RELIGIJE:  JE LI VIŠE ŠTETE ILI KORISTE?

 

Religije su konkretizacije. Religija je, po definiciji, skup određenih istina, moralnih propisa i neki konkretni kult, konkretno štovanje nećega ili nekoga konkretnog. Prema tome, bitna riječ koja karakterizira religiju je „konkretizacija“. I upravo ta religijska „konkretnost“ je razlog zašto ni jedna religija ne može biti univerzalna, niti može biti čimbenik ujedinjavanja čovječanstva nego je, po pravilu, čimbenik razjedinjavanja čovječanstva.

 

Da konkretiziram: Kršćani vjeruju da je Isus Bog i za tu istinu mnogi su žrtvovali svoje živote. I dok su neki umirali za Isusa, dio čovječanstva nikad ni čuo nije za Isusa, pa pojma nema da je Isus jedan od trojice koji participiraju na božanstvu Svemogućeg. Iako muslimani na svoj način respektiraju Isusa i drže ga jednim od begambera, ni na kraju im pameti nije da Isusa drže Bogom. A to znači da vjera u Isusa kao Boga nije istina koja bi ujedinila kršćane i muslimane nego je, naprotiv, istina koja ih bitno odalečuje jedne od drugih. Ali, isus i njegov nauk nije razdjelni kamen  samo među pripadnicima različitih religija, nego je razdjelni kamen  unutar samog krščanstva.

 

U povijesti kršćanstva bilo je puno sporova oko Isusa: Za neke je bio samo Bog, za neke samo čovjek, za neke Bog i čovjek itd. I barem  su neki bili spremni umrijeti za svoje uvjerenje, a neki i ubiti za svoje uvjerenje. A kad je netko spreman ubijati zbog svog uvjerenja onda ta spremnost i to uvjerenje ne služi dobrobiti čovjeka i čovječanstva, nego mu šteti. Tim više što svi svoja uvjerenja drže pravovjernim, a drugačija  protivničkim, krivovjernim i heretičnim.

 

U tom međusobnom nadmetanju neka su uvjerenja pobijedila, preživjela, opstala, dok su druga bila poražena, nestala, često grubom silom zatrta. S obzirom da povjest pišu pobjednici, naravno da je i njihova religijska verzija bila pobjednička, a samim tim i pravovjerna. Naime, u vrijeme akutne borbe za prevlast, sve su verzije potencijalno i pravovjerne i krivovjerne, sve dok se neka ne nametne kao pobjednička, pa automatski i pravovjerna. U tom smislu sve današnje „pravovjerne“ religije nisu ništa drugo nego pobjednice u povijesnom nadmetanju ljudskog odabira između različitih ideja i uvjerenja.

 

Kada tako stvari stoje u okviru naizgled jedinstvene ujedinjavajuće ideje, kako tek onda stoje unutar stubokom različitih ideja, kultura, podneblja, povijesti, iskustava, svjetonazora, filozofija, klimatoloških, jezičnih, kulinarskih, odjevnih i inih razloga?

 

Da bismo makar donekle shvatili što su to religije, u čemu je njihova važnost  a u čemu promašaj, moramo makar ukratko zaviriti u podrijetlo religija: Otkud uopće religije u ljudskoj zbilji, gdje im je izvor i koji im je smisao?

 

