​Gravitacija

​JEDINA SMISLENA I ISPRAVNA TEORIJA GRAVITACIJE DOSAD

​

„Ništa u znanosti ne bi smjelo imati status dogme. Sve treba kritizirati i provjeravati ako ništa, ono iz pukog inata.“ (Joa Magueijo)

„Ako imamo dobar razlog moramo biti spremni odustati od bilo kojeg znanstvenog principa bez obzira kako svetog“ (Joa Magueijo)

xxxxxxxxxxx

Dana 20.VI.2012. postavio sam, na stranici http://www.shopmybook.com/,  svoju  knjiga „Znanost u banani I dio“.  Prema primjedbi pridodanoj naslovu, knjiga se bavi filozofskim implikacijama najnovijih spoznaja suvremene znanosti  o funkcioniranju svemira.

Kniga, koje se bave tom i sličnom problematikom, danas ima na pasja preskakala. Ali, ni jedna od njih nije ni nalik ovoj.

U povjesti znanosti i filozofije povremeno bi se pojavio neki znanstvenik ili filozof koji bi, u trenutku izuzetna nadahnuća, nadošao na neku ideju koja bi se pokazala prekretnicom, obratom ili prijelomnom točkom u nekom pojedinačnom segmentu ljudske spoznaje, budući da bi njegovo ili njezino otkriće stubokom promjenilo neku raniju predodžbu ili paradigmu o nekom svemirskom fenomenu i na taj način nam pomoglo da bolje shvatimo prirodu nekih događanja u svemiru, a onda i sebe.

Jedan takav zvjezdani trenutak dogodio se Koperniku kada je shvatio da se Sunce ne okreće oko Zemlje, nego Zemlja oko Sunca. Danas to zovemo kopernikanskim obratom. Iako Kopernik nije uopće bio prvi čovjek koji se zauzimao za heliocentrični sustav, zasluge za obaranje geocentrizma još uvijek pripisujemo njemu. Ipak, neki ljudi su čak milenijima prije njega držali da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obratno, kao grčki filozof Aristarh iz Samosa, koji se još u trećem stoljeću prije Krista zauzimao za heliocentrizam. Ali, povjest nije uvjek pravedna, niti ljude nagrađuje po zaslugama, nego često po okolnostima. Hoće li tako biti i s mojom teorijom gravitacije, ostaje da se vidi.

Xxxxxx

Mi smo ljudi ograničena bića, osobito spoznajno ograničena bića. Naš problem je u tome što mi svoj okoliš, kao i sebe, nikad ne spoznajemo izravnim, neposrednim uvidom kakav je u sebi ili u zbilji, nego na način kako nam ga posreduju, predočuju, vizualiziraju ili senzualiziraju naša osjetila. Problem je u tome što nam naša osjetila i naš mozak nikad ne predočuju stvari kakve su u sebi, nego na svoj originalni, u njima unaprjed programiran način, zbog čega naše percepcije stvarnosti nisu nikakav odraz stvarnosti u nama, nego nešto što sa stvarnošću jedva ima ikakve veze, ikakva dodira, ikakve sličnosti. A to znači da mi nikad ne spoznajemo stvarnost kakva je u sebi, nego isključivo na temelju originalnih percepcija naših osjetila i našeg mozga. Odatle raskorak između stvarnosti kakva jest i našeg doživljaja stvarnosti, a odatle i naša potreba da taj ponor nekako premostimo i makar donekle nazremo i naslutimo koliko naše percepcije odgovaraju stvarnosti. A to znači da, kamo god krenemo u istraživanje stvarnosti uvijek se, već nakon kratka napredovanja, neđemo pred zidom vlastita neznanja ili nemogućnosti da nazremo ili otkrijemo što je iza tog zida.

Iako smo ponekad ponosni na ono što već znamo o svijetu, mi također znamo da je svijet puno više od onoga što znamo. Mi ne samo da smo daleko od istinskog, zaokruženog shvaćanja svijeta, nego ga tek počinjemo shvaćati. Dapače, čak i ono za što mislimo da razumijemo češće je površno, nepotpuno i netočno, nego što bi odgovaralo stvarnosti. A kada znanost nešto ne razumije, onda je to plodno tlo za najfantastičnije zaključke. Po načelu: Bolje išta nego ništa, bolje ikakav odgovor od nikakva. Nemanje odgovora u nama proizvodi nesigurnost, nesigurnost proizvodi tjeskobu, a tjeskoba nas čini bolesnim, paraliziranim, neotpornim... Odatle naša neodoljiva potreba za odgovorima ili rješenjima, bilo kakvim odgovorima – makar i krivim, jer upravo u njima nalazimo spas od pomisli na vlastitu nemoć i vlastitu izgubljenost.

