G R A V I T A C I J A   -  K A K O   G L U P O?

 

Je li moguće da je ljudski rod toliko glup? Je li moguće da smo svi mi toliko glupi?

 

Ima nešto što nas „handri“ otkako postojimo. Iako baš i ne znamo pouzdano otkad je to (nitko ne zna otkad postojimo), očito je da traje predugo, jer sve ono što traje koliko i mi predugo je, osobito kad nas handri. Ali, to i nije ono najgore. Puno je stvari koje nas handre, ali barem znamo koje su to i što su. Ovdje, međutim, ne znamo čak ni to: Ne znamo što nas to handri. Bruka jedna! A handri nas otkad postojimo, od samih naših početaka, od iskona. Naravno, radi se o gravitaciji.

 

Ako je išta stvarno u ovom našem svemiru, ako išta na svojoj vlastitoj koži osjećamo svakog trenutka svog postojanja, bez obzira gdje bili i što radili, onda je to gravitacija. Ona je conditio sine qua non našeg postojanja. Kad ne bi bilo gravitacije ne samo da ne bi bilo nas, nego u svemiru ništa ne bi bilo kakvo je, ništa ne bi postojalo na način kako postoji. Ne vjerujete?

 

Što je prirodnije od hodanja? Čim se ujutro probudimo, prvo tražimo zahod. Kako? Hodamo. Potom si pečemo (kavu mi draga ispeci...), kuhamo kavu i cijelo se vrijeme vrtimo oko peći – hodamo. I sve to zahvaljujući gravitaciji. Kako? Da bismo hodali, pod nogama moramo imati čvrst oslonac, jer kako hodati bez oslonca, uporišta? A da bismo se na taj oslonac oslonili, mora nas nešto tiskati i gurati prema tom osloncu. Kako bismo inače hodali bez toga?

 

Slično je i s drugim stvarima u životu. Bez gravitacije ne bismo gradili kuće, jer što bi ih držalo na uzgoru? A ne bismo ih imali ni na čemu graditi jer ne bi bilo čvrsta tla na kojem bismo gradili. Itd. Možda bi svemir i mogao postojati bez gravitacije, ali zacijelo ne na način na koji postoji danas, niti u obliku u kojem postoji danas.

 

Pa iako je sve tako, iako je gravitacija svevremenska i svenazočna, iako nas uvjetuje i prati od kolijevke pa do groba, čak – gledano fizički – i prije kolijevke i poslije groba, mi još uvijek pojma nemamo što je to gravitacija, što ju uzrokuje i generira. Kada bi me nekad roditelji uhvatili da nešto, što bih trebao znati, ne znam, tada bi me korili: Znaš vraga na ledu potkovati, a to ne znaš?! I mi danas svašta znamo, znamo vraga na ledu potkovati, a ne znamo to, ne znamo što je to gravitacija, odakle dolazi, što ju uzrokuje, generira... A handri nas svaki dan, neprestano i skoro neotklonjivo. Bruka jedna! Je li moguće da smo toliko glupi? A stvar jedva da može biti jednostavnija, sve nam je pred nosom, bode nas u oči, a mi slijepi pa ne vidimo? Ili smo samo glupi?

 

Jedna poslovica kaže da je najbolje skriveno ono što nam je doslovce pred očima, na dohvat ruke.

 

Jednom davno, još kao student, „obreo“ sam se na Kornatima. U to vrijeme bio sam pasionirani fotograf amater i kamo bih god išao uza se sam nosio fotografski aparat. Yashiku. Bila je to zgodna spravica s mnoštvom mogućnosti koje su se tada nudile. Usput da spomenem, još ju imam i još je u dobru stanju.

