MITSKA  PREDODŽBA  ZNANOSTI  I  ZNANSTVENIKA

 

   S obzirom na društveno važan posao koji znanost obavlja, na ulogu koju ona ima u napretku, razvoju i stvaranju povoljnih uvijeta života ljudi na Zemlji, na činjenicu da znanost ne doprinosi samo boljitku ljudi nego im stvara oružja s pomoću kojih doslovce mogu dovesti u pitanje svoj opstanak na Zemlji (atomsko, kemijsko i biološko oružje), na okolnost da se znanošću bavi relativno mali broj ljudi koji imaju vrlo dobar društveni i ekonomski status u odnosu na druge ljude i koji žive u relativno zatvorenim i pomalo odvojenim zajdenicama i prostorima (sveučilišta, laboratoriji i sl) – u glavama “običnih” ljudi rađa se jedna pomalo mitska slika o znanosti i znanstvenicima, rađa se predodžba koja ne samo što nije realna i objektivna, nego sadrži mnoštvo mitskih elemenata koji znanost i znanstvenike čine pomalo nedodirljivima, nedokučivima, nadrealnima, nestvarnima, dalekima, tajanstvenima – jednom rječju mitskima.

 

   Naravno, i po toj predodžbi znanstvenici su samo ljudi, ali ipak drugačiji od drugih jer znaju više od drugih, vide ono što drugi ne vide, razumiju ono što drugi ne razumiju, proniču u svjetove koji su drugima nedostupni, a to znači da se tu radi o ljudima višeg i drugačijeg ranga i kalibra, ljudima bolje kakvoće zbog čega zaslužuju veće poštovanja, veće povjerenje i općenito drugačije vrednovanje od drugih. Stoga treba vjerovati onome što oni govore i kada govore, jer upravo oni znaju kako funkcionira ovaj svijet, kako se trebamo ponašati da bismo preživjeli ili čak dobro živjeli u njemu itd.

 

   Ova idilična predodžba o znanosti i znanstvenicima prilično je naivna. Istina je da je znanost najsnažniji izvor napretka u svijetu, da znastvenici obavljaju mukotrpan, hvale vrijedan i društveno koristan posao, ali je isto tako istina da znanost i znanstvenici nisu ni približno ono što o njima jednostavni ljudi misle ili pretpostavljaju. Doduše, u vrijeme kada se znanost tek rađala i kada se s mukom probijala kroz baražnu vatru mitskih, metafizičkih, filozofskih, religijskih i inih svjetonazora koji su s nepovjerenjem dočikali sve što je dolazilo od znanosti, ona je još bila čista i neokaljana. Ali, kada je prokrčila put, utrla vlastitu stazu i nametnula se kao dominantni čimbenik u progresu čovječanstva, počela se je pomalo “prostituirati” s kapitalom, s vlašću, s vojskom, s industrijom, s privrednim gigantima i drugim moćnim ustanovama tako da je odavno izgubila svoje djevičanstvo i pomalo krenula putem tržišnog načela ponude i potražnje, putem korupcije i  podaničkog odnosa prema moćnicima i vlastodršcima, što počinje dovoditi u sumnju njezin imidž nepristrane, nepotkupljive, objektivne i neutralne djelatnosti kojoj je jedino stalo do istine i ničega više.

 

 

   KAO prvo, jedan od mitskih elemenata u svezi sa znanošću tiče se predodžbe prirode razvoja znanosti kao jednosmejrnog, pravocrtnog, kontinuiranog procesa tijekom kojeg i zahvaljujući kojem dolazi do stalnog rasta znanstvenih spoznaja, znanstvenih tehnika ili metoda, do nagomilavanja znanstvenih činjenica ili jednostavno do znanja, što bi napredak i razvoj znanosti dočaravalo kao stalnu i sve veću akumulaciju znanja.

