GLUPO DA BOG KAŽE 

II

 

 

 

V E L I K I   P R A S A K

 

Bože, kakva glupost! Mislim na priču o Velikom prasku. Zar je moguće da sam ja tek jedan od malobrojnih koji u priči o Velikom prasku prepoznajem bedastoću, bedastoću nad bedastoćama? Zar je tako teško prepoznati bedastoću? Za razliku od mene i meni sličnih, skoro za sve ostale priča (bajka) o Velikom prasku je teorija nad teorijama, teorija svih teorija jer,  bez obzira s koje strane pristupili svemiru, uvijek udarimo na nju bilo da govorimo o početku, postanku svemira, bilo da govorimo o njegovu sadašnjem stanju ili njegovu stanju u budućnosti. Sve se vrti oko Velikog praska, iako u Velikom prasku ama baš ništa nema veze s činjenicama niti ikakve veze sa stvarnošću.

 

U kraju u kojem sam odrastao, pričalo se o čovjeku koji je, kao od šale, običavao saliti litru u politru, preliti litru neke tekućine u politru – u posudu od pola litre. Trik je bio u tome što se on prezivao Politra. Za sve druge koji se nisu zvali kao on, to je bila nemoguća misija. U biti, samo prividno nemoguća, nemoguća u okvirima atmosferskog tlaka. Ako bismo, međutim, litru vode ubacivali u politru pod dovoljno velikim tlakom, to i ne bi bilo nemoguće, nego sasvim moguće. U posudu od pola litre sigurno može stati sadržaj posude od litre, ako taj sadržaj ubacujemo s pomoću dovoljno velikog tlaka. Ali koliki bi trebao biti tlak da litru vode stavimo u geometrijski „objekt“ zvan TOČKA? Da, TOČKA! Baš TOČKA! Koliko prostora ima (iznosi) točka? Kažemo da iznosi ništa prostora, jer točka je nedimenzionalna, nema ni jednu dimeniju. Ako nema ni  jedne dimenzije, koliko onda u njoj ima prostora ili mjesta za išta? Nema ništa ili ima NIŠTA. U tom smislu točka je ništa, a to znači samo zamišljaj bez ikakva vlastita entiteta i vlastite egzistencije. Pa kako onda ugurati nešto u točku?

 

I dok pametan čovjek ne može u točku uguratu baš ništa, znanstvenici u točku uspijevaju ugurati cijeli svemir. Kako?

 

Kada netko kaže da je nekoć (prije petnaestak milijarda godina, recimo) cijeli svemir bio sažet u jednoj točki, tako kaže teorija Velikog praska, prirodno je da se upitamo kolika je ta točka, a koliki je svemir?

 

Koliki je svemir? Zna li itko koliki je svemir i koliko tvari ima u njemu? Ima li  itko „blage veze“ koliki bi bio?

 

Kada danas promatramo svemir, najudaljenije galaksije koje možemo vidjeti nalaze se na petnaestak milijarda svjetlosnih godina od nas. Iz toga zaključujemo da toliko iznosi i starost svemira. Ja logike?!

 

Jedna poslovica kaže: „Budali je more do koljena“. Što reći za ljude kojima je svemir onoliki kolikog ga vide? Prije stotinjak godina (u vrijeme nastanka Einsteinovih bajkovitih teorija) pod svemirom su podrazumijevali samo Mliječnu stazu, jer samo su nju vidjeli. Danas je za nas svemir okoliš u promjeru od tridesetak milijarda svjetlosnih godina. Zašto? Jer ga vidimo (barem neki) kao tolikog. Na sličan način vidimo i sante leda na vodi. Tko god se zaleti brodom u santu leda misleći da je ona samo ono što viri iz vode – budala je. Na isti način budala je i onaj tko drži da je svemir samo ono što od njega vidimo.

 

Koliki je, dakle, svemir? Nitko nema pojma. I tko god vam kaže da je svemir toliki i toliki, obična je budala.

 

Naravno, budala je i svatko onaj koji tvrdi da je cijeli svemir nekad bio sažet u jednoj točki. Zašto budala? Zato jer govori o nečemu o čemu pojma nema. Cijeli svemir? Koliko je to?Je li to ono što sada vidimo ili bilijune, bilijune...bilijuna put veće od onoga što sada vidimo? A blećak (blećci) tvrdi da je cijeli svemir nekoć bio u jednoj točki.

 

Ali, recimo da je svemir baš onoliki kolikog ga vidimo. Ni manje ni više. Pa makar bio i tako mali, zna li itko koliko je u njemu mase, koliko tvari, i koliko prostora treba da bi se ta tvar negdje smjestila?

 

Zna li itko koliko bi prostora zauzela litra vode kada bismo njezine čestice zbili do te mjere da bi svaka od njih bila priljubljena uz drugu bez prazna prostora među njima? Kada bi to nekim slučajem nekomu i uspjelo (iako nikad neće) jedno je sigurno: Bez obzira koliko bi prostora zauzela litra vode zbijena na najmanju mjeru, to sigurno ne bi bila točka budući da u točki, kao nedimenzionalnoj, nema prostora ni za što, pa ni za samo jednu molekulu vode, a kamoli za cijelu litru.