 

Pošto se radilo o cjelodnevnu izletu iz Šibenika, u cijenu izleta bio je ukalkuliran i ručak na jednom od otoka. Pošto je za ručak bila riba s gradela, a ja u to vrijeme ni slučajno ne bih kušao ribu, dok su drugi objedovali ja sam gladovao i s brodića slikao okoliš i turiste za objedom. Nakon nekog vremena otkrijem da mi nedostaje poklopac s objektiva kamere i upustim se u potragu za njim. Pošto ga nisam našao na palubi brodića, zaključio sam da je vjerojatno pao u more. I tako sam počeo roniti oko broda i pretraživati dno mora u potrazi za njim. Neki Nijemci su mi čak dali podvodne naočale kako bi bolje vidio pod morem. Ali, sve uzalud. Pun sam sat ronio i tražio, ali bez uspjeha. Uto su se i ostali putnici ukrcali na brod, jer je bilo vrijeme povratku. Prije samog polaska, još sam jednom bacio pogled prema površini mora uz brod i ugledao poklopac kako piva na površini (bio je od plastike), a ja ga cijelo vrijeme tražio izpod površine.

 

Kada sam puno godina kasnije počeo razmišljati o gravitaciji, učinilo mi se da se svima, koji su prije mene razmišljali o gravitaciji i pravili teorije, dogodilo isto ono što i meni na Kornatima: Iako im je odgovor cijelo vrijeme bio pred nosom i doslovce ih boo u oči, oni ga nisu vidjeli, i mjesto da se samo sagnu i pokupe ga, oni su „satirali svoje svece“ tražeći ga posvuda samo ne tamo gdje je bio i gdje im se doslovce motao oko nogu. A što im se sve nije pričinjalo kao mogući odgovor na njihova pitanja? Kada danas bacimo pogled na odgovore koje su ponudili, jednostavno se ne možemo načuditi što im sve nije padalo na pamet kao moguće rješenje. Kao po pravilu, svi ti odgovori bili su toliko bedasti da ih normalno pas s maslom ne bi kušao, ali su ih zato ljudi prihvatili objeručke i u svoje modele svemira ugradili kao temeljne nosive stupove svemirske konstrukcije ili kao ugaone kamenove na kojima svemir počiva i funkcionira.

 

Uzmimo, na primjer, Newtonovu teoriju gravitacije. Kada se u jesen jabuka otkine sa stabla, nikad ne odleti uvis, niti nastranu, nego uvijek padne na tlo u prilično dobroj okomici. Ili, kada šutnemo loptu: Neko vrijeme lopta leti iznad tla, a onda se strmoglavi i udari u tlo. I što da pametan čovjek zaključi iz toga?

 

Iz ovakvih i sličnih primjera Aristotel je, kao pametan čovjek, zaključio da je prirodno stanje materije mirovanje. Bez obzira po kako ravnoj podlozi zakoturate kuglu, ona će prije ili poslije stati. Zašto? Zato što je mirovanje prirodno, normalno stanje ili težnja materije, držao je stari Ari. Logično? Logično za onoga tko svoje znanje temelji na prividima.

 

A Newton? On je zaključio da jabuka pada na tlo zato jer ju Zemlja privlači. Uostlom, što bi drugo moglo biti? Što je logičnije od toga? Pa i budala   v i d i   da jabuka pada zato jer ju Zemlja privlači. Vidi? I svi su to prihvatili kao gotovu stvar, skoro kao činjenicu. Pri tom nikom nije palo na pamet da se privlačenje ne događa tek tako, nego da se radio o prilično (veoma) kompliciranoj, da ne kažem sofisticiranoj stvari. Sjetite se koliki problem imaju ljudi koji nemaju ruke i noge da prinesu ustima čašu vode i napiju se. Nama, koji imamo ruke i noge, napiti se vode iz čaše metafora je za nešto najlakše u životu. Kažemo, to je kao napiti se vode. Lako? Ali komu? Zar i onomu tko nema ruku, nema ništa između sebe i čaše s pomoću čega ju može prinijeti ustima?