 

   Čovjek, koji se posebno bavio ovom problematikom, bio je Thomas Samuel Kuhn. U svojoj knjizi “Struktura znanstvenih revolucija” on drži da ovakvo kumulativno shvaćanje znanstvenog razvoja ima u sebi nešto mitsko. On  ne nijeće činjenicu da akomulacija znanja igra veliku ulogu u znanstvenom razvoju, ali da to nagomilavanje znanja, znanstvenih činjenica, tehnika itd. ipak nema odsudnu ulogu u razvoju znanosti. Ono što je odsudno za razvoj znanosti nije gomila znanja, nego revolucija općeg polazišta ili pristupa znanstvenoj problematici i tom znanju, revolucija načina gledanja na svijet, revolucija paradigme kao općeg vizira kroz koji promatramo svijet i koji uvjetuje kako ćemo vidjeti taj svijet.

 

   Što to znači? To znači kada netko zamišlja svemir kao zbilju nastanjenu bogovima ili duhovima (grčka i rimska mitologija i slične mitologije primitivnih naroda) onda je logično da svemirska tijela budu ili bogovi ili boravišta bogova. Da bi se, međutim, u tim drevnim božanstvima počelo gledati obična svemirska tijela, potrebno je promijeniti pradigmu i od svemira kao svijeta nastanjena duhovima prijeći na viđenje svemira kao tvarne zbilje kojom ne vladaju mitski bogovi, nego svemirski zakoni.

 

   Kada netko promatra svemir kao zbilju u kojoj neka božanstva izvode svoje igrokaze onda je normalno da se promatrač svemira usredotoči na te božanstke scenarije i da u svemiru počne prepoznavati sve više božanskih elemenata, božanskih čina i konkretizaciju božanske volje. Slijedom takva promatranja promatračeva mašta postaje sve bujnija a slika takvog svijeta sve potpunija, preciznija i minucioznija. Kao plod mukotrpnog razmišljanja u okviru ove paradigme na koncu se rodi mozaik sazdan od mnoštva bogova, polubogova, čudnih mitskih bića itd. od čijih postupaka bitno ovise ljudske sudbine što u ljudima, s jedne strane, izaziva strah pred tim bićima, a s druge potrebu za obraćanjem tim bićima, za prinošenjem žrtava, za molitvom i za svim onim što bi moglo ublažiti gnjev tih bića i preobratiti ga u naklonost prema nama.

 

   Idući ovim tragom, Kuhn otkriva da je za napredak znanosti kudikamo važnija promjena paradigme, promjena općeg načina promatranja svijeta od akumulacije znanstvenih činjenica ili znanja. A takve promjene paradigme, takvi revolucionarni skokovi u razvoju znanosti nisu baš pravilo, nisu baš redovita normalna pojava, nego više iznimka. Naime, puno je lakše nagomilavati činjenice, povećavati konkretne spoznaje, nego otkriti što se krije ispod suknje tih uočenih fenomena ili što je ono fundamentalno što upravlja svemirskim pojavnostima kako ih mi vidimo i doživaljavamo. Da bi se, naime, otkrilo fundamentalnu istinu nije dovoljno biti znastvenik. Znanstvenik je po pravilu istraživač-praktičar: on ima određena znanja, poučen je u određenim metodama, ima potreban instrumentarij za promatranje i izvođenje pokusa – i poprilici to je to. Drugim riječima, po Kuhnu znanstvenici nisu odvažni avanturisti koji otkrivaju nove istine, nego stručnjaci za rješavanje prirodnih zagonetaka. Na taj način on potkopava mitsku predodžbu o znastvenicima kao neustrašivim, nepristranim i nepotkupljivim tragačima za istinom, kojima je istina svetinja nad svetinjama, a sve ostalo luk i voda. Jedna je, dakle, stvar imati znanje, oruđe za rad i poznavati tehnologiju rada, a druga otkriti ono nevidljivo, otkriti onu suptilnu stvarnost koja čini da stvari funkcioniraju kako funkcioniraju. To nije posao znastvenika nego filozofa. To ne znači da  neki znanstvenik ne može biti ujedno i filozof, ali u trenutku kad počne pronicati stvarnost, kad počne otkrivati fundamentalno u pojavnom, on to više ne radi kao znastvenik, kao istraživač-praktičar, kao “zanatlija”, nego kao filozof koji pokušava spoznati stvarnost u njezinim posljednim uzrocima, a ne tek u njezinim manifestacijama. U tom smislu možemo reći da je svaka teorija, svaki poopćeni način gledanja na stvarnost, svaka fundamentalna spoznaja stvarnosti isključivi plod filozofskog promišljanja, a nikad plod samo znanstvenog istraživanja. To znači da stvaranje paradigma, teorija kao i izvođenje dalekosežnih zaključaka nije stvar znansoti nego stvar filozofije. Što to praktično znači?

