GRAVITACIJA

NAJNOVIJA TEORIJA

SVE DOSADAŠNJE TEORIJE GRAVITACIJE BILE SU SAMO LUK I VODA

OVO JE PRVA ISPRAVNA I SMISLENA TEORIJA GRAVITACIJE DOSAD I UJEDNO PRVA STVARNO MOGUĆA TEORIJA GRAVITACIJE

 

 

                                       «Ništa u znanosti ne bi smjelo ikad imati status

                                       dogme. Sve treba kritizirati i provjeravati ako

                                        ništa, a ono iz pukog inata».

(Joa Magueijo)

 

Tko želi biti otvoren za ideje

Izložene u ovom eseju mora

Biti makar načelno spreman

Odreći se od dosad stečenih

Stavova i mišljenja i prepus-

 Titi se avanturi otkrivanja no-

  Vog kamo god ga to novo do-

Velo. Unaprijed priznajem:

možda ništa nije tako teško

kao mijenjati vlastiti misao-

ni sustav. Pa iako je tako,

možda se upravo u toj pro-

mjeni krije istinska nada

ljudskog roda.

 

 

   Kada već stoljećima (barem 3 st. i četvrt), s koljena na koljeno, prolazeća generacija poučava nadolazeću da postoji privlačna sila gravitacija, da svaka tvar privlači svaku drugu tvar, ma kolike obje bile; kada nas od rođenja do smrti uče da Sunce privlači Zemlju, da Zemlja privlači Mjesec, ali i nas, što ima prirodnije od općeg uvjerenja da je međusobno privlačenje tvari najnormalnija pojava u svemiru? Pojava se činila i čini do te mjere samorazumljivom da se prije mene nije našao nitko tko bi posumnjao u njezinu istinitost.

                                                   

   Među svemirskim gigantima prilično su velike razdaljine. Iako nikad ne možemo biti potpuno sigurni jesmo li precizno odredili razdaljine između nas i nekog udaljenog svemirskog gorostasa, ipak smo skloni vjerovati da barem približno možemo procijeniti udaljenosti u svmiru. Naravno, naše procjene svemirskih udaljenosti puno su pouzdanije što su nam svemirska tijela bliža. Uostalom, kada udaljenosti među svemirskim tijelima procjenjujemo na milijune ili čak milijarde svjetlosnih godina, koji kilometar više ili manje ne igra nikakvu osobitu ulogu.

 

   Nama najbliže svemirsko tijelo je Mjesec. Procjenjujemo da je od nas udaljen nešto manje od 400 000 km. Sitnica u svemirskim razmjerima.

 

Teško je povjerovati da postoji netko tko nije ponekad uživao na mjesečini punog Mjeseca. Jedna takva mjesečina možda je nekima zapečatila sudbinu za cijeli život, bilo da su se poslije druženja na mjesečini sretno oženili ili udali, bilo da su zaglavili u ponoru međuljudskih trvenja.

 

   Često promatram Mjesec i pitam se kojom ga to tehnologijom Zemlja drži vezana uza se? Čitav su me život učili da Zemlja to čini s pomoću neke tajnovite privlačne sile. Očito da Zemlja to čini uspješno. Ali kako? Recimo da to ne čini Zemlja, nego da mi ljudi moramo smisliti tehnologiju kako da držimo mjesec uvijek na istoj udaljenosti, jer nam je mjesečina tako dragocijena? Što bismo učinili? Kako i s pomoću kojih sredstava vezati za se nešto što je udaljeno od nas 400 000 km?

 

   Ali što Mjesec?! Sunce je od nas udaljeno 150 000 000 km. Pa iako na tolikoj razdaljini, Sunce uspijeva nekom čarolijom da nas drži uza se. Doduše, na svu sreću na pristojnoj razdaljini, ali nam ipak ne dozvoljva da se udaljimo od njega. Kako? Lako je reći: Sunce privlači Zemlju ili Zemlja Mjesec. Ali s čim i s pomoću čega? Kažu da to čine s pomoću nekih gravitona. Ali kako? Ti gravitoni su, navodno, toliko maleni da ih još nismo uspjeli otkriti. Ali što i da ih otkrijemo? Kad se jedan graviton otrgne od Zemlje i krene prema Mjesecu, kako održava vezu sa Zemljom i kojom tehnologijom privlači Mjesec Zemlji? Je li ikomu na svijetu poznata ikakva tehnologija s pomoću koje bi neka sprava ili neki mehanizam mogao privući nešto, a da pritom sam nije oslonjen na nešto drugo? Kako privući nešto bez upiranja u nešto drugo? I kako jedan graviton zna na koju stranu treba vući?

 

Znam da nema toga u što ljudi ne mogu povjerovati, ali ovo je i za ljude previše. Usto, ne privlači Zemlja samo Mjesec, nego i Mjesec Zemlju tako da se njihove privlačne sile zbrajaju. Po drugom Newtonovu zakonu tijelo, koje se nalazi pod utjecajem sile, stalno ubrzava svoje gibanje. To ubrzanje ide aritmetičkom progresijom zahvaljujući kojoj tijelo prevaljuje put geometrijskom progresijom. U isto vrijeme tijela poput Zemlje ili Mjeseca ne povećavaju svoju brzinu usporednog gibanja sa susjednim, većim tijelom. Po svim zakonima ta bi tijela morala, stoga, pasti na veće tijelo, ali to se ne događa. Zašto? Zato, jer gravitacija nije privlačna sila niti se ponaša po pravilima koja je zamislio Newton. Kad bi se ponašala po tim pravilima, svemir bi danas izgledao neusporedivo drugačije i nikad ne bi dobio priliku da izgleda kako danas izgleda. Nažalost, o gravitaciji danas postoji opći, znanstveni i svečovječanski konsenzus: Misli se da je gravitacija nedvojbeno  privlačna  sila. Zašto se tako misli? Zato jer nitko ne zna što se zbiljski zbiva između Zemlje i Mjeseca niti što je to što ih međusobno veže, a kad nešto ne znamo onda pribjegavamo odgovoru koji nam sugerira zornost vizualnog privida međusobnog “privlačenja” Zemlje i Mjeseca, iako ne postoji ni jedan dokaz postojanja privlačenja između Zemlje i Mjeseca. Na temelju iste osjetilne zornosti i očitosti Aristotel je zaključio da je mirovanje prirodno stanje tvari i da lakše tvari prirodno sporije padaju od težih, što je milenijima blokiralo daljnji razvoj znanosti.

 

   Pa ipak! Znanstvene teorije i znanstvene istine uživaju svojevrstan privilegij. One nisu niti mogu biti nepogrešive dogme. One su uvijek i samo privremeni dosezi ljudskog uma i kao takve uvijek podložne sumnji. Sumnja nije samo pokretač novog premišljanja starih istina, nego osnovno pogonsko gorivo za još dublje pronicanje stvarnosti i nove iskorake u ovladavanju stvarnosti. Ali kako posumnjati u nešto o čemu postoji opći konsenzus?

 

   Postoje neki ozbiljni razlozi koji me već neko vrijeme nukaju da posumnjam u gravitaciju kao privlačnu silu. U pitanju, dakle, nije sama sila, nego njezina priroda. Bez obzira na prirodu sile, ona će i dalje postojati. Jabuka će i dalje padati s grane, mi ćemo se i dalje boriti s pretilinom i težinom, a uspon na planinu bit će nam jednako naporan kao i prije. Ako je tako, a jest, zašto onda dizati prašinu oko promjene imena toj sili, ako samom promjenom imena neće doći do promjene ni jednog njezinog svojstva? Ako će i dalje ostati sve isto zašto ne i isto ime? Nomen-omen. Ime nije tek određeni broj glasova ili slova. Ime je znak. Spomenuta sila s pravom nosi ime  gravitacija  jer je upravo  težina  jedna od posljedica njezina djelovanja.

 

   Ono što mi se u njezinu nazivu čini dvojbenim jest radi li se tu o privlačnoj ili tlačnoj sili? Ako se ipak radi o tlačnoj sili, zašto bi je zvali privlačna? Ako je izraz  gravitacija  dobro pogođena riječ, zašto da joj ne pridodamo pridjev koji bi adekvatnije opisao njezinu narav i njezina svojstva?

 

Ali, ne radi se samo o promjeni imena ili naziva. Radi se o nečemu puno važnijem. Ako na sili gravitacije počivaju nosivi stupovi konstrukcije našeg suvremenog modela svemira, onda nije svejedno radi li se tu o privlačnoj ili tlačnoj sili. Spoznaja o gravitaciji kao tlačnoj sili ne bi dovela samo do promjene njezina imena, nego bi bacila novo svjetlo i dovela do sasvim novog pristupa zbivanjima u svemiru. Na taj način naša bi se vizija svemira i onoga što se u njemu događa korjenito promijenila. Možda je, stoga, vrijedno truda iznijeti razloge koji bi uvjerljivo govorili u prilog tezi da bi gravitacija zaslužnije mogla biti tlačna nego privlačna sila.

