REKAPITULACIJA

 

                                                                                      Repetitio est mater studiorum

 

   Ma koliko se priča o gravitaciji, na prvi pogled, činila jednostavnom, ona je sve samo ne jednostavna. Tzv. “sila” gravitacije u svojim manifestacijama toliko je kompleksna da je poticala ljude na veoma različite zaključke, često dijametralno suprotne, pri čemu su se svi ti zaključci činili donekle valjanim ili barem vjerojatnim glede svoje vjerodostojnosti, iako su se međusobno potkopavali i čak isključivali. Već sama činjenica da o gravitaciji postoji više “zgodnih” teorija, govori nešto sama za sebe, a činjneica da se te teorije međusobno isključuju samo dolijeva ulje na vatru.

 

   Danas je uobičajeno da se o gravitaciji govori kao o privlačnoj sili, ali ni u tom pogledu ne postoji baš potpuna suglasnost.

 

Kada je Newton nadošao na ideju gravitacije, on ju je (gravitaciju) doživio na način kako su mu to sugerirala njegova osjetila: Ako bilo koji teži predmet u blizini Zemlje nikada ne odleprša od Zemlje nego uvijek padne na zemlju za njega je to bio “dokaz” da u Zemlji postoji neka “sila” koja neumitno privlači  predmete Zemlji. Newton je dakle nešto vidio ( vidio je da predmeti padaja na Zemlju), a onda je to što je vidio pretvorio u dokaz za nešto što nije vidio niti je itko ikad vidio: da Zemlja privlači predmete k sebi. Drugim riječima, neznanje o procesima koji uzrokuju pad predmeta na Zemlju sugerira zamisao o mogućem privlačenju predmeta od strane Zemlje, iako nitko ne zna je li to tako niti postoji dokaz da bi moglo biti tako. Ne znam, ergo mislim, nagađam, zamišljam.

 

   U znanosti, napose u fizici, često se događa da znanstvenici eksperimentalne činjenice uzimaju kao dokaz za valjanost svojih teorija. Međutim, eksperimentalne ili prirodne činjenice po sebi nisu nikakav dokaz za nešto, nego su po sebi pojave koje pred nas stavljaju upit što je to što uzrokuje tu pojavu?

 

   Ako kamen ispušten iz ruke padne na tlo, to po sebi nije dokaz da Zemlja privlači kamen, nego je samo dokaz da ima nešto što  sili kamen da padne na tlo. To “nešto” nije “sila” nego nešto što “sili” na nešto. Što je to što ga sili da pada na tlo, a ne od tla, pitanje je koje tek traži odgovor. To znači da pad kamena na tlo nije odgovor, nego je upit koji tek zahtijeva odgovor.

 

   Za Newtona, kao i za većinu kasnijih znanstvenika, pad “jabuke” na tlo bio je odgovor, a ne upit. I mjesto da se zbiljski upitao što je to što jabuku sili prema tlu, Newton je jendostavno   k o n s t a t i r a o    da se tu radi o “činjenici” privlačenja, jer što bi tu moglo biti u igri ako nije neka tajanstvena “sila” uvijek nazočna u tvarnosti  tvari koja svaku tvar obdaruje čarolijom da privlači svaku drugu tvar bez obzira gdje se nalazila u svemiru.

 

   S obzirom da se Newton nikad nije ni pokušao potruditi, a kamoli potrudio,  objasniti odakle tvari ta “sila”, što bi ona bila i na koji bi način praktično funkcionirala, njegova teorija gravitacije bila je i ostala ni manje ni više nego običan PROGLAS, običan MANIFEST čija pouzdanost i uvjerljivost nije počivala ni na kakvim dokazima niti uvidima u nutarnju strukturu ili prirodu tvari, nego je svoju snagu crpio iz tobožnje “očevidnosti” naše osjetilne percepcije tvarne zbilje kao i iz nepostojanja ponude boljih rješenja.

 

   U tom smislu Newtonova teorija gravitacije jedva da je teorija jer, osim određene tvrdnje, određenog proglasa, u njoj ne postoji čak ni najmanji pokušaj da se išta objasni ili rasvijetli. Newton nikad  nije ni pokušao odgovoriti na pitanje kao: Zašto jedna tvar privlači drugu, kako jedna tvar privlači drugu, zašto Zemlja može privući k sebi kamen, a ne može privući molekule kisika ili dušika iz atmosfere, iako bi morala itd.

 

   Da je Newton razmišljao o prirodi gravitacije kao privlačne “sile” veoma bi se iznenadio jer bi morao konstatirati da gravitacija, kako ju je sam formulirao, ne samo da nema potrebnu dozu uvjerljivosti, nego da je doslovce u sukobu barem s dva njegova temeljna zakona – zakona inercije i zakona djelovanja sile.

 

   Kao što smo već vidjeli, zakon inercije i zakon gravitacije u Newtonovoj artikulaciji ne idu skupa. Po njegovoj definiciji inercije i gravitacije svemir ne može biti inercijsko-gravitacijski, nego ili inercijski ili gravitacijski. Pošto sam ovo nesuglasje već objasnio, ovdje samo ukratko:

 

   Ako je isitina da je svaka tvar, ma kolika bila, obdarena privlačnom silom s pomoću koje mora privlačiti svaku drugu tvar, onda bi zakon inercije, po kojem  ni jedna tvar u gibanju ili mirovanju ne bi mogla iznutra sebe utjecati na stanje svog vlastitog gibanja nego samo “silama” izvan sebe, bio čista fikcija. Po zakonu sile akcije i reakcije, naime, tijelo koje privlači drugo tijelo ne utječe silom samo na to drugo tijelo, nego istom silom kojom privlači drugo tijelo utječe i na vlastitu masu. A to znači da neko tijelo samo iz sebe može djelovati na stanje vlastita gibanja privlačeći neko drugo tijelo i stoga ne mora čekati da neka vanjska sila promijeni njegovo stanje gibanja.

 

   Na poseban način bode u oči  neslaganje drugog Newtonova zakona s njegovim zakonom gravitacije. Po drugom Newtonovu zakonu  tijelo, dok se nalazi pod utjecajem sile, mora ubrzavati. Zanimljivo je da je već Galilei otkrio i u jednadžbu pretvorio činjenicu da tijelo pod utjecajem jednolike sile povećava brzinu aritmetičkom progresijom, a prevaljuje put geometrijskom progresijom. Kad ovu činjeničnu konstataciju primijenimo na gibanje nebeskih tijela, to bi značilo da bi, recimo, Zemlja morala pasti na Sunce, jer dok se ona oko Sunca giba približno konstantnom brzinom ona bi, po drugom Newtonovu zakonu, morala konstantno ubrzavati svoj pad prema Suncu i to prema jednadžbi  s=at2 ( prijeđeni put= akceleracija pomnožena s vremenom na kvadrat). To znači da kad bi u praksi funkcionirao Newtonov zakon djelovanja sile i njegov zakon gravitacije, ni jedno tijelo u svemiru ne bi više kružilo oko drugog jer bi odavno svemirska tijela, s obzirom na duljinu postojanja svemira, popadala jedna na druga, a svemir se urušio u se u samo jednu “gromadu”, na kojoj teško da bi bilo života.

 

   Iako je, dakle, u Newtonovu poimanju gravitacije puno toga neobjašnjeno i nesuvislo – ona i dalje živi. I ne samo da živi nego je  ona i dalje jedno od najmoćnijih sredstava za objašnjenje najtemeljnijih procesa u svemiru kao što je gibanje svemirskih tijela, činjenica postojanja svemirskih tijela (čestice svemirskih tijela na okupu tobože drži privlačna sila gravitacije), energija svemriskih tijela (toplina Sunca – recimo) bila bi posljedica nutarnjeg zbijanja čestica tih tijela pod utjecajem gravitacije itd. A onda se dogodi da se neke pojave u svemiru ne mogu baš na prikladan način objasniti Newtunovim proglasom (njegovim shvaćanjem gravitacije), pa znanstvenici posežu za Einsteinovom teorijom gravitacije koja u potpunosti derogira Newtonovu teoriju gravitacije. Ove dvije teorije, naime, nemaju ništa zajedničko jer, dok Newton govori o međusobnom privlačenju tijela, Einstein i ne spominje privlačenje, nego isključivo govri o utjecaju  tvari na prostor oko sebe.

 

 

   KAO što smo već  djelomice vidjeli, a kasnije ćemo o tome još potpunije govoriti, sukus Einsteinove teorije, pogotovo one specijalne, tiče se upravo prostora i vremena. Tim dvjema apstrakcijama, koje kao pojmovi jedino postoje u našoj glavi i nigdje više, ( u svakom slučaju prostor i vrijeme nisu nikakvi objektivni entiteti), Einstein je pripisao nekakva fiziklana svojstva koja oni nikako ne mogu imati i počeo s njima operirati i manipulirati kao s najodsudnijim čimbenicima u svemiru koji, ne samo da imaju nezamjenjivu ulogu u svemiru, nego daju ton i pečat svim zbivanjima u svemiru.

