Je li čovjek slobodno biće? Ima li slobodnu volju? Kada nešto čini ili ne čini je li postupa slobodno i neovisno, ili zato jer ne može drugačije, jer je uvjetovan da postupa onako kako postupa, budući da je to njegov jedini mogući izbor?

 

MI, naravno, volimo misliti da smo slobodna bića ili da imamo slobodnu volju. Ali, ako malo bolje razmislimo, otkrit ćemo da se već u samom izrazu “slobodna volja” krije određena neprirodnost ili nemogućnost. Radi se jednostavno o tome tko (ili što) može biti slobodan, a tko (što) ne?  Jasno je da ja ili Ti možemo biti slobodni. Ali, kako volja može biti slobodna? Od čega slobodna? Volja, naime, po svojoj naravi niti je slobodna niti neslobodna. Volje ima ili nema, a pitanje slobode uvijek i isključivo tiče se osobe, jer volju provodi osoba, a ne nešto drugo. Stoga je besmisleno pitati je li nečija volja slobodna ili nije, jer ona je samo volja, a pravo pitanje je jesam li ja slobodan ili ne činiti ili ne činiti nešto po svojoj volji?

   Kada sam se počeo baviti temom slobodne volje i kada sam došao do činjenica koje tzv. slobodnu volju stavljaju pod veliki upitnik, nisam mogao a da svoje ideje ne testiram na svojim prijateljima, napose onima koji ne samo da slove kao intelektualci, nego koji uistinu jesu intelektualci. Iako su prijatelji načelno bili otvoreni za sve moguće teme i iako su bili naviknuti da ih često iznenadim svojim znanstveno krivovjernim i heretičnim idejama, sučeljeni s mojim natuknicama da ono, što zovemo slobodnom voljom, možda i ne postoji, u najmanju ruku reagirali bi rezervirano ili suzdržano, ali često i zatečeno, osupnuto i obrambeno. Kao da sam u njima povrijedio nešto do čega im je veoma stalo, odnosno kao da sam dirnuo u neku njihovu osobnu svetinju. Jedan mi je čak ljutito uzvratio: “Nemaš poštovanja ni prema čemu! Cijeli svijet drži da mi ljudi imamo slobodnu volju. Zar nije upravo slobodna volja temelj naše kulture i civilizacije? Čak i religije tvrde da nas je Bog stvorio kao slobodna bića, toliko slobodna da u svojoj slobodi čak i njemu možemo reći “ne”. Zar nije presumpcija slobodne volje baza na kojoj temeljimo odgovornost za svoje čine? Na čemu da fundiramo naš pravni sustav, etički i moralni sustav, ako ne na presumpciji slobodne volje? Zar ne shvaćaš da je slobodna volja bitna odrednica naše ljudskosti, naše posebnosti, našeg jastva? Ako nam osporiš slobodnu volju što bi onda ostalo u nama što bi nas razlikovalo od životinja? Zar nisu ljudi ljudi stoga što mogu birati, a kako da biraju ako nemaju slobodnu volju?”

   Ovo je tek mali dio onog što su mi prigovarali prijatelji, a da i ne nagađam što bi mi tek uzvratili neprijatelji. Uostalom, nema mjesta čuđenju. Kada nas čitav život uče nečemu i kada je to bezbroj puta snimljeno, presnimljeno, umnoženo i pohranjeno u nama, prirodno je da će i najmanja ugroza tog našeg blaga aktivirati ili raspiriti zapretene vatre u nama i izazvati reakciju, pobunu i otpor. Upravo već to govori koliko smo ovisni o skrivenim silama u nama i koliko smo malo slobodni u odnosu na njih. U biti, svi smo mi zatočenici samih sebe, zatočenici svog nutarnjeg nesvjesnog procesora koji ništa ne baca, ništa ne zaboravlja, nego sve pohranjuje u svoju datoteku i pretvara u bihevioralne uzorke koje i najslabiji okidač može aktivirati i pretvoriti u određeno ponašanje, bez obzira što se sve to u nama događa automatski, bez nadzora i kontrole naše svijesti, pa toga i nismo svjesni. Stoga ne treba čuditi što propitkivanje o slobodnoj volji izaziva u ljudima tako burne reakcije, budući da i najmanja ugroza slobodne volje kao da ugrožava filozofski, svjetonazorski, moralni, pravni, religijski i društveni ljudski ustroj, kao i osobni integritet svakog pojedinca. Ako su danas pojave kao ljubav, sućut, kajanje, žaljenje, opraštanje, naprasitost, krivnja, sram i sl. nešto mjerljivo, nismo li onda na pragu ili potezu da sve što činimo ili ne činimo, što doživljavamo ili nam se jednostavno događa, objasnimo s pomoću nekih sklopova u glavi, koji neopozivo određuju što jesmo ili kakvi ćemo biti, kako ćemo se ponašati, čemu težiti i sl.? I zašto bi netko bio kriv za krive sklopove ili krive spojeve u glavi?

