EINSTEIN I URE

 

   Što je vrijeme? Iako je pitanje kompleksno, mogli bismo dati sljedeći pojednostavljen odgovor: Vrijeme je pojam za sukcesiju događaja koji se zbivaju u savršeno jednolikim intervalima i kao takvi nam mogu poslužiti kao mjerni uzorak brzine događanja s kojim možemo uspoređivati brzinu svih drugih događanja u svemiru.

 

   Mi ljudi imamo opravdanu i razložnu potrebu da svemu oko sebe «uzmemo mjeru», ako je ikako moguće. Naravno, za planiranje i predviđanje budućih događaja, kao i za registriranje prošlih, veoma je važna mjera koju zovemo vrijeme. Ni jedno društvo dosad nije moglo bez nekakva mjerenja vremena, a što se neko društvo više komplicira, njegove potrebe za «vremenskom» preciznošću postaju sve izraženije.

 

   Izraz «mjeriti vrijeme» ni u kom slučaju ne znači da je «vrijeme» nekakva realnost koju možemo sjeckati na sve sitnije komadiće radi potrebe za što preciznijim mjerenjem njegova protoka. Mi u biti uopće ne «mjerimo vrijeme», nego svojim mjernim uređajima (urama) stvaramo vrijeme. Posao ure nije da nešto mjeri, nego da nešto stvori, da stvori sukcesiju događaja u što jednolikijim intervalima kako bi upravo ta sukcesija poslužila kao mjera brzine za sve druge sukcesije događaja u svemiru.

 

U Einsteinovoj filozofiji, međutim, vrijeme je nekakva fizikalna realnost. Uloga ura nije da nešto stvore, nego da nešto izmjere, da izmjere protok vremena. Između protoka vremena i rada ura kao da postoji nešto što ih međusobno uvjetuje. Naravno, to vrijedi samo za tzv. točne ure, ako postoje (a ne postoje). Zato je za Einsteina rad ura veoma  važan, jer je on pokazatelj što se događa s vremenom. Po njegovoj teoriji, naime, jedna bi ura morala usporavati svoj rad ovisno o tome kojom se brzinom ona giba ili na kojem se mjestu nalazi u gravitacijskom polju. Možda Einstein ima čak i pravo. Recimo da neka ura usporava svoj rad ovisno o brzini svog gibanja, a da bi pri brzini svjetlosti potpuno stala s radom. Neka druga bi se ura možda tako ponašala pri povećanju tlaka, temperature i slično. Pitanje je ima li to eventualno usporavanje ura ikakve veze s vremenom? Znači li usporeniji rad ure usporeniji protok vremena ili znači da ura koja usporava u svom radu nije ispravna i više ne može biti mjera za uspoređivanje ostalih događajnih slijedova u svemiru? Očito je, valjda, da usporavanje ili ubrzavanje ure nema nikakve veze s vremenom, nego je samo znak za neispravnost ure i njezinu nemjerodavnost za prosudbu drugih događaja.

 

   Kada, dakle, Einstein inzistira da i apsolutna i relativna brzina svjetlosti mora uvijek biti ista, bez obzira u kakvu ju stanju vlastita gibanja mjerili pojedini promatrači, nije imao drugog izbora nego da pojmu vremena pripiše fizikalna svojstva, da vremenu pripiše fizikalnu realnost sa svojstvom rastezljivosti, a radu ura pri promjeni brzine njihova gibanja pripiše svojstvo usporivosti ili ubrzivosti kao odraz promjenjivosti ili relativnosti nekakva realnog vremena. Kao što smo vidjeli, to je apsurd. Rad ura ne slijedi relani tijek nikakva vremena nego stvara «vrijeme», stvara uzorak brzine s kojom uspoređujemo sve ostale brzine. Stoga je rad ura valjan i mjerodavan u onoj mjeri u kojoj je jednolik. Nejednolik rad ure nije znak nejednolika protoka vremena, nego znak neispravnog rada ure. Stoga onog trenuka kada ura počne nejednoliko raditi, treba ju odnijeti uraru na popravak, a ne njezin loš rad uzimati za dokaz da se s brzinom ili gravitacijom nešto mijenja u svemirskoj zbilji.

 

   Pošto su ure sprave za   stvaranje   vremena, njihov rad nam uglavnom služi za proizvođenje jednolikih, događajnih intervala koje mi pretvaramo u brojeve  koji nam kao takvi služe kao nezamjenjiva pomagala u izračunavanju kako budućih, tako i prošlih događaja. Iako tim brojevima ne korespondira ništa stvarno u svemiru (nikakvo vrijeme kao nekakva fizikalna realnost) zahvaljujući upravo njima mi možemo izračunati i pratiti stvarni slijed događaja u svemiru. To znači da u matematičkim izračunima taj broj može biti promjenjiva veličina (varijabla) i da upravo kao promjenjiva veličina pomaže u izračunu stvarnih događaja, iako se iza promjenjivosti brojne veličine ne krije nikakva promjenjivost u relanosti.

 

   Prema tome, Einsteinovo poigravanje s urama i vremenom obična je manipulaciuja koja dobro dođe u matematičkim izračunima, ali kojoj u svemirskoj zbilji ne korenspondira ništa stvarno, objektivno. U biti, glavni problem skoro svih Einsteinovih misaonih konstrukcija leži u tome što on svoje fantomske konstrukcije nastoji uzbiljiti ili utjeloviti i kao takve prikazati kao vjeran odraz ili prikaz svemirske zbilje. Treba priznati da je dosad u tome prilično bio uspješan.

