ŠTO NAS DRŽI U ČVRSTOM ZAGRLJAJU ZEMLJE?

 

   Prvo, pomisao da bi među tvarima postojale neke iskonske privlačne sile, sama po sebi je besmislena. To najbolje dolazi do izražaja u pokušajima da se objasni priroda tih privlačnih sila. Prema suvremenom (kvantnom) tumačenju tih privlačnih sila dvije tvarne čestice ili dva tvarna tijela međusobno se privlače s pomoću čestica nositeljica sile. Te tzv. čestice sile među kvarkovima bile bi gluoni, među protonima i neutronima mezoni, kod slabe nuklearne sile W+-Z čestice , a kod gravitacije GRAVITONI. Po teoriji, sve te čestice sile skaču s jednog objekta privlačenja na drugi (brzinom svjetlosti) i zahvaljujući tim skokovima, tom jurcanju između dviju tvarnih čestica, sile ih na međusobno privlačenje. Tu SKOK-IGRU čestica sile znanstvenici uspoređuju s igrom ping-ponga. Kao što ping-pong loptica skače među igračima stolnog tenisa, tako i te čestice skaču među tvarima koje se privlače. Jedino što u svemu tome nije jasno jest kojom tehnologijom ili s pomoću kojih trikova te čestice sile dvije tvari na međusobno privlačenje? Je li to rade na muško-ženskom principu: Muškoj tvarnoj čestici šapnu da je tamo ženska čestica, a ženskoj obrnuto tako da one istodobno pohrle u zagrljaj jedna drugoj? Kao što nije jasno niti objašnjeno kako bi to ping-pong loptica međusobno privlačila igrače stolnog tenisa,  nije jasno ni kako bi čestice sile, u ovoj verziji, prisilile ili nagovorile čestice tvari da pohrle jedna drugoj u susret. Zamisao je lijepa i možda nam zvuči romantično, ali je u biti sine fundamento in re (bez utemeljenja u stvarnosti). Priroda nije sentimentalna, niti je to ozbiljno objašnjenje. Nezamislivo je da bi ping-pong loptica, ili njih milijardu u igri, mogla privući jedan drugomu dva igrača stolnog tenisa. Puno logičnije i razložnije bi bilo zamisliti da će ih ona svojim stalnim udaranjem  i potiskivanjem udaljiti jednog od drugoga. Očito je, dakle, da moramo tražiti neko razumnije rješenje. Pomisao da bi razmjena gravitona mogla vezati nas ljude za Zemlju, Mjesec za Zemlju, Zemlju za Sunce, Sunce uz Mliječni put... ne ulijeva osobito  povjerenje. Ako to nisu gravitoni, što bi onda to moglo biti?

 

   Uostalom, kao što sam već ranije naglasio, priča o gravitonima ne rješava problem jer teret upita, kako neko tijelo privlači drugo (Zemlja-Mjesec), sada prebacuje na gravitone:  Kako i kojom tehnologijom sada gravitoni obavljaju poslove privlačenja za potrebe tvarnih čestica ili tijela? Kako gravitoni uopće znaju koje tijelo trebaju privući, u kojem ga smjeru vući i kojem tijelu ga moraju privući? Problem je tim teži što tijela koja se privlače s pomoću gravitona ne miruju, nego stalno mijenjaju svoj položaj, pa nije jasno s pomoću kojeg  navođenja gravitoni odgonetavaju što im je posao i kojih se smjerova moraju držati.

 

   Već smo ranije rekli da svako tijelo koje se giba kroz neku tvarnu sredinu izaziva u toj sredini vrtloženje njezinih čestica i kao posljedicu tog vrtloženja lokalnu razliku (poremećaj) u tlaku te tvarne sredine. Kada se u nekoj tvarnoj sredini (vodi, atomsferi, eteru) dogodi razlika u gustoći čestica ili u tlaku, čestice s područja većeg  tlaka samom silom tog tlaka bivaju potisnute u područje nižeg tlaka, iako ih iz tog područja ništa ne privlači u nj. To je jednostavno zakon nužnosti i grube sile. Čestice ne jure u to područje, jer bi to željele, jer je to njihov izbor, nego jer nemaju drugog izbora.