Poslovica kaže da „što gluh ne čuje to izmisli“. A što znanstvenik ili jednostavno čovjek ne zna, to zamisli. Najbolji primjer tog zamišljaja su religije. Ali ništa drugačije nije ni u znanosti. I na religijskom kao i na znanstvenom području, ali i na svim drugim područjima, čim dođemo do zida ili provalije neznanja, počinje nagađanje, pretpostavljanje, zamišljanje, izmišljanje, vjerovanje, stvaranje teorija i modela i sl. Kada su u pitanju teorije u znanosti, one se obično zovu znanstvenim teorijama, iako u tim teorijama nema ni „z“ od znanosti, budući da se znanost bavi činjenicama, a teorije nisu nikakve činjenice nego samo nagađanja ili hipoteze nastale kao plod ljudskog, a ne znanstvenog razmišljanja, propitkivanja, traganja.  Stoga, teorije nisu nešto što bi spadalo u znanost, nego uvijek i isključivo u filozofiju. A kad nešto ne može biti znanstveno, ne može biti ni pseudoznanstveno.

I upravo tu nastaje problem. U narodu se kaže da je teško spojiti dva dobra. U ovom slučaju to znači da se rijetko dogodi da jedan čovjek bude ujedno i dobar znanstvenik i dobar filozof. U stvari, danas se znanost toliko razgranala da više nema znanstvenika koji bi bili znanstveno svestrani, nego, ako su dobro verzirani u jednom području, o materiji iz drugih područja često jedva da išta znaju. S obzirom na ovakvu specijaciju i specijalizaciju naravno da nije lako praviti teorije, pogotovo ako usto nisu i filozofi, a u 99,99 % slučajeva nisu niti mogu biti, barem ne dobri filozofi. Stoga kada takvi ljudi ipak prave teorije razumljivo je što te teorije ni približno ne odgovaraju stvarnosti, nego su često krajnje nakaradne i besmislene.

Jedna od takvih teorija, koja sa stvarnošću nema nikakve veze niti ikakva utemljenja u njoj, je teorija gravitacije kao privlačne sile. Ništa manje besmislena nije ni Einsteinova teorija koja gravitaciju shvaća kao izobličenje ili poremećaj unutar nekakve geometrije prostora, kao da je prostor nekakav fizikalni entitet, a ne samo apstrakcija, mentalno oruđe ili pojam u glavi s pomoću kojeg sebi nešto predočujemo ili opisujemo.

 

KADA je Newton pokušao odgonetnuti zašto predmeti padaju na zemlju (tlo) a ne uvis, jedino što mu je palo na pamet bila je zamisao da se to možda događa zbog neke privlačne sile koja svoj izvor ima u tvarnosti svake materije, pa samim tim što je nešto tvar automatski privlači svaku drugu tvar. Od te svoje zamisli Newton je napravio proglas, manifest, a da sam nikada ni pokušao nije objasniti podrijetlo privlačne sile u tvari, način na koji neka tvar privlači drugu, odakle nadoknađuje utrošak energije kod privlačenja okolišnih tvari i dr. Ako naime svaka tvar (svaka čestica) privlači svaku drugu tvar u svemiru, onda bi se ona nemilice morala trošiti, morala bi stalno trošiti svoju privlačnu „energiju“, budući da sve dok postoji mora privlačiti druge tvari, a energija se ne može samo trošiti, nego ju se mora odnekud i „tankati“ da bi trajala. Problem je dakle u tome što Newton nije ni pokušao odgovoriti na ova pitanja, a kamoli odgovoriti suvislo, argumentirano.

Zato su tu uskočili drugi. Međutim, odgovor koji su ponudili niti je suvisao niti je argumentiran, pa prema tome ni on se nije ni za bobu odmakao od običnog proglasa, niti je priču o privlačnosti gravitacije učinio imalo valjanijom.

