ZAŠTO PRISTAJEMO BITI GLUPI?

 

Za deset mjeseci navršit će se deset godina otkako sam objavio svoju knjigu „Teorija jednostavnog svemira“. U njoj sam, između ostalog, iznio svoje viđenje onoga što uzrokuje gravitaciju i tako, kao prvi u povijesti ljudskog roda, argumentirano i obrazloženo izložio jedinu ispravnu, suvislu i smislenu, ali i jedinu realno moguću teoriju gravitacije, po kojoj gravitacija nije, niti može biti posljedica privlačenja među tvarima, kao ni posljedica zakrivljivanja prostorvremena i drugih svemirskih katastrofa, nego jedino može biti i jest posljedica djelovanja svemirskog tlaka na sve tvarnopostojeće u svemiru, pa tako i nas same. Naglasak je na „argumentirano i obrazloženo“, jer sam jedino ja učinio to argumentirano i obrazloženo.

 

Drugim riječima, naša vlastita pripetost ili vezanost za Zemlju nije posljedica tobožnjeg privlačenja Zemlje s pomoću kojeg nas čvrsto drži u svom zagrljaju i tako sprečava da s nje spadnemo, nego posljedica toga što nas nešto odozgor pritište ili gura prema Zemlji tako da uporno nastavljamo tabanati po njoj, mjesto da po želji zalebdimo ponad nje i odlepršamo s nje kamo nam srce poželi.

 

Ali, nisam se zaustavio samo na tome. Jezdeći dalje kroz gravitacijske Scile i Haribde, odnosno kroz mračne  puteljke njezina labirinta, sve mi je više svanjivala misao (ideja) da ono, što sam otkrio kao uzrok gravitacije, ne tiče se samo gravitacije, nego da se ujedno krije i nazire iza svih drugih svemirskih sila za koje danas vjerujemo da upravljaju svemirom (uz gravitacijsku, jaka i slaba nuklearna i elektromagnetna sila) za koje se općenito vjeruje da su sve odreda privlačne, osim elektromagnetne koja, po teoriji, može biti i odbijajuća, tlačna – dakle. Ni jedna od njih nema nikakve veze s privlačenjem, nego su sve odreda manifestacija jedne i jedine sile u svemiru – one tlačne. Ali, kako to dokazati i drugima pokazati – napose nevjernim Tomama? Privid privlačenja toliko je zoran i nametljiv da se prirodno nameće ne samo kao prva misao ili prva ideja o uzroku gravitacije, nego i kao deseta, stota, tisućita. A kada vam se jednom nešto nametne kao odgovor i kada ga kao takva jednom utuvite sebi u glavu, onda ga ne samo pojedinci nego i cijelo čovječanstvo nastavlja uzimati zdravo za gotovo, kao riješenu, gotovu stvar, o kojoj nema potrebe dalje propitkivati niti sebi razbijati glavu pitanjem: Što ako nije tako, nego nekako drugačije? Da to malo pojasnim.

 

U svoje vrijeme imao sam poznanika, pomalo čak prijatelja, koji se u misdlima rado navraćao u doba rimskog carstva i na neki način poistovjećivao s ondašnjim načinom društvenog života. Na povremenim šetnjama, koje smo tu i tamo zajednički prakticirali, nekako bi se spontano prepuštao mislima o rimskom društvu, a onda bi započeo: „Ono je bilo vrijeme, ono je bio život! Mi bismo zalegli za stolove  (Rimljani su jeli u poluležećem položaju), robovi i robinje bi posluživali, a sa stropova bi padale latice cvijeća i kompletirale ugođaj. Bilo je to toliko lijepo i dobro...“ „Čekaj malo!“, ponekad bih ga prekinuo u njegovu snatrenju. „Čekaj malo! Ti se uvijek poistovjećuješ s onima za stolom, s patricijima, bogatima...Kako da se nikad ne poistovjetiš s robovima i ostalom služinčadi?“  „Ne pometaj!“, odgovarao bi on. „Mi smo već zalegli... i čemu kvariti ugođaj?“

 

Kad god slušam znanstvenike, profesore, učitelje, znalce i obične ljude kako prepričavaju bajke o Zemljinu privlačenju i priupitam kako nas to Zemlja privlači, na koji način, kao da uvijek iznova čujem ono: „Ne pometaj! Mi smo već zalegli i čemu kvariti ugođaj?!“

 