 

 

 

ULOGA  «MASE»  U   EINSTEINOVOJ  TEORIJI

RELATIVNOSTI

 

   Jedan od bitnih elemenata za razumijevanje Einsteinove teorije, napose njezina općeg dijela, sadržan je u izrazu «masa». Ta masa, zahvaljujući svojim inačicama označenim atributima «troma» i «teška», bila je «sve što je priroda nudila Einsteinu kao putokaz u razmišljanju» iz kojeg je izronila opća teorija relativnosti. U temeljima te teorije leži eksperimentalna činjenica da u gravitacijskom polju sva tijela padaju istom brzinom. To se događa stoga što je jedna te ista stvar (masa) i izvor gravitacijske sile (teška masa) i uzrok otpora ubrzanju (troma masa) i što između te dvije mase postoji ekvivalencija.

   Iz  rečenog proizlazi da fizičari pod «masom» podrazumijevaju određeno svojstvo tvari. Već je Newton uočio da svaku promjenu gibanja tijela izaziva neka sila, a da je reakcija tijela na silu razmjerna svojstvu tijela zvanom «masa» tijela. Na taj način, zahvaljujući očitovanju reakcije tijela, «masa»  postaje mjerljiva veličina. Tako proizlazi da što je veća masa (m) tijela, to će manja  biti njegova akceleracija (a) kada na nj djeluje sila.

 

   Naravno, sve je ovo bilo poznato i prije Einsteina, ali je samo Einstein iz ovih spoznaja izvukao «dalekosežne» zaključke. Reći da je «masa» svojstvo tijela zvučalo je sasvim dobro, ali ništa nije govorilo o tome što je u tom svojstvu bilo «ono» što je pružalo otpor ubrzanju ili se očitovalo kroz težinu. Einstein  je nadošao na ideju da se tu radi o energiji, da masa nije ništa drugo nego mjera energije nekog tijela. Ako se njegova energija izmijeni za L, tada se njegova masa mijenja za L/9x1020, ako se energija mjeri u ergima, a masa u gramima». Ali vrijedi i obrnuto: Ako je masa mjera energije nekog tijela, onda je energija mjera mase nekog tijela. Drugim riječima, između energije i mase stoji znak jednakosti: E=m. Energija ima masu, a masa ima energiju. Masa je kondenzirana energija, a energija je «rasplinjena» masa. Stoga, mjesto principa održanja mase i energije Einstein uvodi princip održanja mase –energije.

 

   Naravno, između mase i energije ipak postoji određena razlika koju je Einstein izrazio putem faktora njihove međusobne pretvorbe koji iznosi c2 (brzina svjetlosti na kvadrat). Na taj način je želio reći da su odnosi između mase i energije slični odnosima između kuna i lipa, ili između eura i centa. Kao što je moguće mijenjati lipe u kune i obrnuto, tako je moguće mijenjati energiju u masu i obrnuto.

 

   Ove ideje imale su dalekosežne posljedice u izvođenju kozmoloških zaključaka. Tako je ideja o ekvivalenciji mase i energije s jedne strane neizravno utjecala na stvaranje atomske bombe, a s drge strane uvela neke bitne promjene u naše poimanje svemirske mehanike. Ako je, naime, energija latentno svojstvo tvari koje se, ovisno o okolnostima, očituje bilo kao troma bilo kao teška masa, onda svakim povećanjem brzine tvari raste i njezina energija pa dosljedno tome i njezina masa. To je Einstein izrazio u načelu da je masa proporcionalna brzini gibanja tijela što bi ju, pri brzini svjetlosti, učinilo beskonačnom i kao takvom više neubrzivom. To znači da ni jedna masa (ni jedna tvar) ne bi mogla biti ubrzana do brzine svjetlosti ili preko nje. Jedino svjetlost (fotoni) može juriti tom brzinom, dok bi svim drugim tvarnim česticama to bilo uskraćeno.

 

   Neko zanovijetalo moglo bi odmah ovdje upasti u spor s Einsteinom. Da Einsten misli ozbiljno kad kaže da su masa i energija jedno te isto, pokazao je svojim predviđanjem (kasnije eksperimentalnom činjenicom) da bi se u jakim gravitacijskim poljima (oko zvijezda) zraka svjetlosti morala svinuti jer fotoni, kao «paketići energije» nisu ništa drugo nego odgovarajući «komadići» mase i kao takvi izvori i predmeti gravitacijske sile. Time izražavamo samo ono što smo maloprije izrekli tvrdnjom da «masa ima energiju, a energija masu». Ako na ovu «činjenicu» primijenimo Einsteinovu teoriju, ispalo bi da ni fotoni ne bi mogli juriti brzinom svjetlosti s obzirom da su i sami masa, a po teoriji ni jedna masa ne može juriti brzinom svjetlosti, ma kako mala bila na startu. S obzirom da ipak jure brzinom svjetlosti o njima se radije govori kao o «žavežljajima» nekakve čiste energije koja bi bila lišena ikakve mase, jer tako zahtijeva dio teorije koji masi zabranjuje ubrzanje do brzine svjetlosti. Gledano kroz ovaj detalj ostaje prijepor je li po Einsteinu svaka energija ujedno i masa ili postoje neki oblici energije (fotoni) koji ne bi bili masa, nego čista nemasena energija?

 

   Ono što je za mene predmet pravog spora s Einsteinom nije samo ekvivalencija mase i energije, nego i pitanje što je to u tvari što je čini teškom i što pruža otpor ubrzanju? Da se tu radi o jednom te istom fenomenu, nema nikakve dvojbe, ali je pitanje je li baš energija ta koja se povremeno manifestira na jedan ili drugi način ili je u pitanju nešto drugo?

 

Ideja da bi se tu moglo raditi o nekoj latentnoj energiji (zapravo kinetičkoj energiji koja, po Einsteinu, kao i svaka druga energija nije ništa drugo doli odgovarajući ekvivalnet mase) po sebi je veoma simpatična jer može  razbuktati ljudsku maštu do neslućenih razmjera. Ljudi su oduvijek bili skloni tajanstvenim i tajnovitim predodžbama iz kojih je izranjao puno čarobniji svijet od golostvarnosnog. Svijet je ipak malo prizemniji i običniji, ali nije stoga manje uzbudljiv.