 

 

   UZMIMO tvrdnju da je “elektron ujedno čestica i val”. Ljudi koji nešto drže do ove tvrdnje jednostavno misle da je ta tvrdnja znanstvena činjenica jer se ono, što zovemo elektron, ponekad ponaša kao čestica a ponekad kao val. Iz te činjenične manifestacije “elektrona” izveden je zaključak da “elektron” jest “ujedno i čestica i val”. S obzirom da je to zdravorazumski nemoguće i stvarnosno mora biti nemoguće. Kako?

 

   Prvo, nikad nitko nije vidio “elektron” pa ne zna ni kako on izgleda, a kamoli  što bi on bio u sebi. U tom smislu “elektron” nije nikakav objektivni entitet nego teorijski entitet, pretpostavljeni entitet, zamišljeni entitet za kojeg ne znamo je li uopće postoji,  a kamoli je li postoji na način kakvim ga zamišljamo. Naime, nitko ne može reći da zna da je elektron čestica budući je svakomu pametnom jasno da, ako je elektron jedan valni segment, jedan valni voz ili valni “paket”, da taj valni segment nikako ne može biti jedna čestica. Zašto? Zato jer je val, ma koliki bio, uvijek i svugdje samo forma, oblik ili izgled jedne tvarne tvorbe sazdane od mnoštva čestica. Naime, samo jedno mnoštvo čestica smješteno u širu tvarnu sredinu tih istih ili sličnih čestica može prilikom svog kolektivnog gibanja stvoriti pred našim očima jedan valni prizor, stvoriti pojavu uzbibanosti odgovarajuće tvarne sredine na način vala (tvarne sredine zraka, recimo, tvarne sredine vode, mora, oceana, tvarne sredine etera itd). Jedna jedina čestica (elektron) nikada ne može stvoriti val niti biti val, jer je to po sebi nemoguće.

 

Kada, dakle, znanstvenik kao znanstvenik (kao istraživač-praktičar) zaključuje da je elektron ujedno i čestica i val, on naravno griješi jer ne zaključuje kao filozof nego kao zanatlija. Iako i znanstvenik negdje duboko u sebi zna da jedna čestica nikad ne može biti ujedno i val on, pošto nije folizof, ne može to javno priznati nego se drži načela da “elektronske” čestično-valne manifestacije nisu tek zagonteka koju treba riješiti, nego odgovor na upit: Što je taj teorijski entitet zvan elektron, u sebi. Na taj način znanstvenik, koji nije filozof, eksperimentalnu manifestaciju nečega pretvara u entitetsku konstataciju nečega ili u odgovor na nešto, mjesto da se u tim manifestacijama sučeli s upitima koje one postavljaju i pokuša na njih odgovoriti. Kada bi pokušali odgovoriti na te upite shvatili bi da “teorijski entitet” elektron jest val, ali da upravo zato jer je val nije i čestica (jedna čestica), jer ne može biti čestica, nego da se tu radi o tvorbi od mnoštva čestica koju tek treba istražiti i otkriti o kojim se i kakvim česticama tu radi. Bez ovog filozofskog zaključka “elektron” se pretvara ili utvara u mitski objekt, u nešto nejasno, tajnovito, neprispodobivo, nevizualizibilno, fantomsko što kao takvo može postati sredstvom najnevjerojatnijih manipulacija u znanosti – što i jest.

 

 

   NAŠA, dakle, percepcija znastvenika uglavnom počiva na uvjerenju da su znastvenici odvažni tragači za istinom, da znaju puno više od drugih, da uistinu znaju ono što govore, da je istina ono što govore i pišu, i da se s pouzdanjem možemo osloniti na njihove prosudbe i pravorijeke kada se radi o shvaćanju i tumačenju tajnovitih svemirskih igrokaza i predstava. Iako u tome ima pomalo istine, ipak se tu u mnogim slučajevima radi samo o našim mitskim predodžbama i ničemu više.