Da bi objasnili privlačnost gravitacije, kvantni teoretičari su uz čestice tvari zamislili  postojanje čestica sile. Što se tiče gravitacije, to znači da se tvari međusobno ne privlače tek tako, neposredno, trenutačno (kako je zamišljao Newton),  nego s pomoću nekih posrednika, s pomoću čestica sile koje su nazvali gravitonima. I sada misle da imaju odgovor kako funkcionira gravitacija. Nastranu to što nitko nije otkrio postojanje tobožnih gravitona. U pitanju je nešto drugo. Ako  Zemlja privlači Mjesec s pomoću tih teorijskih gravitona, to nije odgovor na pitanje kako Zemlja privlači nešto (Mjesec), nego samo brigo moja prijeđi na drugoga. Ako Zemlja ne privlači Mjesec sama i izravno, nego to čine gravitoni, i dalje ostaje pitanje kako bi jedan graviton mogao privlačiti Mjesec? Pošto Zemlja ne stoji nego se giba, otkud ili kako bi jedan graviton mogao znati u kom smjeru vući Mjesec da bi ga usmjerio prema Zemlji?! Drugo, s pomoću koje tehnologije graviton vuče Mjesec ili neku njegovu česticu?  Iz iskustva, ali i teorije, znamo da je vučenje (privlačenje) kompliciran proces, a nemamo niti jednog dokaza da su gravitoni, niti ikoje druge tvarne čestice u svemiru, ovladali tehnologijom privlačenja. U biti, sve je to do te mjere besmisleno da pomisao o međusobnu privlačenju tvari jednostavno vrijeđa zdrav razum.

Stvar postaje još gora ako tezu o tobožnjem privlačenju proširimo i na druge sile koje, po vjerovanju, upravljaju ovim svjetom poput jake i slabe nuklearne sile ili elektromagnetne. Sve su one navodno privlačne, osim što je elektromagnetna i odbijajuća. Znate ono: Istoimeni se odbijaju, a raznoimeni se privlače. I kod ovih sila teorija sljedi isti model kao i kod gravitacije: Sve što se u svemiru na bilo koji način „privlači“, čini to s pomoću čestica sile. Te čestice su kod različitih sila različite. Kada je u pitanje elektromagnetna sila, govori se o fotonima kao česticama sile. Problem je što ti fotoni druge čestice nekad privlače, a nekad odbijaju, odguruju. U tom smislu se elektron i proton privlače, a elektron i elektron odbijaju s istim česticama sile. Naravno, nitko nema pojma kako to elektroni izvode. Doduše, kad jedan elektron strojničkom vatrom fotona gađa drugi elektron i obrnuto, donekle bi čak bilo i razumljivo (smisleno) da ti fotoni postižu isti efekt kao  pucanje strojnice: Onoga koji puca malo poguraju unatrag, a onoga koga pogađa također, pa se međusobno udalje (odbiju) jedan od drugoga. Ali, kako se onda proton i elektron privlače kad se u biti služe istom strojničkom vatrom na isti način? I naravno, tu su i sva ona druga pitanja koja sam postavio u svezi s gravitonima. I otkud tvarnim česticama uopće ti silni fotoni koje nemilice međusobno razmjenjuju i otkud ih nadoknađuju? Naravno, i ovaj je model potpuno besmislen, bez obzira na činjenicu što se čini upotrebljivim i korisnim u objašnjavanju odbijanja. Tm više što je i sam elektron samo teorijska čestica ili model, a nikakv stvarni entitet. On je isto što i rječ „saćulatac“ u pjesmi iz jedne beogradske serije čija je svaka nova epizoda počinjala stihom: „Život ti je saćulatac, bratac“. Iako je riječ „saćulatac“ izmišljena samo za potrebe te pjesme i po sebi ne znači ništa, svi nekadašnji studenti, kao i ostali ljudi, bili su sigurni da o životu puno više znaju kada kažu da je život „saćulatac“. Posebno uz ono „bratac“. Znanost je puna takvih modela za koje vjeruje da postoje kao fiziklani entiteti (elektron, sila, energija, prostor, vrijeme itd), a da nisu ništa drugo nego „saćulatac, bratac“, dobrodošao model iza koga ne stoji ništa, ni konkretno ni stvarno.