   Očito je, dakle, da kada diramo u slobodnu volju da previše toga stavljamo na kocku, da sijemo vjetar koji bi mogao izazvati buru ili uragan s nepredvidljivim posljedicama. A tko ima pravo rušiti usvojene i provjerene društvene ili ljudske norme radi sumnjive znanstvene istine? Slobodna volja nam je previše važna i dragocijena a da bismo ju, za račun ili ljubav nekih tobožnjih znanstvenih spoznaja, doveli u pitanje i maknuli iz života.

   Iz iskustva znamo da se ljudi instinktivno ili nagonski brane od ideja za koje im se čini da ih, kao ljude, podcjenjuju ili obezvređuju. A jedna od takvih ideja je da nema slobodne volje. Kada sve uzmemo u obzir, napose naše sličnosti s drugim živim bićima, upravo slobodna volja iskače kao naša posebnost, kao naša diferentia specifica u odnosu na druga živa bića. Stoga, zanijekati slobodnu volju, znači sučeliti se s nagonskim otporom prema idejama koje se čine zatornim za čovjeka. Ali, to bi se ipak lako moglo pokazati kao samozavaravanje. Naime, ma koliko branili bedeme slobodne volje, sve je više spoznaja i činjenica koje naša uvjerenja u racionalno i svjesno odlučivanje pokazuju kao običnu iluziju, obično samozavaravanje. Stoga, kada se radi o slobodnoj volji, pitanje svih pitanja glasi: Prethodi li našim voljnim činima uistinu svjesna volja, ili svijest samo konstatira postojanje (činjenicu) odluka i čina koje je donio i izveo netko drugi ili nešto drugo u nama?

 

   SVIMA nam je dobro poznato što se ponekad dogodi kada dođe do povrede mozga bilo zbog zadobivena udarca po glavi, bilo zbog tumora u glavi ili nekog drugog uzroka. Paleta promjena ili poremećaja je prilično velika. Tako su neki pojedinci, koji su prije slovili kao veliki ateisti, nakon primljena udarca u glavu postali gorljivi vjernici. Ali su se dogodile i obrnute pojave da gorljivi vjernici, nakon udarca u glavu, postanu zagriženi, borbeni ateisti. Slično se događa da tumor na mozgu zna normalna čovjeka pretvoriti u pedofila, kleptomana, nasilnika i sl., a pedofila, kleptomana, nasilnika...u normalnu osobu. A to znači da ono, što zovemo svojim umom, ne postoji izdvojeno od naše biološke opreme, od našeg mozga, nego je uvjetovano njegovim odgovarajućim funkcioniranjem.

   Za razliku od uma, uloga naše svijesti je malo (puno) drugačija. Iako često govorimo o stanjima naše svijesti, naša svijest se ne mijenja, ona nema različita stanja, nego je uvijek ista, nepromjenjiva, postojana. Stoga ono, što zovemo stanjima svijesti, nisu nikakva stanja svijesti, nego se radi o stanjima našeg uma, naše podsvijesti ili našeg bića koja svijest, kao promatrač i svjedok, samo opaža, promatra, registrira i na taj ih način pretvara u svoje sadržaje. U tom smislu možemo reći da ono, što se u svijesti mijenja, nisu njezina stanja, nego njezini sadržaji. Ako je tako, a jest, onda svijest ne pretječe naše namjere, odluke ili čine, ona im ne prethodi, nego ih slijedi i kaska za njima. A to znači da našim tzv. voljnim činima ne prethodi svjesna volja, nego samo volja, nesvjesna volja. Svijest nije pokretač naših voljnih čina, jer ono što zovemo svojom voljom nije produkt svijesti, nego proizvod podsvijesti, proizvod našeg nutarnjeg procesora koji 95-99 postotno upravlja i rukovodi našim životom, danonoćno bdije nad njim, a svijest pokriva i kontrolira tek jedan postotak našeg života, ako i taj. Da je  tomu tako pokazao je jedan eksperiment, o kojem sam već govorio, ali ne će biti zgoreg još ga se jednom prisjetiti i utvrditi o čemu se radi.