 

   U otporu, koji tijelo «pruža» ubrzanju, ili u težini, koja se manifestira kad pokušavamo usporiti neko tijelo u gibanju, nema nikakve tajnovitosti. Sve je do te mjere jednostavno da pomalo graniči s banalnim. Ta, nazovimo, banalnost vrlo često je svojstvo gole istine. U tom smislu istina ponekad može biti otrežnjujuća, čak razočaravajuća (obrnuto od očaravajuća), ali uvijek i svugdje oslobađajuća, bez obzira na cijenu koju platili.

 

   Kada je riječ o masi ili masama istina je sljedeća: Takozvane mase (troma, teška, gravitacijska,) nisu nikakva misteriozna svojstva tvari na temelju kojih tvar ili pruža otpor ubrzanju ili se iskazuje putem  težine. Još manje bi masa bila «mjera energije nekog tijela» kako misli Einstein. To znači da masa nema nikakve veze s brzinom gibanja tijela niti postoji ikakva proporcionalnost između mase i brzine tijela.

   Kao što smo vidjeli u raspravi o tromosti, tromost nije ništa drugo nego posljedica činjenice što su tijela ili tvari, dostupna našem promatranju, uvijek agregati mnoštva čestica i da bi se promijenilo stanje gibanja nekog tijela, uvijek je potrebno promijeniti stanje gibanja svake njegove gradivne čestice. A to je proces koji se ne događa jednovremeno nego traje  i u nama izaziva privid da tijelo pruža otpor promjeni stanja gibanja, dok u stvarnosti nema nikakva otpora jer se sve svodi na proces koji iziskuje trajanje. U tom smislu svi Einsteinovi izvodi, temeljeni na mitskoj predodžbi mase, padaju u vodu i u fizici više nemaju nikakvu težinu niti značenje. Bilo se je ugodno zabavljati s idejom kako s rastom brzne raste i masa, kako ni jedna masa ne bi mogla juriti brzinom svjetlosti jer bi na toj brzini postala beskonačna i kao takva više neubrziva itd. Za razliku od ovih bajkovitih zamišljaja istna je pomalo otrežnjavajuća i razočaravajuća, ali kao i uvijek – oslobađajuća.

 

 

GRAVITACIJA  PO  EINSTEINU

 

   Iako je Einsteinova maštovitost došla do izražaja skoro u svim elementima njegove teorije, čini se da je upravo u njegovu poimanju gravitacije dosegnula svoj vrhunac. Možda je upravo ta maštovitost razlog što ljudi vole slušati i prepričavati Einsteinove priče o prostoru kao nečemu što se može naprezati, sažimati ili savijati, o vremenu koje se može razvlačiti (usporavati, ubrzavati ili zaustaviti), o blizancima koji vrlo nejednoliko stare zbog različitih brzina kojima se gibaju, o brzini svjetlosti kao nečemu unaprijed zadanom i konačnom, a ipak apsolutnom za sve referentne sustave u gibanju, o masi kao nečemu ovisnom o brzini, o tome da ni jedna masa ne može juriti brzinom svjetlosti nego to mogu samo «paketići» čiste energije (fotoni), iako po Einsteinu ti «paketići» energije nisu ništa drugo nego opet «paketići» mase s obzirom da su masa i energija jedno te isto, da su samo dvije različite manifestacije ili dva različita opisa istog fenomena itd. Očito da u ljudima postoji nešto što ih čini nezadovoljnim u susretu s golom stvarnošću i tjera ih na inat s njom, pa stoga i na maštovito dorađivanje te stvarnosti. Iako svi ljudi, više-manje, pomalo uživaju u ovim stvarnosnim doradama, neki te dorade vrlo rado ugrađuju u svoje vlastite svjetonazore, u svoje vlastite kozmologije, pogotovo ako neki zamišljaji prividno imaju znanstveni prizvuk ili patinu. U tom smislu ovi maštovito-znanstveni zamišljaji snažno utječu na brojne isključivo maštovite zamišljaje svijeta i života kojima je, kao ribi voda ili ptici zrak, potreban bilo kakav oslonac s okusom znanosti.

 

   Einsteinova teorija gravitacije izrasla je iz njegove opčinjenosti teorijom polja. Teorija polja je, za Einsteina, bila koliko zamamna, toliko i izazovna jer se s njezinom pojavom činilo da svemir nije niti može biti isključivo njutnovsko-mehanički, nego da ima neka svojstva koja bitno nadilaze prizemno-mehanički pristup. Na taj je način pred Einsteinom iskrsnuo izazov i upit kako pomiriti i kako ujediniti ova dva poimanja svemirske stvarnosti, jer se činilo da  oba donekle imaju pravo i da je svaki od njih, u svojoj domeni, mogao poslužiti za solidan i pouzdan opis stvarnosti. S druge strane, među njima su postojale neke važne razlike koje je trebalo izgladiti i uravnotežiti.

 

   Pošto smo se s teorijom polja već upoznali, ovdje ću navesti tek nekoliko natuknica kao podsjetnik za uvid iz čega je izrasla Einsteinova teorija gravitacije. Kašu o poljima prvi je zakuhao Faraday koji je, baveći se magnetizmom, nadošao na ideju da magnet stvara oko sebe neku vrstu aureole, da tako kažem, da svojom aktivnošću utječe na  prostor   oko sebe i pretvara ga u ono što danas zovemo poljem. Kasnijom razradom, analizom i izvođenjem  zaključilo se da magnet ne djeluje izravno na ferolegure u dometu svog djelovanja, nego da to čini preko polja: magnet stvara polje da bi onda to polje svojom aktivnošću utjecalo na ferolegure koje se nađu unutar tog polja. Na taj način polje je dobilo ulogu posrednika, ali i ulogu samostalnog agensa u svemiru. Razradom ove ideje došlo se do zamisli da više-manje svaka kvantna tvorba (elektron, proton, neutrino, kvark itd.) pravi oko sebe odgovarajuću vrstu polja.