 

Zemlja, kao i sva druga tijela u svemiru, nalazi se u stanju gibanja. Ona se ne giba praznim prostorom, nego se giba tvarnom sredinom prepunom pračestica, nevidljivih našem oku i nezamjetljivih našoj tehnologiji, ali ipak posvuda u svemiru nazočnih. Kad njih ne bi bilo, ne bi bilo prijenosa energije sa Sunca do Zemlje, ne bi bilo telekomunikacija, ne bi bilo elektromagnetnih valova, elektronskih snopova, života... Ne bi bilo ni tzv. gravitacije, jer ono što nam se pričinja kao gravitacija nije privlačna sila, nego posljedica svemirskog tlaka.

 

E T E R

 

   Eter je, po mojoj teoriji, odlučujući čimbenik za razumijevanje svemirskih igrokaza. Po njoj, bez priznavanja postojanja etera, kao univerzalne svemirske tvarne sredine, jedva da išta od svemirskih procesa možemo pravo razumjeti. To je osnovni razlog zašto se uvijek iznova navraćam na temu ETERA, jer obradba i objašnjenje najvećeg broja fenomena, koje obrađujem u ovoj knjizi, u izravnoj je ovisnosti o postojanju etera. Stoga, ma koliko ovo učestalo navraćanje na istu temu škodilo uglađenosti ili eleganciji teksta ove knjige, u interesu što bolje jasnoće mojih stajališta, čak ni uz najbolju volju, ne mogu se suzdržati od povremenih ponavljanja.

 

   Nije nimalo lako dokazati postojanje te tvarne sredine (eter), jer niti ju možemo zapaziti svojim osjetilima, niti postojećom tehnologijom. K tomu, u suvremenoj znanosti se prilično uvriježilo uvjerenje da svemir u biti ima otočki ustroj, da je sazdan od galaktičnih nakupina svemirske tvari u oceanu ničega – vakuumu. Po tom vjerovanju međugalaktični prostor bio bi vakuum, prilično dobar vakuum.

 

   U tom smislu govori se o brzini širenja elektromagnetnih valova (vidljive svjetlosti i drugih valova) u vakuumu. Upravo u vakuumu širenje tih valova postiže brzinu od oko 300 000 km/s. U drugim tvarnim sredinama (zraku, vodi...) ti valovi ostvaruju druge brzine ovisno o vrsti medija kroz koji se šire. Suprotstaviti se ovom uvjerenju tvrdnjom da svemir ne čine samo galaktične nakupine tvari, da u svemiru  nema prazna prostora, nema vakuuma, nego da je skraja nakraj prožet materijom, prožet pračesticama od kojih je sve sazdano, u najmanju ruku zahtijeva iznošenje makar ozbiljnih razloga za tu tvrdnju, kad još uvijek nije moguće podastiranje neprijepornih dokaza.

 

   Suvremena znanost već danas poznaje čestice koje su tako malene i električki neutralne da kao od šale prođu kroza Zemlju, a da se ne sraze ni s jednom česticom Zemljine tvari. I ne samo to. Vjeruje se da je čestica neutrino tako malena da bi bez ikakvih problema projurila kroz olovni blok debeo cijelu svjetlosnu godinu, čak više njih, a da pri tom ne bi okrznula ni jednu tvarnu česticu tog bloka. Neki znanstvenici vjeruju da možda u svemiru ima dovoljno neutrina da bi njihova ukupna masa mogla iznositi upravo onoliko koliko je potrebno da njezina gravitacijska moć na koncu ipak zaustavi hipotetično širenje svemira i spriječi njegovo opće rasulo u beskraju. U suvremenim znanstvenim teorijama ova se mogućnost uzima sasvim ozbiljno, osobito u raspravama o tzv. tamnoj tvari.

 

   Ono što je važno za moju teoriju jest da uzmemo na znanje da suvremena znanost još ni blizu nije došla do pravih Demokritovih atomosa, do onih posljednjih nedjeljivih čestica od kojih je sve sazdano, a one samo od samih sebe. Još uvijek nitko ne zna reći koliko ih ima, niti koliko malene mogu biti. Sve što je dosad znanost otkrila jest da što dublje prodiremo u mikrokozmos susrećemo se sa sve sitnijim i sve točkastijim česticama. Sve subatomske čestice, koje danas poznajemo po imenu, u biti nisu nikakve monolitne čestice, nego agregati ili tvorbe tih neuhvatljivih i nespoznatljivih čestica. Njihovi vrtlozi. Kako danas stvari stoje teško da ćemo ikad razviti tehnologiju kojom ćemo ih moći  promatrati.