 

*      *      *

 

• KAO PRVO – nema ni jednog pravog dokaza koji bi uvjerljivo dokazivao da je gravitacija  privlačna  sila. Ako olovku, kojom pišem ove retke, ispustim iz ruke i ona padne na tlo, je li to uistinu dokaz  koji bi govorio u prilog tezi da je pad olovke na tlo uzrokovan privlačnom silom Zemlje? Iako naši zaključci sami od sebe streme u tom smjeru, gledano čisto načelno, pad olovke bismo na jednako valjan način mogli pripisati nekoj tlačnoj sili koja ju odozgor gura prema tlu, recimo svemirskom tlaku. Sila bi u oba slučaja bila ista, samo bi njezina priroda bila drugačija. Drugim riječima, iz neposrednih učinaka te sile ne možemo, a priori, sa sigurnošću zaključiti je li ta sila djeluje na način privlačenja ili na način tlačenja. Za ozbiljna promatrača pad olovke na pod samo je jedan fizikalni fenomen koji tek treba seriozno razmotriti da bi ga se  valjano protumačilo, a ne uvjerljiv dokaz za privlačno djelovanje Zemlje. Stoga je potrebno podrobnije i dublje istražiti silu gravitacije da bismo se približili istini.

 

• KADA se radi o dokazivanju prirode kauzalnosti između povezanog zbivanja dvaju ili više događaja  moramo znati sljedeće: Mi, recimo, opažamo da kamen, ispušten iz ruke, uvijek pada na tlo, dolje, a nikada uvis i gore, ali ne opažamo samu prirodu (vrstu) kauzalnosti koja je tu u igri. Mjesto toga, mi uzrok izvodimo (induciramo) iz prividno povezanog zbivanja dvaju događaja i zato uvjek ostaje pitanje koji je istinski, pravi uzrok te uzrokovanosti, odnosno što je usitinu ono što nešto uzrokuje?

 

   S obzirom da ne postoji ni jedan dokaz da bi gravitacija bila posljedica  međusobnog privlačenja tijela ona, kao teorija privlačenja, nije ništa drugo nego samovoljna tvrdnja ili vjerovanje koje jedini oslonac ima u našoj brzopletosti pri zaključivanju, mjesto da ga ima u stvarnosti. Stoga sve, koje zanima ova problematika, pozivam da se oslobode ovisnosti o usvojenim navikama dosadašnjeg načina razmišljanja i upuste u avanturu vlastitog istraživanja, kako bi u našim glavama konačno došlo do promjene paradigme i dovelo nas na pravi put prema istini.

 

   K TOMU , postoji jedna zanimljiva činjenica koju kao da nitko ne zapaža, a koja bi morala bosti u oči svakoga tko se bavi ovom problematikom, tim više što je toliko sugestibilna u donošenju zaključaka da se neka rješenja nameću skoro sama od sebe. Radi se o tome da je svemir pun fenomena koji  na nas ostavljaju dojam privlačenja. Stjecajem okolnosti za neke od tih fenomena znamo kako se događaju, a za druge još uvijek ne. Pa iako se oni, na prvi pogled, svi čine da su posljedica nekih privlačnih sila kod svih onih, za koje znamo što ih uzrokuje i kako se događaju, otkrivamo (znamo) da nisu posljedica nikakvih privlačnih sila nego obrnuto – tlačnih sila. Za razliku od ovih, spoznatih fenomena, još uvijek postoje fenomeni za koje ne znamo što ih uzrokuje, a koji sugeriraju privid da su možda posljedica međusobnog privlačenja. I mjesto da se malo zamislimo nad tim fenomenima, da se sjetimo svih onih fenomena za koje već znamo da su posljedica tlačnih sila, iako se pričinjaju kao posljedica privlačnih sila, mi i dalje nasjedamo osjetilnoj zornosti tog pričina i lakovjerno ih proglašavamo posljedicom privlačenja, iako ne postoji ni jedan dokaz koji bi dokazivao postojanje privlačenja u svemiru, jer se na koncu sve pokaže kao posljedica tlačenja u svemiru.

 

   Tipičan primjer ove vrste je gravitacija. Iako do dana današnjega nitko pojma nema što bi bila priroda gravitacije, svi kao papige uporno ponavljaju da je gravitacija posljedica nekakva privlačenja itd. Kada je Newton donio proglas (manifest) da se kod gravitacije radi o privlačnoj sili nikad mu ni na kraj(u) pameti nije bilo da svoju tvrdnju makar pokuša s nečim dokazati, a kamoli  ju dokazati. Oni pak, koji su to pokušali (kvantni teoretičari, recimo), samo su demonstrirali svu smiješnost svojih pokušaja. Ali, pošto ću o svemu tome u nastavku  govoriti opširnije i detaljnije, ovdje ne bih išao dalje od ovog načelnog zapažanja.

 

 

 GRAVITACIJA  I  TEŽINA

 

   Gravitacija je dobila ime od latinske riječi  gravis  što znači težak. Stoga se pod gravitacijom podrazumijeva privlačna sila zahvaljujući čijem utjecaju tvar biva teškom. U tom smislu težina se definira kao  sila  kojom neka tvar upire u podlogu. Prema tome, težina bi bila posljedica gravitacije kao privlačne sile.

 

   Kao što vidimo, naziv gravitacija dobro je pogođen termin. Sila koja tvar čini teškom s pravom se naziva gravitacija. Ono što bi moglo biti dvojbeno jest: Radi li se tu uistinu o privlačnoj sili?

 

   Mogao bih navesti mnoštvo primjera u kojima tvar postaje teška a da njezina težna nije posljedica gravitacije kao privlačne sile. Najbolji scenarij za tu vrst demonstracije mogao bi biti scenarij bestežinskog stanja. Recimo da se radnja događa u Shutleu za vrijeme njegove rotacije oko Zemlje na visini od 300 km iznad Zemlje. U navedenim okolnostima svi predmeti unutar Shutlea, uključujuči i ljude, «uživaju» u privilegiju beztežinskog stanja. Zamislimo da se tu, među inim stvarima, nalazi i jedna vaga. Pošto je i ona u bestežinskom stanju, pokazuje nultu težinsku vrijednost. A onda, jedan od astronauta, uzme u ruku neki predmet, recimo plastičnu bocu punu čaja, zamahne rukom i snažno baci bocu u vagu. U trenutku sraza boce s vagom vaga će izmjeriti težinu udarca boce u nju. Izmjerena težina neće biti posljedica gravitacije kao privlačne sile, nego posljedica kinetičke energije nazočne u boci i manifestirane kroz gibanje boce.

 

   U biti, svako upiranje silom jednog tijela u podlogu posljedica je njegove kinetičke energije. U tom smislu, ono što zovemo težinom nije ništa drugo nego odraz  ili  posljedica sprečavanja gibanja nekog tijela. Na sličan način mi svojim tijelom upiremo o tlo, jer tlo sprečava gibanje našeg tijela. Kada bi se u trenu otvorilo tlo ispod nas, mi više ne bismo upirali u nj, nego bismo se nastavili gibati, nastavili propadati. Naše upiranje u podlogu samo je manifestacija spriječenosti našeg gibanja. Drugim riječima, težina je uvijek i svugdje posljedica gibanja nekog tijela i sukladno tome posljedica tlačenja, a ono što je upitno jest što je izvor tog gibanja: Giba li se neko tijelo zato jer ga nešto vuče k sebi ili zato jer ga nešto tiska od sebe?

 

   Iz ovoga, u najmanju ruku, proizlazi da gravitacija, kao privlačna sila, ne uživa nikakvu apriornu prednost pred gravitacijom kao tlačnom silom. Usto, budući da mrtvoj prirodi nigdje u svemiru nije pošlo za rukom razviti složenu tehnologiju privlačenja, nije joj preostalo ništa drugo nego da, kako bi reako Newton, običnim međusobnim naguravanjem postigne «zacrtane» ciljeve. Za njega je, naime, sila gravitacije bila «guranje jednog tijela na drugo».

 

 

TEHNOLOGIJA PRIVLAČENJA

 

   Gibanje bi, dakle, moglo biti i posljedica privlačenja, ali, kao što znamo, privlačenje ni blizu nije tako jednostavan postupak kao što je tlačenje. Da bismo nešto pokrenuli ili ubrzali njegovo gibanje tiskanjem, dovoljno je da ga poguramo. Za guranje nije potrebna nikakva posebna tehnologija. Dovoljno je da se jedna tvar  u stanju gibanja srazi s drugom tvari, bez obzira pod  kojim kutom, pa da ju pogura ili skrene sa smjera njezina gibanja. Svaka tvar  u stanju gibanja može to izvesti bez ikakve dodatne priručne tehnologije. Ali je upitno kako bi jedna tvar mogla privući drugu bez dodatnih pomagala? Znamo da neka živa bića (ljudi, neke životinje, pa i biljke) mogu privući tvari oko sebe zahvaljujući nekim pomagalima (rukama, nogama, zubima, viticama...). Ali, kako bi dva kamena mogla privući jedan drugoga?

