovci na rekorde uspjeli poredati uspravno više od milijun domino pločica na dovoljno malenom međusobnom razmaku kako bi pad jedne nužno uzrokovao pad druge. Kada su potom dodirom prsta izbacili iz ravnoteže prvu pločicu do sebe, ova prvu susjednu i tako sve do posljednje u nizu. Ovaj uzastopni niz padova domino pločica ostavlja na promatrače sa strane vizualni dojam kao da u tom procesu postoji neka zamišljena crta, nešto poput vala, koji se neprestano pomiče u daljinu ili bolje rečeno širi na daljinu. Naravno, pošto se radi o domino pločicama svima nam je jasno da crta nije nešto što realno postoji i što se u stvarnosti širi, nego je tek privid koji u nama stvara sukcesivni pad pločica. Ono što se zbiljski događa u domino efektu samo su uzastopni  padovi pločica, a sve drugo je naš pričin, naš vizualni dojam, privid na kojem se ne može graditi ništa fizikalno. 

   Za mene val nije ništa drugo nego domino efekt. To znači da naš vizualni dojam vala nije ništa drugo nego vanjska formalna manifestacija domino efekta zbivanja unutar vala. S druge strane to znači da, kao što domino efekt nije moguć samo s jednom domino pločicom, tako ni val nije moguć samo s jednom tvarnom česticom. Za efekte (vizualne privide) spomenute vrste conditio sine qua non je postojanje tvarne sredine, inače ništa ni od vala ni od domino efekta.

   Stoga činjenica da je svemir prepun tzv. elektromagnetnih valova (bilo radio valova, valova vidljive svjetlosti itd.) sama po sebi govori da međugalaktični prostor svemira nije prazan, nije vakuum, nego predstavlja kontinuiranu tvarnu sredinu, doduše eteričnu, ali zato ne manje realnu od plinovitih, tekućih ili krutih agregatnih stanja. Ta eterična tvarna sredina prepuna je (kao šipak) iskonskih tvarnih čestica, onih praatomosa, od kojih je sve sazdano i koji se neprestano gibaju i međusobno sražavaju.

   Kao posljedica njihova gibanja i međusobnog sudaranja javlja se svemirski tlak koji je, više-manje, izvor i uzročnik skoro svih zbivanja u svemiru. Kada u takvoj tvarnoj sredini dođe do lokalne promjene tlaka, prirodno je da čestice iz područja višeg tlaka počnu strujiti prema područjima nižeg tlaka. Kao i u atmosferi, kad vjetrovi  pušu iz zona višeg tlaka ka zonama nižeg tlaka. Nama se može pričiniti da u zonama nižeg tlaka ima nešto što iznutra tih zona privlači čestice iz zona višeg tlaka, dok je realnost potpuno obrnuta. To strujanje ili gibanje ne događa se zbog privlačnih sila nego zbog tlačnih sila, ali je to tema za se i kao takva zahtijeva dublju i podrobniju obradu. Koga zanima više, neka na internetu pronađe moje rasprave o gravitaciji u kojima držim i dokazujem da gravitacija nije posljedica nekih smiješnih privlačnih sila, niti tobožnjeg  svijanja i zakrivljivanja prostora, nego isključivo posljedica svemirskog tlaka kao jedine istinski realno nazočne sile u svemiru koja upravlja svemirskim zbivanjima i producira svekolike svemirske igrokaze, bez obzira o kojima se radilo. Na temelju te objedinjujuće sile, stvorio sam vlastitu ujedinjenu teoriju svemira bez “rogova u vreći” tobožnjih privlačnih sila koje ni Svevišnji ne može objediniti, a kamoli znanstvenici koji, kao u začaranu krugu, uporno pokušavaju objedimniti neobjedinjivo, mjesto da se okrenu novim idejama i napokon progledaju. Ali, ništa nije teže od mijenjanja vlastitih zabluda, zato budimo strpljivi.

U svjetlu svih ovih digresivnih napomena, jasno je kao dan da priča o valno-čestičnoj dvojnosti nije ništa drugo nego priča o valno-čestičnoj gluposti i kao takva nije nikakav adekvatni prikaz unutarnje prirode tvari, niti tobožnji paradoks, nego običan besmisleni zaključak, izmišljaj ili model koji nema nikakve veze sa stvarnošću, iako se prividno može činiti korisnim ili upotrebljivim u situaciji opće zaslijepljenosti i nemogućnosti nekih znanstvenika da shvate razliku između korisnosti nečega i istinitosti, valjanosti nečega.

Esencijalna, bitna greška u valno-čestičnoj dvojnosti je brkanje valova i čestica. To znači da nema nikakve potrebe valne fenomene pretvarati u čestice, jer sve tobožnje valne enigme daju se objasniti isključivo valnom teorijom. A po toj teoriji, ono što u valnim fenomenima treba poistovjetiti nisu val i čestica, nego forma i sadržaj. Valovi uvijek, svugdje  i edino mogu nastati unutar tvarne sredine. Tvarna sredina ili medij je conditio sine qua non svih valova, pa tako i elektromagnetnih. Upravo je tvarna sredina jedini mogući unutarnji, supstratni sadržaj valova, bez obzira koje vrste. Nema tvarne sredine – nema valova. Ili možda netko zna za valove bez tvarne sredine kao svog supstrata? Stoga, gledano fizikalono, jedino što je u valnim fenomenima svemira spomena vrijedno i za zbivanja u svemiru odsudno – to je tvarni supstrat (sadržaj) valova. Bez obzira što se ikad pri srazu valova s nečim dogodilo, i njihovu međusobnu srazu – naravno, sve do onog najmanjeg rezultata i učinka, jedino će ovisiti o nutarnjem tvarnom supstratu ili sadržaju vala, a ne o njegovu izgledu.