 

   Je li onda postoje i je li ih je pun svemir? Naravno da postoje. Činjenica da još uvijek nismo došli do njih, ne govori ništa protiv njih. Uostalom, glavni uspjeh dosadašnjog drobljenja i mrvljenja atoma i subatomskih čestica u suvremenim sudaračima čestica leži upravo u tome što je svaki pokus te vrste uvijek iznova dokazivao postojanje još sitnijih čestica od najsitnijih poznatih čestica. Jedan od dokaza njihova postojanja jest postojanje elektromagnetnih valova. Danas više nitko ne poriće da se elektromagnetizam očituje u obliku valne funkcije. To znači da se elektromagnetna energija širi svemirom i  prenosi na način vala

 

   Sve ono što iz iskustva znamo o valovima jest da se oni uvijek i isključivo javljaju u nekoj tvarnoj sredini sazdanoj od mnoštva čestica: morski valovi, zvučni valovi itd. Valovi nisu ništa drugo doli podrhtavanje tvarnog medija izazvanog promjenom tlaka u tom mediju.

 

   Kad bacim kamen u vodu, njegov sraz s vodom izaziva ili dovodi do promjene tlaka u tvarnoj sredini vode na mjestu sraza s vodom. Kada bi se kamen srazio s kapljicom vode u vakuumu, njezine molekule bi se razletjele u svim radijalnim smjerovima, jer ne bi bilo ničega da spriječi njihov bijeg. U moru to nije moguće. Kamo god krenu, molekule vode nailaze na druge molekule vode i srazuju se s njima. Ne mogu daleko ni iznad površine mora jer se srazuju s česticama zraka. Jedino što mogu jest da kinetičku energiju, primljenu od kamena, prenesu u srazu na susjedne molekule vode ili atome zraka. Na taj način na mjestu sraza kamena s vodom nastaje područje povišenog tlaka u tvarnoj sredini vode, ali i zraka. Posljedica svega je podrhtavanje tvarne sredine u obliku valova i radijalni prijenos tog tlaka (te kinetičke enrgije) do neke zapreke koja će apsorbirati tu energiju kroz sraz krajnjih čestica medija sa zaprekom. Na taj način krajnje molekule mora srazit će se s obalom ili brodom, a čestice zraka s mehanizmom u našem uhu koji će taj tlak prenijeti do mozga, a mozak ga pretvoriti u zvuk (pljusak).

 

Prema tome, valovi kao posljedica promjene tlaka, mogu nastati samo u tvarnoj sredini. Tamo gdje nema tvarne sredine, kinetička energija nekog tijela (bačenog kamena) nema načina da se izrazi na način vala, nego isključivo na način pravocrtnog gibanja tog tijela.

 

   Vratimo se sada elektromagnetnim valovima. Činjenica da se elektromagnetna energija širi na način vala, sama po sebi govori da se širi unutar neke tvarne sredine i pomoću te tvarne sredine. Kada bi se elektromagnetna energija širila vakuumom, njeno širenje ne bi nailazilo ni na kakve zapreke, ni na što što bi joj stajalo na putu i sililo na širenje ili gibanje na način vala. Tamo gdje nema tvarne sredine, nema promjene tlaka, nema ničega što bi podrhtavalo ili se mreškalo, pa ne bi bilo ni valova. Jedini prirodni zakon koji bi pri tom bio na djelu ili na snazi, bio bi zakon inercije koji nalaže pravocrtno gibanje svemu dok na nj ne djeluje neka vanjska sila. Po mom sudu, ovaj zakon inercije trebalo bi korigirati i formulirati ovako: tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog pravocrtnog gibanja dok se ne srazi s drugim tijelom. Izraz «dok na njega ne djeluje neka vanjska sila» je neprecizan, preširok, jer jedina sila koja može djelovati na neko tijelo jest drugo tijelo.

 

   Činjenica da se elektromagnetna energija širi na način vala, govori nam i dokazuje da svemir nije prazan, da nije sazdan od galaktičnih nakupina u vakuumu, nego da je skraja nakraj prožet i natopljen česticama, onim iskonskim česticama koje su možda još uvijek u svom pračestičnom stanju i koje svojim podrhtavanjem  i valovima reagiraju na svaku, pa i najmanju, promjenu tlaka u svom tvarnom okolišu. Kad ne bi bilo te tvarne sredine, energija Sunca ne bi imala način  doći do nas, ne bi bilo televizije, mobitela, lasera, radija, mikrovalnih peći, rendgenskih, gama, ultraljubičastih ili infracrvenih zraka... ne bi bilo ni života.