 

Da bih privukao neki predmet, između mene i predmeta mora postojati neka veza ili spoj. Za privlačenje (prinošenje) čaše ustima dovoljna je ruka. Za privlačenje drugih blizih  predmeta potrebna su druga sredstva i pomagala bez kojih je privlačenje jednostavno nemoguće. I to je beziznimno tako Niti postoji niti je moguće privlačenje bez poveznica. Stoga tvrdnje o privlačenju uvijek moraju biti potkrijepljene dokazima o sredstvima koja omogućuju privlačenje. Inače je priča o privlačenju isprazna. To napose vrijedi ako se radi o privlačenju predmeta međusobno udaljenih stotinama tisuća, da ne kažem milijunima ili milijardama kilometara. Ako, dakle, netko tvrdi da Sunce privlači Zemlju ili Zemlja Mjesec, prvo mora kazati i dokazati s pomoću čega to čini, inače priča ne nadilazi razinu bajke za djecu.

 

 S pomoću gravitona? Ili, u atomskoj jezgri, s pomoću mezona ili gluona? Kako? Time što gravitoni, mezoni ili gluoni skaču s jedne čestice tvari na drugu? Zvuči lijepo, ali ne i uvjerljivo. U biti, zvuči besmisleno. Na taj način čestice tvari bi se možda mogle međusobno potiskivati, ali ne privlačiti.  Naime, reći da Zemlja privlači Mjesec s pomoću gravitona ništa ne rješava, nego samo prebacuje problem na gravitone, jer se sada javlja  upit: s pomoću čega gravitoni privlače Mjesec? Uostalom, kada jedan graviton dosegne Mjesec, što to on može uraditi da ga počne privlačiti Zemlji?

 

   Naime, proces privlačenja je puno kompliciraniji i pretpostavlja puno složenija pomagala i  radnje od onih koji se pripisuju gravitonima, mezonima, gluonima ili fotonima. Ako čestice sile uistinu obavljaju posao s pomoću kojeg se tvari međusobno privlače, onda bi trebalo puno podrobnije i uvjerljivije objasniti način na koji to izvode. Reći da njihovo preskakivanje s jedne tvarne čestice na drugu ili njihovo jurcanje među njima dovodi do privlačenja tvarnih čestica u najmanju ruku je krnje, nepotpuno, nedovoljno uvjerljivo, da ne kažem glupo i zaglupljujuće. To bi bilo isto kao kad bi skakanje ping-pong loptice među igračima stolnog tenisa izazivalo međusobno privlačenje igrača. Uostalom, otkud gravitonima znanje u kom smjeru trebaju vući neko tijelo, jer bez tog znanja trud bi im bio besmislen i uzaludan?

 

 

 ZAKON  GRAVITACIJE  I  ZAKON  INERCIJE

 

   Po zakonu  inercije jedno bi tijelo moralo vječno ostati u stanju  mirovanja ili jednolika pravocrtna gibanja dok na nj ne bi počela djelovati neka  vanjska   sila. Naglasak je na vanjskoj sili. Ako ovaj zakon shvatimo ozbiljno, a nemamo nikakva ozbiljna razloga da to ne učinimo, što bi on u praksi značio?

 

   Što znači mirovanje? U doslovnom smislu znači  nenazočnost gibanja. Nenazočnost gibanja opet nije ništa drugo nego nenazočnost energije. Apsolutno mirovanje nije ništa drugo nego, energijski gledano, stanje apsolutne ništice, stanje bez gibanja, stanje bez energije. Ako je  tako, a jest, onda nenazočnost gibanja automatski znači nemogućnost ikakva djelovanja ili utjecaja  na svoj okoliš. Tijelo koje miruje ni na koji način ne može samostalno djelovati na svoje okružje, ne može obaviti nikakav rad, ali ne može mijenjati ni vlastito stanje. Jedino što može jest  čekati  da okoliš izvrši utjecaj na njega, čekati da ga vanjska sila probudi ili pobudi, da na nj prenese malo svoje energije, da ga izvana pokrene i tako osposobi za vlastito djelovnaje.

 

   Što to znači? Mnoštvo je zaključaka  koji  nam se nameću. Prije svega to, po zakonu inercije, znači da tvar kao tvar ništa ne gubi od svoje tvarnosti ako ostane bez energije, ako je u stanju mirovanja. Ona je i dalje tvar s tom razlikom što u njoj sada nema ni energije ni sile s pomoću koje bi pokrenula ili aktivirala samu sebe i s pomoću koje bi djelovala na svoj okoliš. Iz toga bi se dao izvesti zaključak da su tvar i energija i pojmovno i praktično razlučive «stvari». Tvar bi, po zakonu inercije bila identična sa sobom, ali ne i s energijom. Po zakonu inercije energija je nešto izvanjsko tvari, a ne njezin konstitutivni sastojak. Tvar ne prestaje biti tvar ako ostane bez energije. To, međutim, ne vrijedi za energiju. Energija nije identična samoj sebi, pa kao takva ne može samostalno egzistirati. Izraz energija nije ništa drugo nego naša apstrakcija za gibanje tvari. Energija je kao i sila. Ako je sila, po Newtonu, umnožok mase i akceleracije, energija je umnožak mase i brzine. U oba slučaja u igri je masa u gibanju, a nikad gibanje bez mase.

 

   Smijemo li otići korak dalje? Smijemo li onda ustvrditi da, po zakonu inercije, tvar nije nikakva kondenzirana ili skrućena energija koja se u danim okolnostima može čak sva pretvoriti u energiju, kako se to danas općenito misli? Po zakonu inercije tvar je jednostavno krutina ili nešto, a može primiti ili posjedovati samo onoliko energije koliki potisak dobije izvana i na koju količinu gibanja bude primorana. Ali – ova nas digresija pomalo odvraća od teme.

 

   Za našu temu važno je konstatirati da zakon inercije ne samo da tvari, u stanju mirovanja, uskraćuje ikakvu mogućnost utjecaja na okoliš,  nego i mogućnost utjecaja na vlastito energijsko stanje. U stanju mirovaja tvar  niti može pomoći sebi niti svom okružju. Ona je bespomoćna ili nemoćna za bilo što. Jedino što može je čekati da ju nešto izvana pokrene i aktivira.Bez vanjskog  poticaja ona je samo tvar, a biti samo tvar isto je što i biti mrtav.

 

   Po mojoj prosudbi ovo se izravno kosi sa zakonom gravitacije prema kojemu bi svaka tvar (baš svaka – zakon ne pravi razliku) morala privlačiti svaku drugu tvar. Zašto?

 

   Po zakonu inercije u tvari, u stanju mirovanja, ne bi mogla prebivati nikakva sila, jer kad bi prebivala (recimo sila gravitacije) tvar ne samo da bi  mogla utjecati na svoj okoliš, ne samo da bi mogla privlačiti druge tvari oko sebe, nego bi, privlačeći druge veće nakupine tvari, bila u mogućnosti pokrenuti samu sebe i tako djelovati na samu sebe. Po zakonu sile akcije i reakcije, naime, tijelo koje privlači drugo tijelo ne utječe samo na to drugo tijelo, nego istom silom kojom privlači drugo tijelo utječe na vlastitu masu. A to znači  da neko tijelo samo iz sebe može djelovati na stanje vlastita gibanja privlačeći neko drugo tijelo i stoga ne mora čekati da neka vanjska sila promijeni njegovo stanje gibanja.To zakon  inercije zabranjuje. Po njemu tvar može biti pobuđena samo izvana, a ne iz same sebe.

 

   Za razliku od inercije, zakon gravitacije beziznimno nalaže svakoj tvari da, samim tim što je tvar, mora biti opremljena silom s pomoću koje će, sve dok postoji kao tvar, utjecati kako na okoliš, tako i na samu sebe.

 

   Ako slijedimo zakone mišljenja zdrava razuma, nemamo drugog izbora nego zaključiti da se ova dva zakona međusobno derogiraju. Ostaje, dakle, otvoreno pitanje je li moguće zamisliti svemir u kojem bi oba zakona bila na snazi? Je li moguće da svemir bude ujedno inercijsko-gravitacijski ili samo inercijski odnosno gravitacijski? Naravno pod pretpostavkom da je gravitacija privlačna sila izvorno nazočna u svakoj tvari.

 

Ovo su tek neke natuknice vezane za nutarnji ustroj gravitacije kao privlačne sile. Ništa drugačije nije kada promatramo gravitaciju izvana, kada o njoj sudimo na temelju njezinih vanjskih učinaka.

 

 

 GRAVITACIJA I  ZEMLJINA ATMOSFERA

 

   Postavimo jedno jednostavno pitanje: Zašto Zemlja ima atmosferu? Obično se vjeruje da Zemlja ima atmosferu zahvaljujući sili gravitacije kao privlačne sile. Slijed razmišljanja je ovaj: Kada Zemlja ne bi imala privlačnu silu gravitacije, ne bi bilo ničega, nikakve druge sile koja bi spriječila bijeg Zemljine atmosfere u svemir. Na taj način iz postojanja Zemljine atmosfere izvodi se još jedan dodatni dokaz u prilog gravitaciji kao privlačnoj sili.