Newton, dakle, nikada nije uspio dokazati postojanje univerzalne gravitacije kao privlačne sile. To nije uspjelo ni njegovim idejnim nasljednicima. Tim više kad se otkrilo da orbitale planeta i zvijezda pokazuju puno veće razlike, odstupanja i neslaganja u odnosu prema rezultatima dobivenim Newtonovom metodom. I mjesto da ova, nikad dokazana, hipoteza bude napuštena i odbačena, znanost ju i danas prihvaća kao dokazanu činjenicu. Štoviše, koriste ju za izračun masa pojedinih planeta i zvijezda, a to znači za nešto što se nije moglo niti može neovisno provjeriti. Na taj su način njegove zamisli, iako bez ikakva dokaza, ostale posvuda nazočne kao neupitni i nedvojbeni stupovi, na kojima počiva cjelokupna suvremena znanstvena misao, iako su (stupovi) ne samo nevidljivi, nego i nepostojeći, budući da priča o privlačenju ne samo da u sebi nema ništa „znanstveno“, nego ni ništa filozofsko, jer se sve svodi na mitološko. (O odstupanju orbitala planeta i zvijezda  u odnosu prema rezultatima dobivenim Newtonovom metodom bit će više govora u drugom dijelu ovog eseja pod naslovom MOG (modificirana gravitacija) ).

 

 NISTA bolji nije ni Einsteinov model gravitacije. Naravno, Einstein je pametno shvatio da gravitacija kao privlačna sila nije baš moguća, pogotovo u izvornoj Newtonovoj verziji kao sila koja neposredno i trenutačno privlači sve tvarno, bez obzira na međusobnu razdaljinu i potrebna vremena da gravitoni svladaju tu razdaljinu, ali je pri tom upao u još goru besmislicu od Newtona.Po njemu, naime, kod gravitacije se uopće ne radi o međusobnu privlačenu tvari, nego o utjecaju energomaterije na geometriju prostora oko sebe, a onda taj izobličeni prostor povratno utječe na energomateriju. O čemu se, zapravo, radi?

Radi se o tome da je Einstein od prostora napravio nekakav fizikalni „saćulatac“, nekakav fizikalni entitet koji, da bi zadovoljio njegovu potrebu za objašnjavanjem gravitacije, mora imati nekakva fizikalna svojstva kao sposobnost mreškanja, nabiranja, naprezanja, savijanja, rastezanja, sažimanja itd. Jeste li ikada pokušali svinuti, saviti u spiralu, neki „komad“ prostora i u tome uspjeli? Ili, je li vam poznato da je to ikomu drugomu pošlo za rukom, osim maštovitom Einsteinu? Ne čini li vam se da je tvrditi da se prostor može rastegnuti, sažeti, uvrnuti, svinuti, izobličiti i sl. isto što i tvrditi da se ljubomora, prijateljstvo, zavist i drugi slični „bakrači“ također mogu svinuti, pa kad netko upadne u zamku svinute, zakrivljene, uvrnute ljubavi, ljubomore, mržnje i sl., više nema nikakve mogućnosti da se izbavi iz zagrljaja njihove zakrivljenosti i stoga, poput roba, slijedi zakrivljene staze unutar spomenutih „entiteta“.

U biti, predodžba fizikalnih svojstava unutar naših mentalnih apstrakcija (pojmova) i nije tako loša, budući da izvrsno može poslužiti za razumijevanje, predočivanje, opisivanje i interpretiranje nekih fenomena: recimo, zašto smo ovisnički vezani uz osobu u koju smo zaljubljeni – zato jer ne možemo ne slijediti unutarnju zakrivljenost ljubavi. Ali pretvoriti uporabljivost i korisnost naših mentalnih apstrakcija u fiziklane entitete s potrebnim fizikalnim svojstvima – čista je maštarija ili fantazmagorija bez ikakve podloge u stvarnosti.

Ništa drugačije nije ni s Einsteinovim prostorom, naravno i vremenom - o kojem nekom drugom prigodom. Pojam prostora je čista apstrakcija koja nam dobro dođe za snalaženje u okolišu, za opisivanje okoliša i sl, ali ne i za interpretiranje fizikalnih fenomena u svemiru, budući da prostor nije nikakav fizikalni entitet, pa onda ni igrač odnosno agens u svemiru. On je samo pojam u glavi, bilo za prazninu bilo za položajni odnos među predmetima, i ništa više. Stoga, kad Einstein poseže za prostorom i njegovim tobože fizikalnim svojstvima da bi objasnio gravitaciju, samo poseže za duhovima iz boce, saćulatcima i ostalim fantomima koji postoje samo u maštovotim glavama i nigdje više. Stoga je njegova teorija gravitacije ne samo promašaj, nego čista besmislica, apsurd. Pa iako je tako, prije nekoliko godina u svemir je poslan satelit (koji je stajao milijune dolara) sa skoro isključivom namjenom da u svemiru pronađe dokaze zakrivljenosti svemirskog prostora. Uistinu, nije za vjerovat!

