EINSTEIN  I  LOGIKA?

 

MA DAJ!

 

Biti znanstvenik, biti čak dobar znanstvenik, ne znači automatski biti i dobar logičar, biti čovjek koji poznaje i koji se zna služiti zakonima mišljenja zdrava razuma. Znanstvenici su samo ljudi koji mukotrpno skupljaju i prebiru eksperimentalne činjenice pokušavajući iz njih izvesti neke zaključke koji bi im omogućili dublje pronicanje fenomenološke zbilje u koju smo uronjeni. To baš nije posao za svakoga.

 

   Naš način vizualiziranja ili doživljavanja tvarne zbilje u koju smo utopljeni u doslovnom smislu je originalna tvorba naših neurona i naše svijesti. Način na koji doživljavamo stvarnost čista je konstrukcija našeg mozga koja s objektivnom stvarnosću ima tek toliko veze što konstatira postojanje neke objektivne stvarnosti, ali ne i njezina stvarna svojstva, njezinu kakvoću.

 

   Naš doživljaj “vanjske” stvarnosti uvjetovan je funkcioniranjem naših osjetila zahavaljujući kojima naš mozak stvara slike te stvarnosti koje ne samo da nisu identične toj stvarnosti, nego su nešto totaliter aliter, nešto što možda ni u jednom svom elementu ne sliči samoj stvarnosti. Ako to konkretiziramo, to bi značilo da je zvuk originalni proizvod mozga i da kao zvuk postoji samo u našem mozgu i nigdje više. Izvan mozga, naravno, postoji zrak, postoje i titraji zraka, ali ti titraji zraka samo su titraji zraka i ništa više. Ti titraji zraka sami po sebi nisu nikakav zvuk. Ali kada ti titraji zraka dodju do naših osjetila za te titraje, do uha, oni u našem nervnom sustavu pokreću procese s pomoću kojih naš mozak pretvara te titraje u zvukove. Pretpostavljam da je to jasno.

 

   Gola je činjenica da samo živa bića opremljena s dovoljno ustrojenim neuronima mogu „čuti“ zvukove, što zapravo znači da mogu nešto izvan sebe pretvoriti u zvukove. Ono vani i ono unutra (pretvoreno u zvukove) dvije su sasma različite stvari, ne samo ni nalik jedna na drugu, nego dvije pojave koje, gledano fenomenološki, nemaju nikakve veze jedna s drugom. Stoga je naš doživljaj zvuka nešto što izvorno postoji samo u našem mozgu. On je dakle neka vrsta iluzije, maye – kako bi rekle Vede, on je doživljaj koji sa stvarnim dogadjajem ima tek toliko veze što ga je stvarni dogadjaj (titranje zraka) uzrokovao, ali je u svemu drugom izvoran, jedinstven i samo u mozgu nazočan osjet.

 

   Ništa drugačije nije ni s drugim našim doživljajima koji su izvor naše slike stvarnosti koja nas okružuje. Sve već rečeno, mutatis mutandis, vrijedi i za naše ostale doživljaje (osjete) koje u nama iniciraju neki vanjski dogadjaji: svjetlost (boje), mirisi, okusi, opipi, toplo – hladno, mokro – suho itd. Ništa od toga kao takvo ne postoji izvan nas, ali zato izvan nas postoji nešto drugo što u nama pobudjuje upravo ovakve doživljaje. Stoga je jedno od najprirodnijih pitanja koja nas zaokupljaju: Koja je to i kakva stvarnost u sebi na koju pokazuju naši vlastiti doživljaji te stvarnosti?

 

   Nema sumnje da su naši doživljaji provocirani s nečim izvan nas, ali što je ili kakvo je to što ih provocira ili inicira pitanje je koje već tisućama godina muči ljude i na koje pronalazimo tek približne odgovore, bez ikakve nade da jednom u budućnosti nadjemo posve odredjene i precizne odgovore. Tko su ljudi koji nam mogu ponuditi zadovoljavajuće odgovore?