Gledano unazad, dokle god možemo pratiti čovjeka u njegovu prošlost, posvuda nailazimo na znakove, pokazatelje i tragove nekakve ljudske religioznosti. To ne znači da je čovjek bio religiozan otkako je čovjek, ali je nesumnjivo bio religiozan unutar perioda svog postojanja koji je dostupan našim spoznajama. U tom smislu, religioznost se pojavljuje kao nekakav univerzalni fenomen koji prati i postoji unutar ljudskog roda od njegovih, nama dostupnih, početaka, do današnjeg dana. Ova univerzalnost religioznosti unutar ljudske vrste navela je neke na zaključak da je religioznost nešto urođeno u čovjeku, da ona ima odgovarajuću genetičku podlogu ili izvor u našoj celularnoj strukturi, da u našoj neurofiziološkoj strukturi postoji područje koje iz sebe i od sebe, kao Božji dio u nama, generira u nama religioznost kao jedan od prirodnih proizvoda naše biološke opreme itd. Ali, to je samo privid, budući da je privid i tzv. univerzalnost religioznosti. Doduše, istina je da je religioznost kroz povijest pratila ljudski rod kao univerzalna pojava, ali to više nije slučaj. Iako još uvijek u svijetu postoje narodi u kojima je religioznost skoro sto postotna (napose narodi islamske religioznosti), danas je sve više naroda u kojima religioznost nije nazočna ni u 50% ljudi. To je slučaj u najvećem broju zapadnoeuropskih naroda (Engleza, Francuza, Nijemaca itd.), dok se skandinavski narodi izjašnjavaju kao religiozni tek u 15 postotnom dijelu. Kada bi, međutim, religioznost bila neka vrsta genetičkog proizvoda u nama, onda bi ljudi tek iznimno mogli biti nereligiozni, kao posljedica nekih genetičkih poremećaja, a ne masovno kao u spomenutim primjerima. Stoga mi se tvrdnja o urođenosti religioznosti u nama čini neodrživom, da ne kažem besmislenom, ma koliko autora i knjiga zastupalo baš tu tezu.

 

Kao osnovni, iako ne jedini, izvor religioznosti, ja vidim u našoj ljudskoj ograničenosti, skučenosti, naročito u ograničenosti naših spoznajnih mogućnosti.  Iako danas ponešto znamo o svijetu u kojem živimo, kao i o sebi samima, sve je to s jedne strane veoma malo, a s druge veoma sporedno i nevažno, budući da upravo na najvažnija i najodsudnija pitanja koja naviru iz nas i koja nas kopkaju, još uvijek nemamo nikakvih pouzdanih odgovora koji bi pripadali sferi naših spoznaja i koji bi nam pružali neupitan oslonac u našim životima. Pitanja kao tko smo, što smo, odakle smo, kamo idemo, zašto postojimo, koji je smisao našeg postojanja, je li smrt naš kraj ili prijelaz u neki drugi oblik egzistencije, kakav bi bio taj novi oblik egzistencije itd., i dan danas nas muče na jednak način i s jednakim intenzitetom kao što su mučila ljude u dalekoj prošlosti, jer još uvijek nismo našli odgovore koji bi bili plod našeg znanja, mjesto našeg nagađanja.

 

S druge strane, jedva da postoji nešto što bi nas toliko pritiskalo, tištilo, mučilo i plašilo koliko nepoznanice. Istina, mnogo je toga čega se u životu bojimo, ali nas ništa od toga ne čini toliko tjeskobnim kao činjenica da nas jednom neće biti, da ćemo umrijeti a da ne znamo je li to naš kraj ili se naš život nastavlja i poslije smrti. Ako se pak nastavlja, nije nevažno kako se nastavlja i koliko možda upravo sadašnji, ovozemaljski život utječe na kakvoću života poslije smrti. Iako su ova pitanja stara koliko i čovjek, iako je u međuvremenu čovjek riješio mnoge zagonetke, ovu najvažnije zagonetku još uvijek nije odgonetnuo i, kako se čini, teško da će ju ikada odgonetnuti nekom „znanstvenom“ metodom i doznati što ga zanima. Stoga ćemo, kako se čini, i dalje stajati, kao što smo i dosad stajali, pred zidom vlastita neznanja i pokušavati ga nadvladati isključivo s metodom nagađanja, pretpostavljanja, zamišljanja, zaključivanja, naziranja, vjerovanja itd. Problem je, međutim, što ni s jednom od ovih tehnika nikad nećemo doznati istinu, nego uvijek bivati isključivo u sferi vjerovanja, a vjerovanje, kao što znamo, nije dokaz ni za što.