 

   Prema Einsteinu, dakle, prostor bi bio glavni medij u svmiru, bio bi jedan od glavnih aktera bez čijeg utjecaja ništa u svemiru ne bi bilo onakvo kakvo je sada. Po njemu, naime, prostor nije samo prazna pozornica na kojoj ili u okviru koje se događaju svemirska zbivanja, nego upravo prostor utječe na tijek svemirskih zbivanja. Einstein je na taj način od jedne apstrakcije napravio agens ili djelatnu silu koja s jedne strane prožima svemir skraja nakraj i kao takva ima presudan utjecaj na zbivanja čak u najsitnijim porama svemira.

 

   Ta čudna mentalna apstrakcija prostor ima, po Einsteinu, veoma čudna svojstva: moguće ju je izobličiti, napregnuti, razvući ili sažeti, smežurati ili zgužvati i na koncu, naravno, saviti ili zakriviti – sve za potrebe njegove teorije. Ovo svojstvo prostora da može biti uznemiren, poremećen, uzbiban, izobličen itd. u znanosti se zove polje. Stoga kada čujete da znanstvenici govore o, recimo, elektromagnetnom polju, o gravitacijskom polju itd znajte da pritom misle na neka zbivanja koja su zadesila prostor kao takav.

 

   Nakon što je apstrakciju prostor pretvorio u fizikalnu pojavu opremeljnu s gore opisanim svojstvima, u Einsteinu se rodila ideja da gravitacija možda nije posljedica međusobnog privlačenja tijela, nego možda posljedica utjecaja tvari na prostor oko sebe. Možda ono što zovemo gravitacijom nije ništa drugo nego posljedica izobličenja geometrije prostora do koje dolazi  zbog nekakva čudnog svojstva tvari (mase), da na neki način izobličuje prostor oko sebe. A onda, gle čuda, tako izobličeni prostor sada uzvraća udarac i počinje utjecati na tvar unutar sebe (prostora) tako što joj onemogućuje neometano gibanje kroza se, nego ju sili da se giba svinutim stazama  koje je ta ista tvar “napravila” u tom istom prostoru svojim utjecajem na njega. Školovan filozof bi uzviknuo: circulus vitiosus! To bi po prilici bilo isto kao kada bismo mi ljudi svojom masom izobličili ljubomoru oko nas, a onda nas ta izobličena ljubomora povratno učinila ljubomornim.

 

   Zahvaljujući ideji zakrivljenih “staza” unutar prostora oko svemirskih giganata Einstein je pokušao objasniti zašto neka tijela kruže oko drugih, mjesto da padnu na njih. Rekli bismo da se, po Einsteinu, ne može glavom kroza zid, tako da ni tijela (planeti u Sunčevu sustavu) ne mogu kroz “barijeru” prostora kako hoće i kuda hoće, nego samo kroz “koridore” koje je Sunce napravilo u prostoru oko sebe. Po toj logici prostor oko svemirskih giganata trebao bi biti zakrivljeniji što je bliži tijelu giganata. Tako bi trebalo biti i oko Zemlje. I dok Mjesec, premda je prilično udaljen od Zemlje, poslušno putuje oko Zemlje koridorom koji mu je Zemlja omogućila u prostoru oko sebe, nekom predmetu, koji bi netko izbacio iz zrakoplova, ni nakraj pameti nije da se giba tobožnjim zakrivljenim stazama ili koridorima oko Zemlje, nego se nesmiljeno i skoro pravocrtno strmoglavljuje prema Zemlji, iako bi prostor neposredno oko Zemlje trebao biti puno zakrivljeniji od prostora  na udaljenosti Mjeseca.

 

   Einstein, naravno, nikad nije odgovorio na upit što bi to bilo u prostoru (koji  sadržaj prostora ako prostor uopće ima neki svoj nutarnji sadržaj) što bi moglo biti izobličeno, iskrivljeno? Naravno, ni on ni ostali koji povremeno posežu za njegovom teorijom, nije rekao što  bi to bilo u tvari što bi moglo  utjecati na nešto netvarno kao što je prostor? Ali, teorija je simpatična, a usto otvara beskrajne mogućnosti manipulacije i zašto bi se netko odrekao tako moćnog sredstva za najrazličitije mentalne kombinacije ili tvorbe za koje su ljudi oduvijek pokazivali zanimanje?

 

   Ono što je za nas bitno jest da su  dvije spomenute teorije rado citirane, da znanstvenici rado posežu za njima ovisno o trenutačnim potrebama da nešto potkrijepe ili dokažu, iako ove dvije teorije ne samo da nemaju ništa zajedničko, nego se čak  međusobno isključuju. Očito je, naime, da obje ne mogu biti istinite: ako je ispravna jedna, druga nikako ne može biti ispravna. Prema tome, ako se jedan znanstvenik u svojim interpretacijama prirode nekada  (po potrebi) poziva na Newtonov model gravitacije, a odmah potom na Einsteinov ,taj  je očito samo sumnjivi pragmatist koji se, kao utopljenik, hvata za sve što mu dopadne šaka, bez obzira bilo to smisleno ili ne.

 

   Ali, tu je još jedna teorija gravitacije koja se naslanja na Newtona, koja razrađuje njegovu teoriju i kao rezultat te razradbe doslovno isključuje Einsteinovu teoriju. Radi se o kvantnoj teoriji gravitacije. Kako zanimljivo! Svaka nova teorija “linčuje” prethodnu, a ipak i dalje sve žive i sve, ovisno o okolnostima i potrebamam, dobro dođu aktualnim teoretičarima koji grčevito posežu za bilo čim što bi ih učinilo barem zaniljivim, ako baš ne i uvjerljivim.

 

   Ono što je propustio Newton, pokušali su kvantni teoretičari. Kao i za Newtona, za njih je gravitacija ipak “privlačna sila”, “sila” koja ima svoje sjedište u “tvarnosti” i koja je, kao takva svojstvena svakoj tvari kao tvari. Po njima, kruženje Mjeseca oko Zemlje ne bi bilo posljedica nekakve zakrivljenosti prostora oko Zemlje, nego posljedica činjenice što u svakoj tvari ima nešto što utječe na drugu tvar bilo gdje u svemiru i sili ju na gibanje prema sebi. Za razliku od Newtona, kvantni teoretičari daju i odgovor što je to u tvari što obavlja posao privlačenja među tvarima.

 

   Kao što smo već vidjeli, kavantna teorija dijeli čestice na čestice tvari i čestice sile. Čestice tvari su ono po čemu je neka tvar – tvar, a čestice sile su čestice koje obavljaju poslove međusobnog privlačenja čestica tvari. Kako? Pošto smo o tome već govorili ovdje samo ukratko:

 

   Tvari koje se međusobno privlače čine to na način da međusobno razmjenjuju tzv. čestice sile: fotone, mezone, gluone, gravitone… To je beziznimno pravilo: Gdje god postoji pretpostavljeno privlačenje, postoje i čestice sile koje za tvar obavljaju to privlačenje. U slučaju gravitacije to bi bili gravitoni. Prema tome, činjenicu privlačenja Mjeseca Zemlja mora zahvaliti  tim gravitonima, tim pretpostavljenim, teorijskim, još neotkrivenim i nezamjetljivo malenim česticama koje na neki tajanstven način uporno “vuku” Mjesec prema Zemlji i sprečavaju njegov bijeg od Zemlje. Naravno, znanstvenici koji slijede ovu teoriju misle da su s time riješili problem. Po njima, ti mali gravitoni mora da su radišni i uporni kao mravi. Kada se jednom “zakvače” za Mjesec više ne “misle” ni na što osim da ga vuku i potežu prema Zemlji. Kako? Kako itko ili išta može povući nešto prema nečemu bez oslonca na nešto izvan sebe? Svatko od nas može privuči nešto k sebi  ili sebe  prema nečemu ako je s tim nečin povezan, recimo, užetom. Ali kako bi jedan astronaut u svemiru mogao odvući drugog astronauta do svemirskog modula ako nije vezan ili oslonjen na modul ili ako nema na sebi prikvačen motor? Ako su dva astronauta međusbno vezana užetom, mogla bi se međusobno privući, ali ne jedan drugoga  nekamo i odvući bez dodatne tehnologije. S obzirom da je tako, nitko od kvantnih teoretičara ni ne pokušava objasniti kako bi to Zemlja, s pomoću gravitona, mogla vući Mejsec k sebi? A bez tog objašenjnja teorija je prazna, jalova, nemoguća. Stoga kvantna teorija ništa ne objašnjva nego samo posao pretpostavljenog privlačenja prebacuje sa Zemlje na gravitone. Narod bi rekao: “Brigo moja prijeđi na drugoga” i “mirna Bosna”.