 

A što tek reći za energiju? Po teoriji Velikog praska, u trenutku Velikog praska nije samo tvar bila zbijena u jednu točku, nego i energija. Energija zbijena u jednu točku? Kako glupo? Što je onda energija da se može zbiti u jednu točku? Što je u energiji rastezljivo, a što sažimljivo? Nije li energija izraz (sinonim) za gibanje? Ako jest, a jest, što znači sažeti energiju u točku, sažeti gibanje u točku? Kakvo bi bilo gibanje u točki? Kako itko može biti toliko glup pa to prihvaćati zdravo za gotovo? Ili kako može biti toliko perfidan, pokvaren pa takvo što prodavati drugima?

 

Ali, budimo ozbiljni! Ovo što napisah samo su tvrdnje ili poticaj na razmišljanje. Sada ću ih pokušati obrazložiti kako spada.

 

DOKAZI (?), RAZLOZI ZA TEORIJU VELIKOG PRASKA

 

Iako se u raspravama o teorijama često tvrdi da su barem neke od njih dokazane, ni jedna teorija, sve dok je teorija, nije dokazana. Onog trenutka, naime, kada jedna teorija bude dokazana kao istinita, kao odgovarajuća stvarnosti, ona automatski prestaje biti teorija, a postaje činjenica ili istina. Ali, to se po pravilu rijetko događa. Uglavnom u slučajevima kada se radi o potencijalno spoznatljivim pojavama, iako trenutačno nespoznatljivim zbog nedostatka prikladnih spoznajnih pomagala, jačih mikroskopa, jačih teleskopa i sl. Što se, pak, tiče pojava pred čijim se uzrocima i učincima znanost pokazala apsolutno nemoćnom, budući da se kod njih jednostavno radi o apsolutno nespoznatljivim pojavama  s pomoću znanstvene metode (što se, recimo, zbiva s nama poslije smrti i sl.), takve su teorije, a njih je mnogo, osuđene na vječnu „teorijalnost“, bez mogućnosti da prijeđu u činjeničnost ili stvrnost. Pošto u takvim slučajevima jednostavno nije moguće doći do ikakvih dokaza koji bi teoriju potvrdili, jedino što teoretičarima ostaje jest iznijeti dobre, uvjerljive razloge koji makar donekle potkrepljuju i podržavaju zamisli sadržane u teoriji.

 

Ovdje ću razmotriti razloge za teoriju Velikog praska na temelju kojih oni, koji ju drže valjanom, nastoje uvjeriti ostale u njezinu smislenost i suvislost. Kao glavno uporište na koje se oslanjaju teoretičari ili pristaše Velikog praska nisu činjenice uzete iz stvarnosti, nego opet neke druge teorije, u ovom slučaju teorija širenja svemira. Ispod teorije otkriše teoriju koja ni sama ne bijaše odraz stvarnosti. A kada upitnu valjanost jedne teorije temeljite na dvojbenoj valjanosti druge ili drugih teorija, što u konačnici iz toga može proizići nego opet upitna, dvojbena valjanost odnosno nevaljanost. A valjanost teorije širenja svemira ne samo da je upitna, nego definitivno nepostojeća.

 

Ideja o Velikom prasku, naime, počiva ne samo na labavim, klimavim nogama, nego na nikakvim nogama. Osnovna pretpostavka iz koje se rađa ideja o Velikom prasku, jest zamisao o širenju svemira. Ta početna zamisao izrasta iz tzv. crvenog pomaka spektra udaljenih galaksija koji se objašnjava kao posljedica Dopplerova efekta primjenjena na svjetlost. Na koncu, tu je i pozadinski  šum o kojem nitko pouzdano ne zna što bi mu bio konkretan uzrok, pa se pribjeglo pretpostavci da se tu radi o radijaciji zaostaloj u svemiru iz vremena Velikog praska. Na taj način jednu pretpostavku temeljimo na drugoj pretpostavci, iz čega onda izvodimo treću pretpostavku kao teoriju u koju onda uokvirujemo našu viziju svemira koju onda nudimo ljudima, o njoj učimo djecu u školama u uvjerenju da smo konačno  istinu o svemiru uhvatili za bradu, iako nitko ni o čemu pojma nema...Pri tom uvijek treba imati na umu da izraz Veliki prasak, čak i da ga jer bilo, ni u kom pogledu ne bi odgovarao stvarnosti, jer je prasak nešto tijesno vezano uz postojanje atmosfere i njezino podrhtavanje, čega nije bilo u trenutku prsnuća Lemaitreova praatoma.

 

TEORIJA ŠIRENJA SVEMIRA

 

Bilo bi preopširno kada bih se ovdje upustio u opis nastanka ove teorije. Stoga ću se ovdje ograničiti  poglavito na neke greške u zaključivanju o nekim svemirskim fenomenima iz kojih su neki pogrešni (loši) filozofi zaključili da se svemir širi, iako je ideja o širenju svemira toliko neuvjerljiva i skoro apsurdana da je pravo čudo kako to ljudi ne uviđaju već na prvi pogled, a kamoli nakon podrobnije analize. Zašto kažem „pogrešni filozofi“?