 

Ali, moguć je i drugačiji slijed razmišljanja. Ako postoji privlačna sila gravitacije i ako se Zemlja njom služi, kako to da Zemlja sa svom svojom privlačnom silom, uzetom kumulativno, ne može učiniti ništa više osim što sprečava bijeg svoje atmosfere u svemir? Kada se Zemljina privlačna sila svom svojom silinom sruči na plod jabuke, kruške, na zrno ispaljeno iz pištolja ili komadić papira, ona ne dozira svoju silu tek toliko da tim predmetima spriječi bijeg u svemir, nego ih neumoljivo privuče k sebi i čvrsto drži u svom zagrljaju. A kad je riječ o molekulama kisika (O2) ili dušika, na njih djeluje tek toliko da im spriječi bijeg, mjesto da i njih na jednak način privuče k sebi. Ne znači li to da je privlačna sila gravitacije, u svom djelovanju na okoliš, ipak selektivna ili možda ćudljiva pa se prema nekim tvarima odnosi na jedan, a prema drugima na drugi način? Ili, ako je privlačna sila Zemlje nedovoljno snažna da privuče čestice svoje atmosfere k sebi, kako to da ni Suncu, čija je privlačna sila 29 puta jača od Zemljine, ne polazi za rukom privući k sebi čestice svoje atmosfere?

 

Zamislite da pecate i upecate ribu i pokušavate ju privući k sebi. Pošto je riba živo biće, ne pristaje tek tako da ju privučete, nego se trza, koprca, pruža otpor,  pokušava se otkinuti s udice i pobjeći u slobodu. Ponekad joj to i uspije. Ipak, u većini slučajeva uspijete ju privući. Za razliku od riba, Zemlja ili Sunce već milijardama godina pokušavaju privući k sebi čestice svoje atmosfere i priljubiti ih uza se, ali bez uspjeha. Kada bi čestice atmosfere bile živa bića, kada bi se borile za svoj život i činile sve da se skinu s gravitacijske udice i spase se, to makar. Ali, česticama atmosfere je svejedno jesu li priljubljene uza Zemlju ili lebde iznad nje. Nije im ni na kraju pameti da pružaju otpor, a Zemlja svejedno nemoćna vis a vis njih: Nikako da ih privuće k sebi. Ako Zemlja ne može privući k sebi običnu molekulu kisika (02)iz svoje atmosfere, s kojim bismo razlogom vjerovali da uopće išta privlači? Nije li vrijeme da, mjesto što vjerujemo da Zemlja nešto privlači, počnemo razmišljati o nekom drugom modelu? Uostalom, ideja o privlačenju samo je posljedica privida privlačenja, bez ikaikva temelja u stvarnosti. Nikad nitko niti je vidio niti dokazao da se u neživoj zbilji svemira išta privlači. S druge strane sve što nam se u svemiru čini kao privlačenje može biti objašnjeno kao posljedica tlačenja. Iako znam koliko smo ovisni o svojim otprije usvojenim  načinima mišljenja i vjerovanja (nema teže ovisnosti od ovisnosti o vlastitu mišljenju), nadam se da ću makar neke potaknuti na pokušaj da se oslobode te ovisnosti i upuste u avanturu  provjere svojih dosadašnjih praznovjerja i pronalaženju vlastitih odgovora. Zašto bismo preferirali tuđu pamet kad imamo svoju?

 

Jedno je sigurno: Kada bi gravitacija bila privlačna sila ni uz jedno tijelo iz svemira ne bi postojao atmosferski plašt, budući da bi ga svemirski giganti već odavno privukli k sebi i priljubili uza se. Kada su u pitanju čestice atmosfere nema uzmaka pred privlačnom silom. A ipak, mnoga svemirska tijela imaju atmosferu, iako ju ne bi smjela imati.

 

 

 GRAVITACIJA I GRAVITACIJSKA AKCELERACIJA

 

   Gravitacija nije obična privlačna sila. Ona se ne ponaša bilo kako, nego se manifestira kroz gravitacijsku akceleraciju ili zakon slobodnog pada. U fizici se to iskazuje slovom «g». Na temelju približno točnih mjerenja otkriveno je da gravitacijska akceleracija u vakuumu, blizu površine Zemlje iznosi 9,81 m/s. Ovaj zakon trebao bi vrijediti za sve tvarne čestice bez obzira na njihovu veličinu i količinu. To znači da bi u vakuumu sve tvarne čestice morale padati  istom brzinom ili istim ubrzanjem prema Zemlji, bilo da se radi o željeznoj kugli, komadiću papira ili molekuli kisika iz atmosfere. Ali, kako stvari stoje, čini se da to pravilo ne funkcionira kad  su u pitanju čestice atmosfere. Te čestice ne samo da ne slijede zakon slobodnog pada, nego kao da uopće ne reagiraju na privlačnu silu gravitacije. Tvrdnja da je privlačna sila Zemlje upravo toliko jaka da spriječi bijeg atmosfere, ali ne da ju privuče k sebi, ne bi stajala jer, kao što smo vidjeli, ni višestruko jača privlačna sila Sunca ne može učiniti ništa više doli spriječiti bijeg vlastite atmosfere. Ne stoji, jer bi učinak sile različite jačine morao biti različit na istim tvarima. A nije.

 

   Kao što vidimo, ni u ovom slučaju gravitacija, kao privlačna sila, ne ulijeva veliko povjerenje. Po teoriji, gravitacija bi morala biti sila uvijek jednolika djelovanja na okoliš u jednolikim uvjetima, a u navedenom primjeru ponaša se kao selektivna sila koja izbirljivo dozira svoju energiju, ovisno o učinku koji želi postići. Stjeće se dojam da neke tvari neumoljivo privlači Zemlji, a nekima samo sprečava bijeg sa Zemlje.

 

   Prema tome, Zemljin ili Sunčev gravitacijski utjecaj na atmosferu nije u skladu s drugim Newtonovim zakonom koji kaže da tijelo, koje se nalazi pod utjecajem sile, mora mijenjati stanje svoga gibanja bilo kroz akceleraciju, deceleraciju ili promjenu smjera gibanja. S obzirom da ne postoji ni zrnce dvojbe glede ispravnosti ovog zakona, pitamo se zašto onda gravitacijska sila ne postiže ni jedan od ovih učinaka kada se okomi na čestice atmosfere? Kako to da Zemljina gravitacija, sa svom svojom kumulativnom snagom, ne može mijenjati način gibanja čak ni onih čestica atmosfere tik uza svoju površinu i priljubiti ih uza se, ili za te čestice ipak vrijedi Aristotelov zakon levitacije?

 

Ponovno je, dakle, očito da ni u ovom slučaju model gravitacije kao privlačne sile ne funkcionira kako bi trebao, što u konačnici  ne znači ništa drugo nego da je neispravan, pogrešan, kriv i da je sazorilo vrijeme da ga zamijenimo valjanijim, boljim.

 

 

 

GRAVITACIJA I  STRUKTURA SVEMIRSKIH TIJELA

 

   Po teoriji – gravitacija je sila koja se iz svog žarišta (nekog tijela) radijalno i brzinom svjetlosti širi u okoliš i u načelu ima neograničen doseg. Iz ovako sročene teorije izrasta paradigma koja nam omogućuje da na relativno jednostavan način «objasnimo» neke fizikalne fenomene u svemiru kao kružno gibanje planeta oko Sunca, zvijezda oko središta galaksije itd. Tu se gravitacijska sila tih tijela uzima kumulativno. Sunce ili Zemlju zamišljamo kao jedinstveno gravitacijsko žarište, a njihovu gravitaciju kao jedinstvenu kumulativnu privlačnu silu proporcionalnu količini tvari tih tijela. Zahvaljujući toj sili, uzeto kumulativno, manja tijela, kao plod jabuke, relativno brzo padaju na veće tijelo (Zemlju). Druga tijela, međutim, poput Mjeseca, odolijevaju tom padu  tako što se paralelno s većim tijelom gibaju  jednoliko i mjesto da padnu na veće tijelo, samo zakrivljuju svoju stazu i kruže oko većeg tijela.

 

   Međutim, gravitacija kao privlačna sila, nije izvorno zamišljena kao sila koja bi bila vlastitost svemirskih giganata, nego je zamišljena kao sila nazočna u svakoj tvari bez obzira radilo se tu o Betelgeuseu ili atomu, protonu, neutronu, kvarku... Po teroji, svaka tvar privlači svaku drugu tvar bez obzira na njezinu količinu ili veličinu. Jedini uvjet za postojanje gravitacije jest postojanje tvari, a sve ostalo spada u ono «mutatis mutandis». Drugim riječima, izvorno žarište i ishodište gravitacijske sile nisu svemirski giganti nego one najsitnije tvarne čestice od kojih su sazdani ti giganti. Svemirski giganti nisu ništa drugo nego nakupine tih iskonskih pračestica. Pravo žarište i ishodište gravitacijske sile nalazi se upravo u tim pračesticama, a tek kumulativno u svemirskim gorostasima. Upravo iz tih najiskonskijih tvarnih čestica gravitacijska sila kreće radijalno u svim smjerovima na svoj pohod u svemir.

 

   Kad s ovakvom gravitacijskom paradigmom zađemo u utrobu nekog svemirskog tijela, recimo Sunca ili Zemlje, procesi zbivanja u tim tijelima ni blizu nisu tako jednostavni kao oni koji se odnose na gibanje svemirskih tijela u globalu.

 

   Dosad nitko ni približno nije izračunao koliko je takvih iskonskih čestica sadržano u masi Zemlje i Sunca. Uostalom, čini se da još uvijek uopće nismo dosegli te pračestice. Čak i za najprecizniju današnju tehnologiju (detektore čestica) one su suviše malene i suviše točkaste, a da bismo ih zapazili i identificirali. S obzirom na njihovu malenost, mogli bismo pretpostaviti da ih u samo jednom gramu tvari ima mali bezbroj. A koliko ih tek ima u svemirskim gigantima?