 

   Kada je, dakle, u pitanju gravitacija čini se da nam svi prodaju zjake. Ne samo da nitko ništa ne zna, da nitko ništa ne dokazuje, nego se sve svodi na “rekla-kazala”, na “mislim, dakle postoji” ili još bolje “pričam i vjerujem u vlastitu priču”. I zbog svega toga studenti moraju “satirati svoga sveca” da bi shvatili što je to gravitacija i da bi kasnije svojim učenicima nastavili prepričavati legende o gravitaciji. Zanimljiv je pokušaj i ruskog znanstvenika Saharova da objasni gravitaciju. Da bi artikurilao svoju teoriju, i on se, poput Einsteina, poslužio apstrakcijom – apstrakcijom “polje”, ali u malo drugačijem viđenju od onog Einsteinova. Dok je Einstein pod pojmom polje pomišljao na svojstvo prostora da bude izobličen, Saharov se pojmom polje služio u smislu onoga što suvremeni znanstvenici zovu polje nulte točke.

 

   PO klasičnoj fizici, ili još izvornije po Demokritovoj fizici, svemir je kompozicija (složenac) sazdan od tvari i praznog prostora. Svemir je tvar i prazan prostor, a sve ostalo je mišljenje – po prilici je držao Demokrit. Tvar je uglavnom nakupljena unutar galaksija ili unutar svemirskih giganata, dok je prostor među njima uglavnom prilično dobar vakuum ili praznina, “ništavilo”.

 

   Ovakav zamišljaj svemira, zahvaljujući otkrićima kvantnih fizičara, postupno biva napušten pa je sve više znanstvenika koji svemirsko prostranstvo ne zamišljaju kao vakuum nego sve više kao plenum, što znači ne više kao prazninu nego kao puninu. Punina čega?

 

   Kao što smo vidjeli u poglavlju o kvantnoj teoriji, ideja polja sporo se probijala prema svjetlu dana. Prvi koji je nadošao na ideju polja bio je Hrvat Ruđer Bošković, ali je ta ideja dobila zamah tek s Faradayom, Maxvellom i nekim drugim znanstvenim teoretičarima ili filozofima, jer teoretičari su uvijek filozofi ma što drugo još bili.

 

   Sve do pojave kvantne teorije ideja polja se svodila na zamišljaj da prostor kao prostor ima neka svojstva koja ga osposobljavaju da ne bude samo obična praznina i kao takav tek “spremnik” za svemirsku fizičku tvar, nego da ga obilježavaju neke fizikalne karakteristike koje ga iz čiste svemirske pozornice pretvaraju u svemirskog čimbenika čija uloga postaje odsudna u svemirskim igrokazima. S jedne strane on u sebi ima nešto plastično ili uobličljivo što daje mogućnost svemirskoj tvari da mu na neki način izmijeni geometriju i uobliči ga prema svojim potrebama a onda prostor, u tako preinačenoj i izobličenoj formi, počinje aktivno djelovat na tvar sprečavajući ju da se slobodno i neobuzdano “šepiri” kroza nj ostavljajući joj tek uske koridore za neometanu šetnju kroza nj. Po ovoj teoriji, malo koji igrač ili akter ima ovako važnu ulogu u svemiru kao što ju ima prostor. Pa iako je prostor samo naša mentalna apstrakcija, dogodilo se da moderni fizičari više pričaju i pišu o toj apstrakciji, nego o bilo čemu drugom u svemiru.

 

   Međutim, zahvaljujući otkrićima kvantnih fizičara sve je više sazrijevala ideja da nije baš prostor ili njegova geometrija ono što daje ton svemirskim zbivanjima. Što su fizičari dublje zalazili u bazičnu stvarnost svemira, sve su više otkrivali da prostor kao vakuum ne samo da ne igra neku ulogu u svemiru, nego da svemirski prostor uopće nije vakuum nego plenum, da nije praznina nego da se radi o “punini”, da se tu radi o fizičkim sadržajima koji prožimaju svemir skraja nakraj i koji ga pretvaraju u uzavreli kotao “energije” koja bi bila iskonska supstanca svega od čega je sazdan svemir. Upravo ta svenazočna energija koja se vječno koleba, biba i putem valova neprestano “preplivava” svemir uzduž i poprijeko bila bi tzv. polje nulte točke koje premrežuje svemir i tako međusobno povezuje bilo koju točku u svemiru sa svim drugim točkama bez obzira koliko međusobno bile udaljene. Sam naziv “polje nulte točke” izveden je iz činjnice da su kolebanja u tom polju, tzv. fluktuacije, zamjetne čak na samoj granici apsolutne ništice što znači granici do koje se uopće gibanje podatomske tvari može približiti ništici.

 

   Sada, kada se pitanje energije pomalo pretvara u noćnu moru čovječanstva, ideja o neograničenim količinama ove “besplatne i čiste energije polja nulte točke” u mnogim znasntvenicima počinje buditi  nadu da ljudska zajednica ipak neće doživjeti skori kolaps zbog nestašice enrgije koja život znači, nego da ćemo “prije ili poslije” naći pristup toj energiji i konačno početi crpiti iz tog neizmjernog roga obilja ne samo za udoban život na Zemlji, nego i za besplatno putovanje svemirom. Lijepo čuti – makar i ne bilo tako.

 

   Neki su se čak potrudili da matematički izračunaju energijsku vrijednost tog uzbibanog oceana podatomskih čestica i uvjeravaju nas da je energijska vrijednost polja nulte točke nezamislivo veća od ukupne enrgijske vrijednosti svesvemirske materije.

 

   Kao što smo već vidjeli, eksperimentalna je činjenica da svaka podatomska čestica stvara oko sebe odgovarajuće polje ovisno o svojstvima svoje vrste: Elektron stvara elektronsko polje, foton fotonsko, kvark kvarkovsko itd. Za razliku od ovih specifičnih polja svake pojedine podatomske tvorbe, polje nulte točke je sveujedinjujuće polje svemriske energije i kao takvo ono je izvorni medij svih polja i u njemu sva pojedinačna polja podatmoskih čestica bivaju međusobno povezana tako da u svemiru više ništa ne može biti otok (izolirani entitet) niti je u svemiru moguć zakutak o kojem ne bi postojao podatak ili uzorak u polju nulte točke dostupan svima koji se za nj zanimaju. Po kvantnoj teoriji svaki subnuklearni djelić svemira pršti od aktivnosti i brzinom svjetlosti biva prenesen do svake točke u svemiru. U tom smislu, polje nulte točke bi jednostavno bilo polje međusobnog utjecaja svega postojećeg u svemiru.

 

   Ovakav zamišljaj polja nulte točke implicirao je ideju da je sva tvar u svemiru međusobno povezana, međusobno umrežena – rekli bismo danas. Ali ne samo to s obzirom na činjenicu da svaka subatomska čestica ima, da tako kažem, svoj specifičan zvuk, svoj jedinstven, prepoznatljiv i samo njoj svojstven ton, da ima – kako se danas kaže – svoj vlastiti potpis samo njoj primjeren – svaki podatak (svaka informacija) o bilo čemu u svemiru morala bi, na neki način, biti trajno zapisana ili pohranjena u polju nulte točke i sačuvana za sva vremena. Ako je tako, onda ništa iz prošlosti svemra nije izgubljeno nego je sve kodirano i pospremljeno u polju nulte točke i čeka povoljan trenutak i umiješna dekodera da ugleda svjetlo dana.

 

   Jedno od posebnih svojstava polja nulte točke jest da ono praktično generira samo sebe. Po teoriji, upravo ono daje odgovor na upit: Zašto je tvar stabilna i zašto je, recimo, proton stabilan? Odgovor kaže: Zato što sva tvar “pliva” u energiji polja nulte točke iz koje se mogu vječno napajati energijom bez mogućnosti da ju iscrpe. Polje nulte točke zapravo je neiscrpivo skladište enrgije i nepresušan izvor energije za održavanje “na životu” svemirske tvari. Na taj način došlo se do zaključka da polje nulte točke generira gibanje subatomskih čestica, a da gibanje tih čestica, sa svoje strane, generira polje nulte točke. Iz toga slijedi da bi svemir bio autogeneričan što je tipičan primjer circulusa vitiosusa. Ovakvu bi logiku zdrav razum odbacio kao nevaljanu, ali zašto odbaciti nešto što može dobro poslužiti kao “znanstvena” potkrepa kojekavih isforsiranih svjetonazora?