 

 

   NEKAD davno ti ljudi su bili filozofi, mudri ljudi koji su se znali služiti zakonima mišljenja zdrava razuma. Sjetimo se grčkih i inih filozofa. Na žalost, ti mudraci nisu imali dovoljno materijala, dovoljno eksperimentalnih činjenica na koje bi mogli primijeniti zakone mišljednja zdrava razuma i na koje bi mogli nasloniti i osoviti svoje zaključke. Zato su njihove interpretacije stvarnosti tako često bile pogrešne.

 

   Danas je situacija obrnuta. Tijekom vremena,  zahvaljajući kolekcionarskoj aktivnosti znanstvenika, u baštini čovjecanstva nastale su neizmjerne gomile eksperimentalnih činjenica koje je sve teže razvrstavati, držati u vlastitu vidokrugu, objašnjavati ih i stvarati što obuhvatnije teorije o njima. Dok  su ranije generacije muku mučile kako doći do pojedinih prirodnih činjenica, danas nas množina ili količina tih činjenica pomalo onemogućuje da od mnoštva stabala  vidimo šumu. Da bi se nekako ipak uočila i « šuma » potrebno je znati razmišljati i to neusporedivo više danas nego prije.

 

   Na žalost, kao što rekoh, biti znanstvenik ne znači automatski znati i ispravno razmišljati, a upravo su znanstvenici ti koji se danas najviše trse da otkriju i artikuliraju što se u stvarnosti  krije iza naših originalnih osjetilnih tvorba. To je jedan od razloga zašto još uvijek u egzaktnim znanostima tapkamo u mjestu kada su u pitanju fundamentalne teorije. Zahvaljujući znanosti danas je ostvaren takav tehnološki napredak o kojem su generacije prije  pedesetak, četrdesetak, dvadesetak pa i desetak godina, da ne govorim o vremenu prije stotinjak i više godina, mogle samo sanjati. Medjutim, taj tehnološki napredak zapravo nije rezultat našeg dubljeg pronicanja u stvarnost, nego rezultat našeg umijeća da nađemo tehnološka rješenja i bez dubljeg razumijevanja zbilje. Koliko se već služimo radijskim ili televizijskim antenama a da još uvijek ne znamo kako one u stvarnosti rade, nego samo imamo teorije. Slično je i s drugim stvarima.

 

   Za razliku od znanstvenika koji se bave prirodnim činjenicama, ljudi koji su nadareni i koji se znaju služiti zakonima mišljenja zdrava razuma daleko su od poznavanja tih činjenica pa i dalje zakone mišljenja primjenjuju na veoma mali broj pouzdanih činjenica i stoga prave iste pogreske kao i znanstvenici. U biti, danas je sve teže u jednoj osobi sjediniti i znastvenika i filozofa. Biti i jedno i drugo u isto vrijeme danas je skoro nemoguće, jer je potreban cijeli nečiji život da bi netko prostudirao samo mali broj prirodnih činjenica, a gdje onda naći još i onih “pet minuta” za razmišljanje o njima?

 

   Ovaj raskorak izmedju “biti znanstvenik i biti filozof” glavni je razlog što suvremene “znanstvene “ teorije o svemirskoj zbilji  izgledaju tako nestvarno, tako paradoksalno (eufemizam), ali počesto i tako apsurdno, pa i nakaradno. Narod  kaže da je teško spojiti dva dobra. Za ilustraciju evo samo dva-tri primjera.

 

 

   PRVI “primjer” uzimam iz knjige “Hiperprostor” od Michio-a  Kaku-a u kojoj kao vic prepričava i sljedeću epizodu koja, po mom sudu, prilično dobro oslikava nespretnost prosudjivanja  nekih suvremenih znanstvenika.

 

   Jedan je biolog istraživao ponašanje buhe na zvuk zvona. Kucnuo bi s nečim u zvono, a buha bi na njegov zvon poskočila. Ali, nakon svakog zvuka zvona znanstvenik bi buhi anestezirao jednu nogu. Nakon što je tako anestezirao buhi i posljendju nogu, buha je prestala skakati na zvuk zvona. Za njega je to bio povod da zaključi da buha čuje nogama. Po njemu, naime, buha više nije skakala jer, zbog anestezije nogu, više nije čula zvuk zvona.