   Kao što znamo, sloboda je u tome da nešto činimo ili ne činimo po svojoj volji. Ono što je pri tom bitno jest: Radi li se tu o svjesnoj volji ili o nečemu drugom? Da bi to provjerio, jedan se neurolog, Benjamin Libet, latio posla i upustio u eksperimentiranje. Oko sebe je okupio društvo dragovoljaca, nakitio im glavu, zapešća i neke druge dijelove tijela elektrodama spojenim s odgovarajućim spravama, ispred njih stavio uru i zamolio da po želji pomaknu prstom ili šakom, kad i kako im se prohtije. Usto ih je zamolio da klikom na uri zabilježe trenutak kada su postali svjesni namjere da pomaknu prst, šaku, zapešće ili nešto drugo.

   Kao što je i očekivao, namjera je uvijek dolazila prije čina. Ali, prije nego su dobrovoljci postali svjesni svoje namjere, i to “puno” prije, prvo je mozak obavio određene pripreme koje su prethodile i svijesti i pokretu. Te pripreme su se počele događati čak pola sekunde prije pokreta i 350 milisekunda prije nego su sudionici postali svjesni namjere pokretanja prsta. Što to znači? To znači da namjera nije izvorno svjestan čin, da nije proizvod svijesti, nego se izvorno počne događati kao nesvjestan čin, a tek onda  svijest, nakon jednog kratkog vremenskog intervala, otkrije njezino postojanje, prepozna ju i na taj način ju posvijesti.

   Ovo otkriće bilo je toliko zapanjujuće da je zgranulo (zgromilo) i samog Libeta. Naime, iako je bio znanstvenik, on se nije bitno (nimalo) razlikovao od drugih ljudi: Kao i ostali ljudi i on je bio odgojen prema nekim načelima, slijedio je određena uvjerenja i težio nekim normalnim ljudskim vrijednostima. U biti, slijedio je sebe, slijedio je ono što je bilo pohranjeno i programirano u njemu i što mu je nalagalo kako da se ponaša u određenim situacijama. Jedno od tih načela bilo je i slobodna volja, a pretpostavka te slobode bila je svjesnost o njoj, jer samo svjesna (osviještena) volja može biti slobodna. Ali, ako naša volja, naše namjere, odluke, nade, želje, odredbe i sl. izvorno počnu postojati i postoje kao nesvjesne, a svijest ih tek naknadno otkriva, upoznaje i prepoznaje, po čemu bi onda bile slobodne? Da bi spasio ideju slobodne volje Libet se upustio u nemoguću misiju: Budući da nakon posvješćivanja namjere ne dolazi odmah do djelovanja, nego između dvaju činova dolazi do kratkog vremenskog intervala, Libet je došao na ideju da bi taj kratki vremenski predah bio sasvim dovoljan za eventualnu promjenu odluke, svjesnu promjenu odluke, što bi značilo da je u našim odlukama sloboda uvijek nazočna barem kao mogućnost. Pri tom je ipak zaboravio da bi eventualna promjena odluke morala proći onu istu proceduru kroz koju je prošlo donošenje izvorne odluke: Neurološka priprema promjene odluke, opažanje i prepoznavanje promjene od strane svijesti, izvršenje odluke.