   Prihvaćajući objeručke ovu ideju još u njezinim začetcima, Einstein ju je primijenio na gravitaciju i s pomoću nje geometrizirao prostor.

 

   Naime, bitni doprinos teorije polja u shvaćanju zbivanja u svemiru sastojao se u ideji da ni jedna masa u svemiru ne djeluje izravno i trenutačno na drugu masu (actio in distans), nego da je za svako to međudjelovanje potrebno određeno vrijeme izraženo kroz brzinu širenja svjetlosti kao krajnju moguću brzinu u svemiru, kao što su potrebni i neki posrednici između njih. Na taj način oborena je Newtonova predodžba da se tijela međusobno privlače neposredno (bez posrednika) i trenutačno i da nije potrebno vrijeme (određeno trajanje) da bi sila koja izbija iz jednog tijela dosegla drugo tijelo i izvršila utjecaj na nj. Naravno, nitko se ne usuđuje reći, ili ne zna, koja bi to i kakva sila bila (što bi ona uopće bila) koja «isijava» iz jedne tvari da bi djelovala na prostor oko sebe i omogućila mu da on može utjecati na ponašanje predmeta unutar sebe. Bilo bi veoma zanimljivo čuti koja je to sila koja može utjecati na prostor kao nefizikalnu tvorbu? Priča o gravitonima je dobra, ali ona ne pruža nikakve odgovore na naše upite, jer ako Zemlja s pomoću gravitona privlači nas, onda se naš upit samo prenosi na gravitone, jer sada pitam: Kako i kojom čarolijom ti gravitoni obavljaju posao privlačenja u službi Zemlje ili drugih svemirskih giganata?

 

   Uglavnom, Einstein, kao i Newton, vjeruje da svaka tvar, samim tim što je tvar, «ima u rukama» tu moćnu tajnovitu silu. Izvorni nositelji te sile u biti su primodijalne čestice tvari, a svemirski giganti tek neizravno kao agregati tih čestica. U svakom slučaju, zanimljivo je pitanje što je u tim pračesticama izvor te sile? S obzirom da te čestice vječno «zrače» tom silom, još je zanimljivije pitanje kako da pri tom zračenju ništa ne gube ili, ako gube, gdje se onda same napajaju tom silom ili, ako je nekomu draže, energijom? Uostalom, ma koliko se mi služili izrazom sila, u svemiru ništa ne postoji realno kao sila, jer je   sila   samo naš pojam za opis količine djelovanja među tvarima. Sila niti djeluje niti može djelovati na bilo što, nego su tvari te koje jedna na drugu djeluju silom. U Einsteinovoj verziji, međutim, stvar postaje još složenija, jer tu sila djeluje na  prostor i na taj način narušava glatkoću ili «euklidskost» njegove geometrije, narušava njegov mir i čini ga napregnutim, ali i svinutim (uvrnutim), ovisno o snazi te sile. Nema sumnje da je zamisao o naprezanju i svijanju prostora veoma zanimljiva i uzbudljiva, ali na sreću isključivi produkt ljudske imaginacije. Tko misli drugačije, neka zamisli barem jedan eksperiment u kojem bi bila demonostrirana zakrivljenost prostora. Bilo bi to isto kao zamisliti eksperiment u kojem bi bila demonstrirana protežnost vremena, tvrdoća prijateljstva, gustoća odvažnosti itd. Naši misaoni pojmovi nikad nisu imali fizikalna svojstva, pa ih neće imati ni u budućnosti, makar se tu radilo upravo o prostoru i vremenu.

 

   Koliko danas znamo, gravitacijska sila se isključivo očituje  zakonom slobodnog pada ili, ako je taj pad zapriječen,  upiranjem predmeta u podlogu dok na nj djeluje sila, što se manifestira i da izmjeriti kao težina. Ovo se savršeno uklapa u drugi Newtonov zakon koji kaže da tijelo, dok je pod utjecajem sile, mora ubrzavati, usporavati ili mijenjati smjer gibanja. Ili upirati u zapreku. I to je jedino što se može dogoditi jednom tijelu pod utjecajem «sile». Upravo to je i razlog zašto Newtonova teorija gravitacije ne valja, jer kad bi ona valjala, ne bi valjao njegov drugi zakon. A on je u redu. Pokažimo to na primjeru Zemlje i Sunca. Po Newtonu Zemlja kruži oko Sunca zato jer se giba jednolikom brzinom paralelno sa Suncem i pritom se stalno nalazi u slobodnu pada prema Suncu. Pa što ako je tako? Kad bi bilo tako, Zemlja bi se brzo strmoglavila u Sunce jer dok bi njezino paralelno gibanje sa Suncem i dalje bilo jednoliko, ubrzanje njezina pada prema Suncu raslo bi aritmetičkom progresijom, a njezino prevaljivanje puta prema Suncu geometrijskom progresijom, pri čemu bi se Zemlja brzo stumbala u Sunce. Ali o tome sam već govorio u svojoj teoriji gravitacije.

 

   Bi li onda Einstein mogao imati pravo, ako već nema pravo Newton? Naravno da ne. Niti je moguća niti postoji ikakva napregnutost ili zakrivljenost prostora. Ma koliko nam se predodžba o zakrivljenosti prostora činila romantičnom, uzbudljivom i obećavajućom, ona nema nikakve osnove u stvarnosti jer prostor nije nikakav fizikalni realitet. Naime, i nakon Einsteina ostaje gola istina da se gravitacija isključivo očituje  slobodnim padom ili težinom, kao posljedicom upiranja predmeta u podlogu dok je pod utjecajem sile, ili dok sam djeluje silom na drugi predmet. Nikad i nigdje nije zapažena pojava da bi se gravitacija očitovala putem zakrivljenosti prostora i da bi se u gravitacijskom polju tijelo gibalo nekim zakrivljenim stazama tog prostora. Naravno, takva pojava nikad i nigdje neće ni biti zapažena, ma koliko tragali za njom u svemiru, jer zakrivljivanje je svojstvo fizikalne stvarnosti, a ne mentalne poput prostora.