 

Što bi onda bile religije? Pošto nisu plod znanja, one su uvijek plod pretpostavljanja, vjerovanja. One su stoga rezultat ljudskog neprihvaćanja ili nemirenja s vlastitim neznanjem i plod ljudske potrebe za kakvim takvim zamišljanjem i predočivanjem priželjkivanog, a ljudskim sponajnim sposobnostima nedostupnog područja zanimanja. Kao posljedica ove potrebe, ljudi su uvijek pribjegavali stvaranju odgovarajućih modela (zamišljaja) života i svijeta nakon smrti, jer se uvijek iznova pokazivalo i dokazivalo da je bolje imati ikakve (bilo kakve) odgovore i riješenja nego nikakve.

 

Naravno, naša potreba za odgovorima o zbilji iza zida našeg neznanja, nije jedini izvor ljudske religioznosti. Ljudi nisu samo radoznala bića sklona zavirivanju ispod suknje prirodnih tajna (njihova radoznalost i sposobnost zaključivanja tek je jedan mali segmet njihove stvarnosti), nego bića u kojima se događa iznimno bujna aktivnost, često toliko znakovita i tajanstvena da najveći broj ljudi nema nikakva izbora nego da iza svojih doživljaja nazire neku drugu zbilju, doduše tajanstvenu i tajnovitu, ali ipak zbilju drugačije vrste od ovozemaljske. A ništa nije tako uvjerljivo i vjerodostojno kao vlastito iskustvo. U tom pogledu osobito su iskustva nekih pojedinaca, utemeljitelja pojedinih religija, imala odsudnu ulogu u religijskim konkretizacijama unutar nekog podneblja, kulture, naroda... Ali, pošto ova tematika nije cilj ove rasprave, ne bih se u nju dalje upuštao, nego se radije vratio započetoj temi.

 

Religije su, dakle, određena vrsta modela i zamišljaja o stvarima o kojima baš i ne znamo puno (ne znamo ništa) i kao takve spadaju u sferu vjerovanja, a vjerovanja nisu dokazi za išta, iako ponekad u životima ljudi mogu imati odsudniju ulogu od ičega drugog. Kada bi vjerovanja bila dokaz za išta, s obzirom da su ljudi kroz povijest vjerovali u svašta, to bi značilo da je svako to vjerovanje dokazivalo postojanje „predmeta“ tih vjerovanja, a to je apsurd.

 

Ono, međutim, što se u ovoj raspravi meni čini važnim jest činjenica da ni jedna religija ne nudi univerzalne odgovore na naša univerzalna pitanja, nego su sve religije tek neke konkretizacije unutar naših univerzalnih zanimanja, i to konkretizacije svestrano uvjetovane ljudima koji su ih zamislili, a to znači uvjetovane „vremenom“ u kojem su nastale, podnebljem, kulturom, načinom života ljudi, stupnjem nihovih znanja, osvijštenosti, društvenim poredcima i odnosima, materijalnim standardima, vladajućim filozofijama i ideologijama itd.

 

U tom smislu, konkretne religije uvijek su bile odraz svekolikog postojećeg stanja mjesta i društva u kojem su nastale i kao takve tek skučena konkretizacija nekih, a ne svih mogućih stanja, pa onda ni svih odgovora na sva moguća pitanja. U tom smislu, one su se uvijek pretvarale u neki idejni (duhovni) centar oko kojeg su se oklupljali i ujedinjavali neki ljudi, ali uvijek samo na ograničenu prostoru i unutar ograničena ljudskog korpusa. Stoga ono, što sam nazvao religijskom konkretizacijom, unaprijed  je odredilo povijesnu ulogu religija unutar pojedinih naroda, ali im ujedno postavilo granice i iz njih iznjedrilo mnoge negativnosti koje su tištile i tište čovječanstvo do današnjeg dana i kojemu čine puno više zla nego što donose dobra. Naime, kada određene zamisli ili ideje uspiju oko sebe okupiti tek ograničeni broj ljudi, one prestaju biti samo centar okupljanja ljudi, nego se ujedno pretvaraju u crtu razdvajanja među ljudima, što veoma često dovodi do negativnog i neprijateljskog raslojavanja ljudi a onda, kao nusproizvod, do međusobna zaziranja i netrpeljivosti, do mržnje među ljudima, do progona različitih, do ratova pa čak do genocida... U tom smislu neki drže, uglavnom s razlogom, da u povijesti čovječanstva nije vođen ni jedan rat u kojem razlike u religijama zaraćenih strana nisu dale svoj obol.