 

Privlačenje je vrlo zahtjevan postupak, jer pretpostavlja vrlo sofisticiranu, kompliciranu tehnologiju. Bez te tehnologije jednostavno nema privlačenja, jer je nemoguće. Stoga, tko tvrdi da se dva predmeta, koja se međusobno približavaju, privlače, mora imati dobre dokaze, ili barem dobre razloge, da je tomu tako. Inače, bez tih dokaza, sve se svodi na rekla-kazala, na privid privlačenja, a nikada na istinu privlačenja. A u okolišu, u kojem živimo, prividi privlačenja toliko nas bombardiraju da se nije lako othrvati dojmu privlačenja i ne prihvatiti privlačenje kao kruh naš svagdanji, kao stvarnost. A koliko je lako nasjesti na privid, najbolje pokazuje to što na nj nije nasjeo samo Newton, nego i cjelokupno čovječanstvo od njega naovamo. Već stoljećima svi pričamo i svoju djecu učimo u svim domovima i školama diljem kugle zemaljske da se tvari međusobno privlače, da Zemlja privlači nas ali i Mjesec itd., a da nitko nikad nije ponudio ama baš ni jedan dokaz da je tomu tako. A kako i ponuditi kad ni ne postoji išta što bi se moglo ponuditi? U biti, pomisao da Zemlja privlači Mjesec (ili nas) ne zna se je li smješnija ili gluplja. Ako znamo što je sve potrebno da bismo nešto privukli (sjetite se bilo čega što ste privlačili i što vam je sve trebalo za to privlačenje), što od svega toga ima Zemlja da privuče Mjesec? Nešto ipak mora imati, jer nema privlačenja bez ičega, bez ikakvih pomagala.  Što, dakle, ima? Možda nevidljive ruke? Ali, ako su nevidljive, kako da znamo da ih ima? Možda su opipljive, mirisave...?

 

Prodaju nam priču o gravitonima a mi, blećci, vjerujemo im. Kao, Zemlja ne privlači Mjesec sama, osobno, niti Mjesec Zemlju. Valjda ne žele prljati ruke, pa to mjesto njih čine gravitoni?! Ma daj. Brigo moja prijeđi na drugoga! A kako bi to gravitoni privlačili? Jer, ako oni privlače Mjesec mjesto Zemlje, i oni moraju imati nešto s čim privlače. Takva je procedura. Što to oni imaju a Zemlja nema, pa mora njih upregnuti? I kako gravitoni uopće znaju kamo vući Mjesec? Imaju možda svijest pa znaju što rade? Znaju kao što medvjedi znaju igrati šah u Bosni?

 

Prema priči, u jednoj bosanskoj kasabi, za stolom ispred jedne čaršijske ašćinice, sjede čovjek i medvjed i igraju šah. Sa strane ih promatra Amerikanac, slučajni namjernik u kasabi, čudom se čudi i pita se: „Ma, je li to moguće? Kakva je ovo zemljica Bosna kad u njoj i medvjedi znaju igrati šah?“„Zna klinac, kaže Bosanac, ja vodim 3 prema 2“. Na sličan način u glavama nekih znanstvenika, čini se, da gravitoni  znaju kamo vući Mjesec. Znaju klinac, rekao bi Bosanac!

 

Ma, je li to moguće? – upitao bi se i pokojni Mladen Delić. Ma je li moguće da nam znanstvenici ispričaju toliko gluposti na jednom mjestu, a mi onda sve to prihvatimo kao živu istinu – mi homo sapiensi, najpametnija i najmudrija bića na Zemlji? Kakva bruka i sramota! Mi moderni „nadljudi“, a tako priglupi i praznoglavi – kako nas opisuje M. Kaku.

 

Pa ipak. Nije sve tako crno. Prije nešto više od stotinjak godina ipak se pojavio netko dovoljno razuman da shvati da je priča o privlačenju previše glupa da bi bila istinita. Bio je to Einstein. Ali, biti sposoban prepoznati tuđu glupost ne znači ujedno biti sposoban prepoznati vlastitu glupost. Jednom sam čuo jednu narodnu popjevku o curi koja se nije htjela udati za malena, pa se onda udala za još manjeg. Slično se dogodilo Einsteinu: Bježeći od jedne gluposti (Newtonove), uvalio se u još veću – svoju.