 

Nesumnjivo je da znastvenici kao praktičari-istraživači puno znaju o predmetu kojim se bave kao što i drugi ljudi puno znaju o predmetima kojima se oni bave: pčelari o pčelama, poljoprvrednici o uzgoju bilja, jezikoslovci o jeziku itd. Ali znati više o pčelama, biljkama, ribama…ne znači znati više o podrijetlu života, o tome što je to život itd. “Znanje” te vrste nije tek konstatacija zapaženih fenomena u svijetu, nego plod dubokog prmišljanja o zapaženim fenomenima i pronicanja u bazičnu stvarnost tih fenomena. S obzirom da ta bazična stvarnost nikad nije izravno dostupna našem opažanju, ona uvijek ostaje predmet našeg približnijeg ili manje približnog pretpostavljanja, nagađanja ili vjerovanja, a to znači da takve predodžbe u sebi uvijek imaju nešto mitsko bez obzira koliko mi vjerovali da stojimo na čvrstom tlu realnosti.

 

 

   DRUGA mitska predodžba znansoti i znastvenika tiče se “znanstvenog poštenja”. Je li znanost ( znastvenici) nešto što se nalazi s onu stranu bilo kakve neispravnosti, lopovluka, manipulacije s “činjenicama”, tendencioznih i ciljanih zaključaka kojima je svrha prevara ili dovođenje ljudi u zabludu ili je znanost, kao i svaka druga ljudska aktivnost, podložna svim nedostatcima, negativnim odlikama, zlouporabama, pristranostima i drugim manama koje prate i odlikuju svaku ljudsku aktivnost – ma koje vrste bila? Za mnoge “obične” ljude, bilo prije bilo danas, znanost je bila i ostala čarobna riječ koja je u sebi simbolizirala znanje, napredak, uljudbu, slobodu, otvoreno društvo, objektivnu, nekrivotvorenu, nepristranu i neprofitnu spoznaju stvarnosti koja ima isključivi cilj da potakne i podupre rast ljudskog boljitka, a nikada devastaciju ičega što služi društvenom dobru i napretku. Ovakva predodžba znanosti i ovakvo povjerenje u znanost nije baš bez ikakva temelja. Nema nikakve dvojbe da je znanost, gledano povijesno, bila najizdašniji izvor istinskih spoznaja i najsnažniji pokretač i zamašnjak svih onih prirodnih i društvenih promjena koji su ljudski život postupno činile podnošljivijim i lagodnijim na Zemlji. O ovome bi se, dakako, moglo nadugo i naširoko raspravljati, jer postoje i kontraargumenti, ali je ipak istina da su upravo znastvena istraživanja i njihovi rezultati najviše doprinijeli tomu da su okolnosti ljudskog života na Zemlji postale “okresanije”, “raskošnije”, “umivenije”, “dotjeranije” i dostpunije malo većem broju žitelja na Zemlji nego bi to bilo bez znastvenog doprinosa.

 

   Ova idilična predodžba znanosti čini se još uvjerljivijom kada pomišljamo na vrijeme kada se znanost tek rađala, kada je s mukom krčila put kroza sve mitološke svjetonazore koji su se neprijateljski odnosili prema znanosti, kada znanost nije uživala status dominantnog svjetonazora komu se svi nastoje na neki način prilagoditi i s njim usuglasiti, kada nije dobivala financijsku potporu sa svih strana nego naprotiv kada se na nju pucalo iz svih oružja i kada je trebalo biti prilično zagriženi avanturist ili čak junak da bi se netko bavio znanošću. Ali, ta su junačka vremena odavno iza nas. Iako s mukom, znanost se kroz prošlost ipak uporno i nezadrživo probijala naprijed, dobivala sve više na važnosti, pretvarala se u aktivnost od sve odsudnije društvene važnosti s čime je rasla njezina moć i utjecaj na ekonomske, vojne, privredne, farmaceutske, medicinske i ine procese što ju je sve više izlagalo svim mogućim etičkim i moralnim iskušenjima i na taj način ugrožavalo ideale s kojima su se znanstvenici iz “junačkih” vremena znanosti mogli kitit i ponositi.

