​​​​​​

S obzirom da još uvijek najveći broj ljudi na Zemlji vjeruje u Boga, barem za taj dio ljudi odsudno je važno pitanje: Postoji li Bog? I, naravno, postoji li način da se dokaže njegovo postojanje?

Kada kažemo Bog, uobičajeno je da pomišljamo na najsavršenije moguće biće: Na svenazočno, sveobuhvatno, sveprožimajuće, svemoćno, sveznajuće, istinoljubivo, milostivo, savršeno dobro biće itd. Pošto Bogu, kao savršenu biću, moraju pripadati sva najsavršenija svojstva, bilo bi normalno da Bog postoji, jer kad ne bi postojao nedostajala bi mu jedna bitna odlika – postojanje, bez koje ne bi bio Bog. Na taj način je iz ideje Boga izveden tzv. ontološki dokaz za postojanje Boga, budući da već sama ideja Boga zahtijeva njegovo postojanje. Dokaz je zamislio i izveo Talijan po imenu Anzelmo s pridjevkom Canterburyjski, jer je nekoliko godina bio opat u istoimenoj opatiji u Engleskoj. Tu je napisao knjigu „Proslogion“ (Razgovor) u kojoj je iznio svoj dokaz za postojanje Boga.

S obzirom da je Srednji vijek (Anzelmo je svoje djelo objavio oko 1080.god.) bitno obilježen tzv. skolastičkom filozofijom, upravo je njegov ontološki dokaz bio tema o kojoj se u Srednjem vijeku najizdašnije raspravljalo u filozofiji. Prisjetimo se biti: Ako je Bog najsavršenije zamislivo biće, nemoguće je da ne postoji, budući da govor o nepostojećem Bogu ne bi bio govor o Bogu, jer Bog je Bog samo ako postoji.

I kao što već biva, dok su jedni oduševljeno (objeručke) prihvaćali ontološki dokaz, drugi su ga kritizirali i odbacivali. S obzirom da je Anzelmov dokaz počivao na riječi „savršenstvo“, neki su odmah uočili da bi, prema tom načinu razmišljanja, svaka pojava koja bi imala epitet savršenstva (savršena ljepota, dobrota, okruglost i sl.) uključivala i činjenicu postojanja, budući da bez postojanja ne bi bila savršena. Usprkos ovih i sličnih prigovora Anzelmo je, sve do svoje 76. god., kada je umro na glasu svetosti, vjerovao da je dokazao postojanje Boga.

Čovjek, koji je bez puno pompe prizemljio Alzemnov dokaz, bio je drugi Talijan – Toma Akvinski, nazvan po Aquinu, mjestu svog rođenja. Kao inteligentan teolog, Toma je shvatio da nije uputno iz predodžbe o Bogu zaključivati na njegovu egzistenciju. Po njemu, ono što o Bogu mogu zaključiti iz vlastite percepcije o Bogu jest da egzistira u mojoj percepciji, ali ne nužno i u stvarnosti. Zato je Toma krenuo drugim putom.

Toma nije napustio potragu za dokazima o Božjem postojanju, nego se upustio u potragu za boljim dokazima. Ono do čega je došao danas se zove „quinquae  viae“, pet putova koji vode do Boga. S obzirom da bi bilo preopširno upuštati se ovdje u Tominu logiku, samo ću reći da svoje „dokaze“ Toma izvodi iz tzv. kauzalnosti koja je u temelju svih svemirskih zbivanja. Činjenica da svijet postoji pretpostavlja da je jednom morao nastati i da ga je netko morao stvoriti. Pri tom se poslužio Aristotelovom idejom o „nepokretnu pokretaču“. Iako činjenica sveopćeg gibanja u svemiru nije po sebi bila dokaz postojanja nepokretna  pokretače, ona ga je na neki način postulirala, tako da Tomini dokazi nisu bili nikakvi dokazi za postojanje Boga, nego samo razlozi za vjerovanje u Božje postojanje.

Jedan od najdosljednjijih kauzalnih izvođača dokaza za Božje postojanje bio je anglikanski svećenik William Paley. Prvo je bio student na Christ s College Cambridgeu, jednom od najvažnijih i najčasnijih anglikanskih sveučilišta u zemlji, a potom i docent na istom sveučilištu. Najvažnija knjiga koju je napisao bila je „Prirodna teologija“ koja je odmah postala bestseler, poglavito zbog dokaza o Bogu kojeg je u sebi sadržavala. U podnaslovu knjige je pisalo da se radi o „dokazu o božanskoj egzistenciji, očitovanoj u pojavama u prirodi“, odnosno o pokušaju da se iz složenosti živih organizama dokaže postojanje Boga. U vjeronaučnim dvoranama, crkvama ili na vjerskim tribinama još se uvijek rado koristi njegova usporedba između ure i ljudskog oka. Iz te usporedbe izvodi se zaključak da, kao što ura ima svog inteligerntnog konstruktora i tvorca, tako i živi organizmi moraju imati inteligentnog tvorca. Ali, da ne bih prepričavao, radije donosim „dokaz“ u njegovoj izvornoj verziji.