 

Moram priznati da se nije bilo lako domisliti onomu čemu se domislio Einstein. Komu bi drugom moglo pasti na pamet da se prostor može mreškati, savijati, zakrivljivati? Prostor?! Takve stvari ne padaju ljudima na pamet baš svaki dan. Naime, to s prostorom isto je kao i   s   t a m o m,  mrakom. Recimo da se u nekom društvu, mogu to biti i znanstvenici, iznenada pojavi netko tko počne tvrditi da   t a m a   ima neka fizikalna svojstva kao na pr. da ju je moguće grijati, hladiti, rastezati, sažimati, sjeći na komade, šiljiti, uvijati, bušiti, zakrivljivati itd. Po njemu, takvo shvaćanje tame otvorilo bi im mnoga vrata u tamne zakutke svemira. U nekakvu normalnu, zdravu društvu znanstvenika brzo bi se našao netko tko bi nazvao najbližu ludnicu i prijavio slučaj ludila. Mjesto toga, svi objeručke prihvaćaju ideju o tami kao nečemu fizikalnom, savitljivom, po želji i potrebi uobličivom u bilo što dobrodošlo za „bolje“ razumijevanje svemira i sebe. O tome se onda pišu knjige, a obični  ljudi nikako da se dovoljno nadive genijalnosti autora teorije kao dvorani carevu novom ruhu i nitko da se usudi reći car je gol doli djeteta neopterećena ispraznim predrasudama  i  ponižavajućim podaništvom.

 

Ponovno mi pada na pamet ono Delićevo: Ma, je li to moguće? Ponekad se možda dogodilo da je nekumu uspjelo prodati nekomu rog za svijeću, ali prodati nekomu prostor (prostor je sinonim za prazninu, ništavilo) za najvažnijeg aktera u svemiru, prodati ga za čimbenika koji ima odsudnu aktivnu ulogu u postojanju i funkcioniranju svemira, to je moguće samo u ludnici.

 

Po toj tvrdnji, prostor bi bio nešto što može biti napregnuto, namreškano, zategnuto, olabavljeno, svinuto, zakrivljeno, uvrnuto itd. Čujete li vi to? Je li on to priča o prostoru? On – fizičar?

 

Ako bi neki fizičar išta trebao znati, onda bi trebao znati da u svemiru jednostavno ne postoji zakrivljivanje ili savijanje. Kako ne postoji? Koliko sam samo puta uzeo komad žice i savio ju po potrebi? Ok! Za nefizičara može biti sasvim u redu misliti da je žica savitljiva, ali ne i za fizičara. Naime, svaki fizičar zna da se tvarne tvorbe, kao komad žice, sastoje od čestica submikroskopske veličine  i da te čestice nisu međusobno slivene u kompaktnu slitinu poput žice i sl. Naprotiv, čestice su zasebne, razdvojene, slobodne, uvijek u gibanju itd. Stoga, kada netko savije komad žice, on ništa ne savije unutar žice, nego samo sili čestice u žici na novi, drugačiji položaj, raspored. A to znači da svijanje ili zakrivljivanje uopće ne postoji kao takvo u svemirskoj zbilji, nego jedino postoji mijenjanje položaja čestica, dok je sve drugo samo privid. I sad netko uzima nešto što kao takvo uopće ne postoji ni u tvarnoj zbilji (svijanje, zakrivljivanje) i tvrdi da postoji u netvarnoj, apstraktnoj zbilji kao u prostoru, vremenu, zašto ne u plavetnilu, tami,  dubini itd.? Pa ako je tako, zašto nikad nitko nije ni pokušao reći što je to zakrivljivo u prostoru? Nije valjda da treba dokazivati da u vremenu, tami, pospanosti, budnosti,prostoru i inim apstrakcijama nema ništa tvarno, pa onda ni išta što bi bilo zakrivljivo, razvlačivo, sažimljivo: Ako bi prostor bio nešto tvarno, onda u njemu ne bi bilo prostora ni za što drugo, budući da bi bio popunjen sobom.