 

Teorije, naime, nikada nisu plod znanstvenog istraživanja na temelju znanstvene metode (eksperimentiranja i sl.), nego uvijek plod filozofskog promišljanja (propitivanja) o stvarima nedostupnim znanstvenoj metodi. Teorije, naime, pravimo isključivo  onda kada znanost posrne, zakaže, kada se nađe pred zidom vlastita neznanja i pokaže nemoćnom riješiti ili odgonetnuti neki fenomen ili neku zagonetku u svemiru. U takvim slučajevima ne preostaje nam ništa drugo nego rupe u svom znanju popuniti nagađanjem, pretpostavljanjem, zamišljanjem (imaginacijom) ili jednostavno običnim izmišljanjem. Jednom riječju filozofiranjem. U tom smislu potpuno je apsurdno teorije (bilo koje) nazivati znanstvenima, budući da one u sebi nemaju ni „z“ od znanosti, a kamoli da su znanstvene. I kao što nikad nisu znanstvene, nikad nisu ni pseudoznanstvene, kako napadači novih teorija običavaju etiketirati ili kvalificirati nove teorije, jer su teorije uvijek isključivo neznanstvene, pa  prema tome niti znanstvene niti pseudoznanstvene.

 

Ovo, naravno, nije jedina opća karakteristika teorija koja ih dubinski obilježava. Tu je još jedna, ne manje važna, a tiče se onoga što teorijama daje prividnu validnost i uspješnost. Otkako ljudi prave teorije, nikada njihova valjanost i njihovo uvažavanje od strane ljudi nije ovisilo o stupnju suglasnosti teorije sa stvarnošću, nego o potpori (konsenzusu) većeg ili manjeg broja znanstvenika nekoj teoriji. Za preživljavanje i trajanje teorija puno je važnije bilo koliko su znanstvenicima bile simpatične ili tjerale vodu na njihov mlin, a ne koliko su odraz svemirske zbilje.

 

O tom čudnom fenomenu u svojoj knjizi „Hiperprostor“ (str. 348.) Micio Kaku piše sljedeće: „Mnogo je primjera starih, netočnih teorija koje su se tvrdoglavo desetljećima održavale na životu, obično samo zbog potpore koju su im davali   p r i g l u p i   znanstvenici s dobrim vezama. Katkad je bilo vrlo opasno suprotstaviti se moći starih fizičara zaspalih u prošlosti.“

 

S obzirom da teorija širenja svemira nema svoje utemeljenje u promatranju stvarnosti (bez obzira koliko promatrali stvarnost nikad nećemo zapaziti nekakvo širenje svemira), nego se radi samo o zaključku izvedenu iz nekih drugih hipoteza i teorija, da bismo konstatirali besmislenost teorije širenja svemira, ovdje ću prvo pokazati na besmislenost teorija iz kojih je izvedena teorija o širenju svemira. Kada znanstvenici napuste svoj teren gdje se osjećaju sigurnima i zakorače u filozofiju kao jedinu mogućnost odgonetanja zagonetaka pred kojima se znanost pokaže nemoćnom, onda se kao po pravilu zapletu kao pile u kučine, i mjesto da svoje teorije nastoje fundirati na razlozima nazočnim u stvarnosti, oni jednu teoriju utemeljuju na drugoj teoriji koja ni sama nema utemeljenja u stvarnosti. Na taj način grade kule u zraku  iskrivljujući svemirsku zbilju do besvijesti i besmisla, mjesto da se kane ćorava posla i stvaranje teorija prepuste boljim znalcima od sebe. Kako kaže M. Kaku, nije dovoljno biti pametan, razuman na jednom području da bi se bilo pametnim i na drugom. Odatle njegova konstatacija o „p r i g l u p i m   znanstvenicima“.

 

Pošto priča o širenju svemira ne počiva na promatranju, nego na nekim drugim pričama, ovdje ću se prvo osvrnuti na priču o Dopplerovu efektu, budući da je  on (Dopplerov efekt) jedan od glavnih „dokaza“ za tobožnje širenje svemira.

 

D O P P L E R O V   E F E K T

 

1842. godine austrijski znanstvenik Christian Doppler proglasio je da na valove tijela koje ono odašilje, bitno utječe gibanje samog tijela. To se ticalo svih valova bez obzira kojom se tvarnom sredinom širili: vodom, zrakom, eterom...

 

 

   Ako se, recimo, neko tijelo, koje svojom aktivnošću stvara valove u odgovarajućoj tvarnoj sredini, giba prema nekoj točki ti valovi će, upravo zbog gibanja tijela u smjeru točke, bivati sve učestaliji, pa prema tome i kraći. Ako se pak to isto tijelo udaljiva do te točke, valovi koje proizvodi u tvarnoj sredini bivat će dulji i sve rjeđi. To je, recimo, razlog što je zvuk automobila koji nam se približava sve viši, piskaviji, a zvuk automobila koji se udaljava sve dublji, mukliji. Pošto se tu radi o relativnoj brzini gibanja, ništa se bitno ne će promijeniti ako, recimo, automobil miruje a mi se odgovarajućom brzinom gibamo prema njemu ili od njega. Jedino što je važno zanti jest da je upravo ovo relativno gibanje mogući razlog (jedan od mogućih razloga) relativnog skraćivanja ili produljivanja odgovarajućih valnih duljina kao i relativnih pomaka u visini zvuka izazvanih bilo približavanjem bilo udaljivanjem izvora zvuka.. Ono što je za našu temu zanimljivo jest pojava da se ovo skraćivanje ili produljivanje valova, do kojeg dolazi zbog gibanja tijela, u spektroskopu manifestira kao tzv. plavi ili crveni pomak. To znači da će se, kad s se valovi skraćuju zbog približavanja nekog tijela, apsorcijske ili amortizacijske tamne crte odgovarajućih atoma u svemiru, pomaknuti pema plavom dijelu spektra, a kad se valne duljine produljuju zbog udaljivanja nekog tijela, te iste apsorcijekske crte pomaknuti prema crvenom dijelu spektra u spektroskopu, zato što crvena boja leži na dugovalnom kraju vidljiva spektra.