 

“PRETPOSTAVIMO  da se prelazeći neku pustopoljinu spotaknem o kamen te se zapitam kako se on tamo našao. Možda bih mogao odgovoriti, ne znajući ništa drugo, da je on tu oduvijek. I vjerojatno bi bilo teško dokazati besmislenost tog odgovora. No pretpostavimo da na tlu pronađem sat te se zapitam kako se taj sat našao ovdje. Teško da bih mogao odgovoriti kao u prethodnom slučaju da je, koliko ja znam, sat oduvijek mogao biti na tom mjestu... Sat je morao imati tvorca, koji je morao postojati u određenom vremenu na ovom ili onom mjestu, obrtnika ili obrtnike koji su ga oblikovali s nama poznatom namjenom, koji su ovladali njegovom izradom i osmislili njegovu uporabu... Svako obilježje izuma, svaki dokaz stvaranja koji nalazimo u satu, postoji i u djelima prirode, s tom razlikom da je priroda uzvišenija ili veća, i to u stupnju koji nadmašuje sve proračune.”.

U ovoj usporedbi krije se pogreška u zaključivanju koju nije lako otkriti. Usporedba naime počiva na vjerovanju da kao što ura ne može nastati sama od sebe, da ni složeni živi organizmi ne mogu nastati sami od sebe. Međutim, to što vrijedi za uru ne vrijedi baš za žive organizme.

Uistinu, ni u jednom od mogućih postotaka nije moguće da ura nastane sama od sebe. Razlog ove nemogućnosti leži, između ostalog, u materijalima od kojih je ura sazdana. Ti materijali (metali, minerali itd.) nemaju ili ne nose u sebi nikakvu mogućnost da se sami oblikuju, spajaju i zapleću na način da dovedu do ure kao finalnog proizvoda.

Za razliku od gradivnih elemenata ure,  gradivni elementi živih organizama nose u sebi mogućnost da se vežu, spajaju, ustrojavaju i oblikuju tvorbe na način kako se to svakodnevno događa u živim organizmima, ako su samo ispunjeni određeni uvjeti za to.

Stoga nije oportuno uspoređivati ove dvije stvari. Dok ura (ni jedna ura) uistinu ne može nastati bez tvorca koji na njoj ne bi radio od početka do kraja, živa bića nastaju, organiziraju se, rastu i razvijaju bez ikakve potrebe za tvorcem koji bi bio na djelu u svim konkretnim fazama odvijanja njihova nastanka ili ustroja. Stoga ono, gdje zakoni našeg mišljenja postuliraju tvorca, nije praktična i konkretna izvedba nekog živog bića, nego potraga za tvorcem mogućnosti na temelju kojih nastaje živo biće. Naše pitanje glasi: Zašto jedna tvar može mutirati na jedan način a ne na drugi, zašto se može vezati s jednom tvari a s drugom ne, zašto su rezultati tog vezanja i kombiniranja takvi kakvi jesu a ne drugačiji itd.? Otkud u određenim tvarima mogućnosti koje, kad se ostvare, dovode do nevjerojatno smislenih tvorba kao što su stanice sa stotinama tisuća receptora i efektora na svojim membranama, od kojih svaki receptor odgovara točno određenom signalu u okolišu, da ne spominjem organe poput mozga, srca, očiju, imunološkog i endrokinog sustava... koji u svojoj ukupnosti daju čovjeka. Svakodnevno smo svjedoci nastanka bezbrojnih živih oprganizama bez ikakve potrebe da u tim pocesima bude na djelu ikakav inteligentni tvorac ili dizajner. Njihova tvorca trebamo tražiti u pozadini tih procesa, a  ne  u  njihovu  konkretnom  i  praktičnom  odvijanju.

Stoga mi predodžba Boga kao inteligentnog dizajnera ne izgleda prikladna, jer Boga doživljava kao nespretna stvoritelja koji u svoj početni plan nije mogao ugraditi mogućnost generiranja složenih oblika života pa se sada mora ponašati kao urar pri proizvodnji ure koji mora biti nazočan i aktivan u svakoj fazi nastanka ure i po potrebi dotjerivati svoje prvotne zamisli. Bog je tvorac tvari (Stvoritelj), tvorac pravila i zakona po kojima tvar funkcionira i nema nikakve ni potrebe ni smisla da svakodnevno intervenira u vlastitim pravilima i zakonima kako bi ih dogradjivao ili korigirao i tako dokazivao da je bio prilično nemaran ili šeprtljav kad ih je donosio.