 

   U prilog tezi da postoji eter, kao tvarna sredina koja prenosi elektromagnetne valove, govori i činjenica interferencije elektromagnetnih valova. Bilo bi preopširno kad bismo se ovdje upustili u cjelovit prikaz interferencije tih valova. Dovoljno je istaknuti podatak da se radi o preklapanju valova. Kada se dva elektromagnetna vala preklope tako da se vrh jednog preklopi s vrhom drugoga, a dol jednog s dolom drugoga, tada se ti valovi pojačavaju, a kad se vrh jednoga preklopi s dolom drugoga oni se amortiziraju i poništavaju. Pravilo vrijedi za sve valove.

 

   Znamo i razlog zašto je  tomu tako. Razlog su tvarne čestice koje se pri tom srazuju i međusobno ili pojačavaju ili amortiziraju vlastitu uzgibanost. Kada u jednoj tvarnoj sredini dođe do sraza čestica vrha jednog vala s česticama dola drugog vala taj sraz ublažit će i amortizirati snagu i ritam njihova uzgibavanja i valovi će se poništiti, smiriti. Kada pak valovi podrhtavaju u istom ritmu, tu i ne dolazi do sraza njihovih čestica, nego do njihova skladna uzgibavanja pa logično njihova međusobnog pojačavanja, jer se sada povećala njihova kinetička energija.

 

   Sve se to događa i kod elektromagnetnih valova, jedino što nitko ne zna objasniti zašto se također  oni pojačavaju ili poništavaju. Kod drugih valova stvar je jasna : Radi se bilo o usklađenom gibanju čestica, bilo o međusobnom srazu čestica tvarne sredine u kojoj nastaju valovi. Po logici stvari isto bi se moralo dogoditi i s elektromagnetnim valovima, ali kako ako se oni šire vakuumom? Vakuum je po definiciji prazan prostor, bez ikakvih čestica koje bi remetile njegov mir i prazninu. On je netvarna sredina, netvarni medij u kojem ne caruju nikakve sile koje bi remetile jednoliko, pravocrtno inercijsko gibanje tijela ili čestica koje u nj zalutaju. Zašto se onda elektromagnetna energija širi vakuumom  na način vala? Koja je to sila u vakuumu koja sili elektromagnetnu energiju da se širi na način vala, a ne pravocrtno?

 

   Kada bih ovu temu elaborirao dokraja, to bi se pretvorilo u zasebnu raspravu većih razmjera. Ono što nas ovdje zanima jest obrazložena konstatacija da kad bi međuzvjezdani i međugalaktični prostor bio vakuum, kad u njemu ne bi bilo etera, kad  ne bi bio popunjen tvarnim pračesticama,  kad mjesto vakuuma ne bi bio plenum, elektromagnetna energija se ne bi nikada širila tim prostorom na način vala, nego jednoliko i pravocrtno, jer je u prirodi valova da se isključivo javljaju u tvarnoj sredini. S obzirom da se elektromagnetna energija ipak širi svemirom na način vala, to je neizravan dokaz da svemir nije prazan prostor, da nije vakuum, nego da je skraja nakraj popunjen onim praiskonskim česticama koje su jedini istinski medij prijenosa ekelektromagnetne energije u svemiru.

 

   Taj medij je ujedno i razlog što taj prijenos nije besplatan, što ima svoju cijenu u obliku određenog gubitka energije, (nema besplatna prijenosa energije), a što se u spektru svjetlosti javlja kao tzv. crveni pomak. Možemo biti prilično sretni što je tomu tako, jer kad bi energija Sunca stizala do nas bez gubitka, Zemlja bi već odavno bila sprežena ili, bolje rečeno, nikad ne bi prestala biti spržena, jer se na njoj nikad ni ne bi razvio život.

