Naravno, čovjek je živo biće. Što bi inače bio? Ali, što znači biti živo biće? Što je to život?

   Kako kaže Aurelije Augustin o vremenu, i ja bih mogao reći o životu: Ako me nitko ne pita što je život – čini se da znam što je, a ako me  pita – baš i ne znam što da reknem.

   Život? Ako bilo u leksikonima bilo u enciklopedijama potražite definiciju života, sumnjam da ćete biti zadovoljni s onim što tamo stoji. Kao primjer navest ću što u Leksikonu JLZ stoji pod život: Stanje prirodne aktivnosti biljnog ili životinjskog organizma; sveukupnost međusobno povezanih i usklađenih procesa svojstvenih živim bićima koji uvjetuju razvitak, rast, očuvanje morfološko-funkcionalnog individualiteta, razmnožavanja, te prilagođivanja okolini i drugim organizmima.

   Za razliku od ove suhoparne definicije, puno nam slikovitije zvuče izreke o životu nekih pjesnika, književnika, filozofa, duhovnika..., ljudi sklonih razmišljanju i artikuliranju doživljenog.

   Tako je za Goethea “život najljepši pronalazak prirode”, a za Bernarda Shawa “plamen koji uvijek gori”. A tu je i himna životu Majke Terezije:

 

                      “Život je prilika – iskusi ju;

                       Život je ljepota – divi joj se;

                       Život je san – učini ga stvarnim;

                       Život je izazov – prihvati ga;

                       Život je zadatak – izvršavaj ga:

                       Život je igra – igraj se;

                       Život je dragocijen – njeguj ga;

                       Život je bogatstvo – čuvaj ga;

                       Život je ljubav – uživaj ju;

                       Život je tajna – pronikni ju;

                       Život je obećanje – ispuni ga;

                       Život je tuga – nadiđi ju;

                       Život je himna – pjevaj ju;

                       Život je borba – prihvati ju;

                       Život je tragedija – uhvati se u koštac s njom;

                       Život je avantura – usudi se;

                       Život je sreća – zasluži ju:​

                       Život je život – brani ga.”

 

Nedavno pitam prijatelja: “Što je za tebe život? Kako ga zamišljaš?”

 

   Kaže: “Za mene je život kao kad ključem aktiviram automobil. Iako je već sve tu: stroj, gorivo i da ne nabrajam, ipak je sve mrtvo dok se ne pridruži ključ koji sve to aktivira, pokrene, stavi u pogon.”

   “Pa što bi onda bio život?”, pitam.

   “Život bi bio ono što oživljuje, što nešto čini funkcionalnim, aktivnim, živim.”

   Nije osamljen u svom stajalištu. Mnogi su prije, kao što mnogi čine danas, zamišljali život kao zasebnu supstanciju ili zaseban entitet čija je uloga oživljavanje organizama kada ta supstancija prostruji kroz njih. Drugim riječima, organizmi su živi kada i jer kroz njih struji supstancija zvana život. Kao kad neki kućanski aparat priključimo na električnu struju. Iako aparat ima sve što je potrebno za određenu svrhu, ipak je izvan funkcije (mrtav je) jer nije priključen na izvor elektriciteta ili, u prenesenom smislu, života.

   Ili, uzmimo kao primjer organizam koji je upravo umro. Naizgled, u organizmu je još uvijek sve kao i prije, samo mu nedostaje život koji bi ga oživio. Ipak, naizgled.

   20.V.2010. diljem svijeta objavljena je vijest o izumu umjetnog života. Da o ovom važnom “izumu” ne bih pružio krnju informaciju, odreći ću se parafraziranja i vijest prenijeti onako kako je objavljena na internetu.