Zanimljivo je da suvremeni znanstvenici u svojim tumačenjima svemirskih fenomena nekada posežu za Newtonovom teorijom gravitacije, a nekad za Einsteinovom teorijom gravitacije, ovisno o vlastitim potrebama, iako se ove dvije teorije ne samo međusobno ne slažu, nego se doslovce potiru. A to znači da kada posegnu za Einseinovom teorijom sami se odriču Newtonove kao nevaljane, a kada se posluže Newtonovom, budući da im u danom trenutku ona bolje odgovara ili služi, tada se odriču Einteinove teorije kao nevaljane,  besmislene.

 

ŠTO se mene tiče, ove dvije teorije ne poričem povremeno i ovisno o potrebama odnosno njihovoj trenutačnoj korisnosti, nego iz dubokog uvjerenja da su obje spomenute teorije u sebi pogrešne i kao takve besmislene. Stoga sam, kao protutežu, stvorio vlastitu teoriju gravitacije, koja je toliko originalna i djevičanski nova da već samim tim budi pozornost, a  usto je i jedino moguća, budući da u tumačenju gravitacije i nema nekog velikog izbora: Ako gravitacija nije privlačna sila, onda je jedina moguća alternativa da je tlačna sila. Trećega jednostavno nema.

Uostalom, kako bi i moglo biti drugačije kad svemir nije ništa drugo nego tvar u gibanju, a sposobnosti, koje ima i demonstrira tvar u gibanju, nisu privlačenje drugih tvari, nego sražavanje s drugim tvarima, a to znači tiskanje i guranje drugih tvari, zbog čega dolazi do pojave tlaka kao jedine svemirske sile i jedinog istinskog svemirskog igrača i agensa, zahvaljujući čemu je u tvarnoj zbilji svemira nastalo i nastaje sve što postoji i što će, kao tvarna stvarnost ikad postojati. Sve drugo je mašta i mitologija.

Od svih osjetila s kojima smo opremljeni, najvažniju i najdominantniju ulogu ima osjetilo vida. Priroda tog osjetila je takva da u nama stvara sklonost vjerovanju u ono što vidimo. U tom smislu obični ljudi često kažu: „Vjerujem samo u ono što vidim“. Pri tom zaboravljamo da upravo vid često kreira privide na koje nasjedamo, budući da pojave interpretiramo upravo onako kako ih vidimo, a ne kakve jesu.  Jedna od takvih pojava je privid privlačenja. On dolazi odatle što smo skoro po prirodi skloni da pojave objašnjavamo onako kako ih vidimo, a ne kakve su u sebi.

Uzmimo usisavač. Već sam izraz „usisavač“ govori kako objašnjavamo zbivanja vezana uz usisavač. Kada promatramo komadiće papira, lišće, smeće kako spremno uskače u usisavač kad im se približimo s „usisnom“ cijevi, što drugo pomisliti  nego da usisavač usisava, uvlači u sebe okolišne čestice, a to znači da ih privlači. Ali, kako znamo, to je samo privid. Usisavač nije stroj koji  nešto privlači, usisava, nego stroj koji iz svoje usisne cijevi izbacuje zrak i na taj način u njoj stvara područje podtlaka u odnosu prema vanjskoj atmosferi koja je pod tlakom. Stoga, kada aktiviramo usisavač, čestica zraka automatski pojure u područje podtlaka usisne cijevi i pred sobom u usisnu cijev usput guraju kućno smeće. Prema tome, nije usisavanje uzrok upadanje smeća u usisavač, nego utiskivanje tog smeća izazvano okolišnim atmosferskim tlakom. Sve to, na isti način, događa se i kod magneta, samo što bi nas objašnjavanje tog fenomena odvelo previše u širinu.