 

Pa ti sad shvati što nam sve ne prodaju u tobožnjoj znanosti i što mi sve ne kupujemo i ne konzumiramo  iz tzv. znanstvene kuhinje.

 

Ali, ovdje se radi o teorijama, a teorije nikad nisu imale nikakve veze sa znanošću, budući da teorije pravimo isključivo tamo gdje znanost zastane, zakaže, gdje se pokaže nemoćnom da s pomoću svoje metode nešto spozna ili odgonetne. Znanost nije svemoćna, nego često baš nemoćna.

 

Kada je u pitanju gravitacija, znanost je zapela samo na jednom detalju – na onome što gravitaciju uzrokuje. Sve drugo o gravitaciji znanost je odgonetnula, osim njezina uzroka. A kad zakaže znanost, jedino nam ostaje promišljanje, nagađanje, pretpostavljanje, dakle, filozofiranje. Ili maštanje. Zato teorije (ono teorijsko u njima) nikad nisu plod znanstvenog istraživanja, pa ni ne mogu biti znanstvene. Iz istog razloga ne mogu biti ni pseudoznanstvene, iako se upravo s tim „pseudo...“ manipulira kako bi  se blatile protivničke teorije. U biti, pošto su teorije uvijek neznanstvene, niti mogu biti znanstvene niti  pseudoznanstvene.

 

Pseudoznanstveno? Koliko sam samo puta to čuo! Kada sam, prije nekoliko godina, sa svojom idejom gravitacije izišao u javnost, odjednom se sa svih strana, kao huka velikih voda, začulo:PSEUDOZNANSTVENO. Ali, po čemu pseudoznanstveno – pitao sam? Po čemu je to Einsteinova priča o zakrivljenu prostoru znanstvena, a moja o tlaku pseudoznanstvena? Tlak postoji, tlak je nešto, a ne ništa poput prostora. I s pomoću koje je znanstvene metode Einstein otkrio zakrivljivanje prostora? Ili možda Newton privlačenje među tvarima? A njihove teorije su „znanstvene“, a moja pseudoznanstvena? Ma daj! Kada Einstein i Newton, u pokušaju da objasne gravitaciju, posežu za duhovima iz boce – to je u redu, to je znanstveno, to je čak genijalno, a kada ja skrenem pozornost na nešto konkretno, stvarno, svenazočno, nešto u čemu iz trenutka u trenutak živimo, mičemo se i jesmo, nešto čemu svaki dan svjedočimo i doslovce osjećamo na vlastitoj koži – to je pseudoznanstveno? Tko je tu glup, bedast?

 

Ali, to je jednostavno tako. Svi mi imamo umove. Problem je, međutim, u tome što ne gospodarimo mi svojim umovima, nego oni gospodare nama. Stoga, kada jednom nešto pospremimo u svoju podsvijest, svijest ili svoje umove, onda se to pretvori u naš način mišljenja, reagiranja, zaključivanja, ponašanja, a to znači da u svima nama postoje percepcijske leće koje bdiju nad nama i u nas, poput zaštitara, propuštaju samo ono što je sukladno otprije imprintanoj, ugraviranoj matrici u nama, a sve drugo odbacuju kao strana, nepoćudna tijela ili kao uljeze. Stoga, kad nas stoljećima uče da je gravitacija posljedica međusobna privlačenja tvari ili savijanja prostora kao prostora (ma koliko sve to bilo glupo i besmisleno i ma koliko se ove dvije predodžbe međusobno podrivale), jedina reakcija ljudi na novu ideju o gravitaciji, ma koliko bila pametna, smislena i suvisla, može biti ismijavanje, preziranje i odbacivanje. Tako su dosad prošle sve nove ideje u znanosti, pa zašto ne bi i moja: Prvo su ih ismijavali, potom odbacivali, a tek naposljetku držali očitima.