 

 

   DRUGI primjer govori o nastanku Einsteinove teorije relativnosti koja još uvijek dominira u našim opisima globalne stvarnosti, a koja je u biti posljedica samo jedne jedine pogrešne interpretacije, samo jedne jedine eksperimentalne činjenice. Sve drugo je nadgradnja ili kula u zraku na temeljima udarenim u zraku.

 

   U svijetu znanosti danas vlada po prilici ova paradigma: Ako imaš teoriju, moraš ju testirati na nekom eksperimentu. Eksperiment je, prema današnjoj paradigmi, vrhovni arbitar ispravnosti ili neispravnosti neke teorije. Ako teorija nešto predvidja, a eksperiment to ne potvrdi , treba tražiti novu teoriju.

 

   Problem, koji ova paradigma radja, jest interpretacija eksperimenta. Da bi neki eksperiment imao snagu pravorijeka, prvo treba odgonetnuti koji se prirodni zakoni kriju iza nekih eksperimentalnih činjenica. Sve dok to ne bude odgonetnuto, eksperimentalna činjenica nije odgovor na naše upite, nego je upit koji traži odgovore.

 

   Ako u koordinatnom sustavu Zemlje istovremeno iz ruke ispustim metalnu kuglu i sjemenku maslačka, jasno je da će na zemlju prvo pasti metalna kugla, a za sjemenku maslačka pitanje je kada će i gdje pasti. To je eksperimentalna činjenica. Na temelju te eksperimentalne činjenice netko bi, poput Aristotela, mogao zaključiti da lakše tvari sporije padaju od težih, dok će netko drugi (Galileo Galilei) postaviti sebi pitanje zašto sjemenka maslačka sporije pada od metalne kugle i zaključiti da je to posljedica otpora zraka padu tih objekata i da bi oba objekta pala istovremeno kada ne bi bilo zraka. Iz ovoga je jasno da neka eksperimentalna činejnica, sama po sebi ,ne objašnjava ništa, nego sama traži objašnjenje ako želimo spoznati istinu. Drugim riječima, rezultati bilo kojeg esperimenta po sebi nisu nikakav pravorijek zahvaljujući kojem bi neka prirodna kauza bila okončana (natura locuta, causa finita), nego su samo povod za razmišljanje i odgonetanje latentnih zakona koji se kriju iza eksperimentalnih pojavnosti.

 

   Jedan od ljudi koji se nasukao na jednu takvu eksperimentalnu činjenicu i na temelju nje stvorio najpopulariju i jednu od najuzbudljivijih teorija XX.st. – bio je Einstein. Svoju teoriju relativnosti on je izveo upravo iz pogrešne interpretacije (pogrešnog pravorijeka) jedne jedine eksperimentalne činjenice – činjenice jednolike brzine svjetlosti bez obzira na brzinu gibanaj  referentnog sustava u kojem se ta brzina mjeri.

 

 

   PRVI čovjek koji je eksperimentalno pokušao izmjeriti brzinu svjetlosti bio je Galileo Galilei. On je to učinio s pomoću dviju baklja koje je postavio na vrhove dvaju susjednih brda medjusobno udaljenih nešto više od jednog kilometra. Eksperiment se sastojao u sklanjanju zaslona ispred baklja: Nakon što eksperimentator skine zaslon ispred jedne baklje, drugi bi na susjednom brdu skinuo zaslon ispred svoje baklje u trenutku kada bi ugledao svjetlost prve baklje. Cilj je bio izmjeriti brzinu gibanja svjetlosti do susjednog brda i natrag. Naravno, s ondašnjom tehnologijom nije se ništa moglo precizno izmjeriti.

   Čovjek koji je prvi izmjerio brzinu svjetlosti bio je Danac Ole Roemer. U tu svrhu on se poslužio rezultatima Giovannia Cassina, talijanskog astronoma, koji je mjerio vrijeme ulaska satelita u Jupiterovu sjenu i izlaska iz nje. Ovisno o udaljenosti Zemlje od Jupitera ovi izlasci ili zalasci kasnili su 22 minute. Roemer je mislio da je ta razlika od 22 minute posljedica orbitalnog  promjera Zemlje oko Sunca. Budući se Zemlja giba oko Sunca, njezina udaljenost od Jupitera različita je ovisno o njezinu položaju na orbitali oko Sunca. Predmnijevani promjer Zemljine orbitale oko Sunca podijelio je s 22 minute i dobio rezultat za brzinu svjetlosti od oko 214.000 km/s.