 

   Danas se o gravitaciji govori u nekim drugim smislovima. Tako se kaže da piloti nadzvučnih zakroplova pri njihovu ubrzanju doživljavaju gravitaciju jačine od 6 ili više G. Ali to je «gravitacija” druge vrste do koje dolazi zbog nužnosti da se, pri ubrzanju nekog tijela, moraju ubrzati sve njegove čestice od kojih je sazdan, što ostavlja  privid   inertnosti tijela ili njegova otpora ubrzanju, o čemu sam govorio u raspravi o masi.

 

   Iz svega rečenog proizlazi da «silu» Zemljine teže niti možemo shvatiti kao privlačnu silu, niti kao posljedicu misteriozne zakrivljenosti prostora. Prostor kao prostor niti može biti predmet nečijeg utjecaja, niti može biti nositelj («subjekt») utjecaja na predmete unutar sebe. Prostor je tek pojam za našu mentalnu uporabu i jedina realnost koju ima jest mentalna realnost.

 

Stoga, po meni, jedinu mogućnost da zavirimo iza kulisa, koje nam zakriljuju pogled u istinsku zbilju gravitacije, moramo tražiti u odbacivanju njezina atributa privlačnosti i u shvaćanju gravitacije kao nečega što se javlja isključivo kao posljedica tlačnih sila, uvjetovanih činjenicom da svemir nije arhipelag otočnih nakupina razbacanih u vakuumu, nego da je skraja nakraj popunjen tvarnim sadržajem (tvarnim pračesticama) u gibanju, što je izvor određenog svemirskog tlaka koji je glavni uzrok svih tvarnih zbivanja u svemiru. Ali i o tome sam opširnije pisao na drugom mjestu, pa sada samo podsjećam na to.

 

POSLJEDNJI  POZDRAV

 

   Prošle godine (2005.) navršilo se stoljeće otkako je specijalna teorija relativnosti ugledala svjetlost dana, a devedesetljeće od pojave opće teorije relativnosti. Prilično dug vijek za nešto, po općem sudu, tako paradoksalno, ili tako apsurdno po sudu onih koji nemaju dlake na jeziku, koji se ne boje reći da je car gol ili su jednostavno uvjereni da Einsteinova teorija nema puno zajedničkog sa zdravim razumom.

 

   Njezin autor bijaše porican i slavljen, ismijavan i čašćen , ponižavan i obožavan. Kao čovjek u objema navedenim varijantama bijaše samo začuđeni filozof koji se jednostavno pitao: Čime zaslužih bilo jedno bilo drugo, jednako ponižavanje kao i obožavanje?

 

   U vrijeme kada je Einstein stvarao svoju teoriju, ljudska znanja o mnogo čemu bijahu neusporedivo skromnija od današnjih spoznaja. Evo samo jednog detalja: U vrijeme najburnijeg Einsteinova stvaralaštva svemir je bio reduciran na Mliječnu stazu. Možda je netko i slutio da bi svemir mogao biti nešto veći od onoga što zovemo Via lactea, ali u to vrijeme nitko nije pouzdano znao postoje li galaksije izvan Mliječne staze. Pa iako na tako malom uzorku svemira uspio je stvoriti teoriju koja je postala test za sve druge teorije. U fizici i kozmologiji stanje je još uvijek takvo da sve ono što se ne može uklopiti u Einsteinove matematičke modele ima male izglede da ne bude odmah odbačeno kao heretično. Već decenijima slušamo onaj poznati pravorijek: «To se ne slaže s Einsteinovom teorijom». I nitko da se usudi reći: «Pa što? Što ako se ne slaže s Einsteinovom teorijom?»

 

   EINSTEIN bijaše čovjek koji se usudio razmišljati.

 

Iako je najveći dio čovječanstva i dan danas nedovoljno učen, nedovolno školovan, ipak je dosta i školovanih. Na žalost – samo školovanih. U razvijenom svijetu čak na desetke postotaka ljudi nosi akademske naslove. Ali ta školovanost jedva da znači nešto više od statistike. Školovanost je samo razlog za bolje radno mjesto, bolju zaradu, veći društveni položaj... Veoma rijetko razlog i povod za razmišljanje, za želju da se priroda i svemir shvate dubinski i u temeljima. Čak biti znanstvenik ne znači biti plodan, kreativan. U najvećem broju slučajeva biti znanstvenik znači biti dobro uhljebljen zanatljija. I ništa više.

 

   Einstein se usudio  razmišljati. Zahvaljujući dosezima svoga razmišljanja Einstein je stekao toliki ugled da su ga počeli proglašavati najvećim fizičarem svih vremena, a neki i najinteligentijim čovjekom svih vremena. Mozak ni jednog čovjeka u povijesti nije bio toliko istraživan u uvjerenju da će biti otkrivena neka neurološka potka njegove inteligencije. A kada imate takav i toliki ugled, onda vam se počnu događati stvari koje više i sami ne razumijete. Tako je Einstein s čuđenjem morao odbiti ponudu da bude predsjednik Izraela, jer ni sam nije znao otkud to da mu netko ponudi takvo nešto. U predgovoru vlastitoj biografiji, koju je napisao Philipp Frank,   Einstein kaže: «Nikad nisam shvatio zašto teorija relativnosti, sa svojim pojmovima i problemima toliko odmaknutima od praktičnog života, toliko dugo izaziva tako živ, ili zaista strastven, odjek u širokim krugovima javnosti... Još nisam čuo uistinu uvjerljiv odgovor na ovo pitanje.».