 

   Pa ipak, svaka ta čestica trebala bi privlačiti svaku drugu česticu, svaka svakoj bi trebala u nekom veoma malom intervalu slati barem po jedan graviton, jer posao privlačenja, po teoriji, navodno obavljaju gravitoni. Koliko bi jedna čestica morala imati gravitona da svakoj čestici u samo gramu tvari pošalje po jedan, a kamoli svakoj čestici Zemlje, Sunca, Mliječnog puta ili svemira u cjelini? Konačno, odakle joj uopće gravitoni?

 

   Pritom moramo imati na pameti da privlačna sila gravitacije ne djeluje na okoliš samo kao nepovezan splet pojedinačnih čestičnih veza, nego djeluje kao ukupan zbroj – kumulativno. Znači da će lokalna gravitacijska sila unutar nekog tijela biti neizjednačena i ovisit će o lokalnim omjerima tvari.

 

   Kada bismo sada, oboružani ovakvom teorijom, zašli u utrobu nekog svemirskog giganta, Sunca ili Zemlje, što bismo zatekli s obzirom da je u vanjskom plaštu tih gorostasa puno više tvari nego u njihovu središtu? Čestice tvari iz plašta vukle bi čestice tvari iz središta puno jače kumulativnom silom nego obrnuto. Znači li to da bi se gravitacijske sile Sunca međusobno poništile u njegovu središtu? Ili bi možda gravitacijska sila plašta privukla k sebi tvarne čestice iz središta tako da bi središte Sunca bilo šuplje i prazno? Ako bi moglo biti tako, gdje bi onda bilo gravitacijsko težište Sunca? Ili, ako bi u središtu Sunca ipak bila tvar, bi li ona bila bez težine? Ili, pod kojom bi vrstom tlaka bila ta tvar: vanjskog ili nutarnjeg (prema unutra ili prema vani)?

 

   Kada danas govorimo o nutarnjem ustroju svemirskih tijela, obično zamišljamo da se u njihovim jezgrama nalaze teške tvari (željezo ili njegove legure). Pretpostavljamo da se te tvari nalaze pod puno većim tlakom nego tvar na površini tih tijela. Tlak je, kao što kaže definicija, sila koja djeluje na jedinicu površine. Danas se vjeruje da se u užem središtu Zemlje svaki cm2 tamošnje tvari nalazi pod tlakom od 3500 tona, a moguće i višim

 

   S druge strane, po teoriji gravitacije, gravitacijska sila nekog svemirskog tijela trebalo bi biti najjača na površini tog tijela, a nikakva (nulta) u njegovu središtu. Kad bismo prodirali u unutrašnjost Zemlje, gravitacijska sila bi smalaksavala ovisno o našem približavanju središtu Zemlje.

 

   Ako je privlačna sila gravitacije ona sila koja tvar čini teškom, ako je ona sila kojom jedna tvar upire u jedinicu površine druge tvari (sila koja dovodi do tlaka), ne bi li onda tvari morale biti najteže tamo gdje je ta sila najjača  i ne bi li tamo i tlak morao biti najjači? Naprotiv, mi pretpostavljamo da je tlak najveći tamo gdje bi se, po teoriji, gravitacijske sile morale poništavati, a tamo smještamo i najteže tvari.

 

   Ovo, naravno, nije nikakav izravni dokaz protiv gravitacije kao privlačne sile, ali na svoj način ukazuje do kakva galimatijasa dolazi kad gravitaciju ozbiljno shvatimo kao privlačnu silu. U svakom slučaju, zbrka do koje dolazi pri objašnjavanju nutarnjeg ustroja svemirskih giganata s pomoću gravitacije kao privlačne sile nije dobro polazište niti dobar smjer za skidanje vela sa svemirskih misterija.

 

 

GRAVITACIJA  I  GIBANJE  SVEMIRSKIH  TIJELA

 

   Postavimo jednostavno pitanje: Zašto Zemlja kruži oko Sunca? Zašto radije ne odluta u svemir ili zašto se ne strmoglavi u Sunce?

 

   Einstein bi rekao da gravitacijska sila Sunca ne utječe na Zemlju izravno, nego posredno. Kako? Tako što svojom gravitacijom izobličuje prostor oko sebe, svija ga i zakrivljuje, a onda tako zakrivljeni prostor povratno utječe na tijela u njemu i sili ih sada na gibanje zakrivljenim stazama, mjesto pravocrtnim kao prije tog zakrivljenja. Kada neko tijelo manje mase od Sunca iz bilo kojeg razloga zaluta u taj zakrivljeni prostor-vrijeme, ono se više ne može gibati pravocrtno po pravilima sile  inercije, nego se sada mora gibati po zakrivljenim crtama tog prostor-vremena kako ih je uobličila gravitacija Sunca svojim utjecajem na taj prostor-vrijeme.

 

   Za nas je, međutim, kudikamo zanimljivije rješenje koje nudi klasična fizika. Einsteinova teorija, koliko god bila interesantna, ne ulijeva nikakvo povjerenje. Zašto? Prvo, još nitko nikada i nigdje u svemiru nije otkrio tu pretpostavljenu zakrivljenost.

 

         Uostalom, kako bi uopće bilo moguće otkriti zakrivljenost prostora kad prostor nije fizikalni fenomen ili        fizikalna tvorevina? Bez obzira što mislili o prostoru, tvrd je to orah, prostor nije ništa drugo nego naša apstrakcija ili pojam u našoj glavi nastao na temelju položajnog odnosa predmeta u našem okolišu. Činjenica da jedna tvar  ne može biti na istom mjestu na kojem se već nalazi druga tvar, nego tamo gdje nema druge tvari, gdje je praznina,  i činjenica što se sada te tvari nalaze u odgovarajućem položajnom odnosu jedna naspram drugoj, ni u kom slučaju ne znači da je razmak, koji se javlja među njima,  nešto. Pogotovo ne  nešto  što bi imalo fizikalna svojstva, što bi se – recimo – moglo zakrivljivati, savijati, sažimati... Samo tvar može biti  nešto  dok je prostor, kao položajni odnos među tvarima, fizikalno gledano,  ništa. Kao  ništa  prostor niti je izvor sile niti je predmet na koji bi sila mogla utjecat. Izraz „prostor“ tek je dobrodošao pojam ili misaono oruđe koje nam olakšava snalaženje među predmetima u okolišu, a ne entitet koji bi imao fizička svojstva.

 

   Po teoriji, gravitacija je sila koja djeluje na tvarne čestice, a ne na netvarne fenomene kao što su prostor i vrijeme. Stoga Einsteinova zamisao da gtravitacija zakrivljuje prostor-vrijeme, obična je besmislica budući da gravitacija  nema nikakva utjecaja na netvarne entitete.Kada bi gravitacija zakrivljivala prostor i vrijeme, onda bi na isti način zakrivljivala prijateljstvo, sućut ili mržnju, budući da se u oba slučaja radi o mentalnim pojmovima ili apstrakcijama, a ne o tvarnim entitetima.

 

   ZA razliku od Einsteina, klasična fizika gleda na gravitaciju kao privlačnu silu koja neposredno djeluje među tvarima i izravno utječe na njihovo gibanje. Po toj teoriji Sunce izravno privlači Zemlju ka sebi, a Zemlja Sunce. Kada bi u igri bilo samo to međusobno privlačenje, Zemlja bi se brzo strmoglavila u Sunce. Ali, u igri je još jedna sila – sila inercije. Zemlja, naime, nije bespomoćno izručena sili Sunca jer, dok ju Sunce privači, ona se istodobno nalazi u stanju jednolika pravocrtna gibanja paralelna sa Suncem. Brzina tog njezina jednolika gibanja iznosi nešto manje od 28 km/s, ili zaokruženo oko 30 km/s. Zemlja se dakle giba pravocrtno paralelno sa Suncem i istodobno se nalazi u stanju slobodna pada prema Suncu. Nakon svakih tridesetak kolimetara jednolika gibanja ona ujedno padne prema Suncu upravo onoliko koliko je potrebno da se njezina staza dovoljno zakrivi kako bi u konačnici dovela do orbite.

 

   Na prvi pogled sve se čini jasnim i uvjerljivim. Ali, ima jedna “kvaka”, jedan problem. Možda bi sve i bilo tako kada bi u igri bile dvije iste, jednolike sile i kao posljedica njihova djelovanja dvije jednolike brzine. Ali nije tako.

 

   Kao što smo već vidjeli, zakon inercije i zakon gravitacije nemaju za posljedicu istovrstan učinak. Dok zakon inercije zahtijeva da tijelo ostane u stanju jednolika (nepromijenjena) gibanja, dok na nj ne počne djelovati neka vanjska sila, zakon ili sila gravitacije primorava tijela na gibanje po pravilima slobodna pada. Kao što znamo, pad  nekog tijela pod utjecajem gravitacije ne odvija se na način jednolika gibanja tog tijela, nego na način konstantna ubrzavanja. To znači da, ako bi neko tijelo u vakuumu, pod utjecajem gravitacije, nakon prve sekunde slobodna pada blizu površine Zemlje jurilo brzinom od 9.81 m/s, na koncu druge sekunde jurilo bi brzinom od 19,62 m/s. Nakon tisućite sekunde već bi jurilo brzinom od 9 810 m/s.