 

Ovu konstataciju ne treba shvatiti u smislu da bi religije po sebi bile nešto bitno negativno ili loše. Pitanje dobrog i lošeg često ovisi o stjecaju okolnosti. A to znači da nešto što je u danim okolnostima dobro, u drugim danim okolnostima može biti loše. Sve se svodi na upotrebu i zloupotrebu. Ljudi su dosad izumjeli bezbroj stvari, ali nijednu koja bi služila isključivo dobru i ne bi mogla biti zloupotrebljenja. Pošto ne postoji iznimka, ni religije nisu iznimke. Problem je, međutim, u tome što se upravo religije bile prečesto i neumjereno zlouporabljivane i kao takve vjerojatno prouzročile puno više zla nego dobra.

 

Naravno, ova konstatacija ne niječe činjenicu da je upravo dobro ljudi glavna svrha svih religija i da sve religije, više ili manje, nude ljudima dobre sadržaje i dobre poruke. U svakoj religiji postoje moralni kodeksi koji međuljudske odnose nastoje urediti na principima uzajamnosti, tolerancije, nenasilja, ljubavi, sućuti itd. Čini drugima ono što želiš da drugi tebi čine. Ljubi bližnjega kao samoga sebe. Ljubi čak neprijatelje svoje, jer ako činiš dobro samo onima koji tebi čine dobro, što osobito činiš? Kada bi se religije svele samo na ovih nekoliko općih načela, one bi uistinu sadržavale u sebi nešto univerzalno što bi, kao takvo, moglo poslužiti kao univerzalna vrijednost prihvatljiva svim ljudima. Ali, nije tako. U religijama je previše drugih natruha – geografskih, povijesnih, plemenskih, nacionalnih, kulturoloških, ideoloških, svjetonazorskih i inih koje ne služe usuglašavanju, ufaziranju, urezoniranju ljudi, odnosno jedinstvu ljudskog roda, nego razjedinjenju, razdvajanju, odalečivanju, nerazumijevanju, zaziranju, netrpeljivosti, sukobljavanju, neprijateljstvu, mržnji itd. Na taj način, iako bi po svojim osnovnim porukama religije mogle i trebale biti čimbenici jedinstva, sloge, razumijevanja,podupiranja, tolerancije i međusobne ljubavi unutar ljudskog roda, one se, zbog nekih drugih natruha, pretvaraju u čimbenike netrpeljivosti, nesloge, netolerancije, a ponekad mržnje, ratova, genocida...

 

U tom pogledu, prirodno se javlja pitanje potrebe i smisla ovakvih religija u sveremenu svijetu. Gledano povijesno, nitko ne može poreći određenu pozitivnu ulogu religija u prošlosti, napose dalekoj prošlosti. U to vrijeme, kada su ljudska znanja bila veoma mala, kada su ljudi živjeli u divljim hordama, kada je borba za opstanak i preživljavanje bila temeljno načelo načina života i ponašanja, kada je otimačina, pljačka i porobljavanje drugih držano legalnim načinom dolaska do materijalnih dobara, jedino su religije mogle unijeti nekakav red u međuljudske odnose. One ne samo da su bile faktor jedinstva određene grupe ljudi, nego i faktor njihova uljuđena ponašanja. U tom smislu neupitna je pozitivna uloga religija u nastanku, razvoju i usponu pojedinih naroda. Ali, kao što smo već vidjeli, religije nisu u sebi sadržavale samo pozitivne naboje, nego i neke negativne naboje, budući da nisu sadržavale samo univerzalno dobre poruke, nego i druge svjetonazorske natruhe kojima cilj nije bio boljitak svih ljudi, nego boljitak određene grupe, plemena, naroda na račun ostalih ljudi. I tako to traje do današnjeg dana. Kako u prošlosti tako i sada još se nisu događali veliki sukobi među narodima, velika ljudska stradanja, ratovi i sl., a da tomu religije nisu dale svoj obol.