 

 

   Zahvaljujući ovoj novoj tehnologiji, Willijam Huggins je sada mogao dokazati da je konačno moguće izmjeriti i radijalne brzine zvijezda u odnosu prema nama. Da je spomenuta tehnologija pouzdana dokazuje i činjenica da se danas s njom služi policija u otkrivanju prekoračenja brzine nesavjesnih i potencijalno rizičnih, opasnih vozača.

 

 

 

   KAO prvo, korištenje Dopplerova učinka za objašnjenje crvenog pomaka ne samo što je prilično  nategnuto, nego tek iznimno može poslužiti kao analogija za nešto drugo. Naime, ono s čim se bavi mehanizam Dopplerova efekta jesu uzroci učestalosti dospjelih valova do određenog promatrača. Drugim riječima, što je to što uzrokuje odgovarajuću učestalost dospjelih valova do određenog promatrača?

 

 

   Kada se radi o učestalosti zvučnih valova proizvedenih radom motora automobila koji mi se približava, jasno je da će ta učestalost biti veća u odnosu prema meni, jer dok mi se automobil približava, između mene i njega razmak će bivati sve manje tako da će zračni valovi, izazvani radom motora auta, imati sve kraći put da me dosegnu i tako bivati sve učestaliji, a zvuk motora sve viši, piskutaviji. Obrnuto će biti ako se automobil udaljava od mene. Međutim, to nije isključiva i jedinstvena situacija kada Dopplerov efekt dolazi do izražaja, nego tek jedna od inih.

 

 

   U susjedstvu, gdje stanujem, živi mladić prilično zaljubljen u motocikle. Usto veoma uživa u brzoj vožnji koju uglavnom postiže gromoglasnim turiranjem motora. Zbog ovog turiranja događa se nešto što ni u kom pogledu ne ide u prilog uobičajenom objašnjenju Dopplerova efekta.  Kao što smo vidjeli, zvuk auta koji se udaljava od mene, trebao bi s udaljavanjem postajati sve dublji, mukliji. Nitko međutim ne zapaža da će se  to dogoditi samo onda ako je rad motora auta jednolik. U slučaju mog susjeda stvar je obrnuta. On naime starta s motorom u neposrednoj blizini moje kuće tako da ga pravo počne turirati tek onda kada se počne udaljavati od nje. Zbog toga zvuk njegova motora, barem za neko vrijeme, biva to piskutaviji što se više udaljava od kuće i od mene. Razlog je jasan: Turiranjem motora njegov motor ubrzava rad i izaziva neusporedivo učestalije vibracije zraka što se više udaljava od mene, nego kad je pri startu u mojoj blizini. I ovaj je put na djelu Dopplerov efekt, ali ne kao posljedica približavanja ili udaljavanja izvora vibracija (valova), nego kao posljedica bržeg rada motora zbog sve jačeg turiranja.

 

 

   Slična je i još uvjerljivija situacija kad osluškujemo zvukove koje proizvodi cirkular pri rezanju drva. U ovom slučaju cirkular je nepomičan izvor zvučnih valova, a ja nepomičan prijamnik tih valova. Za vrijeme rada cirkulara tonovi koje on proizvodi pri rezanju drva stalno se izmjenjuju između viših i dubljih, ali ne zbog približavanja ili udaljavanja njihova izvora, nego zbog bržeg ili usporenijeg rada pile. I ovdje je na djelu Dopplerov efekt, ali i opet ne zbog gibanja izvora valova.

 

Ista se stvar događa sa sirenom za uzbunjivnje. U vrijeme rata u Hrvaskoj, sirene za uzbunjivanje često su bile u pogonu. Kada sirena počne zavijati  njezin zvuk biva sve viši i piskutaviji, a kad se počne zaustavljati zvuk joj biva sve niži i mukliji. I sve se to zbiva iako se sirena ne miče s mjesta, niti se nekomu približava niti od nekoga udaljava. Približavanje ili udaljavanje sirene tek je jedna mogućnost za razliku u visinu njezinih tonova. Druga mogućnost je ubrzaniji ili usporeniji rad sirene.

 

 

Ili, kada vam u kući centrifugira perilici rublja i na početku, dok ubrzava, prvo ispušta sve više tonove, a kad počne usporavati sve niže, je li ikomu pada na pamet da pomisli kako se perilica pri tom šeće po kući pa kad nam se približava ispušta više tonove, a kad se od nas udaljava niže? A upravo na taj način zaključuju znanstvenici kada razmišljaju o plavom i crvenom pomaku u spektrima pojedinih galaksija.

 

 

   Ono što želim reći jest to da nazočnost Dopplerova efekta u nekoj pojavi ili situaciji sama po sebi ništa ne govori je li se izvor valova približava, udaljava ili miruje, jer su isti učinci mogući u svim trima slučajevima. Stoga primjena samo Dopplerova efekta ne može biti nikakav dokaz za bilo koju od navedeih situacija. On može biti samo općeniti pokazatelj nekih zbivanja, ali nikako i kojih od tih zbivnaja dok se to konkretno ne utvrdi drugim, pouzdanijim načinima. U tom smislu ni crveni ni plavi pomaci u spektrima galaksija nisu nikakvi konkretni dokazi za njhovo približavanje ili udaljavanje, nego činjenica čiju pozadinu tek treba ispitati i utvrditi o čemu se radi.