 

“OBJAVA: 21.05.2010 / 18:43

 

   Stvoren prvi umjetni život: Stanice bi mogle uništavati tumore

Piše: Diana Glavina

   “Ovo je prva sintetska stanica dosad stvorena” – izjavio je pionir genetike Craig Venter. Poslije pet godina istraživanja i 30 milijuna potrošenih dolara, Craig Venter sa svojom skupinom znanstvenika stvorio je, objavljuju svjetski mediji, umjetan život i učinio još jedan korak u razotkrivanju tajni života i uopće nastanka života! Craig Venter, genetičar i vlasnik tvrtke Celera Genomics, koji je prvi na svijetu sekvencirao ljudski genom, na projektu umjetnog života radio je u kalifornijskoj tvrtki Synthetic Genomics Inc (SGI), koju je osnovao i koju vodi.

   Istraživači su prvo dešifrirali genom bakterije Mycoplasma mycoides – uporabom “sintetske mašinerije” kemijski su stvorili kopiju genoma.

   - Čim smo uspjeli ubaciti svoj sintetski kromosom u stanicu domaćina, dobili smo nov, različit organizam – rekao je dr. Venter u razgovoru za BBC. Nova bakterija replicirala se više od milijun puta, pri čemu su sve kopije imale umjetni, sintetski DNK koji ih je kontrolirao. Novi oblik života nazvao je Syntia.

   - Ovo je prvi put u povijesti da sintetski DNK posve kontrolira stanicu. Prvi put na našem planetu postoji organizam kojem je roditelj – računalo - rekao je također dr. Venter. Dio znanstvenika nada se da bi sintetski stvorene bakterije jednog dana mogle proizvoditi prirodna goriva te spojeve korisne u izradi cjepiva, možda i apsorbirati stakleničke plinove i upijati ugljikov dioksid. Tvrde i to da će im ova metoda pomoći u razumijevanju funkcioniranja života. Kritičari, pak, kažu, da su potencijalne koristi od sintetskih organizama precijenjene. Dr. Hellen Wallace iz Genewatch UK-a, organizacije koja prati razvoj tehnologije u genetici, tvrdi:

   – Ako oslobodite nove organizme u okoliš, činite mnogo više štete nego koristi. Ne znate kako će se ponašati u okolišu. Venter se igra Boga, ali on nije Bog nego čovjek i ponaša se kao čovjek i pokušava vratiti svoj novac uložen u ovu tehnologiju.

   – Oduševljen sam projektom, ali ne slažem se da je ovime sintetiziran život nego je samo sintetiziran funkcionalni genom, koji je potom ubačen u bakterijsku stanicu iz koje je izvađen njezin vlastiti genom. Od svega je najljepše to što je definiran najmanji broj gena nužnih za normalno funkcioniranje stanice. Nadam se da kompanija Craiga Ventera neće dobiti pravo da patentom zaštiti “sintetski život“ i postane primjerice “Apple sintetskog prava na život“ – komentirao je prof. dr. Slobodan Vukičević.

   Prof. dr. Ivan Đikić ističe da je Venterov uspjeh golem tehnološki napredak jer omogućuje sintezu genoma bilo koje stanice u laboratoriju. Dobili smo potencijal stvaranja mikroorganizama koji će se moći rabiti i u medicini za stvaranje virusa koji će se ciljano usmjeriti za uništavanje bolesnih, pa i tumorskih stanica – komentira prof. dr. Ivan Đikić. A na pitanje o mogućim opasnostima, Đikić kaže:

   – Za sada je stvoren genom. Ovakva se istraživanja jednostavno moraju obavljati u laboratorijima koji su pod nadzorom, poštuju samo etičke norme i zakone jer se samo tako otkrića mogu iskoristiti na dobrobit ljudi, a ne će se zloporabiti za bolesne ideje. Da je, prije svega, riječ o fascinantnu tehnološkom pothvatu, smatra i prof. dr. Miroslav Radman:

   – Zna se da je moguće sintetski DNK ubaciti u praznu stanicu i da na kraju sintetski DNK upravlja ponašanjem nove stanice. Još je 2003. složen virusni genom s oko pet i pol tisuća slova DNK, a sada je Venter uspio složiti bakterijski genom, odnosno više od milijun slova DNK. Uspjeh je kompleksna tehnološka realizacija, a ne znanstveno otkriće. Napominje i da je impresioniran vještom prezentacijom znanstvenoga rada:

   – I u tome se vidi koliko mi Europljani u odnosu prema Amerikancima moramo učiti kad je riječ o znanstvenom PR-u koji postaje izuzetno važan, posebno u približavanju znanosti široj zajednici.