 

   KAO neurokirurg s Yale-a, Itzak Fried je 1990-ih operirao mozgove pacijenata s teškom epilepsijom. U tim operacijama često je morao odstraniti cijele dijelove mozga. Ali, da ne bi slučajno odstranio krive dijelove mozga i tako više naštetio nego koristio pacijentima, Fried je na određeno područje mozga postavljao cijelu mrežu elektroda, kako bi pratio aktivnost neurona u tim dijelovima mozga. Uz ostale mogućnosti, bilo je to i prilika da se u mala, izolirana područja mozga dovede struja i istraži što ona  donosi sa sobom ili što pobuđuje u mozgu. Bila je to prigoda za iscrtavanje karte mozga i načina njegova funkcioniranja. Na taj način su Fried i njegova ekipa stimulirali tristotinjak lokacija u mozgu trinaestorice pacijenata, od kojih je reagiralo 129 mjesta u mozgu. Rezultati su, kao što su i očekivali, bili neočekivani, iznenađujući. Kod većine reakcija radilo se o pokretima određenih dijelova tijela iza kojih nije stajala nikakva volja, pa ni slobodna, nego samo utjecaj dovedenih struja. Pri puštanju struje u određene dijelove mozga ponekad bi se pomaknuo tek jedan prst ili zglob, ili bi se skupila neka skupina mišića na licu. Ponekad bi opet pacijent zauzeo neku pozu: Istegao bi vrat i pomaknuo glavu udesno ili ulijevo, kao da želi vidjeti što se na toj strani zbiva i sl.

   Najzanimljivije od svega bila su svjedočenja pacijenata da nisu samo nemoćno opažali kako se njihovi udovi pomiču bez njihove volje nego su, prije svakog od tih pomaka, osjećali poriv da izvrše te pomake, da recimo pomaknu ruku, zgrče kažiprst, uzdignu desno rame, namignu lijevim okom, podignu ili okrenu glavu i sl. A kad bi u tim slučajevima eksperimentatori pojačali struju, poriv bi bio proveden u djelo, upravo u ono što su pacijenti htjeli ili poželjeli. I sve to samo pritiskom na dugme, na prekidač. Na taj način je ono, što zovemo voljom pacijenta, potpalo pod utjecaj eksperimentatora, jer je o njihovoj manipulaciji strujom ovisilo što će pacijenti htjeti ili poželjeti, a onda i koji će dio tijela pomaknuti. Kada vam netko na taj način izaziva želje, nade, namjere ili htijenja, osjećaj nije baš ugodan, jer ispada da želite, namjeravate ili hoćete nešto što vama osobno nije ni na kraju pameti iako su, gledano praktično, te želje, namjere, htijenja ipak vaša jer im vi težite i stremite. Stoga se ovdje sasvim prirodno javlja pitanje: Tko tu koga? Ako drugi mogu upravljati i gospodariti onim što držimo svojim najintimnijim ili najvlastitijim, ne vrijeđa li to našu suverenost, naš identitet, naše jastvo? Ako ni u čemu nismo samostalni, samoodređujući, suvereni subjekti, što smo onda uopće? Strojevi, možda?

   KAO što sam već naglasio, slobodna volja, slobodan izbor, slobodno odlučivanje i opredjeljivanje temeljne su pretpostavke naše ljudskosti, našeg dostojanstva, naše posebnosti. Oduzeti nam to ili osporiti nam to znači ili  nas svrstati među životinje, ili nas svrstati među strojeve. Jer, negirati slobodnu volju znači negirati ili “nogirati” ono što se svakomu čini evidentnim, korisnim, dobrodošlim, što se čini kao uvjet ljudske etičnosti, moralnosti, odgovornosti, kažnjivosti ili nagradljivosti i sl. Jer, tu se ne radi tek o dokonu razmišljanju ili ugodnu teoretiziranju, budući da takva razmišljanja i teoretiziranja proizvode neugodne posljedice i ugrožavaju naš uobičajen ili normalan način života.. Naime, ako nam je uopće nešto evidentno, onda je to činjenica da bez osobne slobode nema ni osobne odgovornosti.