 

 

   Možda upravo iz ovih razloga neki suvremeni znanstvenici više uopće ne posežu za Dopplerovim efektom kao dokazom za širenje svemira. Mjesto toga oni širenje svemira uzimaju zdravo za gotovo, prihvaćaju ga kao golu činjenicu i sada iz nje izvode Dopplerov efekt. Po njima, širenje svemira dovodi do širenja prostora unutar svemira što opet dovodi do povećanja međusobnog razmicanja valova, povećanja njihove valne duljine i smanjenja njihove frekvenicije, pa nuzgredno i do Dopplerova efekta koji se onda manifestira u crvenom pomaku u spektru zvijezda i galaksija. Ove znanstvenike treba upozoriti na činjenicu da prostor nije nešto što se može širiti i sužavati, da prostor uopće nije fizikalna nego filozofska ili umna kategorija, pa se na njega niti može fizički utjecati, niti on može fizički utjecati na bilo što tvarno.

 

A da teorija svete krave crvenog pomaka, po kojoj je crveni pomak posljedica udaljavanja galaksija od nas, nije dobra, dokazao je dr. William Tifft proučavajući elektromagnetno zračenje iz svemira. Za razliku od vjerovanja  da crveni pomak pokazuje udaljavanje galaksija od nas, on je otkrio da crveni pomak nije jednak (jednolik)  čak ni unutar pojedine galaksije, nego je podijeljen u koncentrične krugove:  Što se više približavamo centru galaksije, frekvencija je sve viša i uvijek se ravnomjerno mijenja. Na taj je način dokazao da dosadašnja teorija crvenog pomaka više ne drži vodu, budući da nova teorija sada govori o kvantiziranom crvenom pomaku.

 

 

   Iz rečenog, dakle, proizlazi da Dopplerov efekt, sam po sebi, nije nikakav dokaz za bilo što u svemiru. Kao takav on ne može biti izvor naših spoznaja ili oslonac u zaključivanju o pojavama u svemiru, nego samo pomagalo u objašnjavanju pojava čiju činjeničnost zapažamo na druge načine, kao u slučaju auta čije gibanje vidimo i onda nastojimo objasniti promjenu u visini tonova koje on proizvodi tijekom gibanja. U svakom slučaju ispravan postupak može biti samo obrnut od onog za kojim posežu znanstvenici pri objašnjavanju širenja svemira. To znači da se iz Dopplerova efekta ne može zaključiti o širenju svemira, ali kad bismo na neki drugi način pouzdano znali da se svemir širi, mogli bismo dokazivati da je crveni pomak posljedica Dopplerova efekta uzrokovana širenjem svemira. Ali ne znamo. Ma koliko promatrali svemir, ni na koji način ne možemo otkriti da se druge galaksije udaljavaju od nas ili naše galaksije.

 

 

   ONO u čemu bi nam ipak pouzdanije mogao posložiti Dopplerov efekt jest u određivanju udaljenosti pojedinih galaksija od nas. Ovaj zaključak se prirodno nameće iz moje teorije da svemir nije vakuum nego  plenum skraja nakraj popunjen tvarnom sredinom sazdanom od praiskonskih čestica ili njihovih tvorba u tako malenim agregatima da ih ni s čim ne možemo izravno otkriti. Ta tvarna sredina, poznata kao eter, nositelj je eternih valova ili kako ih još uvijek zovemo – elektromagnetnih. Bez obzira što tko mislio, val nije niti može biti išta drugo doli forma (izgled) nečega, oblik uzgibane tvarne sredine, a nikad oblik ničega, oblik vakuuma kao napregnuta prostora.

 

 

Prema tome, gdje god ima valova, postoji i neki medij, tvarno sredstvo. Fizika se bavi s tvari  i ne poznaje drugi osim tvarni medij. Kada u tom tvarnom sredstvu dođe do poremećaja, do promjene tlaka, tada niti dolazi do širenja medija, niti do širenja valova. Jedino što se širi medijem jest tlak pod čijim utjecajem u mediju nastaju uvijek novi valovi. Zbog tog uvijek novog radijalnog uzgibavanja uvijek novih valova prirodno je da početni tlak s vremenom splašnjava, da gubi snagu i intenzitet, što se na terenu počinje iskazivati kroza sve manju učestalost valova, a kroz njihove sve veće valne duljine. Kada onda ti oslabjeli valovi dosegnu spektroskop, razumije se da će njihov spektar pokazivati crveni pomak jer prispjeli valovi nemaju više svoju početnu frekvenciju.

 

 

   Naravno, moguće je i obrnuto. Moguće je da se u spektru javi plavi pomak što tek iznimno može značiti približavanje izvora tih valova nama, jer to može biti i znak da se u izvoru događaju pojačane aktivnosti koje izazivaju učestalije vibracije etera. Koje aktivnosti? To treba istražiti u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, kad bi svemir potekao iz Velikog praska, on bi se morao ravnomjerno širiti u svim smjerovima poput balona pri napuhavanju. Kad bi crveni pomak bio dokaz tog udaljavanja i širenja, onda bi sve udaljene galaksije morale pokazivati odgovarajući crveni pomak ovisno o brzini udaljavanja od nas. Ali nije tako. U spektrima mnogih galaksija javlja se plavi pomak kao tobožnji pokazatelj približavanja galaksija k nama i nitko i ne pokušava  objasniti otkud to, ako je paradigma da se svemir širi? Otkud približavanje nekih galaksija kad bi se sve trebale udaljavati?