Isto je i sa drugim stvarima koje na nas ostavljaju dojam privlačenja. Naime, u tvarnoj zbilji svemira jednostavno nigdje ne postoje procesi ili pojave privlačenja, budući da tvar još nije ovladala tehnologijom privlačenja i jedino za što je sposbna je međusobno sražavanje i tiskanje.

U knjizi „Znanost u banani I. DIO“  iznosim mnoštvo pojava koje na nas ostavljaju dojam privlačnja, a radi se o posljedici tlačena. Pošto mi nije namjera prepričati cijelu knjigu, ovdje ću spomenuti samo dva primjera. Prvi je Zemlja.

Od Newtona naovamo svi beziznimno mislimo ili „znamo“ da Zemlja ima privlačnu silu s kojom tvarne predmete privlači ka sebi. Zahvaljujući toj sili mi, recimo, možemo graditi kuće, jer kad ne bi bilo te sile, gradivni materijali ne bi imali težinu, pa ne bi čvrsto nalijegali jedni na druge. Uostalom, ni mi više ne bismo bili „pripeti „ za tlo, nego bismo, mjesto toga, lepršali, lebdjeli...

 Međutim, ni u slučaju Zemlje (ili drugih svemirskih giganata) ne radi se o privlačenju, nego tlačenju. Svemir je tvar u gibanju, i ništa više. Naravno, ni manje. Najveći dio svemirske tvari nalazi se u rinfuznu stanju, a tek je jedan manji dio tvari ustojen u tvarne tvorbe poput atoma, nas samih, nekog stabla pored nas, planeta, zvijezda, galaksija...  Kada usporedimo ustrojene, organizirane tvorbe svemira s neustrojenom, rinfuznom tvarnom sredinom, prva misao koja nam pada na pamet jest da je tvar u ustrojenim tvarnim tvorbama puno gušća nego u rinfuznoj „juhi“. Međutim, nije tako. Naprotiv! Svemirsku tvar mogli bismo promatrati kao robu u ormaru. Ako je roba samo nabacana u ormar, ona će zauzeti puno više prostora nego kad je složena. Isto je i u svemiru. U dobro posloženim svemirskim tvorbama (tijelima) poput protona, atoma, planeta, zvijezda... puno je više prazna prostora nego u područjima rinfuzne „juhe“ gdje se čestice ne vrtlože uređeno kao u tvarnim tvorbama, nego nasumce, neurađeno. Zahvaljući toj okolnosti svemirska tijela poput Zemlje ponašaju se poput ususavača. Pošto je u njoj puno više prazna, u komadu slobodna prostora, od onoga u okolišnoj rinfuznoj tvarnoj zbilji svemira (etera), ona unutar te tvarne sredini predstavlja područje podtlaka u koje upadaju čestice iz okoliša i pred sobom tiskaju sve što im se nađe na putu, pa tako i nas. Prema tome, mi nismo „pripeti“ za Zemlju zato jer nas Zemlja privlači, nego zato jer nas svemirski tlak tiska prema Zemlji.

Taj isti tlak razlog je zašto Zemlja „privlači“ Mjesec. Između Zemlje i Mjeseca nalazi se eter kroz koji se gibaju, kao što se brodovi gibaju tvarnom sredinom vode. Kada se dva broda u brzom gibanju nađu u blizini, često se dogodi da manji brod skrene sa svoga pravca i udari u veći. U literaturi se to zove „privlačenje brodova“. Međutim, ne radi se o privlačenju, nego o „efektu kanala“. Kada voda sporo teče kanalom ili kroz cijev, pogotovo ako leži u kanalu, ona puno više tlači stijenke cijevi ili korito kanala nego kada teče brzo. Isto bi bilo kada bi voda mirovala, a gibalo se korito kanala ili stijenke cijevi. Isto je i kod brodova. Kada se dva jureća broda nalaze u blizini, u moru  između njih dogodi se „efekt kanala“, nastane područje podtlaka  u odnosu na tlak mora s vanjske strane brodova. Zbog te razlike u tlaku vanjsko mora tiska brodove prema unutra, i to je razlog zbog čega ponekad dođe do sudara brodova.