 

   Cilj ovog ponovnog vraćanja digniteta eteru, toj svenazočnoj tvarnoj sredini svemira, leži u tome što bez te tvarne sredine nikad ne bismo mogli razumjeti i objasniti neke fizikalne fenomene u svemiru, čiju egzistenciju još uvijek tumačimo isključivo kao posljedicu tajanstvene sile zvane gavitacija. Sada, kada s razlogom možemo držati da gravitacija, kao vječno privlačna sila s beskrajnim dosegom, ne postoji, jer nikad  nije ni postojala, možda ćemo pravo objašnjenje tih fizikalnih fenomena naći  upravo u eteru, tvarnoj sredini svemira, ma koliko i sama bila tajnovita.

 

MOJA TEORIJA GRAVITACIJE

 

   Moja teorija gravitacije temelji se na pretpostavci, a po mom sudu i činjenjici da svemir u svom totalitetu čini jednu jedinstvenu kontinuiranu tvarnu sredinu. Kao što sam već više puta naglasio, svemir nije tek nakupina otočnih galaktičnih tvarnih tvorevina, razbacanih u inače praznom prostoru, nego skraja nakraj predstavlja povezanu tvarnu sredinu, predstavlja prostor popunjen tvarnim sadržajem. Po mojoj teoriji, najveći dio tog prostora popunjen je praiskonskim tvarnim česticama, onim česticama koje ni na koji način više nije moguće razbijati ili dijeliti, koje su po sebi pretvrde, premalene i bez ikakve građe da bi bile dalje mrvljive i koje su ujedno «praopeke» od kojih je sve sazdano u svemiru. Po mojoj teoriji, te pračestice ostaju uvijek u svom  izvornom čestičnom stanju, bez ikakve mogućnosti da se makar i samo njih dvije sliju u novu jedinstvenu česticu, da se stope i pretvore u novo jedno. Jedino što mogu jest da se unutar svoje vlastite «juhe», svoje vlastite tvarne sredine, udruže u manje ili veće nakupine (tvorbe) zbog neizbježiva procesa vrtloženja do kojeg uvijek iznova dolazi unutar te sredine. Po meni atomi, protoni, elektroni, kao i sve druge danas nam poznate «čestice», nisu nikakve zasebne čestice, nego su i same nakupine ili vrtlozi iskonskijih čestica.

 

   Najveći dio svemira, onaj izvangalaktični kao i onaj unutargalaktični prostor koji općenito držimo vakuumom, po mojoj prosudbi popunjen je upravo tim izvornim česticama, još  uvijek nedovoljno ustrojenim da bi mogle biti predmet našeg zapažanja i promatranja. Upravo u svom rinfuznom stanju one, poput neke jedva zamislive «plazme», popunjavaju svemir, čine ga jedinstvenom povezanom cjelinom čime omogućuju, putem svog uzgibavanja, prijenos i razmjenu energije diljem svemira, ali i njegovo (svemirsko) uvijek opetovano ustrojavanje.

 

   Naravno, te se čestice nalaze u vječnom gibanju i upravo to gibanje je ono što zovemo energijom. S obzirom da se ne gibaju praznim prostorom, nego prostorom koji dijele s drugim srodnim česticama, one se stalno međusobno srazuju i na taj način stvaraju svojevrstan svemirski tlak. Tlak, naime, nije ništa drugo nego naš opis za djelovanje koje jedna čestica vrši na drugu kada se s njom srazi. Ako znamo da se u atmosferi, čije su čestične nakupine (atomi)  neizmjerno veće od onih iskonskih, već na temperaturi od Oo C i pri brzini od svega 461 m/s svaka od tih čestica u sekundi  srazi s okolišnim više milijuna puta, što se tek zbiva među elementarnim česticama? A svaki taj sraz znači međusobno tlačenje tih neuništivih čestica, što u ukupnom zbiru daje priličan svemirski tlak.

 

   Posljedica tog općeg svemirskog tlaka jest da sve čestice, svaka napose, traže odstupnicu, traže «svoj prostor pod Suncem», a mogu ga naći isključivo tamo gdje se ne nalaze druge čestice, gdje je praznina, vakuum. U biti, čestice se mogu gibati samo tamo gdje je praznina, gdje im se ništa ne isprečava na putu. Svemir je, dakle, jednim dijelom vakuum, ali ne vakuum u smislu da se tu radi o bajoslovno velikim kontinuiranim praznim prostorima, nego o jednostavnom nedovoljno popunjenom prostoru tvarnim sadržajem, jer kad bi posve bio popunjen niti bi bilo vakuuma, niti mogućnosti za gibanje njegova tvarnog sadržaja (čestica), a to znači da bi svemir onda bio jedna kompaktna gromada bez mogućnosti raznolikijeg organiziranja.