 

   Meni se čini da je iz sličnih razloga i njegova teorija relativnosti krenula u pobjedonosni pohod u svijet. U svakom slučaju za sva vremena ostat će mi zagonetkom kako je nešto tako apsurdno moglo  zauzeti tako povlašteno mjesto u svijetu znanosti?!

 

   Možda je stvar jednostavno u ovome: Najveći broj ljudi niti je kad razmišljao niti će ikad razmišljati o fizikalnim problemima koji su mučili Einsteina. Čak i oni koji po svojoj dužnosti moraju nešto znati o Einsteinu i njegovoj teoriji kao studenti, poslijediplomci, profesori fizike.., učinit će to uglavnom  u mjeri u kojoj je to potrebno da dobiju prolaznu ocjenu ili da znaju prepričati detalje iz Einsteinove teorije. Više od toga niti ih zanima niti će im trebati u životu.

 

   Kada, dakle, jedan čovjek uspije  uvjeriti ljude u genijalnost nekih svojih otkrića, onda su ljudi skloni da mu povjeruju i u svemu drugom, tim više što je stvar kompliciranija i nerazumljivija. Sumnje se javljaju tek onda kada netko počne ozbiljno razmišljati, kada se uhvati u koštac s istim problemima, mjesto da samo prepričava tuđe priče kao zabavne dogodovštine, ne ulazeći u njihovu istinitost ili neistinitost.

 

   Kao što smo vidjeli, Einsteinova teorija relativnosti izgrađena je od kojekakvih postulata koji «logično» postuliraju jedan drugi u cilju obrane jednog drugim. I sve bi bilo u redu kad bi barem jedan od njih, onaj prvi, bio pravi, kad bi on bio nekrivotvoren i istinit. Na nesreću, upravo taj prvi bijaše lažan, neodrživ, oboriv... A kad je prvi takav, što očekivati od drugih koji bi ga tobože trebali spasiti i obraniti nego da oni budu još udaljeniji od istine, još krivotvoreniji i nepouzdaniji.

 

 

   PRISJETIMO se još jednom te piramide! Na samom vrhu stoji zakon brzine širenja svjetlosti kao opći zakon prirode koji bi uvijek i svugdje morao biti isti za sve promatrače bez obzira na stanje vlastitog gibanja. Ovakvo stajalište prema brzini svjetlosti zahtijeva Einsteinova teorija relativnosti koja glasi da opći zakoni prirode moraju vrijediti jednako za sva referentna tijela.

 

Kad smo razmišljali o Einsteinovu postulatu, rekli smo da on sadrži dva elementa koja nikako ne idu skupa: Jedan je elemenat da svjetlost uvijek ima konstantnu brzinu u vakuumu c=300 000 km/s, a drugi da će sva referentna tijela mjeriti baš tu brzinu bez obzira na vlastito gibanje. Tada sam rekao, nadam se i dokazao, da je u naravi konstantnih veličina da su one uvijek i svugdje relativne veličine. Jedan zid visine 5 metara u odnosu prema tlu (plohi iznad koje strši) imat će sasvim drugu visinu u odnosu prema visini nekog zida pokraj sebe X visine. Na sličan način brzina svjetlosti može biti konstantna samo u odnosu prema referentnim tijelima u mirovanju, a u odnosu prema svim referentnim tijelima u gibanju bit će veća ili manja ovisno o brzini i smjeru njihova gibanja, jer brzina nije ništa drugo nego mijenjanje položaja u vremenu pri čemu je gibanje referentnih sustava od iste važnosti kao i gibanje svjetlosti.

 

   Pošto Einstein ne zna ili ne želi  znati da jedna konstantna brzina nužno mora biti relativna brzina, da bi spasio apsolut brzine širenja svjetlosti c=300 000 km/s u odnosu prema svim referentnim tijelima, on poseže za postulatom relativnosti vremena. Mjesto da prizna relativnost brzine svjetlosti, on sada postulira (imperativno nameće) relativnost vremena. Da bi vrijeme moglo biti relativno, ono za njega nije samo pojam našeg uma, nego stvarnost koja ima određena fizikalna svojstva kao usporivost, ubrzivost... jednom riječju rastezljivost. Čak i savitljivost. Glavni dokaz za rastezljivost vremena je rad ura. Ure su za Einsteina sprave koje mjere vrijeme. Kad vrijeme teče pravilno, jednoliko, ure su točne. Kad vrijeme uspori i ure uspore. Einstein razmišlja o vremenu i urama kao o uzroku i posljedici. Vrijeme postoji, vrijeme je rastezljivo, a točne ure to samo dosljedno i precizno mjere i bilježe.

 

   Nadam se da sam bio dovoljno uvjerljiv dokazujući da je vrijeme samo pojam u našoj glavi, a ne suverena stvarnost izvan nas koja ima fizikalna svojstva rastezljivosti. Ure ne mjere vrijeme, nego samo vlastite otkucaje, što znači da ure stvaraju vrijeme. Stoga usporeniji rad ura (sporije otkucavanje točno određenih intervala) nije znak i dokaz sporijeg protoka vremena, nego neispravna ritma rada ura.

 

   Einstein, dakle, ne zna da vrijeme ne postoji, da je vrijeme tek pojam u našoj glavi, stoga mu pripisuje određena fizikalna svojstva. Ali ne apsolutna svojstva kao Newton i klasična mehanika, nego tek neka, relativna svojstva. Einstein ruši vrijeme kao apsolutnu vrijednost (uvijek i svugdje jednaku), priznaje mu i dalje određene fizikalne vrijednosti, ali kao relativne i varijabilne. Upravo u tom potezu Einsteinovi sljedbenici otkrivaju nove dokaze i nove vidove Einsteinove genijalnosti. Ustvari, Einstein se samo zapleo u nešto iz čega nema izlaza i što ga sili na stalno nova posezanja za novim postulatima. Tako se iz postulata relativnosti vremena prirodno javio postulat sažimljivosti prostora i predmeta.