A  sam val? Val je samo oblik, forma, izgled nečega i ništa više. A oblik je, kao što sam već rekao, ništa po sebi; ne samo nešto nepostojeće, nego nešto nemoguće kao postojeće samo za se i po sebi. Oblik, naime, nije ništa drugo nego vanjski izgled nečega. On je nešto poput sjene koju tvarni predmeti  proizvode u osvijetljenu prostoru. I kao što sjena nema vlastiti entitet ili individualnost, tako ni oblik, izgled nečega nema vlastiti entitet, niti u svemirskim igrokazima ima ikakvu ulogu osim estetske. Kada se, na primjer, sudare dva vlaka, dva automobila ili dva svemirska giganta, ono što je odsudno za posljedice tog sudara nije baš njihov izgled, nego ono od čega su sazdani i kojom su se brzinom sudarili. Ili, kada morski val udari o obalu, nije izgled vala ono što razara obalu, nego njegov sadržaj i njegova silina. Svaka druga teorija je glupost.

Z A K L J U Č A K

Postoje valovi i postoje čestice. Čestice su tvarni objekti, a valovi jedan od mogućih oblika ili izgleda uzbibanih tvarnih sredina sazdanih od tih čestica. Fizičari danas nazivaju česticama sve ono što je po svojim dimenzijama  manje od atoma. Ali, to je krivo. Sve te tobožnje subatomske ili nuklearne čestice, koje znanstvenici spominju poimenice (protoni, neutroni, elektroni i drugi zamišljeni bakrači), naravno nisu nikakve čestice, nego samo čestične tvorbe. Kada se, recimo, u sudaračima čestica sraze dva protona ili neutrona ono što se pri tom dogodi nije samo njihovo međusobno odbijanje, nego se razbiju (izmrve) na tisuće čestica manjih od sebe. A to znači da protoni i neutroni nisu sazdani samo od sebe, nego da i sami imaju čestičnu subgrađu, kao što ju imaju i njihovi ulomci čije tragove možemo zapaziti nakon njihova sudara u detektorima „čestica“. A to znači da su prave čestice samo oni tvarni objekti koji nemaju nikakve subgrađe, pa se kao takvi ne mogu dalje mrviti jer su sazdane samo od samih sebe i ničega drugog. Samo ti objekti zaslužuju biti nazvani iskonskim česticama, pračesticama ili jednostavnije česticama. Sve druge tobožnje čestice samo su tvorbe čestica, a ne čestice same.

Promatrano u ovom svjetlu, priča da bi jedan valni voz ili valni paket mogao biti čestica (jedna čestica) apsolutno je besmislena, bez obzira koliko ju puta Geigerov brojač otkuca kao česticu. Geigerov brojač ne „otkucava“ čestice, nego čestične tvorbe. Stoga svi oni koji valne pakete određene veličine poistovjećuju s jednom česticom – samo pričaju bajke. Ali, niti bajke. Bajke su priče za djecu i kao takve lijepe i zabavne. A priča o valno-čestičnoj dvojnosti prirode tvarne zbilje nije bajka nego bedastoća koja u svom zagrljaju već decenijima drži generacije suvremenih znanstvenika, što im  ne samo  otežava disanje,nego im doslovce onemogućuje da progledaju i shvate da nam već decenijima ništa novo ni smisleno ne govore o svemiru, nego se nemoćno vrte i koprcaju u začaranu krugu vlastitih zabluda i besmislenih teorija iz kojih sami ne vide izlaz, a spremni su u svom prvom naletu sravniti sa zemljom svakoga tko im pokaže izlaz. Zato se upravo u znanosti događa da od rađanja neke nove ideje do njezina prihvaćanja od strane etablirane, ortodoksne, konvencionalne znanosti  prođu deceniji, stoljeća a ponekad i mileniji.

U jednoj svojoj teološkoj raspravi pod naslovom „Crkva i sloboda“ njemački teolog Hans Kung napisao je sljedeće: „Znam, postoji Crkva. Znam, postoji sloboda. Ali, da postoji Crkva i sloboda – ma daj!“ Parafrazirajući ovu njegovu izjavu, rekao bih: Znam, postoji val. Znam, postoji čestica. Ali, da je jedna čestica val, a val čestica – ma daj! Samo blećci mogu vjerovati u tu glupost. Što je zdravorazumski nemoguće, nemoguće je i stvarnosno – o vi malovjerni!

-------------------------------

„Ničiju glavu ne preferiraj svojoj!“ (Buddha)

„Ništa u znanosti ne bi smjelo ikad imati status dogme. Sve treba kritizirati i provjeravati ako ništa,  ono iz pukog inata.“ (Joa Magueijo )

„Ako imamo dobar razlog moramo biti spremni odustati od bilo kojeg znanstvenog principa bez obzira kako svetog.“ (Joa Magueijo)

Negdje u Hrvatskoj, 24. IV. 2016.