Isto se zbiva između Zemlje i Mjeseca, kao i drugih svemirskih giganata. Pošto zbog njihva usporedna gibanja dolazi do smanjenja eternog tlaka među njima, vanjski svemirski tlak ih potiskuje jedno prema drugom, i pošto je Mjesec manji, poglavito on zakrivljuje svoju stazu gibanja i pretavara ju u orbitalu oko Zemlje. Prema tome, nije njihovo međusobno privlačenej uzrok kruženja Mjeseca oko Zmlje, nego svemirski tlak koji ih tiska i sili na to ponašanje.  Isto vrijedi i za sva druga gibanja i kruženja u svemiru, ma koliko stvarala privid međusobna privlačenja.

Naravno, ovo je tek kratki prikaz onoga što je u knjizi obrađeno na osamdesetak stranica. Stoga, koga zanima iscrpnija informacija, može ju naći u knjizi „Znanost u banani I. Dio“ koja je postavljena na internetskoj stranici http://www.shopmybook.com/ . Inače, gravitacija je tek jedan segment kojim se  bavim u svojoj knjizi. U tom smislu,  originalnost mojih ideja nije došla do izražaja samo u viđenju gravitacije, nego i u svim drugim temama s kojima sam se uhvatio ukoštac, kao teoriji relativnosti, darvinizma, kvantnoj teoriji, prostoru i vremenu, sili i energiji itd. U svim ovim temama  ne samo da poričem valjanost dosadašnjih rješenja, ponuđenih u odgovarajućim teorijama, nego ujedno nudim svoja originalna viđenja pojedinih fenomena koje obrađujem, što mi je s jedne strane donijelo pokude, a s druge pohvale.

Uostalom, uvijek je tako bilo s novim idejama i zamislima, i bit će. U to su se morali uvjeriti svi oni koji su se usudili mijenjati postojeće paradigme i kreirati nove. U biti, to odbacivanje novog mogli bismo nazvati prirodnom ljudskom reakcijom, budući da nitko od nas ne može biti protiv sebe. Ako smo cijeli život na nešto gledali na jedan način, upravo je taj način jedini vizir kroz koji možemo promatrati i prosuđivati nove pojave. Stoga, kada se sučelimo nečemu novom, drugačijem, heretičnom... u nama se automatski aktiviraju obrambene reakcije, a pošto je napad najbolja obrana, svi koji žive iz drugačije etabliranih uzoraka shvaćanja, poimanja, mišljenja, znanja..., nemaju drugoga izbora nego  se sa svim mentalnim i nementalnim sredstvima sručiti na novo. Neki, koji su na svojoj koži iskusili posljedice ljudske ovisnosti o ranije usvojenu mišljenju i znajnu drugih, nisu se ustručavali priznati ono što svi inovatori moraju otrpjeti i izdržati dok drugi ne shvate ispravnost onoga što su otkrili. Evo par svjedočanstava te vrste:

 1 „Nova znanstvena istina ne trijumfira uvjeravajući svoje protivnike i čineči da oni vide svjetlo, već prije zato što njezini protivnci jednog dana umru, a stasa nova generacija kojoj je sve to blisko.“ (Max Planck – Znanstvena autobiografija).

2 „Svaka istina prolazi kroz tri faze prije no što postane priznata. Najprije ju ismijavaju, potom ju opovrgavaju i naposljetku ju drže očitom.“ (Arthur Schopenhauer). 

Xxxxxxxxxx

Ne mogu a da ovdje ne pridodam jednu zanimljivost: Polovicom srpnja 2012. ovaj sam esej postavio na Wikipediji. Kada sam tri dana poslije toga postavio i esej o teoriji relativnosti, oba su eseja skinuta s Wikipedije, a meni ujedno blokiran budući angažman na Wikipediji, uz objašnjenje da se u mojim „esejima radi o pseudoznanosti“. Ne mogu a da ovdje ne postavim sljedeće pitanje: Ako je moje tretiranje gravitacije kao tlačne sile, kao nečega što je evidentno nazočno u svemiru – pseudoznanost, što bi onda bilo znanstveno u Newtonovu tretiranju gravitacije kao privlačne sile ili Einsteinovu tretiranju gravitacije kao svijanju prostora? Kada će kritičari jednom shvatiti da teorije nisu niti mogu biti znanstvene, budući da se u teorijama ne radi o činjenicama, nego samo o hipotezama. A hipoteze niti su znanstvene niti neznanstvene, nego samo ljudske. Ako, pak, nisu znanstvene, kako onda mogu biti pseudoznanstvene?

 

​