 

   ZAMISLIMO veoma dugačak vlak. Od čela do začelja (od točke A do točke B) vlak ima točno određenu dužinu. Naravno u stanju mirovanja. Što biva s njegovom dužinom kad se vlak kreće? Zdrav razum će nam reći da će vlak biti jednako dug bez obzira na brzinu gibanja. Einstein tvrdi drugačije.

 

Pitanje je kako izmjeriti dužinu vlaka u pokretu. Da bismo izmjerili njegovu dužnu potrebno je na pruzi odrediti jednu točku.

 

   U ruci naravno držimo uru. Prvo izmjerimo trenutak kad čelo vlaka prođe tom točkom, a potom trenutak kad začelje vlaka prođe tom točkom. Precizno zapišemo vrijeme i sada pomnožimo brzinu vlaka s vremenom. Rezulatat koji dobijemo bit će dužina vlaka u gibanju. Pitanje je koju će dužinu vlak sada imati?

 

Logično bi bilo da će vlak uvijek imati istu dužinu bez obzira na brzinu gibanja. Ali to nije moguće po Einsteinovoj teoriji relativnosti, odnosno po njegovom postulatu relativnosti (rastezljivosti) vremena. Zašto? Zato jer da bismo dobili mjeru dužine vlaka, moramo brzinu vlaka pomnožiti s vremenom-brojem. Pošto, po Einsteinovoj teoriji, vrijeme na većim brzinama mijenja svoju vrijednost (usporava), to onda znači da se na većim brzinama dužina vlaka mora smanjiti jer se vrijeme razvuklo. Na brzini polovice brzine svjetlosti dužina vlaka bi se, po Einsteinu, smanjila za 15 %, a na brzinama svjetlosti dužina vlaka bi se smanjila do ničega.

 

   Netko će možda reči: Nigdje u prirodi ne možemo vidjeti ništa slično. Odgovorit će vam: Jer se nigdje u priropdi ne susrećemo s tako velikim brzinama, ali kad bismo se susreli, onda bi bilo tako. Na brzinama svjetlosti od vlaka ne bi ostalo ništa. Amen!

 

   Ovdje se prirodno javlja pitanje što bi se dogodilo s onim Einsteinovim blizancem koji bi jurio brzinom svjetlosti? Svi koji prepričavaju tu priču uglavnom to rade zato da bi «dokazali» kako bi za tog blizanca vrijeme prestalo teći i kako bi se nakon 60 godina on vratio čil i mlad sa svog putovanja dok bi njegov brat bio u dubokoj starosti, ako ne i s obje noge u grobu. Nitko ne priča tu priču da istakne do čega bi se sažeo blizanac – svemirski putnik. Naime, pri brzinama svjetlosti blizanac bi se morao sažeti na ništa što znači da po povratku od njega ne bi bilo ništa, ali bi zato bio mlad.

 

   Ali to ni blizu nije sve. Sažimanje prostora i predmeta do ničega na brzinama svjetlosti samo je novi postulat koji «prirodno» izvire iz postulata rastezljivosti vremena. Tko proguta ova dva postulata kao nešto razumno i dobro argumentirano, pitam se kako će progutati sljedeći postulat?

 

 

   KAO što znamo, Einsteinova teorija je veoma razigrana. Ako se na brzinama svjetlosti neka masa može sažeti do ničega, zašto ne bi mogla, s druge strane, narasti do beskonačnosti? Sve je moguće ako imate dovoljno mašte. A Einstein ju je uvijek imao. Njegovi sljedbenici još i neizmjerno više. Naime, po Einsteinovoj teoriji neka masa bi se na brzinama svjetlosti s jedne strane sažela do ništa, dok bi s druge strane narasla do beskonačnosti.

 

Sjetimo se velikog Einsteinova «otkrića» ekvivalencije mase i energije: E=mc2. To znači da određena količina mase ima točno određenu količinu energije, a određena količina energije ima određenu količinu mase. Prema vjerovanju, istinitost ove konstatacije svakodnevno se obistinjuje u tisućama eksperimenata u modernim laboratorijima kao Fermilabu u Americi, CERN-u u Šviocarskoj itd. Tamo se navodno svakodnevo tvarne čestice pretvaraju u energiju, a energija u tvarne čestice. Einsteinova jednadžba E=mc2 govori o odnosima mase i energije u stanju mirovanja. Međutim, masi koja se giba raste energija, a to znači da raste i masa. Ako tu novonastalu energiju označimo simbolom L, onda količina novonastale mase iznosi L/9x1020. (Ovo 9x1020 izraz je za brzinu svjetlost na kvadrat izraženu u centimetrima. U kilometrima c=300 000 km/s, a u centimetrima c=30 000 000 000 cm/s).

 

Energija nastala malim brzinama mase nije osobito velika, pa ni njzien ekvivalent mase. Ali na brzinama svjetlosti energija čestice u gibanju narasla bi do beskonačnosti, pa prema tome i njezina masa. Već s približavanjem brzini svjetlosti masa neke tvarne čestice toliko bi porasla da bi bilo potrebno nevjerojatno puno energije da bi se ta masa ubrzala do brzine svjetlosti.

 

Netko bi iz ovoga mogao zaključiti: Kako divna teorija! Jedna te ista masa će na brzinama svjetlosti zbog povećanja energije narasti do beskonačnosti, a zbog sažimanja tvari završit će u voluminoznom ništavilu. Paradoks ili besmisao? Sve ovisi o snazi vlastitog intelekta i volji da se bude dosljedan.