 

Pa iako znam da je tako i da tako mora biti, svejedno se ne mogu dovoljno načuditi kako je i zašto toliko teško uvidjeti ili shvatiti nešto toliko evidentno da ne može biti evidentnije, nešto što nam se – kamo god krenuli – jednostavno mota oko nogu, o što se iz trenutka u trenutak neprestano spotičemo, a nikad ne zastanemo da se upitamo što je to što nas sputava ili, in ultima linea, što nas handri? Mjesto toga mi i dalje slušamo i sami drugima prepričavamo bajke o vilama, babarogama i ostalim fantomima i sebe uvjeravamo da nešto znamo iako o tome pojma nemamo. Kao u onom vicu kad sin pita ćaću kako je nastao. „Donijela te roda“ – kaže ćaća. „I ti ćaća ne znaš što valja: Imaš naku mamu, a ti rodu...“

 

 Isto već stoljećima doživljavamo od znanstvenika. Mjesto da se malo zamisle, udube u stvar i ozbiljno zapitaju što uzrokuje gravitaciju, oni nam pričaju priče o rodama, a mi njihjove priče prihvaćamo kao najviše dosege ljudske inteligencije. Ali, tako je to kad znanstvenici prave teorije. Kao što sam rekao, teorije nikad nisu plod istraživanja po znanstvenoj metodi, budući da za njima posežemo tamo gdje znanstvena metoda zakaže,  nego uvijek rezultat filozofskog promišljanja. Ali, nije svakomu ispod sela pjevati. Biti dobar znanstvenik ne znači ujedno i biti dobar filozof. Naprotiv, upravo su znanstvenici često kriminalno loši filozofi, a mi se čudimo što su im teorije tako nakaradne. Uostalom, ili jesi ili nisi filozof. Filozofija se ne može naučiti u školi, iz udžbenika, jer se ne dade naučiti. Ona je odnos ili refleks prema stvarnosti koji imaš ili nemaš u sebi. Stoga ništa ne znači je li neku teoriju zastupa neki znanstveni autoritet ili ne. Biti znanstveni autoritet ništa ne znači za valjanost ili vjerodostojnost neke teorije. K tomu, mnogi istinski znanstveni genijalci  jedva da su bili pismeni (Faraday, Edison i dr.), a svojim znanstvenim dosezima više su unaprijedili ljudski rod nego milijuni drugih školovanih znanstvenika koji samo prepričavaju njihove dosege, a da sami ništa nisu dosegli. Istinski teorijski iskoraci naprijed nisu nešto što se događa svake subote, niti u laboratorijima, nego jednom u sto godina i u glavama onih koji imaju nerv za novo, nepoznato, a ne školsku naobrazbu. Iako je svijet pun znanstvenika, tzv. „znanstvenih“ teorija  i  nema mnogo.

 