 

   Naravno, u prostranstvu svemirskih razmjera postoje velike razlike u lokalnoj količini gibanja ili energije. Zbog tih razlika dolazi do nejednolika ustroja tvari. Zahvaljujući toj nejednolikoj uzgibanosti svemirske tvari, što znači nejednolikom razmještaju energije u svemiru, iz rinfuzna stanja pračestične svemirske «juhe» na relativno približno izjednačenim razmacima dolazi do pojačana ustrojenja tvari od atoma do galaksija. Ta, do višeg stupnja organizirana tvar (galaksije...), ne nastavlja svoj život u osami i izolaciji, nego je i dalje utopljena u tvarnu pračestičnu «juhu» iz koje je potekla i u kojoj je nastala.

 

   Tijekom tog procesa događa se jedan, naizgled čudan, paradoks. Naime, na mjestima na kojima je došlo do višeg ustroja tvari (planeti, zvijezde, galaksije), prirodno je da je koncentracija tvari veća u odnosu prema izvangalaktičnim prostorima. To je kao da uspoređujemo količinu tvari u gromadi jednog kamena s količinom atmosferskog plina u istom volumenu koji ima spomenuti kamen pri normalnom tlaku. Samo po sebi je razumljivo da je količina tvari u kamenu neusporedivo veća od količine tvari atmosferskog plina istog volumena.

 

   Ono što je u svemu tome zanimljivo, odnosno paradoksalno, jest činjenica da na mjestima veće gustoće tvari, veće koncentracije tvari, kudikamo je više slobodna, prazna prostora nego na mjestima manje, rinfuzne koncentracije tvari. Ako to konkretiziram, onda bi to značilo da je unutar prostora (volumena), koji zauzuma Zemlja ili Sunce, puno više slobodna, prazna prostora nego izvan njih, gdje su tvarne čestice u neuređenijem, raspršenijem stanju. Kako je to moguće? Moguće je stoga što uređena, organizirana ili posložena tvar zauzima puno manje prostora od neuređene, rasute tvari. Kao u ormaru: Ista količina robe, ako je dobro složena, zauzet će puno manje prostora od nasumce bačene robe u ormar. Isto se događa sa složenom ili razbacanom drvnom građom, sa složenom ili razbacanom obućom itd.

 

Upravo u tome je i osnovni paradoks svemira. Tamo gdje se u svemiru nalazi najviše tvari, ali uređene tvari, usložene tvari u atome, molekule, čvrsta kompaktna tijela,  upravo tamo ima puno više slobodna, prazna prostora nego izvan njih, gdje su tvarne čestice u neuređenu stanju. U biti, tu se radi o jednom još iznijansiranijem fenomenu. Pod izrazom «puno više prazna prostora» ne podrazumijevam puno više «objektivno» postojećeg prostora, nego puno više «ustrojena» prazna prostora, puno više volumena prostora bez ikakva tvarnog sadržaja. Što pod tim mislim? Sjetimo se ormara! Ista količina robe ostavit će u ormaru puno više u komadu slobodna prostora, ako je dobro složena.

 

   Isto se događa s tvari bez obzira je li bila ustrojena kao elektron, proton, atom, ili kao Zemlja, Sunce, galaksija. Kao što sam više puta naglasio, povećani  ustroj tvari događa se kroz njezino vrtloženje. U vrtlogu je puno više tvari nego izvan njega, ali i puno više u komadu slobodna prostora, nego izvan njega. S obzirom da se svi vrtlozi mogu dogoditi isključivo u okviru neke tvarne sredine, to onda znači da unutar svakog vrtloga nastaje područje podtlaka u odnosu prema tlaku same tvarne sredine. Pod utjecajem tog povišenog tlaka okolišne tvarne sredine, pojedinačne čestice iz tvarne sredine uvijek iznova upadaju u područje podtlaka unutar vrtloga. Zbog stalnog dotoka novih čestica  i njihova tlačenja onih ispred sebe, čestice se ne zadržavaju unutar vrtloga, nego u obliku struje čestica bivaju izbačene iz njega na suprotnu stranu. Tamo ih, naravno, ponovno dočekuju okolišne čestice, sprečavaju im radijalan bijeg s poprišta događaja i prisiljavaju ih da se u obliku slapa ponovno spuste do ulaza u vrtlog. Na taj način oko vrtloga nastaje ono što se zove polje. Do sada smo ta polja držali poljima nekih tobožnjih sila, dok ona nisu ništa drugo nego odgovarajući prostor oko vrtloga u kojem se odvijaju spomenuti procesi, čiji intenzitet ovisi o veličini vrtloga. Tim poljima dajemo različita imena, ovisno o vjerovanju o kojim se silama tu radi: nuklearnim, elektromagnetnim, gravitacijskim...Po mom sudu, sva ta tzv. polja svode se na jedno te isto: U igri je uvijek samo jedna ista sila, tlačna sila, a iznijansiranost njezina očitovanja ovisi kako o njezinoj lokalnoj jačini, tako i o svojstvima tvarne sredine u kojoj se manifestira.