 

   Zahvaljujući ovoj okolnosti, znanost je pomalo i sve više gubila odlike autonomnosti, nepristranosti, objektivnosti, neprofitnosti, neutralnosti, isključive okrenutosti istini, nepodložnosti vanjskim utjecajima itd. Iako je i vrapcima jasno da znanost nikada u punoj mjeri nije bila takva, niti će ikada biti, znanstvena zajednica – iz samo njoj znanih razloga – i dalje nastoji braniti neobranjivo i zastupati neodrživo. To je naročito došlo do izražaja u tzv “Ratovima znanosti” gdje su se, na suprotnim stranama, našli s jedne strane znanstvenici egzaktnih znanosti (naročito fizičari), a s druge predstavnici društvenih znanosti kao filozofi, sociolozi, ekolozi, povjesničari itd.

 

 

   JEDAN od onih koji je prilično temeljito uzdrmao idealiziranu, mitsku predodžbu znanosti bio je već spominjani Thomas Samuel  Kuhn. Pošto je prvotno i sam bio fizičar, a tek potom povjesničar znanosti, dobro je poznavao okolnosti u kojima se znanost razvijala i u kojima djeluje. Zahvaljujući tome upravo je on bio onaj koji je istakao snagu ili moć  veze i ovisnosti znanosti od društvenog načina gledanja na stvarnost. Da bi naglasio tu ovisnost on se poslužio izrazom paradigma.

 

   Paradigma je, da ponovim, u najopćenitijem smislu odgovarajući način gledanja na stvarnost. U uobičajenom govoru to izražavamo frazom: “Ovisi kako na to gledaš”. Je li boca dopola puna ili dopola prazna – ovisi kako na to gledaš, jesi li pesimist ili optimist. Činjneica, dakle, da je neku stvar(nost) moguće gledati na različite načine znači da je i sam način gledanja uvjetovan ili uzrokovan s nečim što ga čini specifičnim i različitim. Ono, dakle, što neki način gledanja čini posebnim, različitim, izdvojenim jesu neka pozadinska polazišta, pristupi, mišljenja, pretpostavke, vjerovanja, teorije, predrasude, istine, stavovi, vlastita iskustva i sl.  što znači sve ono što smo namrli tijekom života i što utječe da nešto vidimo, doživimo ili percipiramo na jedan ili drugi način. Koliko se istine krije u ovoj tvrdnji pokazuje izreka: “Koliko ljudi toliko ćudi”. To znači da način gledanja na stvarnost nije paradigmatički uvjetovan samo onda kada govorimo o različitim kulturama, uljudbama, vjerama, narodima, zajednicama itd, nego i kada govorimo o pojedincima kao jedinkama unutar iste grupe ili zajednice. Drugim riječima, “istine” ili vrijednosti u koje vjerujemo i koje držimo nikad nisu čiste, sasma objektivne, neutralne i jednake za svakoga, nego su uvijek uvjetovane nekim paradigmama kao pozadinskim parametrima prema kojima moraju biti podešene ili ugođene da bi bile prihvatljive ljudima neke kulture, vjere, uljudbe itd. To što vrijedi općenito vrijedi i za znanost.

 

   Svodeći znanost na društvenu aktivnost Kuhn je nastojao pokazati i dokazati da nismo u pravu kada vjerujemo da je znanost autonomna, čista, objektivna, neutralna i neprofitna potraga za istinom. Ona bi možda takva trebala biti, ali je nemoguće da bude takva budući da se radi o važnoj društvenoj djelatnosti koja snažno utječe na društvene prilike pa je i sama pod snažnim utjecajem društvanih prilika.

 

   Gledano povijesno, možda je znanost do Prvog svjetskog rata donekle i bila čista ili autonomna djelatnost, pomalo izvan ili iznad društva, odvojena od vojne i političke vlasti, od industrije, tehnologije, različitih korporacija i utjecajnih istitucija itd. Bilo je to vrijeme (možda) kada su pojedinačni i usamljeni znanstvenici vodili neravnopravnu borbu za istinu s kojekakvim svjetonazorima i ideologijama neprijateljskim prema znanosti i znanstvenicima, kada su se u laboratorijima, znanstvenim ustanovama i sveučilištima obavljala istraživanja radi istine, znanja, napretka ili jednostavno radi čistog, nenadmašnog spoznajnog užitka koji zahvati onoga tko je otkrio nešto novo, pametno, korisno, upotrebljivo…