 

Iz svega ovoga slijedi da postojanje različitih religija u svijetu danas puno više šteti čovječanstvu nego što mu koristi. Stoga, ako su religije u prošlosti i imale pozitivnu ulogu u uljuđivanju, razvoju i napretku čovječanstva, čini se da bi danas za čovječanstvo bilo dobrodošlije njihovo postupno odumiranje, nego njihovo intenziviranje, barem u onim segmentima u kojima u ljudima ne stvaraju pozitivnu identifikaciju, nego krivo usmjerenu, lažnu, negativnu identifikaciju. Naime, sve dok je religioznost dio nečijeg identiteta, ona ne služi zbližavanju i toleranciji među ljudima nego njihovu međusobnu odalećivanju, zaziranju, netrpeljivosti i drugim, još puno gorim, zlima. Stoga, kada kažem odumiranje religija, onda ne mislim na odumiranje onih religijskih zasada koje imaju univerzalnu vrijednost i važnost. Sve religijske zasade koje imaju univerzalnu vrijednost, ne samo da trebaju odumrijeti, nego im treba pomoći da se što temeljitije ukorijene i zažive u ljudskom rodu.

 

Problem su međutim natruhe koji nemaju veze ni s Bogom ni s boljitkom čovječanstva u cijelini, a koje od pojedinih religija prave konkretizacije koje služe isključivo raslojavanju i dijeljenju ljudi na naše i njihove, a ne međusobnu zbližavanju i povezivanju ljudi. U biti, pravi problem nije u religijama, nego u nama ljudima.

 

Današnji, kao i nekadašnji, nivo osviještenosti ljudi nije takav da bi se ljudi poistovjećivali sa svojom biti, sa svojim istinskim jastvom ili sebstvom u sebi, a to znači s onim što istinski jesu, nego se uglavnom poistovjećuju sa svojim egom, a to znači s nečim što uopće nisu oni. Na taj način nam ono što je jedino važno postaje nevažno, a ono što je nevažno postaje prevažno.

 

Kada je u pitanju naša ljudska bit, odnosno ono što uistinu jesmo, ta bit je ista u svima nama. U svima nama postoji ista svijest kao osnovna odrednica našeg bića. U tom smislu među nama nema nikakvih rzlika: Svi smo isti, svi smo – kako nekad kažemo – braća i sestre, svi smo dionici jedne puno šire, potpunije i savršenije stvarnosti odnosno svijesi. Tu opću svijest mogli bismo usporediti s oceanom na čijoj se površini javljamo mi kao mali valići ili nabori. Kada bismo se poistovjetili s oceanom ne bismo imali nikakvih preoblema jedni s drugima, jer u toj vrsti identifikacije sve što bi bilo dobro za nekog drugog, bilo bi dobro i za mene. Mjesto toga, mi se identificiramo sa sobom kao s valaćem (naborom) na površini oceana, a to znači da više ne prepoznajemo svoju istost s drugima, nego samo svoju različitost od drugih.

 

U praksi to poprilici izgleda ovako: Kada bih morao ispuniti neki anketni list s ciljem da sebe predstavim drugima – što bih napisao? Vjerojatno bih napisao kad sam se rodio, gdje sam se rodio, koju sam školu pohađao i završio, koje sam nacionalnosti, religioznosti, jesam li oženjen ili neoženjen, imam li djecu i koliko, imam li kuću, stan ili sam podstanar, imam li auto i koje marke, u kojoj firmi radim, koja mi je funkcija u njoj, koliko zarađujem, imam li koju bolest, koji su mi hobiji, za koga navijam u sportu, za koju stranku glasujem, koja jela volim, uživam li u alkoholu, volim li se više družiti ili preferiram osamu itd. Problem je u tome što su upravo to stvari s kojima se poistovjećujem: Ja sam Hrvat, katolik, navijač hajduka, profesor ili radnik, direktor, HDZ-ovac ili SDP-ovac, pater familijas, vozač, planinar, sportaš itd., a to znači da se poistovjećujem sa svim i svačim, samo ne s onim što sam u sebi, sa svojim istniskim bićem, svojim istniskim ja, sa svojom sviješću.