 

   Ovdje treba imati na umu ono što je još Galilei otkrio, a to je: Kad jedno tijelo ubrzava aritmetičkom progresijom,  pri takvu ubrzanju dolazi do prevaljivanja puta geometrijskom progresijom. To znači da za ubrzanje i prijeđeni put ne vrijedi ista jednadžba. Jednadžba za ubrzanje glasi: a1+ a2+ a3.., a za prijeđeni put jednadžba glasi:  s=at2  (gdje je s=prijeđeni put, a=akceleracija, a t2=vrijeme na kvadrat). To znači da je udaljenost „s“, koju padajuće tijelo prevaljuje, jednaka broju “a” (akceleracija) pomnoženu kvadratom vremena “t” proteklom od početka padanja. Pri tom se brzina padajućeg tijela ne povećava razmjerno kvadratu proteklog vremena, nego jednostavno razmjerno proteklom vremenu. Ako, dakle, u gravitacijskom polju tijelo ubrzava 10 m/s to bi jednadžbeno izgledalo ovako: s=at2; s=10xt2; recimo da «t» iznosi dvije sekunde. Tad  bi jednadžba glasila: s=10x22; s=10x4; s=40m. To znači da pri ubrzanju tijela od 10 m/s tijelo nakon druge sekunde ne bi prevalilo put od 20 m, nego put od 40 m. Nakon treće sekunde prevalilo bi put od 90 m, jer s=at2 tada bi bilo s=10x32; s=10x9; s=90.

 

   Kao što vidimo, u igri imamo dvije nejednake sile i dvije nejednake brzine: Jednu stalnu i jednu ubrzavajuću. Ako bismo ova pravila igre primijenili na gibanje Zemlje oko Sunca, već na prvi pogled biva jasno da primjena ovih dviju brzina na gibanje Zemlje oko Sunca nikad ne bi dovela do približno pravilnog gibanja Zemlje oko Sunca, jer bi u toj igri njezina staza iz sekunde u sekundu dobivala sve strmoglaviji smjer prema Suncu. S obzirom da Zemlja, kako pretpostavljamo, kruži oko Sunca već četiri i pol milijarde godina, po toj logici već odavno ne bi više kružila, nego bi bila dionikom termonuklearnih procesa u Suncu.

   Ako su pravila igre ista, slično bi se dogodilo s tisućama umjetnih satelita koji pod istim uvjetima (uvjetima jednolika gibanja oko Zemlje i slobodna pada prema njoj) kruže oko Zemlje. Ali i sa zvijezdama koje kruže oko svojih galaktičnih središta.

 

   Ako bi bilo tako, a čini se da bi bilo, svemir već odavno ne bi izgledao onako kako danas izgleda. Nije se teško dosjetiti kako bi izgledao. S obzirom, međutim, da svemir izgleda onako kako izgleda, da Zemlja još uvijek kruži oko Sunca, a Mjesec oko Zemlje i nakon milijarda godina navedenog gibanja, čini se razložnim zaključiti da ili gravitacija kao privlačna sila ne funkcionira na način kako to predviđa teorija, ili da se tu ne radi o privlačnoj, nego o tlačnoj sili koja i dalje obavlja spomenuti posao, ali s nešto izmijenjenim pravilima.

 

 

GRAVITACIJA I ZEMLJINA ROTACIJA

 

   Zemlja se giba. Ali, ne samo oko Sunca ili skupa sa Suncem oko središta Mliječnog puta, nego se pritom i vrti oko vlastite osi. Iako problem vrtnje Zemlje oko vlastite osi nije predmet ove rasprave, nekoliko natuknica na tu temu ipak će nam biti od koristi.

 

   Ako na glatkoj podlozi pokušamo zarotirati sirovo i tvrdo kuhano jaje, uočit ćemo da će tvrdo kuhano jaje rotirati oko svoje osi ne samo brže, nego i duže od rovitog jajeta. Iz toga bismo mogli zaključiti da žitkost nutarnjeg sadržaja sirovog jajeta pruža veći otpor rotaciji od krutog sadržaja kuhanog jajeta.

 

Kao što znamo, i ponutrica Zemlje ispunjena je žitkom, rastaljenom masom. O tome ne svjedoče samo vulkanske erupcije, nego i odražavanje seizmičkih valova Zemljine kore na prosječnoj dubini od 50-60 km ispod površine Zemlje.

 

   Ako bismo sada usporedili rotaciju sirovog  jajeta s vrtnjom Zemlje oko svoje osi, morali bismo doći do zaključka da bi se i Zemljina rotacija morala puno brže usporavati  i na koncu zaustaviti u svojoj vrtnji, ali to se ne događa. Zašto?

 

   Jedini logičan i racionalan zaključak, do kojeg možemo doći, čini se sljedeći: Vrtnja ili rotacija Zemlje nije izazvana nečim izvan nje, nego nečim unutar nje. Kada bi Zemljina rotacija bila posljedica nekog vanjskog djelovanja na nju, Zemlja bi se već odavno prestala vrtjeti, jer bi joj to onemogućila žitkost mase njezine ponutrice.

 

   Činjenica što se Zemlja i nakon miljarda godina još uvijek vrti, ne znači ništa drugo nego da je Zemlja počela svoju egzistenciju kao vrtlog određenih tvarnih čestica, kao što je to slučaj i s drugim svemirski  gigantima. Postupnim hlađenjem vanjskih rubova vrtloga, oko njega se počela stvarati sve deblja kora, dok se u unjutrašnjosti i dalje nastavljala već postojeća rotacija ćestica. Na taj način ta nutarnja rotacija i dalje je zadržala ulogu zamašnjaka na temelju čega vanjski plašt (kora) vrtloga nastavlja svoju vrtnju.

 

   Po mojoj prosudbi, dakle, unutrašnjost Zemlje ne sadrži tek bilo kakvu žitku masu, nego ta masa i dan danas predstavlja vrtlog čije čestice, kao u svakom drugom vrtlogu, rotiraju brže što su bliže središtu, a sporije što su bliže vanjskim rubovima.

 

   Posljedica svake rotacije, tako i Zemljine, jest pojava centrifugalnih sila. Zbog djelovanja centrifugalnih sila čestice rotirajućih tijela morale bi se razletjeti na sve strane, jer tako nalaže zakon inercije. Mjesto toga, one u slučaju Zemlje, kao i drugih svemirkih tijela, ipak ostaju na okupu. Zašto?

 

Prema današnjoj znanstvenoj paradigmi, koja počiva na vjerovanju u postojanje privlačne sile gravitacije, te čestice ostaju na okupu zahvaljujući privlačnoj sili nazočnoj u svakoj tvari i koja se uspješno suprotstavlja cenrifugalnim silama, do kojih dolazi zbog rotacije nekog tijela oko svoje osi. Pošto nastojim pobiti ovu paradigmu, moram ju još jednom staviti na kušnju.

 

 

   KADA neko tijelo rotira oko svoje zamišlijene osi, pogotovo ako to tijelo ima približno oblik kugle, pojedinačne čestice ili lokalni dijelovi tog tijela, ni blizu ne rotiraju istom brzinom. Ako za primjer uzmemo Zemlju, to znači da će se jedan kamen ili jedan čovjek na ekvatoru Zemlje gibati (rotirati) kudikamo brže, (oko 45Om/s), nego gruda snijega ili čovjek udaljen svega jedan metar od točke južnog pola na  Antarktici. U samoj točki kako južnog, tako sjevernog pola, kao nečemu nedimenzionalnom, ne bi ni bilo rotacije.  To  znači da centrifugaalna sila, izazvana rotacijom Zemlje, nije jednolika sila koja na svim točkama njezinje površine djeluje jednoliko i ima jednolik učinak, nego je veoma različita ovisno o položaju nekog predmeta ili živog bića na njoj. Ona bi u točkama polova imala skoro nultu vrijednost, dok bi na ekvatoru odgovarala brzini od četristo pedeset metara u sekundi

 

   Tim nejednolikim centrifugalnim silama na pojedinim točkama Zemlje mi sada suprotstavljamo jednoliku privlačnu silu gravitcije koja svojim djelovanjem, na jednolik način, neutralizira sve te različite centrifugalne sile, bez obzira na njihovu snagu i jačinu. Kako je to moguće? Kako to da jedna te ista jednolika sila polučuje isti učinak na tijelo koje je pod utjecajem snažne centifugalne sile, kao i na tijelo koje je skoro potpuno izvan utjecaja ikakve centrifugalne sile, na istom rotirajućem tijelu, recimo Zemlji? Naravno ovdje je preporučljivo upitati se je li privlačna sila gravitacije uopće jednolika sila u jednolikim uvjetima?

 

   Da bismo to provjerili dovoljno je izvesti sljedeći pokus: Uzmemo uteg mase jednog kilograma i izmjerimo njegovu težinu na dobro ugođenoj vagi na više točaka Zemlje. Kao što znamo, težina nije ništa drugo nego odraz ili pokazatelj sile kojom neko tijelo upire u podlogu. U našem slučaju pretpostavljamo da se rdi o privlačnoj sili gravitacije. Jedinica za mjerenje sile je njutn. Pod njutnom podrazumijevamo silu koja je potrebna da bi se masa jednog kolograma ubrzala za 1 m/s.