 

   Ono, medjutim, što je istinski zbunilo i dovelo u zabludu Einsteina, ali ne samo njega nego i sve druge znanstvenike dosad, bio je eksperiment mjerenja brzine svjetlosti od strane Alberta Mickelsona i Edvarda Morleya. Da bi se razumijela važnost njihova pokusa, treba imati na pameti sljedeće:

 

 

   U TO vrijeme, radi se o koncu XIX. st., “na snazi” je bila valna teorija svjetlosti. Prvi koji je predlagao ovu teoriju (1648.) bio je češki znanstvenik Jan Marzi. Ipak, tek tridesetak godina kasnije teoriju, da je svjetlost val, afirmirao je Nizozemac Christian Huygens. Kada je pak britanski znanstvenik Thomas Young i eksperimentalno dokazao da je svjetlost val (ponzati pokus s dvjema rupicama) prirodno se javilo pitanje: val čega? Val, naime, nije ništa drugo nego oblik (forma) ili izgled nečega. Ali čega? Kako je još Aristotel pretpostavio postojanje nekakva krajnje razrijedjenog agregatnog stanja tvari kojeg je nazvao eter, znanstvenici XIX.st. s lakoćom su prihvatili teoriju da je eter medij ili tvarno sredstvo kroz koje se šire valovi svjetlosti. Znanstvenici XIX.st. toliko su bili sigurni u egzistenciju etera da je u nekim enciklopedijama još s početka XX.st. uz pojam “eter” stajalo da je “---postojanje etera kao energijskog nositelja tamo gdje nema materije u oblicima koji su nam poznati, postalo je dokazano i eter je prestao biti hipotezom”. 

 

   Prema toj predodžbi, jedinoj ispravnoj predodžbi, unutargalaktički i medjugalaktički svemirski prostor nije bio prazan, kako se danas misli, nego je bio popunjen onim najfinijim, najsitnijim tvarnim česticama, zapravo samim pračesticama od kojih je sve u svemiru sazdano, ali u rinfuznom stanju. S obzirom da je u to vrijeme još uvijek bila živa Newtonova ideja apsolutna prostra kao sveopće pozornice na kojoj se dogadjaju svemirski igrokazi, javilo se pitanje je li moguće izmjeriti brzinu gibanja Zemlje prema eteru i apsolutnom prostoru kao nečemu statičnom, nepokretnom i sve prožimljućem. Upravo u tom kontekstu dogodio se Michelson-Marley-ev pokus mjerenja brzine svjetlosti.

 

   Zahvaljujući opisanom scenariju oba znastvenika, a kako se pokazalo s njima i svi ostali znastvenici svijeta, sve do današnjih, očekivali  su da bi mjerenje brzine svjetlosti u smjeru gibanja Zemlje moralo dati druge rezultate od onih u smejru okomitom na gibanje Zemlje.

 

   O čemu se radi? Prije nego su znastvenici pristupili mjerenju brzine svjetlosti, sva ostala mjerenja drugih ovozemaljskih brzina nedvojbeno su pokazivala da su sve brzine po svojoj naravi relativne. Drugim riječima, to znači da će neki promatrač u stanju mirovanja mjeriti jednu brzinu nekog tijela u gibanju, a drugu ako se i sam giba. Ako, recimo, neki promatrač mjeri brzinu gibanja nekog tijela (automobila) vozeći se i sam u automobilu koji se istom brzinom i jednoliko giba paralelno uz automobil čiju brzinu mjeri – izmjerit će nultu brzinu tog automobila. Ako se, medjutim, sam vozi većom ili manjom brzinom od mjerenog automobila ili ako juri prema njemu a ne od njega, svaka od tih izmjerenih brzina bit će drugačija, jer brzina nije nešto apsolutno nego uvijek i svugdje nešto relativno. A onda se dogodio šok.