 

 

   ALI, to je tek početak. Ako je masa energija, onda je i energija masa. Foton koji krene sa Sunca prema Zemlji nije samo «paketić» energije, nego i «paketić» mase. Po Einsteinu samo svjetlost (samo elektromagnetni valovi, gravitacijski valovi...) može juriti brzinom svjetlosti. Zato jer je svjetlost čista energija. Neka tvarna čestica ili neka masa, ma koliko mala, to ne bi mogla, jer bi joj na brzinama svjetlosti masa narasla do neizmjernosti, a da bi se ubrzala beskonačana masa potrebna je beskonačna energija... Ako je energija samo određeni ekvivalent mase, a masa samo određeni ekvivalent energije, onda je i Einsteinov foton ne samo «paketić» energije, nego i ekvivalentni «paketić» mase. Kao paketić čiste energije foton ne samo da juri nego i mora juriti brzinom svjetlosti, a kao «paketić» mase ne samo da ne bio mogao, nego ne bi ni smio juriti brzinom svjetlosti. Ali, kad je netko čarobnjak kao Einstein, sve je moguće.

 

    Da ponovim: «Kako je samo čudan svijet fotona! S jedne strane juri i mora juriti brzinom c=300 000 km/s, a s druge niti može niti smije juriti tom brzinom. Kad juri brzinom c, vrijeme mu stane i prijeđe u vječnost, a prostor se sažme do ničega. A kad je nešto vremenski u vječnosti, a prostorno  ni u čemu, onda je to nešto duž cijele svoje staze kretanja u svakom trenutku svugdje i na svakom mjestu uvijek i za sva vremena.» Neki vjeruju da to razumiju i da to mogu čak uobličiti u matematički model.

 

 

   NEMAM namjeru ulaziti još dublje u Einsteinovu teoriju. Netko bi me mogao optužiti da sam zločest i da mi je cilj rušenje Einsteinove teorije. Izdvajanjem ovih nekoliko elemenata iz njegove teorije htio sam pokazati da njegova teorija i zdrav razum nemaju puno toga zajedničkog. To nije nikakva novost. I oni koji brane Einsteinovu teoriju kao i oni koji ju napadaju, već odavno znaju da teorija relativnosti i zdrav razum imaju malo dodirnih točaka. Pitanje je samo čemu je tko sklon više vjerovati? Oni koji vjeruju Einsteinovoj teoriji, odbit će priziv na zdrav razum kao nešto naivno, glupo, praznovjerno... Kakav zdrav razum! Što je to? Pritom zaboravljaju da se Einstein u izlaganju i obrani svoje teorije uvijek iznova pozivao na zdrav razum.

 

   Oni pak koji su skloniji vjerovati zakonima mišljenja zdrava razuma, dokazivat će da mi ljudi nemammo drugog oruđa za prosudbu istinitosti ili neistinitosti nečega osim zdrava razuma. Ako je nešto u evidentnom sukobu sa zdravim razumom, ako i nakon dugog promišljanja ostaje neuskladivo sa zdravim razumom, takvo što ne samo da ne zaslužuje povjerenje, nego mora biti odbačeno kao krivotvorina.

 

   Moja je teza da Einsteinovi postulati, a njegova teorija sazdana je najvećim dijelom od postulata, ne mogu dobiti prolaznu ocjenu pred sudištem zdrava razuma. Njegovi postulati nisu tek paradoksalni, kako ih na simpatičan način žele prikazati branitelji njegove teorije. Oni su apsurdni, besmisleni, nemogući. Ako su apsurdni, oni su i neodrživi. Činjenica da je tu apsurdnost još uvijek teško eksperimentima učiniti bjelodanom, nije dokaz protiv same činjenice apsurdnosti Einsteinovih postulata, nego se radi o tome da Einsteinovi postulati još uvijek žive u sferi nedostupnoj eksperimentalnoj provjeri. Kada jednom budemo u mogućnosti da testiramo ponašanje tijela na brzinama svjetlosti, uvjeren sam i znam da će Einsteinovi postulati jednostavno pasti u vodu. Uvjeren sam i u to da nije daleko dan kada će i eksperimenti bivati sve mogućiji i sve uvjerljiviji u obrani zdrava razuma. A dotle pred svima nama je opcija: Ili vjerovati zdravu razumu ili vjerovati teorijama i jednadžbama?

 

   Bez ikakvih namjera da ikomu išta sugeriram o vlastitom izboru – teoriji relativnosti upućujem svoj posljednji pozdrav: Sayonara!

 

 x x x

 

   Ps.Otkako sam napisao da će jednom i eksperimenti dokazati pogrešnost Einsteinove teorije relativnosti, prošlo je najmanje osam godina. Kako se čini, to se napokon i dogodilo. U drugoj polovici rujna 2011. svi svjetski mediji objavili su vijest da je međunarodni tim znanstvenika u CERNu (Švicarska) napokon uspio otkriti (registrirati) čestice koje se gibaju brže od brzine svjetlosti. Radi se o neutrinima. Trogodišnja mjerenja brzine tih čestica pokazala su da se neutrini gibaju 60 nanosekunda brže od svjetlosti na razdaljini od 730 kilometara između Ženeve i talijanskog grada Gran Saso.

 

Ova vijest je naknadno demantirana. Ali, bez obzira na demanti, u znanosti postoji jedna malopoznata činjenice da znanstvenici  često manipuliraju s podatcima što znači da podatke, koji ne idu na njihov mlin, niječu ili ignoriraju, a preferiraju one koji im idu u prilog, iako znaju da nisu pouzdani. Tko sumnja u ovu tvrdnju neka pročita knjigu “Slobodni radikali” od Michaela Brooksa. Po njemu čak su neki najelitniji znanstvenici, među kojima i Einstein, frizirali podatke kako bi potkrijepili svoju teoriju makar i s lažnim činjenicama.

 

STAVLJENO NA INTERNET:

 

ANNO DOMINI 2014.