 

   Što bi pokazao pokus? Prvo bi pokazao da bi vaga na nekoj točki Zemlje (bilo kojoj) mjerila istu težinu utega kako nakon prve sekunde upiranja utega u vagu, tako i nakon desete, stote ili tisućite.To znači da se sila, kojom uteg upire u vagu na nekoj određenoj točki Zemlje,  ne mijenja s protjecanjem vremena. 0na će biti ista prije kao i poslije, bez obzira na vremenski raspon između tog prije i poslije. Iz toga zaključujemo da se radi o jednolikoj sili u jednolikim uvjetima na određenoj točki Zemlje.

 

   Drugo, pokus bi pokazao da bi uteg upirao u vagu skoro identničnom silom na svim točkama Zemlje. Kažem «skoro identičnom silom», jer bi uteg mase jednog kilograma na polovima Zemlje upirao u vagu silom 9,78 njutna, a na ekvatoru silom od 9,83 njutna. S obzirom na veličinu Zemlje ta mala razlika je potpuno zanemariva za izvođenje naših zaključaka. A naš zaključak glasi da se privlačna sila gravitacije posvuda na površine Zemlje očituje kao jednolika sila u jednolikim uvjetima. Ona se, dakle, ponaša onako kako predviđa teorija. I upravo kao jednolika privlačna ili centripetalna sila, ona se sada suprotstavlja centrifugalnoj sili, koja je također u igri zbog Zmljine rotacije. Postavljam upit: Kako to da jedna posvuda na površini  Zemlje jednolika sila postiže jednolik učinak na svakoj točki površine Zemlje, iako na različitim točkama Zemlje ima protiv sebe centrifugalnu silu bitno različite jačine? Ili, postavimo upit još konkretnije: Kako to da se uteg mase jednog kilograma jednako ponaša na vagi (upire u vagu jednakom silom)  na ekvatoru Zemlje gdje se, zbog Zemljine rotacije oko vlastite osi,  nalazi pod jakim djelovanjem centrifugalne sile,  kao i na vagi na Zemljinom polu, gdje se nalazi pod nultim djelovanjem centrifugalne sile? U oba slučaja njegova težina je ista, kao da je u igri jedna jednolika sila, privlačna sila gravitacije, i kao da nema ni traga centrifualnoj sili koja bi barem na nekim  točkama Zemlje  također morala biti u igri. Dapače, uteg od jednog kilograma na ekvatoru, gdje je centrifugalna sila zbog rotacije Zemlje najjača, upire o tlo čak nešto jače nego na dijelovima Zemlje gdje je centrifugalna sila slabija, napose na polovima gdje je skoro nema, mjesto da tamo upire jače, da bude teži. Zašto?

 

   Očito je, dakle, da tu nešto ne štima dobro. Ako je privlačna sila Zemlje posvuda na površini Zemlje skoro identična, onda je jasno zašto joj polazi za rukom da u svom zagrljaju čvrsto drži uteg na svojim polovima, jer joj se tamo ne suprotstavlja nikakva suprotna (centrifugalna) sila. Ali onda nije jasno zašto joj to na indentičan način polazi za rukom i na ekvatoru, gdje joj se suprotstavlja jaka centrifugalna sila? Mjesto da uteg na ekvatoru,  zbog djelovanja centrifugalne sile, jednostavno poleti od Zemlje ili bude puno lakši nego na polu, on i na ekvatoru upire u vagu istom silom kao i na polovima, čak malo i jačom.

 

   Što zaključiti? Je li zaključiti da privlačna sila gravitacije i dalje postoji, ali  se ne ponaša baš jednoliko na svim točkama Zemlje, ili da uopće ne postoji kao privlačna sila, nego da je u igri neka sasvim druga sila koja, doduše, postiže jednolik učinak na svim točkama Zemlje, ali ne stoga što bi sama bila jednolika, nego upravo s toga što bi bila nejednolika i što bi se upravo svojom nejednolikošću suprotstavljala nejednolikosti centrifugalnih sila na Zemlji?   Čini se da bi ova druga solucija više odgovarala istini, jer na taj način ne samo da bismo izbjegli sve one nesuglasice i proturječja, koja izviru iz teorije gravitacije kao privlačne sile, nego bismo na razložan način objasnili pravu prirodu fizikalnih fenomena koje sada pripisujemo gravitaciji kao privlačnoj sili

 

   Ako se ipak radi o nekoj drugoj sili, onda kojoj? Izbor nije velik. Ako u igri nije privlačna sila, na repertoaru ostaje još samo neka tlačna sila. To znači sila koja ne djeluje iznutra Zemlje, nego izvan nje.

 

   TKO je ikad vidio fotografiju uragana, snimljena iz nekog od satelita iznad Zemlje, pred sobom je imao sliku vrtloga koji u mnogočemu podsjeća na sliku neke od spiralnih galaksija u svemiru. Pa iako je pojava skoro identična, daleko smo od toga da te dvije pojave tumačimo na identičan način. Dok spiralni oblik galaksija pripisujemo, između ostalog, djelovanju privlačne sile gravitacije nazočne u galaktičnoj tvari, nikom ni u ludilu ne pada na pamet da spiralni oblik uragana pripiše djelovanju privlačne sile gravitacije nazočne u tvarnim sastojcima uragana. Drugim riječima, nitko ni u primisli ne pretpostavlja da čestice uragana rotiraju oko svoga središta i tako ostaju na okupu zbog djelovanja privlačne sile gravitacije nazočne u uraganu, nego to čine zato jer uragan nastaje u tvarnoj sredini atmosfere tako da vanjske čestice atmosfere onemmogućavaju bijeg čestica iz uragana. I ne samo da im onemogućavaju bijeg s poprišta uragana nego ih, zbog zakona akcije i reakcije, još i tlače pa čestice uragana nemaju drugog izbora osim da rotiraju unutar vrtloga.

 

   Kao što smo vidjeli, i Zemlja je vrtlog koji rotira oko svoje osi. Mi danas pretpostavljamo da se ona giba skoro potpuno praznim svemirskim prostorom i da ju ništa ne ometa u njezinoj rotaciji. Ako je, kako smo vidjeli, gravitacija kao privlačna sila dvojbena, onda nam ne preostaje drugo nego  zaključiti da svemir ne predstavlja vakuum, prazan prostor, nego da je kao šipak popunjen onim praiskonskim česticama od kojih je sve sazdano, onim izvornim Demokritovim atomosima koje još nismo ni otkrili ni dosegli, a koji pretvaraju svemir u tvarnu sredinu kroz koju se giba Zemlja i drugi svemirski giganti. I kao što se čestice uragana u svom gibanju stalno srazuju s česticama okolišne atmosfere kao tvarne sredine kroz koju se uragan giba i probija, tako se i Zemlja srazuje s česticama tvarne sredine kroz koju se ona probija. Pri tom srazu dolazi do obostranog tlačenja i do djelovanja sile, koju mi opisujemo kao privlačnu silu gravitacije, dok se u biti radi o tlačnoj sili gravitacije.

 

   Naravno, ovo je samo natuknica ili slutnja koju tek treba dokazati, što ću učiniti u nastavku ove rasprave. Pa iako samo slutnja, ona je naš jedini mogući izbor ukoliko paradigma gravitacije, kao privlačne sile, više ne drži vodu i nije više onaj nosivi stup na kojem počiva konstrukcija suvremenog modela svemira

 

   AKO bi moglo biti istina da Zemlja svoju rotaciju zahvaljuje činjenici što je svoju egzistenciju započela kao vrtlog čestica određenog sastava, ako Zemlja još uvijek nije ništa drugo doli taj isti vrtlog čije se vrtloženje i dalje nastavlja u njezinoj utrobi, dok njegova vanjska kora samo slijedi smjer gibanja tog nutarnjeg vrtloga, onda bi se iz toga dali izvući mnogi zaključci.

 

   Kao prvo, vrtlog može nastati isključivo u okviru neke šire tvarne sredine.  Kada u nekoj tvarnoj sredini dođe do pojačanog lokalnog gibanja čestica, one po sili inercije nastoje pobjeći s tog mjesta. To bi im i pošlo za rukom kad im se na smjerovima njihova gibanja ne bi suprotstavile čestice iz okoliša. Ne privlačna sila gravitacije nego okolišne čestice. Te okolišne čestice ne samo da im sprečavaju bijeg nego im, ovisno o kutu sražavanja, zakrivljuju stazu gibanja i dovode ih u stanje rotiranja. Posljedica svega toga je stvaranja područja podtlaka u središtu vrtloga i ujedno povišenog tlaka na crti sraza čestica u vrtlogu s česticama iz šire tvarne sredine. Zbog ove novonastale situacije vrtlog se počinje ponašati poput usisavača. Dolazi do usisavač-efekta. Najdojmljiviju sliku tog usisavač-efekta predočuje nam tornado. Sve što se nađe na njegovu putu (drveće, kuće, automobili, ljudi...) biva «usisano» od tornada, a potom ili sudionikom njegova vrtloga ili biva odbačeno podalje od vrtloga. Znači li to da u tornadu djeluju neke privlačne sile koje iznutra tornada privlače predmete tornadu i usisavaju ih u nj? Nipošto! To tzv. «usisavanje» nije posljedica privlačnih ili «usisavajućih» sila tornada, nego posljedica tlačnih sila izvan tornada. Drugim riječima, nije tornado taj koji «usisava» predmete iz okoliša, nego okolišna tvarna sredina utiskuje predmete u tornado. Isto se događa kad usisavačem usisavamo kućno smeće.