   Ovdje se prirodno javlja pitanje što je osobna sloboda, a što osobna odgovornost? Je li sloboda znači apsolutnu neograničenost, nesputanost, neobveznost, neovisnost, neuvjetovanost, neuzrokovanost, proizvoljnost, “iznebuhost”, ili je sloboda mogućnost nešto raditi po svojoj želji, svom nagnuću, htijenju, svojoj volji, kako John Locke definira slobodu? Je li sloboda mogućnost ni o čemu ovisnog izbora ili opredjeljenja između alternativnih opcija, ili se radi o djelovanju u skladu s osobnim zamišljajima, nadama, željama..., jednom riječju s vlastitom voljom? Kako kaže Hume, “ljudski postupci nisu neslobodni ukoliko su uzrokovani, nego ukoliko su uzrokovani s nečim izvan sfere ljudske volje, ljudskih želja i htijenja”. Prema tome, sloboda ne niječe uzrokovanost ili uvjetovanost iz nas samih, nego uzrokovanost i uvjetovanost izvan nas poput vanjske prisile, zlostavljanja, zatvora i sl.

   Prema skučenim filozofima, determinizam i slobodna volja ne idu skupa. Drugim riječima, radi se o ili – ili: Ili determinizam ili slobodna volja. Međitom, determinizam i slobodna volja nisu alternativa, nego kompatibilnost. Kakva bi to bila slobodna volja koja bi dolazila iz ničega: Bez povijesti, prošlosti, uzrokovanosti, uvjetovanosti, bez nas kakvi jesmo, u Bosni bismo rekli iz have, zraka ili prazna prostora? Mi ljudi nismo tabula rasa. Nisu to ni nerođene bebe, a kamoli mi odrasli koji smo preživjeli izlazak iz tople i sigurne utrobe u nesigurnu zbilju vanjskog svijeta, koji smo nekako uspjeli preživjeti dječje bolesti, pubertet, zaljubljivanje i ulazak u brak, otkriće da ovaj svijet nije pravedan, da jedni druge izrabljuju, a da nismo mi oni koji izrabljuju nego oni koje izrabljuju, da je život prilično surova borba, da ljudskim društvom poglavito upravljaju nakaradne ideologije, da je u njemu puno više besmislene nego smislene patnje itd.

   Mi smo ono što jesmo. To ne znači da ne možemo biti drugačiji, ali u sadašnjem trenutku mi smo ono što jesmo, kakvi smo ispali poslije svih Scila i Haribda kroz koje smo prošli. To, što mi sami ne znamo uvijek zašto smo takvi kakvi smo, ne znači da to što jesmo nema svoju prošlost, svoju povijest, svoju uzrokovanost ili uvjetovanost, svoje zato. A to znači da je svaki naš postupak  rezultanta određenih uzroka. U konačnici to znači da, kad mislimo da mi nešto činimo, činimo ono isto kad mislimo da mi nešto mislimo. Naime, nismo mi mislioci svojih misli, budući da misli nemaju nas za autora, nego se u nama jednostavno događaju kao što se događa i probava. Kada ne bi bilo tako, mi bismo mogli prestati misliti ali ne možemo, jer misli ne proizvodimo mi, nego naš nutarnji procesor. Tko ne vjeruje neka pokuša ne misliti, ako je junak, pa će se brzo uvjeriti da nije on taj koji misli, jer kad bi on bio taj, mogao bi po želji prestati misliti, ali ne može.

   Pa iako su naši čini uzrokovani, uvjetovani ili determinirani procesima u nama, to nije zapreka da ih držimo slobodnim i da odgovaramo za svoje čine, budući da sloboda nije samovoljnost, neosnovanost, brzrazložnost, nasumičnost ili “iznebuhost” u odlučivanju, nego dosljednost sebi, djelovanje iz sebe, a ne zbog vanjske prisile. Vanjska prisila je ono što potkopava slobodu, što ju ruši i derogira, a ne činjenica što se ponašamo ili postupamo po diktatu iz sebe. Nitko nije niti može biti slobodan od sebe, od onoga što je u sebi. Čak ni Bog. Bitno je da smo slobodni od vanjskih pritisaka i prisila, ali ne i od vlastite volje koja je takva kakva jest i koja je kao takva bitno uzrokovana i uvjetovana s onim što jesmo u sebi i čemu težimo iz sebe.