 

   Zahvaljujući opisanim čudnim svojstvima polja nulte točke nisu samo poneki svjetonazori dobili na navodnom “znanstvenom legitimitetu” svojih vjerovanja, nego su i sami znastvenici “doboli” odgovore na neka svoja pitanja kao: Odakle materija i što bi bila fundamentalna stvarnost svemira, jedini bazični entitet svemira ili jedini supstrat svega postojećeg i tako dalje. Po teoriji, bila bi to energija kao jedina fundamentalna stvarnost polja. I tu nastaje problem: Kako jedna mentalna apstrakcija (energija) može biti bazična stvarnost polja? Kako ona može biti nekakav bazični entitet kad postoji samo kao apstrakcija u našoj glavi i nigdje više?

 

   U svemiru ne postoji nikakva energija kao zasebni entitet. Energija, naime, nije ništa drugo nego naša mentalna apstrakcija, pojam ili mentalno oruđe s pomoću kojeg opisujemo sposobnost tvarnih sustava da obave rad. Energija, dakle, nije nešto objektivno egzistentno, nego tek izraz s kojim opisujemo jedno svojstvo tvari – njezino svosjtvo da može obaviti rad što znači da može svladati zapreke ili otpore na koje naiđe tijekom gibanja. S obzirom da samo gibajuća tvar nailazi na otpore – energija nije ništa drugo nego sinonim za gibanje tvari. Budući da ne psotoji gibanje kao gibanje, nego isključivo postoji tvar u gibanju, to znači  da ne postoji ni energija kao energija, kao odvojeno egzistirajući entitet, nego je energija tek izraz za opis jednog svojstva tvari koji bez tvari niti postoji niti može postojati. Tvrdnja da postoji energija (sposobnost za rad) kao odvojeni entitet isto je što i tvrdnja da postoji sposobnost za mišljnje kao odvojeni entitet od nositelja te sposobnosti – čovjeka. Što bi bila sposobnost za mišljenje bez čovjeka koji misli? Zato je priča o energiji kao energiji, kao samostalnoj supstanciji, jednsotavno besmislena. U tom kontekstu potpuno je besmisleno govoriti o polju kao moru energije, o bibanju energije u obliku valova, o kolebanjima (fluktuacijama) koja bitno obilježavaju aktivnosti u uzavrelom kotlu podatomske svemirske ziblje i tako dalje. Svi koji se pozivaju na enrgiju kao bazičnu supstanciju svemira morali  bi decidirano reći što bi u sebi bila ta supstancija, što je u toj susptanciji što može biti uzbibano, što može djelovati na okoliš, što se može pretvoriti u tvar i opet u samu sebe itd? Mjesto odgovora na ova pitanja znanstvenici su od energije napravili “Katicu  za sve”, uobličili su ju u jedinu istinsku zbilju svemira (sve u svemiru u biti je enrgija ili njezine varijacije), u čimbenik koji može  riješiti sve probleme na koje naiđemo pri shvaćanju i tumačenju svemirskih fenomena itd. Na taj način znastvenici su dobili ono što su Grci u svojim dramama zvali “Deus ex machina”, dobili su moćno oruđe s pomoću kojeg mogu intervenirati i riješiti problem svugdje gdje zaškripi u razumijevanju svemirskih igrokazima. Što je to na koncu ipak samo “Deus ex machina” ili običan džoker – koga briga.

 

 

   ZANEMARIVAJUĆI činjenicu da je energija, kao entitet, obična fikcija, Saharov je iz ideje opisanog polja pokušao objasniti što bi to bila težina, tromost i gravitacija. Upravo se tu krio jedan od najtežih fizikalnih problema uopće, jer osim kojekavih manifesta o težini i gravitaciji nikomu dosad nije pošlo za rukom  otkriti i potvrditi načelo za to fundamentlano svojstvo tvari i objasniti odakle uopće gravitacija. Radi se o još uvijek neodgovorenom pitnaju kako ga je artikulirao Arthur Clark: Što je to “što nekom predmetu daje masu (tromost) tako da trebamo određenu silu da bi ga pokrenuli i točno jednaku silu da bi ga vratili u početno stanje?” I dok su, počevši od Einsteina, znasntvenici uglavnom vjerovali da tromost ima svoj izvor u nekakvoj latentnoj energiji  koja, iz nekog nepoznatog razloga, pruža otpor ubrzanju ili usporenju tvari, Saharov se sjetio polja nulte točke i u njemu pokušao otkriti razlog tromosti tvari: slutio je da uzrok tromosti ne bi bio  unutar tvari nego u nekoj “sili” izvan tvari. Upitao se: “Što ako je tromost i težina posljedica učinka polja nulte točke koju uzrokuju promjene ili smetnje nastale u polju zbog nazočnosti materije?” On je naravno znao da je na razini fotona, elektrona, kvarkova i drugih podatomskih čestica sva tvar u stanju vibriranja. Na toj razini, kako već znamo, svaka od podatmoskih tvorba širi oko sebe “polje” specifičnog zračenja”. Pošto se sva ta sekundarna polja “zračenja” stapaju s poljem nulte točke, kao primarnim poljem, u jednistveni ocean vibracija diljem svemira, Saharov je držao da se upravo zbog tih sekundarnih polja podatmoskih čestica u polju nulte točke generira privlačnost koja bi imala veze s težinom, tromošću i gravuitacijom. Bila je to samo hipoteza koju su poslije drugi nastojali doraditi i iz nje izvući malo dalekosežnije zaključke. Njihove zamisli su se uglavnom svodile na pokušaj povezivanja težine, tromosti i gravitacije s energijom polja nulte točke.

 

   Tako je Alfonso Rueda matematički “ustanovio da će njihalo kada ga ubrzamo kroz nulto polje, naići na otpor koji je proporcionalan ubrzanju”. Na taj način je “dokazao” da tromost (osobina svih predmeta u fizičkom svemiru) nije ništa drugo nego otpor koji polje nulte točke pruža ubrzanju tvari. Prema ovom shvaćanju tromost bi bila sila koja ima svoj izvor u polju nulte točke i koja kao takva izvana utječe na gibanje predmeta kroz otpor ubrzanju, a ne, kako je mislio Einstein, da otpor ubrzanju pruža neka latentna energija unutar samog tijela koja se kroz ubrzanje čak povećava i ujedno pretvara u masu tijela zbog čega bi, pri brzini svjetlosti, masa tijela dosegla beskonačnu vrijednost i kao takva pružila beskonačan otpor daljem ubrzanju, što onda brzinu svjetlosti čini najvećom mogućom brzinom u svemiru. Tragajući za vlastitim rješenjem Saharov je, skupa sa svojim istomišljenicima, odbacio ideju da bi tromost bila nutarnje svosjtvo tvari, nego bi bila posljedica interakcije tvari i energije polja nulte točke. U pokušaju da ovu pretpostavku konkretiziraju, sumišljenici Saharova su zaključili da se “bazična masa energije polja nulte točke protivi ubrzanju tako što čvrsto drži subatomske čestice predmeta kad god ga želimo pogurnuti”. Na koji način ih drže? Sjetimo se sekundarnih polja koja unatar primarnog polja nulte točke stvaraju subatomske čestice. Zahvaljujući interakciji sekundarnih polja s primarnim u bazičnom oceanu “energije” javaljaju se vibracije diljem svemira koje kao svojevrsno ljepilo drže svemir na okupu. Saharov je držao da se upravo zbog tih sekundarnih polja subatomskih čestica javlja “izvor privlačnosti” koji pruža otpor ubrzanju tijela. Postavljam upit: Ako je aktivnost sekundarnih polja unutar polja nulte točke “izvor privlačnosti” koji pruža otpor ubrzanju tijela, kako to da taj izvor pruža otpor samo ubrzanju tijela, a ne i svekolikom gibanju tijela općenito? U čemu bi bila izbirljivost tog “izvora privlačnosti” da pruža otpor  tek ubrzanju, a ne i gibanju općenito?