 

   Ako je, dakle, Zemlja još uvijek vrtlog, kao što pretpostavljam, onda se fizikalna zbivanja ili fizikalni fenomeni, koji se događaju u njoj, na njoj i u njezinom okružju, događaju po istom scenariju kao i u tornadu ili u usisavaču. Ako se utroba Zemlje još uvijek vrloži, to znači da se u središtu tog vrtloga nalazi područje podtlaka koje se ponaša poput usisne cijevi usisavača. Kad promatramo neki fizikalni fenomen na Zemlji, recimo pad jabuke sa grane, nama se s velikom dozom uvjerljivosti čini da se to zbiva pod utjecajem neke misteriozne privalčne sile Zemlje, iako je taj isti fenomen samo posljedica tlačnih sila izvan Zemlje. U oba slučaja opostoji djelovanje sile, pitanje je samo njezina istinskog podrijetla i njezine istinske prirode.

 

   AKO je Zemlja još uvijek živi i pravi vrtlog, onda bi ta pretpostavljena činjenica mogla baciti malo više svjetla i na fenomen koji zovemo magnetizam. Magnet se uvijek javlja kao dipol, a nikad kao monopol i dok se istoimeni polovi magneta odbijaju, raznoimeni se privlače.

 

   Kad malo bolje razmislimo, mnogo toga u magnetu podsjeća na zbivanja u vrlogu ili u usisavaču. Magnet kao da nije ništa drugo nego usisavač-efekt na djelu. Dok s jedne strane usisava praiskonske čestice etera, od kojih je sve sazdano, s druge ih strane izbacuje. Nama se to čini kao posljedica nekih privlačnih i odbojnih sila, dok bi cijela stvar na jednak način mogla biti posljedica tlačnih sila iz okoliša.

 

   AKO su Zemlja i neki  drugi planeti vrtlozi, čiji su se vanjski omotači ohladili i skrutili, to bi moglo pružiti objašnjenje zašto se geografski polovi tih planeta ne podudaraju uvijek s njihovim magnetnim polovima. Čak se ni Zemljini geografski polovi ne podudaraju s njezinim magnetnim polovima, a kod nekih planeta postoje odstupanja koja iznose i do 60°, pa i više. Otkud ta odstupanja?  Zar ne bi moglo biti da do njih dolazi stoga što rotacija njihovih omotača (kora) ne slijedi uvijek dosljedno smjer rotacije vrtloga njihovih utroba, što s vremenom nužno dovodi do odstupanja geografskih od magnetnih polova?

 

   MOJA pretpostavka da Zemlja, kao i ostali planeti, nisu ništa drugo nego još uvijek pravi i živi vrtlozi s ohlađenom i skrućenom vanjskom korom, mogla bi baciti novo svjetlo i na neke druge svemirske fenomene koji još uvijek nisu dokraja objašnjeni.

 

Danas se još uvijek uporno i opširno raspravlja o podrijetlu planeta u Sunčevu sustavu i načinu njihova nastajanja. Iznose se razne teorije, ali ni jedna od njih nema snagu uvjerljivosti da bi bila konsenzualno prihvaćena. Stvar bi, međutim, mogla biti jednostavna.

 

   Bilo da promatramo sliku uragana nad Atlantikom, bilo da promatramo sliku neke spiralne galaksije u svemiru, pred sobom ćemo imati skoro identičan prizor. U oba slučaja radi se o vrtlogu u čijem središtu zjapi praznina (područje podtlaka), dok se vanjski rubovi vrtloga, u obliku krakova, svijaju oko srdišta, ovisno o smjeru vrtnje vrtloga. Kako danas pretpostavljamo, promjer prosječne galaksije iznosi stotinjak tisuća svjetlosnih godina, a debljina galaksije u središtu oko desetak tisuća svetlosnih godina. Stoga, kad jednu takvu galaksiju promatramo s boka (Mliječnu stazu sa Zemlje), ona nam se predočuje u obliku diska odebljalog u sredini i sve tanjeg prema rubovima.

 

   U tom  jedva zamislivom vrtlogu, s obzirom na njegovu veličinu, stalno se rađaju  nove zvijezde sa svojim planetima ili umiru stare zvijezde. Te nove zvijezde nastaju u maglicama kao lokalnim vrtlozima u okviru galaktičnog vrtloga. Ti lokalni vrtlozi u svom gibanju i dalje slijede smjer gibanja globalnog vrtloga. Odatle pojava da se novonastale zvijezde nastavljaju gibati ekvatorijalnom ravninom u odnosu prema središtu galaktičnog vrtloga.

 

   Čini se da ništa drugačije nije ni sa Sunčevim sustavom. Planeti Sunčeva sustava ne gibaju se oko Sunca bilo kako, nego se gibaju u ekvatorijalnoj ravni Sunca. K tomu, svi oni (osim jednog mjeseca koji je vjerojatno odnekle zalutao u Sunčev sustav) kruže oko Sunca istim smjerom. Koliko danas znamo, čini se da su svi oni iste starosne dobi kao i Zemlja, što znači da su stari oko 4,5 milijarde godina. I svi rotiraju oko vlstite osi.

 

   Kad malo bolje razmislimo o  iznesenim podatcima, čini se da su Sunce i njegovi planeti nastali istodobno u vrtlogu lokalne maglice u okviru Mliječnog puta. To pokazuje njihova istovjetna starost i njihovo kruženje oko Sunca u ekvatorijalnoj ravni Sunca. S obzirom da se svi oni vrte i oko vastite osi, čini se da su svoju egzistenciju započeli kao samostalni, zasebni vrtlozi različitih čestica i plinova. Veći planeti su još uvijek plinoviti, dok se ovojnica manjih planeta već odavno ohladila i skrutila u mjeri ovisno o njihovoj veličini i udaljenisti od Sunca. Iako o postanku Mjeseca postoje brojne teorije, nije isključeno da je i on nastao na sličan način, jer i on još rotira oko svoje osi, što znači da je i  u  njegovoj utrobi još uvijek aktivan vrtlog. Usto mu je i starost slična Zemljinoj.

 

   “U svibnju 2004., astronomi su isprobavali novi svemirski teleskop Spitzer u “zvjezdanom vrtiću”, regiji svemira poznatoj kao RCW 49, i na jednoj slici otkrili tri stotine novorođenih zvijezda, od kojih neke nisu starije od milijun godina. Detaljniji pregled na dvije od tih zvijezda pokazao je da oko sebe imaju jedva vidljive diskove plina i prašine koji potječu od planeta u stvaranju. Astronomi su procijenili da sve tri stotine zvijezda mogu imati takve diskove. To je iznenađujuće otkriće. Ako se planeti formiraju oko mnogih zvijezda, i ako se formiraju tako brzo, tada ih mora biti daleko, daleko više no što se ranije procjenivalo.”. (Ervin Laszlo, Znanost i akašičko polje).  Ako je ovo točno, a nema razloga da sumnjamo u točnost ovog podatka, onda je jasno da i planeti, kao i zvijezde, imaju svoje podrijetlo u vrtlozima plina i prašine (diskovima) iz kojih se, nakon hlađenja, oblikuju planeti. To znači da razlika između planeta i zvijezda počiva kako u  njihovoj veličini, tako i u stupnju njihove ohlađenosti

 

   Kada bismo ove pretpostavke tjerali do kraja one bi mogle baciti malo više svjetla i na podrijetlo prstenova oko Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna. I ti prstenovi rotiraju oko svojih planeta u njihovoj ekvatorijalnoj ravni, što po sebi sugerira da oni nisu ništa drugo nego skrućeni ostatci krajnjih rubova nekadašnih lokalnih diskova koji su se tijekom vremena uobličili u planete, dok su krajnji rubovi diska (sleđeni i izlomljeni u veće ili manje komadiće) nastavili kružiti oko svojih planeta na ekvatorijalnoj ravni planeta.

 

   Ovo su, naravno, samo natuknice koje zahtijevaju puno dublje promišljanje i temeljitije istrivaživanje. One samo ukazuju na mogućnost i drugačijih objašnjavanja nekih fizikalnih fenomena, za razliku od uobičajnih i ponekad općenito prihvaćenih znanstvenih paradigma glede gravitacije i drugih izvedenih zaključaka. Svemir i zbivanja u njemu za nas su još uvijek knjiga sa sedam pečata koja ljubomorno čuva svoje tajne, ali nas s druge strane poziva da ih uvijek iznova i na nov način odgonetavamo, ma koliko nam se činilo da se makar neke naše spoznaje odavno podudaraju sa stvarnošću. Nikad ne možemo isključiti mogućnost da možda postoje bolja rješenja, niti zanemariti činjenicu da se punoj istini možemo približavati samo asimptotski.

 

 

Nastavak na: (Gravitacija2)