 

   Ključna osoba mapiranja ljudskog genoma

 

   Craig Venter, cijenjeni 64-godišnji znanstvenik i poduzetnik koji je uz ostalo osnovao Institut za genomska istraživanja, tvrtku Celera Genomics i J. Craig Venter Institute, i bio ključna osoba projekta mapiranja ljudskog genoma.

   Na projekt stvaranja umjetnog života utrošio je 40 milijuna dolara i 15 godina rada te napokon, nakon brojnih neuspješnih pokušaja, uspio u izdubljenu bakteriju ubaciti genom druge bakterije i oživiti je dovoljno da se počne razmnožavati. Nakon višegodišnjih istraživanja pronađena je metoda stvaranja umjetnog kromosoma te metoda njegova ubacivanja u drugu bakteriju.

   Neuspjehe je izazivala jedna greška u više od milijun “baznih parova” genetske sekvence, sve do uspjeha postignutog 20. svibnja 2010. Venter je izjavio da želi stvarati bakterije koje će proizvoditi gorivo ili praviti bolja cjepiva i napraviti alge koje mogu iz atmosfere usisati ugljikov dioksid.”

 

   JE li umjetno stvoreni genom znači i umjetno stvoreni život, vjerojatno će još neko vrijeme biti prijeporno. Ono, međutim, što već sada ne bi trebalo biti prijeporno jest konstatacija da život nije ništa drugo nego svojevrsno funkcioniranje (funkcioniranje sui generis) određenih tvarnih tvorba zvanih organizmi.

   Naravno, mi bismo ovdje mogli do besvijesti raspravljati što su to živa bića, što je to što živa bića čini živim itd., ali je nedvojbeno da su živa bića neke tvarne tvorbe koje funkcioniraju ili koje su aktivne na jedan specifičan način koji opisujemo kao život.

   Međutim, nije dovoljno biti tvarna tvorba određene organiziranosti da bi se bilo živo biće. Da bi, naime, jedna tvarna tvorba bila živo biće, nije dovoljno da samo bude ustrojena na određeni način, nego da tom ustroju odgovara nešto u okolišu što taj ustroj može staviti u funkciju, što ga može pokrenuti i održavati u funkciji. Tek onda kada svaki element neke tvarne tvorbe predstavlja nadopunu nečemu u svojem okolišu može se dogoditi da krene proces međusobna nadopunjavanja, međusobna spajanja i sparivanja, proces aktiviranja organa unutar nekog organizma i kao rezultat svega može doći do oživljavanja tog organizma na način njegova jednostavna funkcioniranja u svrhu kojoj je to funkcioniranje namijenjeno.

   Kako kaže Bruce Lipton u svojoj knjizi “Biologija vjerovanja”, svaki djelatni protein u našem tijelu “napravljen je kao komplementarna slika određenog signala iz okoliša. Da protein nema komplementarni signal s kojim će se spariti, ne bi imao funkciju. To znači da je svaki protein u našem tijelu fizička/elektromagnetna nadopuna nečemu u našem okolišu. Budući da smo mi strojevi sačinjeni od proteina, mi smo po definiciji napravljeni na sliku okoliša, pri čemu je okoliš svemir ili, za mnoge, Bog.”