 

NETKO će se ovdje možda upitati: Čemu priča o Paleyu i njegovu dokazu, kada je tema darvinizam? Osnovni razlog za iznošenje ovih tobožnjih dokaza za postojanje Boga je taj što mnogi, osobito mnogi znanstvenici, drže da je upravo Darwin pronašao najjači dokaz, ali ne za postojanje nego za nepostojanje Boga. Radi se o sklonosti velikog broja  darvinista (neodarvinista) da evoluciju povežu s ateizmom, kao da bi činjenica evolucije po sebi bila nekakav dokaz za nepostojanje Boga.

K tomu, postoji još jedan zanimljiv detalj koji povezuje Darwina i Paleya: Obojica su pitomci istog učilišta – Christ s College Cambridge. Štoviše, slučaj je htio da se Darwin obre u istim stambenim prostorijama na sveučilištu u kojima je, tridesetak godina ranije, stanovao kao student W. Paley. I ne samo to. Jedna od knjiga koja je Darwina ponajviše inspirirala i poticala na istraživanje bila je upravo Paleyeva knjiga „Prirodna teologija“. Naime, dvije godine, nakon što je pročitao Paleyevu knjigu, mladi anglikanski duhovnik Ch. Darwin ukrcao se na brod „Beagle“ i krenuo na istraživačko putovanje prema Južnoj Americi. Ono što je na tom putovanju otkrio, uzdrmalo je njegovu sliku svijeta: Biljke i životinje za njega više nisu bile posljedica jednokratne Božje kreacije, nego posljedica evolucije kao kontinuirane prilagodbe živih bića okolišu. U tom smislu, više nije moglo biti govora o „uraru“ koji je od početka do kraja posložio zupčanike i kotače u prirodi, zbog čega je vjerovanje u Boga kao dizajnera ovog svijeta izgubilo vjerodostojnost. U povodu ovog otkrića, u jednom intervjuu R.Dawkins je izjavio sljedeće: „Točno znam dan Božje smrti. Bio je to dan kada je 1859. god. Darwinova knjiga „Postanak vrsta putem prirodnog odabira“ ugledala svjetlo dana“. Ako je, naime, priroda urar, onda je on slijep: priroda niti ima oči niti vidi budućnost. Za razliku od Paleya, koji je iza procesa u prirodi nazirao Boga, Darwin je napisao: „Prirodni odabir ne može nikad u nekoj vrsti stvoriti bilo kakvu tvorevinu koja bi za istu bila više štetna nego korisna. Ni jedan organ ne može, kako je Paley primjetio, biti stvoren da bi onomu, tko ga psjeduje, donio patnju i zlo. Točan omjer koristi i štete, koju prouzrokuje pojedini dio, pokazat će uvijek da je u cijelosti koristan“. Na taj je način, mjesto Boga, Darwin inaugurirao prirodu kao princip djelovanja. Jedna od najčešćih njegovih sintagma glasi: „Priroda čini“. Zbog ove sintagme zamjerio mu je već njegov suvremenik J. Flourens s konstatacijom da „priroda nije nikakav subjekt“. Ako priroda nema cilja, kako onda može djelovati svrhovito?“

 

ALI, krenimo redom. Premda sam  u  knjizi „Znanost u banani“ više puta isticao da ne postoje dokazi za dokazivanje postojanja ili nepostojanja Boga i da je svaki pothvat te vrste po sebi besmlisen, htio bih, u slučaju evolucije, razotkriti iz kojih se skrivenih izvora neki darvinisti napajaju ateizmom kao dosljednim izvodom ili imperativom iz ideje evolucionizma. Ključ ovog fenomena leži u riječi „slučajno“.

Prema Darwinovoj teoriji, evolucija se događa prema principu slučaja i nužnosti, odnosno na temelju slučajnih promjena, slučajnih mutacija i nužnosti ponašanja uvjetovana tim slučajnim promjenama. Ako je tako, onda je izraz slučajno, slučajnost bitan za razumijevanje našeg problema.

Što podrazumijevamo kad kažemo “slučajno” – da se nešto događa slučajno? U Rječniku hrvatskog jezika čitam da se pod izrazom “slučaj” podrazumijeva “stjecaj okolnosti u kojem ne postoji odnos uzroka i posljedice”.

Budući da svaka posljedica ima svoj uzrok, to bi značilo da se u stvarnosti ništa ne događa bez neke uzrokovanosti ili – slučajno. Prema tome, tzv. slučajna događanja nikad nisu slučajna zbiljski, nego samo za mogućnost naše spoznaje. Gledano spoznajno, u događajnim lancima u svemiru nama su dostupne tek neke uzročno-posljedične veze, dok nam mnoge ostaju skrivene. A biti skriven, biti nedostupan našoj spoznaji ne znači ne postojati.