 

   Bez obzira u kojem su smjeru mjerili brzinu svjetlosti, s obzirom na brzinu i smjer gibanja Zemlje, rezultati mjerenja brzine svjetlosti uvijek su bili isti i nisu odgovarali očekivanjima mjeritelja kao i svih dosadašnjih znanstvenika. Prema njima, naime, izmjerena brzina svjetlosti trebala bi biti nešto veća u smjeru gibanja Zemlje nego okomito na taj smjer, jer  brzini svjetlosti u smjeru gibanja Zemlje trebalo bi, tobože, pribrojiti i brzinu gibanja same Zemlje. Za dvojicu znanstvnika mjeritelja pokus je značio potpun neuspjeh jer rezultati nisu ispunili njihova teorijska očekivanja. Za njih osobno ovaj negativni rezultat bio je veliko razočaranje. U biti, ono što nikomu do danas, zapravo  do ovog trenutka, nije bilo jasno jest: Odkud to da jedna brzina, samo ta jedna jedina, brzina svjetlosti, nije poput svih drugih brzina po prirodi svojoj relativna i kao takva ovisna o brzini gibanja mjeritelja, nego zadržava svoj apsolutni karakter i kao takva biva uvijek izmjerena u istom iznosu (c=300 000 km/s) bez obzira na brzinu gibanja mjeritelja ili promatrača? Razlog ovoj neočekivanoj okolnosti, iz koje je poslije izronila teorija relativnosti, krajnje je jednostavan i pravo je čudo kako to dosad nitko nije otkrio.

 

   Radi se o zanemarivanju ili smetnuću s uma jedne notorne činjenice koja je ugradjena u same temelje fizike i mehanike, kao jedne njezine grane, a to je da ne postoji način niti postoje instrumenti  s pomoću kojih bi netko mogao odrediti giba li se ili ne njegov vlastiti koordinatni ili referenti sustav u okviru kojeg pokušava nešto izmjeriti. Što to znači?

 

   Radi se o načelu koje je otkrio još Galilei, a prihvatili svi drugi znanstvenici, da brzina jednolikog gibanja vlastitog koordinatnog sustava ili vlastite “promatračnice” (laboratorija) ni u kom slučaju ne utječe na identičo odvijanje dogadjaja i djelovanja prirodnih zakona bez obzira na tu brzinu. Galilei je to ilustrirao slikom broda u jednoliku gibanju. Bez obzira je li brod miruje ili se jednoliko giba nekom samovoljnom brzinom, u zatvorenoj kabini broda ništa se ne mijenja u tijeku tamošnjih zbivnja: dim cigarete se jednako uzdiže, voda sa stola jednako curi na pod, ja skačem s mjesta na istu udaljenost bez obzira je li u smjeru gibanja broda ili obrnuto itd. Zašto? Zato jer je kabina na brodu moj vlastiti koordinatni sustav tako da ja nemam načina da ikako utvrdim miruje li moj koordinatni sustav ili se giba i kojom brzinom. Stoga gibanje ili mirovanje mog vlastitog koordinatnog sustava nema nikakva utjecaja na moja mjerenja unutar tog sustava. Stoga očekivati da ću ja jednu te istu pojavu drugačije mjeriti u smjeru gibanja mog koordinatnog sustava, a drugačije okomito na taj smjer bilo je potpuno bezrazložno i bespredmetno. S obzirom, dakle, na činjenicu nezamjećivanja gibanja vlastita sustava oni i nisu mogli dobiti drugačije rezultate izmjerene brzine svjetlosti od dobivenih.

 

   A onda se u glavi jednog čovjeka dogodio kratki spoj, dogodila se logička pogreška i sve je krenulo suguzice. (Pod izrazom “suguzice” mislim na pokliznuće na strmini i ubrzanu jurnjavu niz padinu što na petama, što na laktovima, ali najviše na guzici).