Ono što ja tvrdim i dokazujem toliko je jednostavno i očito da ne može biti jednostavnije i očitije. Ako gravitacija nije niti može biti učinak međusobna privlačenja tvari, ako nije posljedica fantomskog svijanja i zakrivljivanja prostora, budući da je ideja zakrivljivanja prostora jednostavno apsurdna i nemoguća, onda više ni nema nekog izbora glede onoga što uzrokuje gravitaciju: Jedino mogući izvor gravitacije je tlak, naravno svemirski tlak. Ako je išta stvarno u svemiru, onda je to svemirski tlak i upravo je on izvor svih gravitacijskih fenomena u svemiru, ma koliko oni na nas ostavljali dojam međusobna privlačenja ili zafrkancije nekih drugih duhova iz boce. Privlačenje je samo privid, a istina je u tlačenju. Kad god se u nekom prostoru (volumenu) pod tlakom segmentarno dogodi podtlak, sve će se čestice iz područja višeg tlaka početi sjurivati u taj prostor podtlaka, jer drugamo ne mogu i, naravno, pred sobom gurati sve što ima se nađe na putu. Kao kad puše vjetar.  Kad god se u atmosferi pojavi negdje područje podtlaka, istog trena čestice iz područja većeg tlaka krenu u područje tog podtlaka bilo u obliku maestrala ili u obliku orkanske bure. I to je jednostavno sva priča o gravitaciji. Gdje god u svemiru otkrijemo tobožnje privlačenje među tvarima, posvuda ćemo isključivo otkriti djelovanje (aktivnost) čestica pod tlakom i njihovo sjurivanje u područje podtlaka i, naravno, guranje svega pred sobom što im se nađe na putu. U toj igri svugdje su na djelu realni faktori, realni tvarni entiteti, a nikad utvare, sablasti ili fantomi poput prostora, vremena i drugih prikaza. Kao kad usisavač usisava smeće: Mislimo da smeće upada u usisavač zato jer ga usisavač „usisava“ (odatle naziv usisavača), iako ga samo vanjski atmosferski  tlak  utiskuje u usisavač, budući da je usisavač svojim radom stvorio unutar sebe područje podtlaka unutar okolišnog atmosferskog tlaka i time uzrokovao upad smeća u se. Uzrok „usisavanja“ smeća nije privlačenje smeća od strane usisavača, nego utiskivanje smeća od strane većeg okolišnog tlaka. Isto je i s našom pripetošću za Zemlju: Ne stojimo čvrsto na Zemlji zato što nas Zemlja tobože privlači, nego zato jer se nalazimo na putu česticama koje se iz okoliša sjuruju prema Zemlji  kao što se atmosferske čestice sjuruju prema usisavaču. Zemlja je, naime, isto što i usisavač ali, pošto sam svoje tvrdnje podrobnije obrazložio u svojim knjigama i raspravama o gravitaciji, nema potrebe da se ovdje ponavljam. Stoga, koga zanima više neka pronađe moje rasprave na internetu. Dovoljno je na Googleu upisati „M.P.Arveš“ i otvorit će se stranica s mojim raspravama.

 

Ovdje bih želio istaknuti samo još jednu stvar:  Moja ideja da gravitaciju uzrokuje tlak, ne tiče se samo gravitacije, nego i svih drugih sila koje, po Standardnom modelu svemira, upravljaju svemirom: jaka i slaba nuklearna i elektromagnetna. Po meni, ni jedna od njih nije privlačna niti zasebna, nego se kod svih njih manifestira isključivo samo jedna sila, una et unica – tlačna sila, tlak. Tlak je jedina sila realno nazočna u svemiru unutar mrtve prirode i on je, in ultima linea, jedini istinski čimbenik iz kojeg se oblikuje svemir kakav jest, i unutar kojeg funkcionira kako funkcionira. Stoga je upravo tlak jedini mogući odgovor na našu potragu za ujedinjenom i konačnom teorijom svemira. Sve drugo je lutanje i nepotrebno glavinjanje. Onog trenutka kada prihvatimo tlak kao jedini istinski čimbenik koji upravlja svemirom, bez ikakvih privlačnih sila kao svemirskih aktera, konačno ćemo imati ujedinjenu teoriju svemira bez ikakve potrebe za međusobnim usklađivanjem već postojećih besmislenih svemirskih teorija počev od Einsteinovih do onih poput struna i drugih katastrofa. A to znači da ćemo istinu o svemiru vrcati  iz samog svemira, a ne više iz matematike (matematičkog formalizma i egzibicionizma) ili računalnih simulacija. Dosta patoloških jednadžba koje u stvarnosti i za stvarnost ne znače ništa, nego nam samo zamagljuju pogled i navode na stranputice koje ne vode nikamo, odnosno vode nikamo. Podignimo svoje poglede prema svemiru, počnimo mu se diviti i dopustimo mu da nas on sam prosvijetli, a matematikom se služimo samo kao jezikom za opis spoznatih istina, a ne za izvor nepoznatih istina. Tada će se pred nama ukazati svemir u svoj svojoj ljepoti i raskoši, a ne kao suhoparna i besmislena hrpa jednadžba koja ima smisla samo unutar matematičkih modela i nigdje više. Znanstvenici se trebaju baviti stvarnošću, a ne zafrkavati ljude svojim bizarnim maštarijama i fantazmagorijama.

 

Negdje u Hrvatskoj 15. X. 2015.