U ovom kontekstu evolucionisti su u velikoj zabludi kada sami vjeruju da su evolucijske promjene ili mutacije plod slučajnih zbivanja. Svemu što se ikada događalo u svemiru, prethodilo je nešto što ga je uzrokovalo i isto će tako biti sa svim što se ikad bude događalo u svemiru. Uzalud sva priča o kaosu i nelinearnim zbivanjima u svemiru. Niti se kad nešto dogodilo niti će se kad dogoditi a da nije uzokovano nečim što mu je prethodilo.

A upravo je priča o slučajnosti izvor darvinističkog ateizma. Ako je uzrok evolucijskih promjena slučaj, onda u takvom redoslijedu zbivanja nema nikakve pravilnosti ili suvislosti, nikakve smislenosti pa dosljedno tome ni Boga kao smislenog Stvoritelja i Redatelja ovog svijeta. Prema teoriji, evolucijski procesi su slučajni i u tom smislu što se ne događaju s nekim ciljem ili svrhom, nego po načelu – što ispadne. Stoga, evolucija ne slijedi nikakvu uzlaznu crtu koja bi od manje organiziranosti tvari vodila većoj, od bakterija do čovjeka, iako se čini da je upravo to slučaj. Evolucija je, u tom pogledu, potpuno slijepa i dezorijentirana premda u praksi proizvodi izvanredno smislene rezultate. Zašto?

Pretpostavka da su mutacije slučajne po sebi je besmislena. Ne samo iz razloga imperativa sveopće uzokovanosti, nego i iz razloga imperativa sveopće potencijalnosti. Što to znači? U svemiru se može dogoditi samo ono što se može dogoditi, a ne i ono što se ne može dogoditi. Recimo, ne može se dogoditi da nešto u isto vrijeme i postoji i ne postoji,  pa  se  i  ne  događa.

Ako, dakle, jedan virus mutira, onda mutira zato jer u njemu postoji mogućnost ili pretpostavka za mutiranje. Bez te mogućnosti nikad ne bi mutirao. Isto je sa svim drugim stvarima. Ako mrtva priroda “mutira” u živu prirodu, onda je u njoj unaprijed ugrađena mogućnost te mutacije, inače ne bi mutirala.

Kada, dakle, neki evolucionisti govore da se mutacije događaju slučajno, onda je to u najmanju ruku neozbiljno, a svakako  je besmisleno. Tu se radi o običnom manifestu ili progalsu, običnoj tvrdnji bez ikakva temelja u stvarnosti. Osim što nešto tvrde, tko može podastrijeti ijedan dokaz da se išta u svemiru događa slučajno? A upravo na temelju te slučajnosti neki od njih dokazuju i uvjeravaju da više nema potrebe za Bogom, da sada i bez Boga možemo razumjeti zbivanja u svijetu, iz čega izvode zaključak da Boga nema.

Drugi vid slučajnosti tiče se rezultata tzv. “slučajnih” promjena ili mutacija. Kao što nisu moguće slučajne promjene bez postojanja unaprijed dane mogućnosti za te promjene, tako nisu mogući ni rezultati tih promjena bez unaprijed dane mogućnosti tih rezultata. Činjenica da H2+O daju vodu nije pitanje slučajnosti nego apriorne zadanosti ili ugrađenosti takvog rezultata. Kada u nutarnjem nacrtu H2 i O  ne bi bilo ugrađeno ili instalirano da njihova spomenuta kombinacija dade vodu, uzalud bi se spajali na opisan način. Taj način spajanja nikad ne bi dao vodu, a to znači da na Zemlji nikad ne bi bilo života niti bi bilo nas. Stoga ne možemo izbjeći pitanje: Jesu li te unaprijed instalirane mogućnosti nekog spoja elemenata nešto slučajno ili iza takvih mogućnosti stoji nešto smisleno, ciljano, planirano, a to znači i netko tko je to smislio i planirao?

 

ALI, Darwinov pogrešni koncept nasumičnosti, kao jedini mogući načina mutiranja pa tako i evolucije živih organizama, ne tiče se samo unutrašnjih potencijala počela tvarnih tvorba (organizama) u svemiru, nego proturiječi nekim najnovijim spoznajama iz biologije koje pokazuju da mutacije živih organizama ni približno nisu toliko slučajne, nasumične i proizvoljne, nego se poglavito događaju u kriznim situacijama za preživljavanje organizama i s ciljem prilagođivanja nastalim promjenama u okolišu.