 

   S izbijanjem Drugog svjetskog rata i sve većim uprezanjem znansoti u unapređivanje ratne tehnologije, proizvodnju oružja, napose biološkog, kemijskog i atomskog, znanost sve više počinje gubiti svoju nekadašnju čednost i nevinost pretvarajući se u sve ponizniju podanicu političkih, vojnih, ekonomskih i drugih moćnika koji ju čine sve kompromisnijom, podatnijom i “promiskuitetnijom”. Ovo, naravno, ne treba shvatiti doslovno niti previše radikalno, ali ostaje činjenica da je znanost, otkad se počela industrijalizirati i profitabilizirati, počela gubiti obraz i sve češće padati na ispitima ili testovima poštenja, moralnosti, etičnosti, dosljednosti svojim izvornim načelima itd. Naravno, uvijek treba imati na umu da, kada govorimo o znansoti, govorimo o apstrakciji iza koje se kriju konkretni ljudi (znanstvenici) kojima, kao i ostalim ljudima, ništa ljudsko nije strano i koji su skloni podleći iskušenjima na jednak način kao i ljudi drugih zvanja i profesija. Stoga ovo ne treba shvatiti kao proizvoljan napad na znanost ili znanstvenike, kao bolećiv nasrtaj motiviran netrpeljivošću prema znanosti ili znanstvenicima, nego kao jednostavnu konstataciju činjeničnog stanja od kojeg  boluju svi društveni segmenti, pa tako i ovaj znanstveni.

 

   Uglavnom, prema percepciji suvremenih sociologa, povjesničara zannosti, filozofa, ekologa, teologa i drugih predstavnika društvenih znanosti, suvremena znanost sve uvjerljivije i doslovnije gubi odlike autonomne, objektivne i vrijednosno neutralne spoznaje koja, zahvaljujući svom nepristranom karakteru u razotkrivanju prirodnih tajna, postaje i djeluje kao istinski oslobađajuća sila od okova neznanja, ljudskih zabluda, ljudskog tapkanja u mraku, praznovjerja, predrasuda, nakaradnih ideologija i stereotipa itd. Ovom konstatacijom kritičari znanosti ne žele reći da je znanost per se prestala biti lucerna lucens (svijetleća svjetiljka) u mraku ljudskog neznanja. Znanost je i dalje svijetiljka u mraku ili može biti svjetiljka u maku kad ispunjava svoju sebi svojstvenu ili društvenu ulogu na etički prikladan način, ali ne i onda kada se otkine s lanca društvene kontrole.

 

 