 

 

   K tomu, čitava paradigma na svojevrstan način počiva na gravitaciji kao privlačnoj sili, za što sam rekao da više ne pije vode. Ubacujući u igru gravitaciju kao privlačnu silu znanstvenici su dobili moćno sredstvo ili veoma atraktivnu igračku za beskrajno raspredanje o tome hoće li se svemir beskonačno širiti u hladnom bespuću ili će gravitacija zaustaviti to širenje i prisiliti svemir na sažimanje i tako jovonanovo do u beskraj. Divna tema za dokona razmišljanja i razbibrigu. Ali kao što smo vidjeli privlačnost gravitacije tek je isprazna pretpostavka  nastala u nestašici boljih i argumentiranijih rješenja. Sada, kada počinjemo shvaćati da je gravitacija tlačna sila, moramo naglavce okrenuti mnoge dosadašnje teorije.

 

 

   U TEORIJI Velikog praska napose čudno zvuči konstatacija da se pojedine galaksije udaljavaju od nas tim brže što su udaljenije od nas. Već danas znanstvenici vjeruju da one krajnje u našem vidokrugu sada jure 95 postotnom brzinom svjetlosti. Kojom tek brzinom jure galaksije koje su možda bilijardu bilijuna puta udaljenije od nas od onih koje su u dosegu naših teleskopa i što je s Einsteinovim postulatom da ništa ne bi smjelo juriti brže od svjetlosti?

 

 

   Dosad još nitko nije oborio drugi Newtonov zakon da tijelo može ubrzavati isključivo pod uvjetom da se nalazi pod utjecajem neke sile. Sve brže udaljavanje udaljenih galaksija nitko ne može pripisati djelovanju sile tobožnjeg Velikog praska, jer ona je bila jednokratna. Koja bi onda sila bila u igri koja ne prestaje  ubrzavati gibanje tih galaksija, jer ubrzanje tijela razmjerno je sili koja na nj djeluje? I kolika bi morala biti ta sila koja može ubrzati galaksije koje, po Einsteinu, stalno dobivaju na masi što se brže gibaju, udaljavaju? Za stalno ubrzanje galaksija morala bi se stalno povećavati i sila razmjerno povećanju te mase, ali nitko ne govori gdje bi bio izvor povećanja te sile. Mjesto toga, mnogi posežu za duhovima iz boce iz koje vade nekakvu misterioznu tamnu energiju koja bi bila uzrok sve ubrzanijeg razmicanja galaksija.

 

 

   Kada danas promatramo svemir, u kojem god smjeru usmjerili teleskop, zapažamo po prilici isti broj galaksija razasutih svemirom ne samo po širini, nego i po dubini. Male nejednolikosti u tom pogledu ništa bitno ne mijenjaju u stvarnosti. Kada bi svemir nastao u Velikom prasku, onda to nikako ne bi bilo moguće jer bi se tada svemir širio kao pri napuhavanju balona, osim ako taj Veliki prasak još uvijek  traje i uvijek iznova popunjava prazninu nastalu zbog neprestanog širenja svemira i udaljavanja galaksija s mjesta Velikog praska.

 

 

POZADINSKO ZRAČENJE

 

 

   Ideja, da bi možda svemirom i dan dans mogli lutati neki zaostali, pozadinski šumovi nastali još u vrijeme Velikig praska po sebi je, iz više razloga, besmislena i nemoguća.

 

 

   Kao prvo, u vrijeme događaja pretpostavljenog Velikog praska nije bilo nikakvih preduvjeta za pojavu niti praska niti ikakvih šumova. Postojanje praska, kao i postojanje šumova, pretpostavlja postojanje tvarne sredine u kojoj bi nastali ti šumovi i s pomoću koje bi bili transportirani do krajnjeg potrošača. S obzirom da po teoriji u vrijeme događaja Velikog praska ne samo da nije bilo nikakve tvarne sredine, nego niti ikakva prostora i vremena, niti je moglo biti praska niti elektromagnetnih valova (šumova) koji bi se širili prostor-vremenom.

 

 

   Drugo, pogrešna predodžba glede elektromagnetnih šumova počiva na pretpostavci mogućnosti lutanja šumova. Što znači lutati? Lutati znači vrludati bez cilja i jasnog smjera, pri čemu bi se  nešto i više puta moglo navraćati na isto mjesto. Kod valova to ne postoji, jer nije moguće. Valovi su jednokratna pojava, osim ako ih neki izvor opetovano proizvodi u nekoj tvarnoj sredini. Ali su i tada pojedinačni valovi jednokratna pojava koja jednu točku u svemiru može dosegnuti i proći samo jednom i nikad više. Stoga priča o zaostalom pozadinskom zračenju još iz vremena Velikog praska koje bi se do današnjeg dana na neki način zadržavalo u svemiru i trajalo – jednostavno je besmislena. Valovi ili šumovi nisu nešto što traje, nego nešto što bude i prođe. Uostalom, ako se Veliki prasak zbio prije 10-20 milijarda godina, kako to da neki njegovi “šumovi” tek sada dopiru do nas? Kako to da, po teoriji, upravo u Velikom prasku i iz njega nastaje sve što postoji, uključujući  tvar od koje je nastala Zemlja kao i zaostale pozadinske šumove – a onda, iako je sve to nastalo na istom mjestu i istom trenutku, tim pozadinskim šumovima trebaju milijarde godina da dopru do nas, iako se gibaju brzinom svjetlosti? Kako to da nas tek sada sustižu?