 

   Iako ova teorija nikada nije stekla dovoljno pristaša da bi bila ozbiljno tretirana od većine znanstvenika, neki ju ipak prihvaćaju, jer im dobro dođe u nekim drugim njihovim interpretacijama svemira. Oni fizičari ili teoretičari, naime, koji rado operiraju s poljem nulte točke, u rukama imaju moćno sredstvo za prividno zasnivanje, utemeljenje mnogih temeljnih fizikalnih pojava. Oni u polju nulte točke ne samo da vide bazični izvor mase, težine, tromosti i gravitacije, nego je ono ujedno izvor energije kao iskonske supstancije svega što svemir jest. Za njih energija nije samo jedan od dva izvorna entiteta u svemiru (tvar i energija). Po njima svemir i nije tvorba sazdana od dva entiteta nego samo od jednog: od energije. U tom smislu oni drže da masa nije jednaka energiji, kako je to artikulirao Einstein u svojoj jednadžbi E=mc2, nego masa jest energija što znači da uopće ne postoji masa nego samo energija. Ali, kao i obično, postoji teškoća. Danas više nema nikakve dvojbe da na razini podatmoskih čestica svemir egzistira na način valova. I tu iskrsava osnovno pitanje: što je to što egzistira na način vala? (Elementi prikaza polja nulte točke preuzeti su iz knjige “Polje” od Lynne McTaggart).

 

 

   REĆI da su sami valovi, koji prožimaju i preplavljuju svekoliki prostor svemira do posljednjeg njegova zakutka, praiskonska supstanca svega - nije nikakav odgovor. Zašto? Zato što su valovi po sebi samo izgled nečega, samo oblik nečega, a ne i odgovor na pitanje što je to što ima izgled vala. Valovitost je, recimo, isto što i okruglost. Kao što je okruglost samo pojam s kojim opisujemo izgled nekih predmeta, tako je i valovitost ili val samo pojam za izgled nečega. Čega?

 

   Iako valove, kao način i izgled titranja, nalazimo i u krutim tvarima, puno su dostupniji našem opažanju u tvarima rijeđeg agregatnog stanja kao što su tekućine, plinovi i tako dalje. Zašto “itd”? Zato jer postoje i agregatna stanja koja su puno razrjeđenija od plinovitih. Jedno od takvih stanja jest eter. Iako fizičari, počevši od Einsteina, odbacuju eter kao nešto suvišno,činjenica da postoje “elektromagnetni” valovi ili bezbrojni drugi valovi koje proizvode subatomske čestice govori u prilog postojanja i agregatnih stanja poput etera. Zašto? Zato što se valovi isključivo javljaju unutar tvarnih sredina ili unutar nekog fizičkog medija. Nema medija – nema valova. To je apsolutna i neoboriva isitina. Ako recimo pod staklenim zvonom nema zraka, uzalud će budilica “zvoniti” jer nema medija ili tvarne sredine koja bi zadrhtala, uzbibala se i tako prenijela smetnju koju je budilica uzrokovala u mediju (zraku).  Ista je stvar s “elektromagnetnim” i njima sličnim valovima: mikrovalovima, radiovalovima i sl. Za njih obično govorimo da se radi o nekoj vrsti zračenja koje “isijava” iz nekih izvora. Ali to nije točno, niti može biti točno. Valovi nisu posljedica zračenja ili isijavanja, nego su valovi uvijek i svugdje reakcija odgovarajuće tvarne sredine na neke smetnje ili promjenu tlaka unutar te tvarne sredine. To znači da tzv. izvori zračenja nisu izvori nikakva zračenja, nego su izvori aktivnosti koja u tvarnoj sredini, u koju su uronjeni (eter), dovodi do lokalne promjene tlaka koji se onda radijalno širi od izvora uzbibavajući pritom čestice etera na način vala. U tom smislu u eteru, kao i u zraku ili oceanu, ne postoji nikakvo širenje valova, nego samo širenje tlaka koji u odgovarajućim tvarnim sredinama uvijek iznova nabire nove valove od lokalnih tvarnih čestica unutar odgovarajuće tvarne sredine.

 

   Prema tome, gdje god postoje valovi, mora postojati i medij (tvarna sredina) koji podrhtava u obliku valova. Inače, ništa od valova. Zato je temeljno i bitno pitanje u fizici: Što je supstrat ili tvarni sadržaj valova koji su u biti isključivi način egzistiranja subatomske svemirske zbilje?

 

   Kao što sam pokazao u uvodnim raspravama, postoji ne mali broj fizičara i teoretičara koji misle da su upravo valovi posljednja građa svemira. Tu se uglavnom radi o teoretičarima koji su povjerovali nekim kvantnim fizičarima kojima se “čini” da kad neku tvar izmrve do   najsitinijih komadića, da dođu do razine kada više nije moguće razlikovati tvarno od netvarnoga. Iz toga su mnogi izveli zaključak da u subatomskoj zbilji postoji razina na kojoj tvarno prelazi u netvarno, a netvarno u tvarno. Prema njihovu viđenju upravo bi ta podatmoska valna razina svemirske zbilje bila područje netvarnog substrata tvarne stvarnosti. Teoretičari koji operiraju s ovakvim viđenjem stvarnosti uglavnom pripadaju krugu onih kojima ovako viđenje stvarnosti dođe kao “znanstvena” potkrepa njihovih svjetonazora, redovito sazdanih na nekim religijskim zasadama. Lijepo je vjerovati “da i znanost tvrdi da u temeljima svemirske zbilje nema razlike iznmeđu tvarnog i netvarnog”, “materijalnog i duhovnog”. Naravno, nema ničeg nelegitimnog da se na neki način tvarno pokuša objasniti netvarnim i obrnuto, samo što se pri tom nitko ne može pozivati na znanost, jer znanost se s tim niti bavi niti može pružiti ikakav “dokaz” za išta od toga. Želja mi je samo da ljudi počnu razlikovati što je znanost a što nije, a ne da im osporim pravo na vlastita stajališta.

 

   Za razliku od ovih, teoretičari polja nulte točke o subatomskoj valnoj zbilji ne govore doduše kao o netvarnoj pojavi. Za njih elektromagnetni i drugi valvovi nisu baš doslovce netvarna nego energijska pojava. Polje nulte točke, prema njima, nije ništa drugo nego ocean uzbibane energije kao odvojenog ili zasebog entiteta. Zvuči lijepo i simpatično. Još jedino kad bi netko rekao što bi to bio taj ocean energije? Ili, što je to u energiji što joj daje izgled vala, možda vodoskoka ili atomske gljive? Ako je energija sposobnost za rad nekog tvarnog sustava kako ta sposobnost može postojati odvojeno od tvarnog sustava i kako se može uobličiti u val? Što bi bio supstrat ili supstancija energijskog vala, jer val je samo oblik nekog konkretnog sadržaja i ništa više?

 

   Naravno, po mojoj teoriji svaka valna zbilja u svemiru mora imati tvarni supstrat, pa tako i podatomska tvarna zbilja. Činjenica da se na toj svemirskoj razini diljem svemira proteže ono što zovemo valno polje znači da se na toj razini svemir nalazi u agregatnom stanju praiskonskih ili Demokritovih nedjeljivih čestica. Ta subatomska tvarna sredina, sredina sazdana od dalje nedjeljivih tvarnih čestica, predstavlja medij koji lako podrhtava i koji lako reagira na bilo koji izvor promjena tlaka unutar sebe i taj tlak prenosi u daljinu brzinom od oko 300 000 km/s. Prema tome, nisu valovi posljednja substancija svijeta, nego posljednju tvarnu substanciju svijeta čine praiskonske tvarne čestice u rinfuznom stanju, koje zovemo eterom i koje upravo kao eter predstavljaju tvarnu sredinu koja popunjuje svemir skraja nakraj, iz koje nastaju složenije tvorbe kao protoni, neutroni…i konačno svemirski giganti i galaksije. U takvom svemiru ne postoji odvojeni ili zasebi entitet koji bi bio čista, slobodna energija, iako bi takav fantom dobro došao svakom maštovitom fizičaru-teoretičaru da od svemira napravi pozornicu na kojoj bi svoje igrokaze izvodili najčudniji i najnevjerojatniji glumci poput: “energije”, “sile, naboja” i drugih svemirskih prikaza.

 

 

IMAJUĆI u vidu potpuni neuspjeh dosadašnjih pokušaja znanstvenika-filozofa da otkriju što se krije ispod suknje gospođice gravitacije došao sam do zaključka da se pukim podvirivanjem ne može ništa otkriti, nego da gospođicu gravitaciju treba okrenuti naglavačke i tako ju učiniti dostupnijom opažanju. Nakon tog zahvata postalo mi je jasno da je naša dosadašnja interpretacija svemnira počivala na jednoj bitno pogrešnoj paradigmi koja nam se nametnula iz nekakve očitosti naših osjetilnih opažanja, da procesima u svemiru upravljaju nekakve odreda privlačne “sile” koje nekakvom čudnom, dosad nikad shvaćenom i objšnjenom čarolijom, čine da svemir funkcionira na način kako funkcionira. 