Naime, pokazalo se da Darwinova teorija o nasumičnim mutacijama tijekom vremenskih eona više baš i ne drži vodu. Dok Darwinova teorija postulira da se evolucija događa kroz nizove izuzetno postupnih preobrazaba tijekom mnogih dugih vremenskih razdoblja zvanih eoni, suvremeni paleontolozi (Gould i Eldredge) dokazuju da se život, po pravilu, odvija kroz ili u dugim periodima stabilnosti, a da se povodi i razlozi za skokove u evoluciji kriju u prekidima te stabilnosti, najčešće u periodičnim katastrofičnim zbivanjima koja organizme izlože novim nepredviđenim iskušenjima. Upravo to je razlog što nakon svake katastrofe masovnog izumiranja nekih ili mnogih vrsta dolazi do eruptivnog povećanja novih vrsta. Te nagle pojave evolucije novih vrsta nikako se ne uklapaju u koncept darvinističkog mehanizma evoluiranja vrsta tijekom eona. Drugim riječima, sve je više dokaza da se evolucija događa iznenadno i skokovito, a ne postupno i dugoročno.

Ali, ne radi se samo o iznenadnosti i skokovitosti evolucije. Naime, sve je više praktičnih dokaza da neodarvinistička teza, da se biologija i evolucija znasnivaju na nasumičnim mutacijama, nije točna. Prema najnovijim otkirićima mutacije nisu puki proizvod slučaja, jer živa bića imaju u sebi adaptivne mehanizme koji ih osposobljavaju za smislene i svrhovite mutacije kada se ti organizmi nađu u stresnim okolnostima koje ih stavljaju pred izazov: prilagodi se ili umri. A to znači da su evolucijski procesi blisko povezani sa sposobnošću organizama da aktivno i kreativno reagiraju na promjene u svom okolišu i tako mu se svrhovito prilagode.

Primjer za to su bakterije s kojima je eksperimentirao John Cairns. On je eksperimentirao s bakterijama koje su imale oštećen, manjkav enzim za probavu laktoze, šećera nazočnog u mlijeku. Bakterije je stavljao u kulture u kojima je jedini nutrijent bila laktoza. Zbog nemogućnosti da probave laktozu, bakterije nisu mogle ni rasti ni razmnožavati se, pa nitko nije očekivao pojavu kolonija u tim kulturama. Začudo, u velikom broju kultura kolonije su se ipak pojavile. Što se dogodilo? Stresom pogođene bakterije aktivirale su u sebi urođene mehanizme za adaptivno stvaranje mutacija kako bi se prilagodile novim okolnostima i preživjele. Naime, mutacije gena laktoze uslijedile su poslije, a ne prije, njihove ižloženosti novom okruženju. To je bilo povod za zaključak da se mutacije događaju kao izravna reakcija na traumatičnu krizu u okolišu. Zahvaljujući toj okolnosti Cairns je proces nazvao “usmjerenom mutacijom”.

Kasnija istraživanja otišla su čak korak dalje tako da se javilo uvjerenje “da organizmi ne samo da se prilagođivaju okolišu, nego da namjerno mijenjaju svoju genetiku kako bi olakšali prilagodbu budućih naraštaja. Drugim riječima, znanost postupno uviđa da evolucija nije tek zbivanje nastalo nasumičnim bacanjem darvinističkih kockica, već skladni lamarkovski ples u kojem sludjeluju organizam i njegov okoliš, dinamični proces u kojem se organizam može neprekidno prilagođivati stresnim okolnostima.” (Bruce Lipton).

A da stvar funkcionira na opisani način pokazuju i mikrobi koji sve umješnije iskorištavaju svoj genetički mehanizam i postaju sve optporniji čak i na najjače antibiotike. A tu su i bakterije koje znasntvenici, nakon određenih prilagodaba, sve češće upotrebljavaju za posebne svrhe kao za razgradnju naftnih mrlja ili za izdvajanje određenih minerala iz sirove rudače.

U svakomu od nas ima pedeset tisuća milijarda stanica i sve one funkcioniraju tako skladno i učinkovito da rezultiraju nama – svakim od nas. Pitam, je li onda pametnije i mudrije reći da smo mi plod slučajnih kombinacija ili smo plod smislenih kombinacija u kojima smo baš mi apriorno ugrađeni kao mogućnost?

NIJE mi namjera dokazivati da Boga ima, jer to ne mogu, nego samo pokazati na besmislenost i smiješnost dokazivanja da ga nema. Po mom sudu, niti se može dokazati slučajnost zbivanja u svemiru, niti se iz te slučajnosti može dokazati  nepostojanje Boga.

Pitanje Božjeg postojanja ili nepostojanja nije stvar znanja i dokazivanja, nego stvar vjerovanja i izbora. Nekima se ovaj svemir i zbivanja u njemu čine smislenim pa im se čini da ih je netko osmislio. Pravo je drugih da misle nešto drugo. Ali, odakle ikomu pravo da širi neistine i prodaje ih kao istine: da dokazuje i uči druge da se pojave u svemiru događaju slučajno? Kako poručuje Petronije Neronu u filmu Quo vadis: “Sve ti mogu oprostiti, osim to što sam morao slušati tvoje pjesme”. I ja evolucionistima (i sam sam) sve mogu “oprostiti” osim pokušaja da u evoluciju upakiraju ateizam kao njezinu najdublju bit.