 

 

   A tu je i još jedno pitanje: Ako se Veliki prasak dogodio u jednoj jedincatoj točki, kako te tzv. zaostale pozadinske šumove iz vremena Velikog praska danas “čujemo” iz svih smjerova, bez obzira kamo usmjerili svoje radioteleskope? Ne nabiru li se elektromagnetni valovi (radiovalovi) radijalno iz točke u kojoj su nastali? Ako se nabiru ili “šire” radijalno, kako to da ih čujemo iz svih smjerova u svemiru kada bismo ih mogli čuti samo iz smjera njihova izvora? Činjenica, dakle, da tzv. “zaostalo pozadinsko zračenje” možemo registrirati iz svih smjerova svemira sama po sebi govori da to “zračenje” nema nikakve veze s Velikim praskom (kojeg uostalom nikada nije ni bilo), ali zato nedvojbeno ima veze s nekim drugim zvibanjima u svemiru koja se događaju diljem svemira i koja su kao takva istinski izvor tajanstvenog pozadniskog “zračenja”. I mjesto da se znanstvenici ozbiljno uhvate u koštac s ovim problemom i otkriju stvarni izvor pozadinskog zračenja, oni se radije hvataju nečijih maglovitih hipoteza i postulata nego ozbiljna posla.

 

Jedan se znanstvenik ipak odvažio na avanturu traganja za stvarnim uzrokom  pozadinskog zračenja, a ne imaginarnog. Bio je to kanadski astronom Andrew McKeller. Mjesto da nasjedne pričama o zračenju zaostalom još iz vremena imaginarnog Velikog praska, on se ozbiljno latio posla i otkrio međuzvjezdani plin koji “zrači” mikrovalove na tri stupnja Kelvinove ljestvice, a to znači upravo one valove za koje se praznovjerno drži da potječu iz vremena Velikog praska. Ali, što se tu može, kad ljudi radije prihvaćaju paradigme koje podupiru “ugledni” znanstvenici, mjesto da prihvaćaju otkrića ozbiljnih znanstvenika.

 

 

   U MODELU Velikog praska poseban problem je zamišljaj da je svemir jednom morao poteći iz jedne beskrajno kompaktne točke, što znači da je u prenatalnom svemiru sva tvar i energija ovoga svijeta bila skupljena i zbijena u jednu skoro nedimenzionalnu točku. Govoreći već ranije uzgredno o tom problemu napomenuo sam da u tvarnoj zbilji nije moguće nikakvo tvarno niti širenje niti sažimanje. Koliko danas znamo, ništa tvarno, što nas okružuje i što je dostupno našem promatranju, ne predstavlja kompaktni tvarni kontinuum, nego tek tvarnu tvorbu, tvarni složenac sazdan od nama nezamislivo malenih ali zasebnih tvarnih  čestica. S obzirom da tvar ne može biti beskrajno djeljiva ili mrvljiva, jednom bi se moralo doći do onih primordijalnih tvarnih čestica od kojih je sve sazdano, a one same ni od čega drugog osim od samih sebe. Te čestice ne možemo zamisliti drugačije, osim kao a-tome (nedjeljive), ali i kao po sebi nesažimljive, nenabujive, neproširive. Na sličan način one bi, s obzirom na tvrdoću, morale biti nezamislivo tvrde i kao takve nepromjenjive i neuništive. Ono što je promjenjivo nisu one same, nego njihove agregacije, njihove nakupine kao izdvojene, zasebne tvorbe. Za te tvorbe ne vrijedi načelo nepromjenjivosti i neuništivosti. Naprotiv! Sve tvarne tvorbe, počev od onih kvantnih do galaksija, samo su privremeni agregati (složenci) tih pračestica. Zato nam se i čini da je u svemiru samo mijena stalna. Ta nestalnost tvarnih tvorba osobito je nazočna u biosferi, što konkretne žive tvorbe čini tako kratkovjekim i nepostojanim, naravno uz neke iznimke kao mamutovci i slično.

 

 

   Prema tome, u tvarnoj zbilji niti postoji sažimanje niti širenje. Jedino što postoji jest veća i manja međusobna sljubljenost iskonskih čestica.

 

 

Danas  znamo da je, recimo, kemijski atom uglavnom «sazdan» od prazna prostora, od ničega. Kada bismo jezgru atoma povećali do veličine glave pribadače, elektroni bi oko te glave «kružili» na udaljenosti od stotinjak ili više metara. Naravno, ovdje pred sobom imamo veoma zastarjeli i nadživljeni model atoma. Ali bez obzira na to, to znači da se mjesto, koje zauzima atom, uglavnom sastoji od praznine ili ničega. Kada bismo tu prazninu pokušali popuniti onim nesažimljivim i beskrajno kompaktnim pračesticama, možda bi u slobodni «prostor» atoma stalo čak bilijarde bilijuna tih čestica, ali nikako sva svemirska tvar, nego u načelu veoma malo te tvari. Stoga je pomisao da bi sva svemirska tvar mogla i morala biti zbijena u samo jednu točku ne samo po sebi nemoguća, nego potpuno apsurdna. A to znači da   priča, da je svemir nastao iz prsnuća nekakva praatoma, ne samo da nije uvjerljiva, nego je potpuno izvan pameti, posve suprotna zdravu razumu.