 

Drugim riječima, po mojoj prosudbi, sve ono što u svemiru ostavlja na nas dojam ili privid privlačenja, (od nuklearnih do gravitacijske PRIVLAČNE sile), nije posljedica nikakvih privlačnih sila, niti u svemiru postoje ikakve privlačne sile, nego isključiva posljedica tlačnih sila, s obzirom da se svi ti procesi zbivaju u obliku vrtloženja unutar kontinuirane tvarne sredine svemira u kojoj gospodari tlak kao jedina sila koja upravlja svemirom, koja ga uvijek iznova mijenja iznutra  razarajući i rastvarajući neke njegove tvorbe, a oblikujući i stvarajući nove.

 

O GIBANJU SVEMIRSKIH TIJELA

 

   Ako i kad prihvatimo činjenicu da se svemirski giganti ne gibaju vakuumiranim prostranstvima svemira, nego uvijek i svugdje unutar i kroz odgovarajuću tvarnu sredinu svemira, ta će nam činjenica dati odgovor zašto svemirska tijela kruže jedna oko drugih. Odgovor se nameće sam po sebi, kao što je po sebi krajnje jednostavan.

 

   Sjetimo se onoga što smo rekli o tzv. «privlačenju brodova». Ali ne samo brodova, nego i onoga što se zbiva kad stojimo uz prugu kojom velikom brzinom juri vlak, sjetimo se zašto zastava leprša na vjetru, zašto na vjetru  lete crepovi s kuća, kako i zašto uspijeva zrakoplovu vinuti se u zrak itd. Sve te pojave, kao i nebrojene druge, moguće su isključivo stoga jer se događaju u odgovarajućoj tvarnoj sredini. Kada ne bi bilo te šire tvarne sredine, ništa od toga ne bi bilo moguće. Isto vrijedi i za zbivanja u svemiru. Kad svemir u svom totalitetu ne bi predstavljao kontinuiranu tvarnu sredinu, niti bi bilo svemirskih giganata, niti bi se ijedan od njih gibao kružno, orbitalno, nego isključivo pravocrtno. Zašto?

 

   Tzv. orbitalno gibanje tijela moguće je isključivo tamo gdje se najmanje dva tijela nalaze u paralelnom gibanju unutar neke tvarne sredine. Kao što smo vidjeli to gibanje dovodi do istog efekta do kojeg dolazi kod protoka vode u kanalu, cijevi i sl. Ako je kanal, kojim voda teče, jednolike širine, voda će jednoliko tlačiti njegove obale. Tamo, medjutim, gdje dođe do suženja kanala, voda brže protječe, pa stoga slabije tlači obale kanala. Ovdje je pretpostavka da voda teče, ali bi učinak bio isti kad bi voda mirovala, a gibale se obale kanala ili stijenke cijevi. Upravo je to slučaj kad se nekom tvarnom sredinom gibaju dva tijela. U tom slučaju ta se dva tijela ponašaju kao obale kanala ili stijenke cijevi, što znači da pri paralelnom gibanju dvaju tijela, u dijelu tvarne  sredine između tih tijela dolazi do efekta sužena kanala zbog čega dio tvarne sredine, izmedu tijela u gibanju, manje tlači ta tijela od dijelova tvarne sredine s vanjske strane spomenutih tijela. Zahvaljujući upravo tom efektu, neće moći nastaviti svoje pravocrtno gibanje kroz tvarnu sredinu nego će, zbog razlike u tlaku unutarnjih i vanjskih dijelova tvarne sredine, neprestano od vanjskih čestica tvarne sredine bivati tlačeni i tiskani  prema unutra, odnosno prema većem tijelu pokraj kojeg se giba. Ovisno o svojstvima tvarne sredine, o nerazmjeru u veličini tijela, o njihovoj međusobnoj udaljenosti, a osobito o brzini njihova gibanja, učinci tog tlačenja mogu biti različiti. Kad se proces odvija u tvarnoj sredini vode (moru, oceanu), vidjeli smo da ponekad dođe do sudara brodova, koji se nekad objašnjavao kao «privlačenje brodova». Kad bi, međutim, spomenuti parametri bili drugačije ugođeni, mjesto sudara moglo bi doći do kruženja manjeg oko većeg broda. Po mom sudu, dubokom uvjerenju i spoznaji, upravo se to događa i među svemirskim tijelima, a događa se stoga jer se ta tijela ne gibaju vakuumom, nego svemirskom tvarnom sredinom više-manje izjednačena svemirskog tlaka.