   Ako ovo shvatimo ozbiljno, a nema razloga da ne shvatimo, život kao da bi bio samorodna, automatska pojava svuda gdje se steknu uvjeti za nj. Život, naime, ne bi bio zasebna, izdvojena supstancija čija je uloga oživljavati organizme, nego život ne bi bio ništa drugo nego odgovarajuće funkcioniranje nekih tvarnih tvorba (organizama) tamo gdje se steknu uvjeti za to funkcioniranje. Čini se kao da upravo to pokazuje spomenuti umjetni život. Iako je DNK bakterije Mycoplasma mycoides umjetno stvorena, čim je stavljena u povoljno okružje profunkcionirala je na način kako to rade i prirodne DNK iste vrste: Počela se ponašati na isti način kao i ostale žive DNK iste vrste.

 

   Što iz toga zaključiti: Da je kroz nju počeo strujiti život kao specifična supstancija koja oživljuje organizme, ili da je ona profunkcionirala zato jer ju je jednostavno aktiviralo nešto iz okoliša što je po sebi tvarni komplement ili tvarna nadopuna nečega u njoj? U tom slučaju, ono što zovemo “život” ne bi bilo supstancija sui generis, nego posljedica sparivanja nečega iz okoliša s nečim u organizmima. I dalje bi se radilo o protoku nečega iz vana kroz nešto unutra organizma i izbacivanje nečega iznutra vani (metabolizam), ali ne o protoku života kao života, nego o izmjeni i prometu tvari što za posljedicu ima život.

   Kao što znamo, naše tijelo sazdano je od najmanje pedeset bilijuna stanica. Svaka naša stanica zasebno je živo biće i nije daleko dan kad ćemo toliko tehnoliški napredovati da će možda iz svake od njih biti moguće razviti skoro identičan organizam kao onaj iz kojeg je uzeta – klonirati ga. Na svakoj od tih stanica nalazi se više stotina tisuća najrazličitijih receptora ili antena za prijam vanjskih signala koji aktiviraju određene funkcije stanice i pretvaraju ih u ponašanje. Za razliku od receptora, smještenih na vanjskoj strani stanične membrane, s njezine unutarnje strane nalaze se efektori čija je uloga da iz stanice izbacuju van stanični otpad ili “jalovinu” koja više ne služi ničemu u stanici i koja bi zagušila stanicu kad ne bi bila izbačena iz nje.

   Kao što vidimo, stanica je u biti organski stroj. Da bi taj stroj bio stavljen u pogon, potrebno mu je nešto izvan njega, iz njegova okoliša što je kompatibilno ili nadopunjujuće njemu i što ga, kada dođe do sparivanja s tim, aktivira na njemu svojstveno ponašanje. Jedno je sigurno: Sve ono od čega je jedna stanica sazdana ima svoj komplement ili svoju nadopunu vani u svom okružju. Kad ne bi bilo te nadopune i kad ne bi kontinuirano dolazilo do sparivanja s tom nadopunom, naše stanice bi bile izvan funkcije, što znači mrtve.

   Koliko danas znamo, jedan od odsudnih čimbenika kako za nastanak života tako i za njegovo održavanje jesu “elektromagnetna i geomagnetna polja”. Pošto ću o tome podrobnije govoriti u nastavku, ovdje bih samo natuknuo da postojanje spomenutih polja i međusobna razmjena aktivnosti tih polja predstavlja conditio sine qua non postojanja bilo kakva života. Eksperimenti su, naime, pokazali da u prostorima izoliranim od svekolikih prirodnih polja biološki sustavi jednostavno nisu sposobni za život.

   Prema tome, život ne bi bio zasebna supstancija sui generis, zahvaljujući kojoj bi organski strojevi funkcionirali ili živjeli, nego bi bio opis za posljedicu nastalu zahvaljujući protoku ili sparivanju gradbenih komplemenata organskog stroja s komplementima iz okoliša. Što su ti komplementi, te nadopune iz okoliša? Ako to nije život sam, što bi onda bilo?