 

 

Zaseban je opet problem pitanje energije, jer se tvrdi da u toj točki nije bila zbijena samo tvar nego i energija. Da bismo makar donekle shvatili koliko je to problem dovoljno se upitati što je to energija? Oni kojima polazi za rukom da energiju svemira zbiju u jednu točku, jesu li uopće svjesni o čemu govore i što bi onda po njima bila energija? Je li za njih i energija nešto sažimljivo odnosno raširivo, ekstenzibilno? Ako jest, što bi ona bila ako ima ta svojstva? Mi, naime, tako olako baratamo pojmom energija da nismo ni svjesni koje sve sadržaje i koja sve svojstva pripisujemo energiji. Zato nam se i događa da pod energijom pomišljamo sad ovo sad ono, ovisno o našim potrebama i svrsi kojoj treba da posluži. Upravo odatle dolazi da ponekad pod energijom pomišljamo sasvim konkretno svojstvo određenog tvarnog sustava (sposobnost za rad tog sustava), svojstvo koje postoji i funkcionira isključivo onda kada je u sprezi s tim sustavom, a onda nam se bez teškoća dogodi da o energiji mislimo kao o nekom entitetu koji može postojati i u svom čistom obliku, mimo i izvan ikakva tvarnog sustava. Drugim riječima, pomišljamo da energija, kao sposobnost za rad, može egzistirati bez ikakva tvarnog nositelja i da upravo kao takva može biti djelotvorna, da sama od sebe i sama sobom može obaviti rad, može utjecati na tvarnu zbilju bez ikakva tvarnog pomagala kao oruđa. U tom smislu se govori o toplini kao toplini, bez ičega što bi bilo toplo, govori se o fotonima kao «paketićima» čiste energije, čiste sposobnosti za rad, o elektromagnetnim valovima kao oblicima (valovi su samo oblik) bez ikakva tvarnog supstrata, kao oblicima ničega (vakuuma) itd. Sve ove devijacije u uporabi pojma energije unose u fiziku neotklonjivi nered i doprinose pojavi nebrojivih zabluda i opsjena koje nas, usprkos napretku, drže u neraskidivu zagrljaju neznanja.

 

 

   Za mene energija nije ništa drugo nego sinonim za gibanje tvari. To znači da je samo tvar u stanju gibanja sposobna da obavi rad. To opet znači da rad ne obavlja energija, nego ga obavlja tvar ako se sama giba. Pošto je, dakle, energija sinonim za gibanje, ona postoji samo kao gibanje tvari i kao što ne može postojati gibanje bez tvari, gibanje ničega, tako ne može postojati ni čista ni slobodna energija, ne može postojati sposobnost za rad bez nositelja te sposobnosti.

 

 

   Ali bez obzira kako shvatili energiju, kao gibanje tvari ili kao samostalan enetitet, u oba se slučaja nameće pitanje kako zbiti energiju u točku? Oni koji misle da energija može biti slobodna i čista neka odgovore na pitanje što bi to bilo u njoj što bi se dalo sažeti do točke, pogotovo kad se radi o energiji cijelog svemira?

 

 

   Što se mene tiče, jasno je da energija, kao sinonim za gibanje tvari, nije sažimljiva. Gibanje, pa prema tome energija, upravo je zbiljska suprotnost mirovanju tvari, što znači prebivanju tvari u jednoj točki. U točki može prebivati samo ono što se nalazi u stanju apsolutnog mirovanja. Sve što bilo na koji način mrda, što se giba, što dakle ima energiju ne može imati svoje mjesto u točki, jer energija se upravo manifestira  nemogućnošću da se bude u točki, da se miruje. Stoga je zamisao da bi sva energija svemira mogla, skupa s materijom svemira, biti sažeta u  jednu točku do te mjere apsurdna da u pravilu ne bi zavrijeđivala ni jednog ozbiljna osvrta, a kamoli ovolikog dokazivačkog truda. Nažalost, ponekad je ipak potrebno upozoriti na apsurdnosti, jer najveći broj ljudi ima puno pametnijeg posla nego da se bavi ovim temema, a oni koji se njima bave nalaze se u začaranom krugu da ne mogu uočiti vlastite apsurdnosti.

 

 

   Kao što vidimo i iz ovog razloga nije bilo moguće da svemirska tvar bude stisnuta u nešto tijesno, a kamoli u točku. Mnogo energije na jednom mjestu ne znači ništa drugo nego mnogo gibanja na tom mjestu. A gdje je mnogo gibanja znači da je puno međutvarnog  razmicanja ili, kako običavamo reći, širenja. Odatle načelo da se tvar na toplini širi a na hladnoći skuplja. U svakom slučaju bilo bi zanimljivo čuti razumno objašnjenje na temelju kojih zakona bi bilo moguće svu energiju, svu toplinu ili sve gibanje svemirske tvari zbiti u točku i tako staviti izvan funkcije postojeće prirodne zakone prema kojima energija ne doprinosi «skupljanju» nego «širenju» tvari?

 

 

Naravno, ja nisam jedini koji se ne slaže s teorijom Velikog praska. Mnogi veliki znanstvenici, među njima i nobelovci, ne slažu se baš s njom. K tomu, čak veliki dio onih koji brane tu teoriju, svjesni su da za nju nema ni jednog ozbiljnog dokaza. Ali to nikom ne smeta da teoriju prepričavaju drugima na sličan način kako djeci ili onima, koji to ne znaju, prepričavamo stare mitove zbog njihove ljepote i zgodnih poruka koje u sebi kriju.  Ali, šta se tu može kad pristajemo da nas drugi prave glupima, iako to nismo po svojoj naravi.