Po meni je evolucija s onu stranu i ateizma i teizma. Ona, po sebi, nije dokaz ni za jedno ni za drugo, ali je itekako dobar povod za razmišljanje. Ako u tom razmišljanju netko bude ponukan na jedno ili drugo – u redu. Ali ako sa svojim vjerovanjima (u pitanju su vjerovanja) maše kao dokazima – nije u redu. Vjerovanja nisu dokaz ni za što objektivno, iako u našim životima upravo ona mogu imati odsudnu ulogu.

 

ALI, navedeno razmišljanje nije jedini razlog za sumnju u evoluciju kao posljedicu slučajnih mutacija. Činjenica što do promjena ili mutacija u živim organizmima dolazi zahvaljujući unaprijed ugrađenim adaptivnim mogućnostima odgovarajućih mutacija samo je jedna strana medalje. Druga strana medalje čisto su praktični razlozi koji dovode u dvojbu mogućnost evolucije kao plod slučajnih mutacija. I ovog puta naglasak je na slučajnosti, a ne na nečem drugom. To znači da i u ovom slučaju nitko a priori ne niječe evoluciju, nego samo evolucijsku slučajnost, nasumičnost.

Vjerovanje da bi slučajne mutacije mogle biti uzrok pretvaranja jedne žive vrste u drugu (reptila u ptice, nekih majmuna u ljude itd) krajnje je nevjerojatno. Kao primjer uzmimo priču da su ptice postale od reptila zahvaljujući slučajnim mutacijama u njihovim tijelima. Ova priča ljudima može zvučati čak uvjerljivo dok se ne upitaju koliko se sukcesivnih i savršeno smislenih mutacija moralo dogoditi da bi se neki dinusauri pretvorili u ptice. Ako netko misli da se kod tih mutacija poglavito radilo o tome da se u organizmu ostvare promjene nakon kojih će organizam biti sposoban proizvoditi do tad u svijetu nepoznat materijal poznat pod nazivom perje, “grdno se vara”. Da bi se dinosaur pretvorio u pticu trebalo je osmisliti bezbroj drugih promjena u tijelu dinosaura kao promjene u muskulaturi, u strukturi kostiju, u ubrzanju metabolizma što bi omogućilo veći dotok energije potrebne za letenje itd. Kad bi ove i slične probleme moglo riješiti samo nekoliko sitnih mutacija, možda bismo nekako i mogli povjerovati u njihovu slučajnost. Ali da bi se povjerovalo da se u relativno kratkom roku dogodila pretvorba dinosaura u ptice zahvaljujući bezbrojnim slučajnim a savršeno smišljenim i ciljanim mutacijama, treba nešto više od vjere: treba, naime,  i malo naivnosti, praznovjerja, lakovjernosti, a smijem li reći i malo gluposti. Za svaki slučaj da još jednom ponovim da ovdje ne raspravljam o tome je li se nešto dogodilo, nego je li se dogodilo slučajno. Po meni, vjerovati u slučaj iziskuje puno više vjere od vjerovanja u ciljane i osmišljane promjene unutar evolucije živih organizama.

Ljudi koji se malo intenzivnije bave ovom problematikom tvrde da je vjerojatnost da bi jedna ili mali broj mutacija proizvele pozitivne učinke ravna nuli. Prema njima, gledano statistički, od 20 milijuna mutacija samo bi jedna mogla biti uspješna. A 20 milijuna mutacija u sustavu pokušaj-pogreška iziskivao bi puno, puno vremena i to za samo jednu održivu mutaciju. Zato ne čudi što neki drže (Theodosius Debzhansky) “da bi nagla pojava nove vrste slučajnom mutacijom mogla biti nemoguća u praksi.”. Ljudski genom, naime, (kao i drugi genomi) nije sazdan od samo nekoliko nukleotidnih sekvenca, nego od milijarda tih sekvenca. Da bi neki gen ispravno funkcionirao i sadržavao ispravan recept za proizvodnju potrebnog proteina, sve svekence unutar gena moraju biti točno na svom mjestu, inače bi drugačiji raspored mogao imati katastrofalne posljedice. Ponekad samo jedno pogrešno “slovo” u samo jednom genu može za posljedicu imati nečije ludilo, a time i nesposobnost za samostalno preživljavanje. Gledano u tom kontekstu nije baš vjerojatno da bi slučajne mutacije proizvele vrste sposobne za opstanak. “Prostor za pronalaženje mogućih genetičkih razmještaja unutar genoma toliko je velik da bi slučajnim procesima trebalo nemjerljivo dulje vrijeme kako bi proizveli nove vrste, nego što je bilo vremena za evoluciju na ovom planetu.” (Ervin Laszlo). U tom smislu moglo bi se reći da genom koji bi se razvio i funkcionirao po načelu slučajnih mutacija, teško da bi producirao organizme sposobne za preživljavanje i samoodržavanje, jer bi se u takvom genomu moralo dogoditi previše savršeno smislenih promjena da bi sve teklo kako treba.