 

   Teorija tzv, privlačnih sila jednostavno je “nemoguća misija”, ne samo stoga što u svemiru ne postoje nikakve “sile”. “Sila” je tek naša apstrakcija ili izmišljena veličina s pomoću koje mjerimo količinu ONOGA što tvari mijenja brzinu ili smjer gibanja. Recimo to ovako: Da bih u jednoj sekundi ubrzao kilogram jedne mase za 1 metar potrebna je “sila” od jednog newtona. Netko bi iz toga mogao zaključiti da spomenutoj masi od jednog kg  položaj mijenja nekakva “sila”. Ali ne. U svemiru tijelima ne mijenjaju položaj “sile”, nego drugi predmetni čimbenici: ja, ti, mi, sraz s drugim česticama itd. Izraz sila je samo izmišljena vrijednost koja govori koliko je na neki predmet potrebno prenijeti vlastitog gibanja da bi on prevalio put od 1 metra, recimo.

 

   Glavni problem privlačenja ili povlačenja je tehnologija vučenja. Svatko od nas treba se samo staviti u situaciju da nešto mora vući da mu bude jasno da tvarna zbilja još uvijek nije ovladala tehnologijom vučenja, privlačenja.

 

   Iz prakse znamo da živa bića mogu vući druge predmete. Često gledamo malog mrava kako vuče zrno pšenice, travku ili nogu od skakavca. Kako? Tako što se oslanja o tlo ili nešto čvrsto pod nogama. Kad ne bi imao oslonca, možda bi i mogao privući vlat trave do sebe, ako bi s njom bio povezan tankom niti, ali je ne bi mogao nikamo odvući dalje od sebe. Bez vanjskog oslonca jedino uporište za privlačenje bila bi mu vlastita masa tijela i zato bi nešto još mogao privući do vlastite mase, ali ne i odvući dalje od sebe.

 

   Uvjeravaju nas da Zemlja privlaći Mjesec s pomoću gravitona. Graviton je hipotetička, teorijska, zamišljena odnosno izmišljena  čestica sile koju Zemlja odašilje do Mjeseca da ga privuče Zemlji. Kao i u slučaju mrava graviton bi, gledano čisto teorijski, još nekako i mogao privući do sebe neku hipotetičku česticu Mjeseca kad bi se uspio s njom povezati nekakvom niti, ali kako da tu česticu Mjeseca odvuče do Zemlje bez nekog oslonca ili uporišta izvan sebe? Ovo je tek jedan problem vezan za vuču, da ne spominjem sve one druge o kojima govorim na drugim mjestima.

 

   S obzirom na ovu” tehnološku nerazvijenost tvarne zbilje glede procesa međusobnog privlačenja tvari”, potpuno je besmisleno govoriti o postojanju tzv. privlačnih sila u svemiru. U svemiru jednostavno ne postoje nikakve privlačne sile niti, kao takve, igraju ikakvu ulogu u tvarnim proscesima. S obzirom na ovu činjenicu jedina alternativa i jedino rješenje koje nam se nameće jest da se sva zbivanja u svemiru odvijaju ili događaju pod utjecajem tlačnih “sila”. Tzv, privlačenje među predmetima bilo da se govori o jakom, slabom, elektromagnetnom ili gravitacijskom – samo je privid na koji nas potiče naša osjetilna percepcija tvarne zbilje koja nam sugerira da pad jabuke na tlo protumačim kao posljedicu međusobnog privlačenja predmeta, mjesto da se odalečimo od te osjetilne zornosti i ozbiljno se zapitamo što se krije u pozadini tih fenomena. Već nakon kratkog misaonog napora biva jsano da je u tvarnim svemirskim igrokazima nemoguće postojanje ikakvih privlaćnih “sila” i da se svekoliko svemirsko događanje dade svesti  isključivo na djelovanje tlačnih sila, odnosno na djelovanje samo jedne jedine tlačne sile koja je u svojoj naravi uvijek ista i čija je jedina varijabla njezin intezitet. Drugim riječima, tlak je uvijek tlak, on je uvijek posljedica međusobnog vanjskog djelovanja čestica jednih na druge zbog njihova gibanja, a ono što je promjenjivo jest količina ili intezitet (silina) tog međusobnog djelovanja koji isključivo  ovisi o količini gibanja sudionika te igre.

 

   S obzirom da o detaljima te igre govorim na drugim mjestima u knjizi, želim samo još jednom nalgasiti da bitna promjena paradigme, koju zagovaram u ovoj knjizi, leži upravo u ideji da tvarnom zbiljom našeg svemira ne upravljaju nikakve privlačne “sile”, nego da se sve svodi na jednu jedinu “silu”  koja svoju egzistenciju ne zahvaljuje nekakvim latentim svojstvima tvari koja djeluju iznutra tvari, kao duh iz boce, nego ju zahvaljuju činjnici gibanja tvari, jer samo tvar u gibanju može biti aktivan čimbenik u organiziranju tvari iz rinfuznih praiskonskih čestica u svemir kakav je bio, kakav jest i takav će biti. Svi poznati i nepoznati zakoni svemira imaju svoje ishodište u činjnici gibanja tvari i svi se daju izvesti kao manifestacija tog gibanja. Svemir je bio, jest i bit će tvar u gibanju. Ništa više, niti išta manje. Govorim dakako o zakonima mrtve prirode. Što se tiče žive oprirode, tu su neka druga pravila u igri u koja se ovdje ne upuštam.

 

   Prema tome, ono što zovemo gravitacijom nije ništa drugo nego posljedica svemirskog tlaka. Barem danas znamo da svemir nije prazna pozornica, da glumci u svemirskim igrokazima nisu samo tvarne tvorbe ustrojene u galaksije, svemirske gigante, molekule, atome itd, ustrojene u nama zamjetljive tvarne tvorbe. Ispod razine nama zamjetljivih tvarnih tvorba nalazi se razina izravno nezamjetljive tvarne zbilje koja ipak nalazi načina da nam na neizravan način ukaže na svoje postoanje. O toj primordijalnoj, bazičnoj zbilji svemira govori činjenica da tzv. vakuum nije prazan prostor, nego da je on pozornica nezamislivo uzavrele aktivnosti i bjesomučna plesa praiskonskih čestica koje su tvarni supstrat valova  koji  subatomsku i subnuklearnu razinu tvarne zbilje pretvaraju u uzbibani ocean, u kojem se svaka lokalna aktivnost sferično širi svemirom brzinom svjetlosti. Uzrok uzbibanosti tvarnog supstrata svemira jest gibanje pračestica od kojih je taj prasupstrat sazdan. Kad bi se te čestice gibale u praznom prostoru, one bi se gibale pravocrtno sve do slučajnog sraza  s nekom drugom česticom. Ali, pošto one popunjavaju svemirski prostor na način kako molekule vode popunjavaju ocean pretvarajući ga u zgusnutu tvarnu sredinu, one se ne mogu beskrajno slobodno gibati, jer ih već kod najmanje promjene položaja dočika neka od susjednih čestica, tako da se svaka od njih u samo jednoj sekundi srazi s drugima na milijarde puta. Zbog tih stalnih međusobnih srazova ni jedna od njih ne može daleko od mjesta svog prebivališta, ali zato svojim plesom svaka od njih utječe na stvaranje i održavanje određenog tlaka unutar svog okruženja. Posljedica tog tlaka je trajno podrhtavanje kvantnog vakuuma u obliku valova. Stoga su valovi, koje otkrivamo na subatomskoj razini tvarne zbilje svemira, s jedne strane dokaz da na toj razini svemir postoji kao tvarna sredina praiskonskih čestica, a s druge strane da te čestice, zbog nezaustavljiva svog gibanja, proizvode odgovarajući svemirski tlak pod čijim utjecajem se nalazi sve ono što u obliku bilo koje tvarne tvorbe (zvijezde, planeti, atomi, protoni, kvarkovi i sl) zaronjeno egzistira u toj tvarnoj sredini.

 

   Iako bi taj svemirski tlak, gledano globalno, morao biti prilično uravnotežen diljem cijeloga svemira, na lokalnim razinama uvijek dolazi do određenih kolebanja. Uzroci tih kolebanja mogu biti različiti. Tako i u tvarnoj sredini ove razine svemira  može doći do razlike u tlaku kada se dva svemirska giganta gibaju paralelno, kao što dolazi do razlike u tlaku kada dva broda paralelno plove oceanom na određenom razmaku  i određenom brzinom. Tada se događa da se u dijelu oceana između njih stvori područje podtlaka u odnosu na ocean s vanjske strane brodova pa tlak vanjskog oceana gura brodove jednog prema drugom. To ponekad dovede čak do sudara brodova, pogotovo kada se radi o brodovima različite mase. Isto se događa svemirskim gigantima odgovarajuće mase kada se paralelno gibaju svemirskom tvarnom sredinom odgovarajućom  brzinom na odgovarajućem razmaku. Kad  promatramo njihovo ponašanje nama se čini da se oni međusobno privlače, dok njihovo ponašanje (kruženje jednih oko drugih) nije ništa drugo doli posljedica efekta kanala do kojeg dolazi na identičan način kao i kod brodova na moru. Sva ta događanja nisu posljedica nikakvih privlačnih sila među tvarima, nego posljedica svemirskog tlaka unutar kojeg se, zbog paralelnog i blizog gibanja svemirskih tijela, formiraju područja (kanali) podtlaka, zbog čega vanjski svemirski tlak počinje, recimo, tiskati Zemlju prema Suncu i njezino pravocrtno gibanje pretvarati u kružno gibanje oko Sunca.