 

   Iako je Einstein cijeloga svog života uporno ponavljao, i sebi i drugima, da je svaka brzina po svojoj naravi relativna, sučeljen s rezulatitma Michelson-Morley-eva pokusa jednostavno je zablokirao. Mjesto da je shvatio pogrešnost njihova i svog očekivanja, on je izveo zaključak da je pokus “pokazao i dokazao” da je brzina svjetlosti stalna i apsolutna bez obzira na brzinu gibanja mjeritelja. O ovom Einsteinovu zaključku kasnije su napisani tomovi knjiga i tomovi panegirika njegovoj nenadmašnoj genijalnosti zahvaljujući kojoj je Einstein odbacio zdrav razum kao “ hrpu predrasuda”, a pravorijek o istinitosti prirodnih zakona prepustio neposrednoj percepciji rezultata jednog pokusa. Od tada je, u znastvenom svijetu, pokus postao neka vrsta apsoluta: Istina je ono što pokazuje pokus, a ne ono što pokazuje zdrav razum. Pitanje je samo s pomoću čega, s pomoću kojih zakona mišljenja otkriti što pokazuje ili dokazuje pokus? Naravno, s pomoću zakona mišljenja zdrava razuma. A kada te zakone primjenimo na Michelson-Morley-ev pokus, biva bjelodano da taj pokus nije dokazao da je brzina svjetlosti apsolutna ili uvijek ista za sve promatrače bez obzira na njihovo vlastito gibanje, nego je samo ponovno potvrdio i dokazao da naši instrumenti ne mjere brzinu gibanja našeg referentnog sustava pa stoga i mi i naši instrumenti mogu nešto mjeriti samo kao da smo u stanju mirovanja. Odatle ista izmjerena brzina svjetlosti u Michelsonovom laboratoriju koji je bio čvrsto fiksiran na Zemlji i kao takav predstavljao koordinatni sustav u stanju relativnog mirovanja.

 

   Različitu brzinu svjetlosti na smjeru gibanja ili okomito na taj smjer mjeritelj bi mogao izmjeriti tek onda kad bi se on sam unutar svog vlastitog koordinatnog sustava gibao nekom odredjenom brzinom, recimo, u raketi. Tada bi tu  svoju brzinu mogao pribrojiti ili oduzeti od brzine svjetlosti i dobiti različite rezultate. Ovako ne.

 

   Da malo pojasnim. Zamislimo da Michelson nije mjerio brzinu svjetlosti nego brzinu “zvuka” u moru. Zamislimo da je usred Atlantika instalirao svoj laboratorij i pokušao izmjeriti brzinu širenja “zvuka” oceanom u smjeru okretanja Zemlje oko svoje osi i okomito na taj smjer. Bi li i tada Michelson, Einstein i ostali očekivali da će brzina “zvuka” u oceanu biti veća u smjeru okretanja Zemlje ili ne? Naravno da  ne bi očekivali, a ako bi, trebalo bi ih pitati tko im je predavao logiku.

 

   I tako se dogodilo: Jedan ne baš običan pokus, ali ipak samo pokus, bio je povod za radjanje jedne od najbesmislenijih znanstvenih teorija svih vremena. Jer sve sto je poslije Einstein izveo u svojoj glavi, nije bilo ništa drugo nego serija maštovitih postulata koji su trebali spasiti ovaj prvi, osnovni i naravno pogrešan postulat: postulat apsolutne brzine svjetlosti. Ne znam je li ikada u povijsti čovjecanstva utrošeno toliko truda i potrošeno toliko papira u obrani jedne ovako očite besmislice kao što je teorija relativnosti? Einstein je čak proglašen najvecim znanstvenikom XX.st., a sve zahvaljujući katastrofalnoj zabludi da radije treba vjerovati pokusu mjesto zdravu razumu. Za mene je to samo još jedan primjer kako “nije svakom ispod sela pjevat”, jer za teorijskog znanstvenika nije dovoljno biti samo znanstvenik, nego u najmanju ruku i izvrstan filozof, a takvi se rijetko radjaju.