   Prema tome: Kad god biramo nešto, kad se opredjeljujemo za nešto, kad odlučujemo o nečemu, kad postupamo na određeni način, nikad to nije zato jer tako proizvoljno hoćemo, neovisno i slobodno hoćemo, nego jer smo pripremljeni, predisponirani, uvjetovani da upravo to hoćemo. Ako ponekad, u trenutku ili hipu, promijenimo svoju maloprijašnju odluku, to opet nije tek tako, bez veze, budući da nam je nešto, u međuvremenu, palo na pamet ili um što je utjecalo na tu promjenu, a palo je na pamet jer je naš nutarnji procesor nešto uvažio što je trenutak prije zanemario, ili obrnuto, tako da se sve opet svodi na isto. Drugim riječima, mi činimo samo ono što je u nama već pripremljeno i što nas determinira da učinimo upravo to , a ne nešto drugo. Kad ne bi bilo tako bilo bi loše, jer kad bismo nešto prvo “slobodno” učinili, a tek onda prostudirali je li i koliko je pametno, ovaj svijet bi bio ludnica nad ludnicama. Upravo zato on i jest ludnica jer po pravilu “prvo skočimo pa tek onda kažemo hop”, a trebalo bi biti obrnuto. Stoga, nemojmo zbog nekih dvojbenih i neodrživih načela, pod svaku cijenu braniti “slobodnu volju”. Slobodnu volju, naime, ne ruši njezina kauzalnost, nego vanjska prisila.

   Štoviše, sloboda koja ne bi bila determinirana, uopće ne bi bila sloboda. Ukoliko bi, naime, ljudski postupci bili indeterminirani, oni bi onda bili samovoljni, slučajni, nepredvidljivi, nasumični, a kao takvi ni po čemu ne bi bili naši, niti u skladu s našim željama i našom voljm, jer naša volja nije nešto nasumično, nego nešto unaprijed zadano. Naime, samo se luđaci ponašaju “iznebuha”, samovoljno, nesuvislo, neusklađeno sa sobom i svijetom oko sebe, labilno i nestalno, a takvo ponašanje ne držimo baš onim koje afirmira ljudsko dostojanstvo, samopoštovanje, ljudsku vrijednost, slobodu, nego ga držimo ludim, neobuzdanim, nekontroliranim, prisilnim na drugi način...

 

Što je onda sloboda i tko je slobodan?

 

   Je li u povijesti ljudskog roda ikad itko izveo i jedan čin, a da taj čin nije bio uvjetovan (uzrokovan) s nečim u njemu ili izvan njega? Ili još bolje, je li ikad itko iznio i jedan dokaz za postojanje takvih čina?Nije niti hoće, jer takvo što ne postoji. Ali ako ono što činimo i jest uvjetovano, ne znači da je time zanijekana sloboda, jer sloboda je djelovanje u skladu sa sobom, a ne s nečim protiv sebe.

   Stoga je očito da sloboda nije apsolut, nešto nedodirljivo, uvijek isto, nepromjenjivo ili nestupnjevito. Niti smo svi slobodni na isti način, niti u istoj mjeri. Kao i sve u nama, tako i naša sloboda ovisi o stupnju naše izgrađenosti, odraslosti ili osviještenosti glede onog što bismo trebali biti. Što smo bliže tom cilju to smo slobodniji, a što dalje neslobodniji. Naš cilj, dakle, nije ponašati se nepredviđeno i nepredvidljivo, nekontrolirano i neobuzdano, samovoljno, samovoljno, nehotično, slučajno i kaotično..., nego se potruditi oko sebe i poraditi na sebi, prostudirati koji su i kakvi programi i sile koje iznutra nas utječu i djeluju na nas i što treba popraviti i promijeniti, a što utvrditi, osnažiti i očvrsnuti. Naime, cilj našeg odrastanja, razvoja, zrenja nije sloboda bez ograničenja, želja ili htijenje da se radi bilo što ili ma što, da se isključivo teži slobodi od, od ograda, zapreka, prepreka i sl., nego da se, kako kaže Erich Fromm, teži slobodi za, za nešto, prema nečemu. Upravo je to bit slobode: Ne raditi sve što nam se “ćefne” ili kako nam se “ćefne”, nego upravo ne raditi tako, a raditi ono što vodi dobru ili što povećava dobro. A pretpostavka i uvjet za to jest trud oko sama sebe, oko stalnog napredovanja u dobru i stalnog napredovanja u onomu za što smo stvoreni i što i kakvi bismo trebali biti. Sve drugo nije afirmacija slobode, nego njezina negacija.