 

   Druga vrsta manifestacije djelovanja gravitacije posljejdica je istog tog procesa (procesa tlačenja) samo ovog puta zbog stvaranja područja podtlaka unutar pojedinačnih svemirskih giganata. Za razliku od kvantnog svemirskog vakuuma (plenuma) u kojem svemirske pračestice egzistiraju u neuređenom rinfuznom stanju, nama vidljiva svemirska tvar (zvijezde, planeti, stol na kojem pišem, olovka s kojom pišem, moje vlastito tijelo itd) predstavlja ustrojene tvarne tvorbe u kojima su praiskonske čestice posložene kao što je složeno rublje u ormaru. I kao što posloženo rublje u ormaru stvara puno više slobodna, prazna prostora, tako i ustrojene ili posložene pračestice u tvarnim tvorbama, recimo, Suncu, Zemlji, Mjesecu itd. Stvaraju  puno više prazna prostora unutar sebe, a to znači stvaraju područje u kojem je tlak nešto manji od onog u oceanu rinfuznih pračestica oko njih. Pošto se Zemlja (ili druga svemirska tijela) stalno giba kroz eter, ona se stalno nalazi u okružju nešto većeg tlaka od onog u njoj samoj i na taj način u tvarnoj sredini etera stalno stvara usisavač-efekt. Zbog nižeg tlaka unutar sebe čestice okolnog etera se stalno sjuruju prema, recimo, Zemlji i pritom tiskaju prema Zemlji sve predmete koji se nalaze u području njihove aktivnosti oko Zemlje. Zbog toga tijela, poput naših vlastitih, bivaju stalno tiskana prema Zemlji a mi, pošto smo previše veliki da propadnemo kroz tlo, počinjenmo svojom masom upirati u tlo i, ako pri tom upiremo u vagu, možemo izmjeriti koliko smo teški, odnosno pod kolikim smo vanjskim tlakom. Prema tome, naše upiranje u Zemlju i naša težina nije posljedica privlačenja Zemlje, nego tlačenja prema Zemlji.

 

   S druge strane, to znači da gravitacija nije pojava koja bi imala neograničen doseg djelovanja diljem svemira, nego da je njezin djelokrug uvijek ograničen i lolakan. To praktično znači da Zemljin podtalk nije toliki da bi provocirao sve svemirske čestice da krenu prema Zemlji, nego samo one u svom neposrednom okružju. Budući da se Zemlja (Sunce, Mjesec itd) stalno giba kroz eter, ona u tom eteru stvara samo ograničeno područje podtalka prema kojem se počinju strmoglavljivati samo čestice iz njezina neposrednog okružja, a ne iz cijelog svemira. Stoga je gravitacija uvijek lokalna pojava jer je njezin utjecaj na okoliš strogo uvjetovan količinom podtlaka unutar neke tvarne tvorbe. Pod pretpostavkom da funkcionira Newtonov kvadrat udaljenosti, među tijelima za mjerenje smalaksavanja sile gravitacije matematičari ne bi trebali imati nikakvih problema da za svako tijelo u svemiru, vodeći računa o njegovoj masi i brzini gibanja, izračunaju ograničeni “gravitacijski utjecaj” tih tijela unutar tvarne sredine eterea.

 

   Naravno, potpuno sam svjestan da se ponavljam, ali pošto se radi o sasma novoj ideji, o nečemu djevičanski novom i originalnom, držim da nije na odmet ponešto i ponoviti. To je razlog što svoje ideje izlažem, u obliku koncentričnih krugova: Najprije natuknem ideju, pa je onda negdje u nastavku malo proširim, zatim negdje drugdje ubacim nova pojašnjenja kako čitatelji moje ideje ne bi doživjeli kao šaku u čelo, nego postupno uvođenje u jedan sasvim novi svijet koji je i ljepši, zavodljiviji i elegantiji od onoga kakvog smo dosad poznavali.

 

   Bilo bi preopširno da se ovdije dodatno upuštam u analizu tzv. jake nuklearne sile, slabe nuklearne sile ili elektromagnetne sile. Sve te tzv sile nisu ništa drugo nego samo posebni slučajevi već opisane tlačne svemriske sile, samo ne na razini svemirskih giganata nego na razini molekula, atoma, podatomskih čestica itd. U svemiru je uvijek u igri tlačna sila, samo jedna jedina i uvijek ista tlačna sila za koju vrijede uvijek isti zakoni ili samo jedan zakon, jedino što okolnosti u kojima ona djeluje mogu biti specifične pa mi možemo steći dojam da se radi o različitim “silama”, a ne o jednoj jedinoj. Latini bi rekli “sapienti sat”, jer tko prihvati ideju  tlačne “sile” kao jedinog aktera koji ima presudnu ulogu u oblikovanju svemira, neće imati problema u primjeni ideje na svim razinma svemira gdje se javi izazov.

 

U biti, osnovna teza i osnovna promjena paradigme koju inauguriram i zastupam u svojim teorijama i knjigama, nije tek promjena dosadašnje gravitacijske paradigme, nego općenito promjena paradigama vezanih uza sile koje tobože upravljaju ovim svijetom. Prema sadašnjoj osnovnoj paradigmi, svijetom upravljaju četiri sile (jaka i slaba nuklearna sila, elektromagnetna sila i naravno gravitacijska) koje bi sve odreda trebale biti privlačne sile osim elektromagnetne koja,navodno, nije samo privlačna nego i odbijajuća. Upravo u toj paradigmi vidim osnovnu, bitnu pogrešku u našem shvaćanju i razumijevanju svemira. Kako ispravno shvatiti svemir kada u njegovoj nutarnjoj zbilji nismo dosad uspjeli otkriti ni njegove najelementarnije unutarnje poluge nego smo, mjesto njih, u igru ubacili fantome, prikaze, sablasti u obliku tobožnjih privlačnih sila? Ili, kako stvoriti objedinjenu teoriju svermira kada se tobožnje privlačne sile ponašaju kao rogovi u vreći bez ikakve mogućnosti da ih se uskladi i ujedini. Za razliku od ovog galimatijasa, zastupam teoriju da svemirom upravlja samo jedna sila, una et unica, tlačna sila – naravno, i da se, s pomoću nje,  sva tvarna zbivanja u svemiru  dadu i shvatiti i objasniti na savršeno jednostavan i elegantan način. Kada jednom uspijemo shvatiti da svemirom upravlja samo jedna sila, svemir ćemo imati na dlanu. To ne znači da će nam odmah sve biti jasno, ali ćemo u rukama imati moćno sredstvo, moćnu paradigmu na koju ćemo se uvijek moći s pouzdanjem osloniti i zahvaljujući kojoj više nećemo morati lutati od nemila do nedraga nego ćemo pred sobom uvijek imati jedini mogući ispravan smjer u kojem trebamo tragati da bismo došli do željena cilja. Ali, to je tema za neku drugu, iscrpniju raspravu. Sada na internet stavljam svoju cjelovitu teoriju gravitacije, a uskoro možda stavim i teoriju ostalih sila koje upravljaju ovim svemirom.

 

 Oni, koje moje teze zagolicaju ili iziritiraju, podrobnije se mogu upoznati s njima kroz moje knjige “ZNANOST U BANANI I.DIO” i “ZNANOST U BANANI II.DIO”. Moje knjige nisu tek literatura za razbibrigu, nego su poglavito namijenjene ljudima  radoznala duha i željna mentalnog avanturizma. Oni koji ne pristaju na bezuvjetnu “znanstvenu” indoktrinaciju, nego sami želi sudjelovati u kreaciji svoga mjesta pod Suncem, na pravom su mjestu. Uvjeren sam da će ih mentalne vrleti mojih knjiga očarati ali i potaknuti na vlastito hodočašće svemirskim i životnim izazovima. Zasad su knjige postavljene i dostupne na ShopMyBook-u. Ali, do nekih mojih ideja moguće je doći i samo s pomoću klika na link:

Drugi je način da na Googl-u upišete “m.p.arveš” što će otvoriti stranicu s malo više dostupnih informacija.