 

   Iz spomenutog pokusa Einstein nije izvukao samo zaključak o posvemašnoj apsolutnoj brzini svjetlosti, nego je takodjer zaključio da je eter, kao tvarno sredstvo ,potpuno nepotreban za razumijevanje svjetlosti. Iz ove “nepotrebnosti” etera drugi znanstvenici su zaključili da eter zapravo i ne postoji. U tom smislu za njih je upravo Michelson-Morley-ev pokus bio dokaz za nepostojanje etera. Isključujući eter iz svemirskih igrokaza Einstein i ostali lišili su sebe jedinog mogućeg sredstva za ispravno tumačenje svemirskih zbivanja. Naime, bez etera u igri u fizici sve više-manje počinje visiti u zraku, a znanstvenici postaju sve skloniji fantomskim teorijama. Zbog toga tzv. elektromagnetni valovi nisu više uzbibanost praiskonskih tvarnih čestica nego nekakva uzbibanost vakuuma što znači uzbibanost ničega. Dapače, više se nitko ni ne usudjuje pitati što je uzgibano u svjetlostnim valovima jer, prema kvantnoj teoriji, smisao nije tražiti odgovore na pitanja, nego je cilj izbjeći postavljanje pitanja. A upravo je eter ono “ljepilo” koje povezuje svemir u jednu cjelinu. On je taj koji omogućuje razmjenu informacija u svemiru i o svemiru, on je taj koji omogućuje prijenos i razmjenu energije skraja nakraj svemira, jer energija nije nešto u sebi “čisto”, “samopostojeće”, ili “slobodno”, nego uvijek i svugdje samo svojstvo nekog tvarnog sustava, nerazlučivo od njega… Stoga će fizika tapkati u mraku sve do trenutka dok ponovno ne ubaci u igru eter kao svog najvažnijeg i najodsudnijeg svemirskog igrača.

 

 

   OVO što se dogodilo Einsteinu slično se dogodilo mnogim drugim znanstvenicima, prije svega kvantnim teoretičarima. Današnja kvantna teorija rezulatat je mnogih korisnih otkrića, ali i mnogih pogrešaka u primjeni zakona mišljenja zdrava razuma. Mjesto da su se uhvatili u koštac i pokušali objasniti kako to da neki fizički entitet ponekad manifestira valna a ponekad jednočestična svojstva (što je po sebi nemoguće), oni su se zadovoljili s tim da odbace zakone mišljenja zdrava razuma i tu valno-čestičnu dvojnost ili valno-čestičnu istobitnost prihvate kao eksperimentalnu i stvarnosnu činjenicu bez obzira na zdravorazumsku nemogućnost ičega sličnog.

 

   Fizika jednostavno obiluje ovakvim apsurdima i jedan od ciljeva mojih knjiga jest pokazivanje prstom na njih. Trenutačno se čini kao da je fizika zastala u svom hodu i kao da treba pomalo napuštati taj brod i okrenuti se možda biologiji kao nečemu perspektivnijem. Možda u tome i ima malo istine, ali po meni fizika se samo na trenutak obrela u slijepoj ulici i to, prije svega zaslugom pogrešnih paradigama ili pogrešnih vjerovanja koji ju guše i onemogućuju slobodno disanje. U biti, oni koje zanimaju ove teme i žele se njima baviti imaju otvoreno radilište i puno mogućnosti da iskažu svoje kreativne potencijale gdje god zaparaju prstom po naslagama prašine starih teorija. Žetva je uistinu velika tako da nema straha za moguće poslenike.

 

U svom eseju “Crkva i sloboda” Hans Küng je napisao sljedeće: Znam – postoji Crkva. Znam – postoji sloboda. Ali da Crkva i sloboda postoje ujedno – ma daj! Na sličan način usudio bih se reći i ja: Znam – postojao je Einstein. Znam – postoji logika. Ali da Einstein i logika postoje ujedno – ma daj!

 

Kako je onda moguće da smo nasjeli na njegovu “logiku”? Kako smo se dali zavarati? Što je to s nama?

 

 

“Istinski znanstvenik koji se bez ikakvih predrasuda

Pridržava čistog znanstvenog istraživanja jest onaj

Koji se ne plaši iznijeti nezamislivo ni dokazati svo

jim prijateljima i kolegama da su njihove znanstve

ne paradigme pogrešne.”

(Lyne McTaggart)

 

 

ANNO DOMINI 2014.