Ovdje također treba reći da i neke druge stvari dovode u sumnju ispravnost Darwinove teorije. Radi se o “karikama koje nedostaju”. Usprkos brojnim nalazima fosilnih ostataka tijekom XX. st., a napose 70-tih god. XX. st., “karike koje nedostaju” i dalje nedostaju. Za neke znanstvenike (njihov broj je sve veći) “karike koje nedostaju” ne nedostaju zato što ih još uvijek nismo negdje iskopali, nego jer ni ne postoje, budući da su se u evolucijskom slijedu događali i skokovi, a ne samo polagane mutacije postojećih vrsta. Prema jednoj teoriji ove vrste, teoriji “isprekidane ravnoteže”,  nove bi vrste nastajale u vremenskim razmacima ne većim od 10 000 godina, što u geološkom računanju vremena znači da nastaju naglo,skoro odjednom.

 

PODRIJETLO VRSTA

 

Ovdje se prirodno javlja pitanje vrsta: Otkud različite vrste živih bića na Zemlji? Postoje li različite vrste živih bića od početka kao vrste ili su rezultat razvoja života, plod evolucije? Odgovori nisu jednoznačni.

Prema Bibliji, Bog je već u činu stvaranja stvorio različite vrste živih bića, tako da živa bića kao različite vrste postoje od trenutka svtvaranja ili od početka svog postojanja.

Što se tiće znanosti ona ima nešto drugačiji pristup ovom problemu pa tako i drugačiji odgovor.

Sudeći po tragovima koje su živa bića ostavila u slojevima Zemljine kore, život ima puno dulju i bujniju povijest nego su to mogli dokučiti biblijski pisci. Prema današnjim spoznajama život se na Zemlji pojavio prije više od tri i pol milijarde godina i u neprekinutu slijedu traje do danas.

Za razliku od Darwinovog i neodarvinističkog shvaćanja evolucije kao trajnog, kontinuiranog procesa u kojem slučajne mutacije ponekad, kroz eone, dovedu do sporih, postupnih ali korisnih promjena, suvremena znanost doznaje da evolucija nije postupan nego nagal, skokovit i povremen proces. Kao što su otkrili Stepmen Jay Gould i Niles Eldredge evolucija ne teče trajno nego proizlazi iz dugih razdoblja stabilnosti, u trenutcima i nakon pojave kataklizmičkih katastrofa i razornih devastacija Zemlje. Upravo poslje takvih pustošenja događa se eksplozivan razvoj života i novih životnih vrsta brzinom koju ne može objasniti “ tromi darvinistički mehanizam”

Odatle pojava da se život na Zemlji milijardama godina odvijao na naizgled jednolik i nepromijenjiv način, a onda odjednom doživio eksploziju i pomamu nakon koje je Zemlju preplavilo obilje života i obilje različitih vrsta života. Jedna takva pomama dogodila se prije poprilici 700 milijuna godina. Sve do te pomame života život je isključivo postojao u obliku jednostaničnih mikroba (bakterija), a onda se jednostavno “raspojasao i pomamio”. I to mu se, koliko nam je poznato, dosad poprilici dogodilo pet puta, kao u onom slučaju iz vica kada je žrtva pet puta uzastopce stajala na koru od banane i svih pet puta pala na ubojičin nož. Pa iako je u tim katastrofama život bivao skoro pred isčeznućem, svaki put bi se ne samo oporavio, nego procvijetao u još izdašnijim oblicima i vrstama.

Vrstama? Ključno pitanje ovdje glasi: Je li se život javlja u mnoštvu različitih vrsta ili je riječ o samo jednoj vrsti? Ili možda ovako: Jeli Bog stvorio živa bića kao različite vrste ili kao samoorganizirajući život?

Kada suvremeni znanstvenici istražuju pojavu i razvoj različitih životnih oblika na Zemlji, sve snažnije im se nameće sljedeći zaključak: Nisu samo mutacije mehanizam koji dovodi do pojave novih oblika života, nego kao da je tu u igri još jedna poluga koja se čini čak važnijom i odsudnijom od samih mutacija. Radi se o potrebi jednostavnijih oblika života za međusobnim udruživanjem ili za suživotom.