   KAO što sam već više puta nagalsio, znanost je društvena djelatnost od odsudnog društvenog značenja i važnosti. S obzirom na tu činjenicu znanost nikada nije bila niti može biti nešto izvan društvenog “suzviježđa” (konstelacije). Utjecaj tog općeg društvenog stanja na znanost ne očituje se samo kroz društvene paradigme koje daju ton znanosti, nego i kroz društvene potrebe za znanstvenim proizvodimo , kroz društveno financiranje znanosti i naravno kroz društvenu kontrolu znanosti, društvenu kontrolu rada znanstvenika. Činjenica je da bi se znanstvenici najradije bavili svojim poslom po vlastitu  nahođenju, da bi za sebe zahtijevali potpunu autonomiju u svom radu i tako se izborili za ugodnu i neobvezujuću predansot onomu što njih zanima. Ali to baš niti prolazi niti može proći. Usprkos upornog naglašavanja od strane znanstvenika da je znanost po sebi i od sebe tako strukturirana da unutar same sebe obiluje samoregulirajućim mehanizmima, to očito nije istina kao što nije ni istina da je znansot vrijednosno neutralna ili nedužna. Ni jedna ljudska aktivnost koja je, uz vrijednosti s pozitivnim predznakom, u stanju  proizvesti sredstva za masovno uništenje (atomsko, kemijsko i biološko oružje) ili za masivnu devastaciju prirodnog okoliša i svega onoga što bitno utječe na uvijete života na Zemlji, ne može se pozivati na vrijednosnu neutralnost, nedužnost i neodgovornost. Stoga je pokušaj znanstvenika da unaprijed amnestiraju sebe od odgovornosti za rezultate i posljedice svoga rada bez ikakve osnove. Priča da se znanost bavi isključivo potragom za objektivnim istinama koje nisu onečišćene nikakvim aprironim ili aposteriornim ljudskim vrijednosnim prosudbama odnosno interesima, već je odavno smještena u  literaturu za djecu. To ne znači da ne postoje i takve znanstvene istine koje su s onu stranu bilo kakvih društvenih istina i marifetluka (lukavština). Mogli bismo to usporediti s nekim temama kojima se bavi povijest: Jedna je stvar pisati ili raspravljati o starim Ilirima, njihovim vjerovanjima, ratovanjima i njihovom načinu života, a sasvim druga stvar pisati ili raspravljati o nedavnom Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Dok o Ilirima danas možemo govoriti skoro bez ikakva uzbuđenja, osobnog stresa, pristranosti i obračunavanja sa suprotnim mišljenjima, u Hrvatskoj je teško naći trojicu ljudi koji bi   o”činjenicama” iz Domovinskog rata mogli razgovarati mirno, neoptrećeno, opušteno… Na sličan način i u znanosti je moguće neopterećeno i opušteno uzimati na zanje neke istine. Nema, recimo, nikakve potrebe opirati se istini da je Zemlja prilično okrugla, da bez  kisika ne bismo mogli dugo živjeti, da načelo sile akcije i reakcije beziznimno funkcionira u stvarnosti itd. Ali, uz takve znanstvene istine postoje i one koje izravno, duboko i često nepopravljivo diraju u ljudsku zbilju. Upravo se u takvim slučajevima uvijek iznova pokazuje da znanost nije uvijek nešto čisto, lijepo, ohrabrujuće, usrećujuće, nešto što doprinosi boljitku ljudi i daje im nadu, nego da znanost ima i svoju mračnu stranu zbog koje suvremeno čovječanstvo povremeno spopane jeza pred onim: Što bi bilo kad bi bilo.

 

Problem je u tome što, s jedne strane, znanost nije sporedna, efemerna društvena djelatnost, nego izrazito veliki društveni, politički i gospodarski pothvat; što rezultati njezina istraživanja imaju odsudan utjecaj na stanje okoliša i na ljudski život općenito; što u znanstvnim istraživanjima i rezultatima tih istraživanja nije sve predvidljivo i očekivano, nego je mnogo toga neizvjesno i rizično, a s druge strane što postoji ne mala kompromitacija znanosti kroz “šurovanje” znanstvenog establišmenta s državom, industrijom, vojskom, velikim gospodarskim korporacijama itd, ukratko s onima koji su danas skoro jedini u stanju da adekvatno financiraju znanost. Pošto znanstvenici nisu baš nevinašca imuna na izazove novca, društvenog položaja, životnog standarda i valstitog komoditeta nije teško zaključiti da će poneki od njih zažmiriti na oba oka i žrtvovati vlastitu časnost da bi odgovorili zahtijevima svojih nalogodavaca. Ali, to moramo naglasiti, ovo nije neki specificum (posebnost) znanstvnika, nego jednako i ostalih ljudi, samo s puno težim posljedicama nego kada su u pitanju “obični” ljudi.

 

Da još jednom podsjetim: Ovo nije proizvoljan napad na znanost i znanstvenike, nego samo praktično utemeljena konstatacija koja ima za cilj da pokaže na neke mitkse elemente od kojih “pate” neke naše predodžbe kada su u pitanju znansot i znanstvenici.

 

Naravno, ovo nije cjelovita rasprava o ovoj temi, jer kad bi bila cjelovita pretvorila bi se u zasebu knjigu. Mnogi su pisali opširnije o ovoj temi, a ja sam ovdje, za razliku od nekih svojih izvornih i originalnih ideja,  iznio tek neke elemente preuzete iz knjiga nekih drugih autora kao: “Struktura znastvene revolucije” od Thomasa S. Khuna; “Ratovi znansoti” od D. Matić i “Thomas Khun i ratovi znansoti” od Ziauddina Sardara.

 

NIŠTA NIJE OPASNIJE OD ISTINE!?

 

ANNO DOMINI 2014.