 

BUDUČNOST ZEMLJE

 

   Jedna od omiljenih tema kako znasntvenika tako još više autora znanstvene fantastike bila je i jest budućnost Zemlje. Ima li Zemlja budućnost u svemiru kakva  jest i kako ju mi vidimo?

 

   Večina dosadašnjih prognoza, bilo da su se odnosile na Zemlju ili svemir u cjelini, bile su katastrofične. Uzrok ovoj katastrofičnosti uglavnom je ležao u činjenici što su predviđanja budućnosti bilo Zemlje bilo svemira počivala na gravitaciji kao privlačnoj “sili”.

 

   Kad je u pitanju svemir u cjelini, najomiljeniji model njegove budućnosti je onaj koji predviđa sljedeći scenarij: Ili će se svemir nastaviti beskrajno širiti i na taj način do te mjere ohladiti da u njemu više život neće biti moguć ili će, pod utjecajem gravitacije kao privlačne sile, njegovo širenje jednom biti zaustavljeno da bi, trenutak poslije, počelo njegovo sažimanje sve do njegova kolabiranja u stanju tzv. singularnosti, kada će skupa sa svemirom kolabiratii i svi njegovi zakoni, što će na svoj način dovesti do nestanka svemira i života u njemu. Prema tome, bilo da se svemir nastavi širiti ili da se počne sažimati, sudbina života u njemu bit će ista – nestanak, iščeznuće života.

 

   Što se tiče Zemlje i života na njoj prognoze su i u ovom slučaju katastrofične, s tom razlikom što bi se Zemlji katastrofa mogla dogoditi puno ranije nego svemiru u cjelini. Zemlja je i kao planet i kao ekosustav izložena opasnostima koje su puno konkretnije i puno neposrednije od onih svemirskih. Iako znanstvenici, kao i autori znanstvene fantastike, zamišljaju različite scenarije, svi se ti scenariji uglavnom slažu u jednom, da Zemlju i život na njoj ne čeka baš svijetla budućnost, nego da će ju prije ili kasnije zadesiti neka od katastrofa koja joj realno prijeti uništenjem ili barem uništenjem života na njoj.

 

   Jedan od oubičajenih scenarija, na temelju kojeg su snimljeni brojni filmovi, predviđa budući sraz Zemlje s nekim od asteroida ili sličnih svemirskih tijela koja su uvijek tu negdje u blizini Zemlje i koja, zbog svog ekscentričnog gibanja, lako mogu sjeći stazu gibanja Zemlje i sraziti se sa Zemljom. Ovisno o masi i brzini gibanja tog tijala, sraz nekih od tih tijela sa Zemljom mogao bi izazvati totalnu katastrofu za život na Zemlji.

 

   Drugi scenarij govori da će Sunce jednom u budućnosti do te mjere narasti ili nabubriti da će njegov obujam biti povećan do današnje staze gibanja Zemlje oko Sunca (do Zemljine orbitale), pa  bi u tom slučaju Zemlja sama postala sastavnim dijelom Sunca, što bi imalo za posljedicu ne samo nestanak života na Zemlji, nego prestanak postojanja i same Zemlje kao planeta.

 

   U sklopu ovakvih i sličnih predviđanja mnogi znanstvenici pokušavaju naći izlaz iz ove situacije. Svjesni činjenice da u katastrofi velikih razmjera ne bi moglo biti ni govora o spašavanju svekolikog ljudskog roda ili života na Zemlji općenito, oni se pokušavaju dovinuti do nekog konkretnog rješenja u kojem bi bio spašen makar nukleus života, osnovno sjeme iz kojeg bi kasnije proklijao novi život i naravno nekoliko primjeraka ljudskog roda koji bi izbjegli katastrofu, otplovili u svemir i s malo sreće doplovili  do planeta sličnog Zemlji, gdje bi mogli nastaviti živjeti u sreći i blagostanju. Scenariji ove vrste uglavnom se svode na ono što je u Bibliji ponuđeno kroz model Noine arke. Kako?

 

   Recimo da otkrijemo da nam se velikom brzinom približava asteroid promjera 200 km i da nemamo načina izbjeći sraz s njim. U takvom scenariju bilo bi nemoguće razviti tehnologiju s pomoću koje bismo mogli spasiti cijelo čovječanstvo. Ali bi možda bilo moguće  stvoriti letjelicu u koju bi moglo stati barem desetak primjeraka ljudske vrste opremljenih s dovoljno hrane, vode i energije da izdrže u letjelici dovoljan broj godina dok se ne skrase na novi planet. Naravno ni to ne bi bilo lako, ali recimo da bi se nužni problemi nekako mogli riješiti.

 

   Jedan od važnih problema bio bi: kako takvu letjelicu izvesti iz gravitacijskog polja Zemlje. To danas i nije baš neki problem, jer već raspolažemo s raketama koje mogu dići u svemir prilično velik teret. Ako bi, dakle, sve funkcioniralo kako treba, recimo da bi postojala barem teoretska  nada da se barem nekoliko ljudi spasi od prijeteće katastrofe i tako spasi genetički materijal ljudskog roda i učini da ljudska vrsta nastavi egzistirati negdje drugdje u svemiru. Možda bi za one, koji bi u katastrofi morali isčeznuti, ipak bila neka utjeha znati da s njima neće sve prospasti. A kako bi tek bilo kada bi postojao način da ne bude spašena samo nekolicina životnih oblika, nego da cjelokupna Zemlja bude izvedena iz opasne zone bilo na neko vrijeme, bilo dok ne nađe drugo Sunce u čijoj bi orbiti našla utočište i uvjete za život?

 

   Po mojoj teoriji, gravitacija nije posljedica međusobna privlačenja tvarnih tijela, nego posljedica međusobna tlačenja  tvarnih čestica. In ultima linea, gravitacija je posljedica nejednakog tlaka unutar etera kao primordijalne tvarne zbilje svemira. U tom smislu kruženje Zemlje oko Sunca nije ništa drugo nego posljedica gibanja Zemlje paralelno sa Suncem i razlike u tlaku etera u prostoru između Sunca i Zemlje (učinak kanala) i prostora izvan Sunca i Zmelje. Zbog razlike u tlaku, čestice etera sjuruje se u područje podtlaka između Sunca i Zemlje i pritom Sunce i Zemlju tiskaju jedno prema drugom. S obzirom da je masa Zemlje puno manja od mase Sunca, Zemlja je ta koja vidljivo zakrivljuje svoju stazu oko Sunca, ali i Sunce ne ostaje baš u mjestu.

 

   Kada bi postojao način da izjednačimo tlak u tvarnoj sredini etera između Sunca i Zemlje s onim u tvarnoj sredini etera s vanjske strane Sunca i Zemlje, tada ne bi bilo ničega što bi Sunce i Zemlju tiskalo jedno prema drugom, što bi ih na taj način “vezalo” jedno za drugo, jer bi se tada oba tijela neometano nastavila gibati svojim vlastitim pravcima i smjerovima. Što to znači? Kada bi Zemlji zaprijetila opasnost sraza s nekim drugim svemirskim tijelom i kada bismo imali tehnologiju s pomoću koje bismo mogli izjednačiti tlak u eteru između Sunca i Zemlje s onim u eteru izvan njih – to bi značilo da tada ne bismo bili u situcaiji da spasimo samo nekoliko ljudskih bića, nego bismo svojom intervencijom čitav planet oslobodili iz zagrljaja Sunca i usmjerili ga prema nekom drugom Suncu gdje bismo potražili svoje novo utočište. Naravno, veliko je pitnje kako bi ljudi na Zemlji i život općenito uspjeli preživjeti tijekom tog dalekog putovanja, ali zabavno je razmišljati o postojanju i te mogućnosti. Uostalom, da bismo izbjegli sudar s nekim izvanjskim tijelom ne bi bilo nužno potpuno izjednačiti tlak između Sunca i Zemlje. Dovoljno bi ga bilo tek za neku malu nijansu smanjiti ili povećati da Zemlju nakratko sklonimo sa smjera gibanja stranog tijela, da mu omogućimo da neometano projuri svojim koridorom a onda, s pomoću manipulacije tlakom, ponovno uspostavimo prvobitno stanje i Zemlju dovedemo na staru “utrtu” stazu i u prepoznatljivo okružje, ma koliko se ponekad bunili protiv sadašnjih nedaća na Zemlji.

 

ANNO DOMINI 2014

 

“KAKO NAJLAKŠE PREPOZNATI JE LI NEŠTO GENIJALNO ILI NIJE?

PO BROJU BUDALA KOJI TO NAPADAJU I OSPORAVAJU”

(Jonathan Swift)