 

Kada, naime, pratimo evoluciju ili razvoj života na Zemlji, taj razvoj nije tekao na način da se jedan konkretan oblik života, jedan mikrob mijenja i razvija dok ne postane recimo zmija, mačka, slon ili na koncu čovijek.  Ni govora. Gledano povijesno i praktično, jedan konkretni primitivni životni oblik može rasti samo do određene velićine, jer bi se u pokušaju daljeg rasta jednostavno rasprsnuo ili raspao. Stoga, razvoj živih vrsta nije toliko tekao kroz pojedinačni razvoj mikroba, nego kroz udruživanje mikroba u zajednice i cjeline u kojima pojedine stanice gube svoju samostalnost i zasebnost, a postaju samo jedan smisleni dijelić cjeline koja sada preuzima funkciju novog induvidualnog živog bića. Upravo to pokazuje tijek organiziranja i razvoja života kroz povijest.

Prvo su bila jednostanična živa bića (bakterije) zvana prokarioti. Kada su se ti prokarioti počeli udruživati i kada bi se njih nekoliko zakukuljilo u jednu ovojnicu, u jedan ovitak, postajali bi eukarioti. Ideju o prelasku kolonije mikroba u jednu eukariotsku ovojnicu razvila je Lynn Margulis u knjizi “Simbioza u staničnoj evoluciji”. Prema njoj, upravo je simbioza (udruživanje jedinki s ciljem postizanja uzajamno korisnih odnosa) jedna od glavnih pokretačkih sila ili poluga u pozadini evolucije. Suradnja, interakcija i međusobno potpomaganje životnih oblika omogućilo je opstanak i preživljavanje života, ali i njegov razvoj. Po njezinu mišljenju “život se globusom nije proširio posredstvom sukoba, nego umrežavanjem”. Ako je ovo točno, a čini se da jest, onda Darwinova predodžba o nadmetanju (kompeticiji) kao uspješnom načinu preživljavanja životnih oblika jednostavno nije točna. Nama se samo čini da u nadmetanju pobjeđuju jači ali, kako kaže poslovica, “i dva loša ubiše Miloša”.

Ako je sve ovo točno, ako pojava novih živih vrsta svoj glavni uzrok ima u udruživanju jednostaničnih živih biča u višestanična, onda se opravdano javlja pitanje što su to vrste i po čemu su vrste – vrste? Po čemu su mačke različita vrsta od zmija, a komarci od slonova ili nas ljudi? Po svom obliku? Načinu prehrane? Po načinu razmnožavanja i podizanja potomstva? Nema sumnje, među pojedinim živim vrstama velike su razlike po obliku, načinu prehrane, mjestu boravka, načinu razmnožavanja, drugim sposobnostima...

I među mrtvim tvarima postoje velike razlike: kamen i drvo, voda i čelik, zlato i bitumen itd. Iako se radi o vrlo razlićitim predmetima ipak su svi oni samo različiti oblici tvari. Svi oni nisu ništa drugo nego različite kombinacije nekolicine atoma koji su u pozadini svake tvarne tvorbe. Ništa drugačije nije ni sa živim bićima. Iako živa bića dijelimo po vrstama, u biti sva ona pripadaju istoj vrsti, a ono po čemu se tvarno razlikuju jest različita kombinatorika ustrojavanja njihovih stanica u finalne proizvode. Stoga, bez želje da ikomu išta sugeriram, neka svatko za se odgovori na pitanje: Je li Bog u činu stvaranja stvorio različite vrste? Je li uopće postoje različite vrste živih bića, ili je Bog stvorio samoorganizirajući život koji, doduše, u vremenu i prostoru poprima različite oblike, ali u svim tim promjenama u biti ostaje istovrstan i jedan?

Prema tome, kada shvatimo i prihvatimo da tzv. žive vrste nisu nikakve vrste, nego samo različito ustrojene zajednice stanica ili, ako je nekomu jednostavnije, organske tvari, onda pitanje podrijetla vrsta prestaje biti svjetonazorsko pitanje jer, kao organska bića, svi imamo isto podrijetlo. Svi smo sazdani od istih atoma, minerala, proteina...U svim živim bićima djeluje isti genetički kod, ista abeceda ili alfabet...Sva živa bića su literarni uradci napisani istim slovima i istim jezikom. Zašto onda ne bismo priznali da smo ipak samo jedna vrsta (gens una), živa vrsta, a sve varijable unutar te vrste samo su varijacije na temu.

Ali, teorije su samo teorije. Zato nemojmo biti prestrogi. One su samo pokušaj (ozbiljan pokušaj) da se zaviri iza pojavnih oblika svemirske zbilje. Stoga svaki takav pokušaj nije ništa drugo nego čin hrabrosti da se odgonetne još neodgonetnuto, a budućnost će pokazati koliko je taj pokušaj bio uspješan ili neuspješan.

Ps. Koga zanima više može naći na linku:

http://www.shopmybook.com/hr/searchfunction?search=znanost%20u%20banani