 

Naravno, pojedine specifikacije s kojima se poistovjećujemo po pravilu nemaju istu težinu. To što volim planinariti i što se deklariram kao planinar sumnjam da će ikaoga uznemirivati ili smetati. Čovjek voli planinariti, pa što? Ali, ako kao Hrvat raspravljam o Srbima, to je nešto drugo, pogotovo ako sam „veliki“ Hrvat. Ili, ako kao katolik raspravljam s nekim Jehovinim svjedokom, teško da će proći i 5 minuta razgovora a da mu ne kažem, ili on meni: Slušaj ti, jado...

 

Po meni, nije nikakav problem što ljudi pripadaju različitim religijama, ukoliko svoju različitost ne pretvore u svoj identitet. A kada nečija religioznost postane stvar nečijeg identiteta, onda ona postaje čimbenikom podjele među ljudima, zaziranja od drugih, netrpeljivosti i netolerancije prema drugima, a onda često i mržnje prema drugima. Nastranu to što je upravo ljubav i sućut ono što je bitno u njegovoj religiji. Pošto se on ni u sebi ni vani nikad ne postivjećuje s bitnim nego sa sporednim, usputnim, lako se dogodi da osnovna svrha religije bude izvrnuta naopako, zbog čega onda religije prestanu biti nostelji dobrog, pozitivnog naboja, a pretvaraju se u svoju suprotnost. Upravo je to razlog što je u naprednim društvima sve više ljudi koji napuštaju etablirane religijske šablone i institucije, a počinju tragati za univerzalnim, a onda i jedino istinitim vrijednostima.

 

Stoga za ljude, koji istinski tragaju za istinom i vlastitim ostvarenjem, etablirane konkretne religije više nisu ozračje (okvir i prostor) u kojem bi pronašli sebe i perspektivu vlastita oslobođenja i ostvarenja, nego nešto što ih ograničava i skučuje, što ih koči u vlastitu napretku i razvoju, ,mesto da im predoči njihov neograničeni i neizmjerni unutarnji potencijal i pokaže put i način kako taj potencijal otkriti, prepoznati, ispoljiti i pretvoriti u stvarnost. Istina, još uvijek nije puno ljudi koji su krenuli na ovu vrstu putovanja ili hodočašća, ali ih je sve više i bivat će sve više. Time ne želim reći da se ljudi u svom razvoju ne mogu uspinjati na temelju nekih zdravih, pozitivnih zasada unutar etabliranih religija. Ali, da bi dosegli puno više općeljudskih i općečovječanskih vrijednosti, prvo će se morati distancirati od svih skučenosti koje u sebi sadrže pojedine etablirane religije, a okrenuti se univerzalnim ciljevima i univerzalnim vrijednostima. A dok se to nedogodi puno većem broju ljudi od današnjeg, međusobna odalečenost, podijeljenjost, zazornost, netolerancija i netrpeljivost, neprijateljstvo i mržnja prema drugima i dalje će carevati među ljudima, uzimati svoj krvavi danak i ovu  Zemlju pretvarati u nesigurno mjesto za život, a samo zato što vjerujemo u različite „stvari“, iako ta vjerovanja po sebi ama baš ništa ne dokazuju, niti garantiraju. Pa iako će možda i mileniji morati proći dok se na ovom piodručju ne dogodi istinski „kvantni skok“, to ne umanjuje vrijednost ni jednog pojedinačnog pothvata ove vrste na koji se i kad se netko usudi, odvaži. Stoga, iako možda ništa nije tako teško kao mijenjati vlastiti misaoni sustav, možda se upravo u toj promjeni krije istinska nada ljudskog roda.

 

Koga zanima više neka potraži na linku: http://www.shopmybook.com/hr/M%252EP%252E-ARVE%C5%A0/Znanost-u-banani-II%252E-DIO