 

Kruženje Zemlje i drugih planeta oko Sunca mi danas pripisujemo djelovanju  privlačne  sile gravitacije. To vjerovanje nema nikakve realne osnove, niti se ičim  može argumentirati. To je tek pretpostavka koja privremeno popunjava prazninu (rupu) u našem znanju i čeka da bude zamijenjena nečim istinitijim, nečim što se uistinu slaže sa stvarnošću.

 

   Zemlja, dakle,  ne kruži oko Sunca jer se oni međusobno privlače, nego stoga što oni svojim usporednim gibanjem stvaraju područje nižeg tlaka u tvarnoj sredini između sebe, zbog čega stalno bivaju tiskani jedno prema drugom od dijela tvarne sredine s njihove vanjske strane. S obzirom da taj tlak ne mijenja bitno stazu Sunca, zbog njegove izuzetne veličine, nego samo stazu Zemlje, i s obzirom da nije dovoljan da izazove njihov međusobni sraz, nego tek primjereno zakrivljuje stazu Zemlje – dovodi ju u stanje kružnog gibanja oko Sunca.

 

   Ovdje nemam namjeru ulaziti u sve detalje na temelju kojih bi bilo moguće poštivanje svih parametara, na temelju kojih bi bili mogući precizni izračuni brzina , staza i gibanja pojedinih svemirskih tijela. Moj glavni cilj bio je pokazati na mogućnost novog i drugačijeg objašnjenja gibanja svemirskih tijela bitno različitog od dosadašnjeg – gravitacijskog. Uostalom, ni dosad nije bilo problema s izračunavanjem gibanja svemirskih tijela zahvaljujući čuvenoj Newtonovoj jednadžbi: F=ma. Ali, problema s izračunavanjem (predviđanjem) pomrčina Sunca, Zemlje ili Mjeseca nije bilo ni onda kada su se predviđanja vršila na temelju Ptolemejeve teorije, iako je teorija u svojim bitnim elementima bila potpuno pogrešna. Slično se događa i danas: Mnoge suvremene teorije, kao teorija gravitacije kao privlačne sile, teorija relativnosti ili kvantna teorija u mnogim svojim elementima, da ne nabrajam druge, ostavljaju dojam da dobro objašnjavaju neke fenomene, jer prividno dobro funkcioniraju u nekim predviđanjima, iako sa stvarnošću nemaju puno veze.

 

   Ako moja teorija bude prihvaćena, mnogo će toga dosadašnjeg morati pasti u vodu. Ovdje bih samo spomenuo neke od tih fenomena, a o nekim od njih možda kasnije progovorim više. Tako moja teorija  baca sasvim novo svjetlo na nastanak svemira, (nema, niti je moguć Veliki prasak i sl.), na nastanak galaksija, na tobožnje širenje svemira, na crne jame (nema nikakvih crnih jama), na nastanak, život i smrt pojedinih zvijezda, na nuklearnu zbilju, na magnetizam i elektromagnetizam, na plimu i oseku i još mnogo toga.

 

Bitna poanta moje teorije  je ta da u svemiru nisu na djelu nikakve privlačne sile. U tvarnoj zbilji svemira takve sile ne postoje. Sve što se u svemiru događa zbiva se isključivo na temelju gibanja tvari (svemir je tvar u gibanju) i na tlaku kao posljedici tog gibanja. Svemirom ne upravljaju četiri sile, nego samo jedna, una et unica, ona tlačna.

 

Nastavak na: "Gravitacija 4".