Ponekad se također sjetim Dostojevskog, njegove knjige „Braća Karamazovi“ i poglavlja u knjizi o Velikom inkvizitoru. Na vrhuncu aktivnosti španjolske inkvizicije, u jeku progona vještica i heretika, Veliki inkvizitor stoji na povišenu mjestu i promatra masu pred sobom. Odjedanput mu zapne za oko Isus koji se odnekud umiješao među masu. „Njega mi dovedite!“, obrati se svojim egzekutorima. Kada su mu doveli Isusa, upita ga: „Otkud ti? Što ti tražiš ovdje?“ „Malo sam svratio da vidim što je na Zemlji ostalo od mog nauka.“ „Ti si imao svoje vrijeme na Zemlji i ono je isteklo. Ono što je u tvom nauku bilo dobro, mi smo prihvatili i očuvali. Ono što je bilo loše mi smo doradili i popravili, a ponešto i odbacili. Sada je opet sve kako treba. I što još hoćeš od nas? Nego, vrati se otkud si došao! Kada su te Židovi raspeli, nekako si uskrsnuo. Ali, ako se nama počneš petljati u posao, kad te ja raspnem nema šanse da ponovno uskrsneš. Zato, vrati se tamo otkuda si došao, a nas pusti na miru!“

 

Deset godina je prošlo otkako sam izišao u javnost sa svojom teorijom gravitacije i svemira i uvijek čujem jedno te isto: „Ne pometaj! Mi smo već zalegli. Što je bilo loše popravili smo i već odavno znamo što je dobro, ispravno, istinito. Stoga, pazi što radiš!“

 

Znam da je tako bilo svima koji su ikad sa svojim idejama unosili pomutnju i nered u postojeći red, koji su kvarili igru. Zašto bi netko prihvatio novo kad je dobro plaćen i nagrađen za staro? Zašto bi netko razumio novo, kad je plaćen da ne razumije?

 

A opet, kako je moguće biti toliko glup i ne vidjeti da je ono staro potpuno besmisleno i glupo, a novo toliko evidentno  da jednostavno ne može biti evidentnije? Kako je moguće da ama baš nitko ne vidi da u mrtvoj, tvarnoj zbilji svemira jednostavno ne postoji privlačenje, jer je nemoguće da postoji? Privlačenje je nešto što postoji samo među živim bićima. Koliko puta samo tijekom dana nešto uzmemo, privučemo, prenesemo, sklonemo, pospremimo, odnekle izvadimo itd.? Ali, mi smo živi, imamo potrebna pomagala, pa to možemo. A što ima mrtva tvar s pomoću čega bi privlačila?

 

Privlačenje je, naime, veoma složena, komplicirana radnja, kompliciran postupak. Da bi bilo tko privukao bilo što potrebno je da budu ispunjeni brojni uvjeti.

 

Recimo da ste žedni, a podalje od vas na stolu stoji boca hladna piva. Za vas to, naravno, nije nikakav problem jer imate noge i ruke, priđete mjestu gdje pivo stoji, uzmete ga rukom i strusite u se. Tako lako i jednostavno. U čemu je onda problem? Ali, zamislite da ste žedan kamen, kako biste onda došli do piva? Zašto ne probati zamisliti? Neće vam ništa biti. Vi ste nekako došli do piva. Ali, što kamenu stoji na raspolaganju da i on dođe do piva? Newton kaže da se tvari privlače, ali ne kaže kako. Nikad nije ni pokušao odgovoriti na to pitanje. Bilo je to ono: Rekao ne porekao, rekao i ostao živ. I nikom ništa.Pada li vama išta na pamet kako bi kamen privukao pivo ka sebi? Preteško pitanje? Nije pitanje preteško, nego je odgovor nemoguć, jer kamen to ne radi, ne može da uradi, nema načina da uradi.

 

Neki su se šaljivđije s nama našalili pa izmislili čestice zvane gravitoni. I oni se slažu (svjesni su) da kamen ne može sam, „osobno“ privući pivo ka sebi. Uostalom, kako bi mogao? S čim? S pogledom? Ne ide to tako. Privlačenje piva je prekomplicirano da bi se izvelo s pogledom, mišlju, željom... Ali, zato su tu gravitoni, kažu oni. Što ne može kamen, mogu oni. Ali, po čemu bi ili s pomoću čega bi mogli to oni, kad ne može kamen? Što to oni imaju i mogu, a kamen nema i ne može? Ali, kakva su to glupa pitanja, kažu oni? Kako odgovoriti na tako bedasta pitanja, kad gravitone još nitko nikad nije vidio, pa kako onda da zna kako to oni čine? Činjenica je da se tvari privlače. Činjenica? Činjenica je da to ne čine same sobom, nego s nečim drugim. Zašto ne s gravitonima? Ime nije važno. Radi se o gravitaciji, a ne o kofiskaciji. Pošto nešto ipak mora biti, jer kako bi se drugačije tvari privlačile, onda to nešto obavlja posao privlačenja, jer netko (nešto) mora. A kako? Otkud da znam kad ne znam ni je li postoje. Znate, gravitoni su izmišljene, teorijske, virtualne čestice, da budemo iskreni fantomske čestice i tko će ga znati kako to čine? Bitno je da čine i da mi to vidimo. Vidimo?

 

I sve  to mi gutamo kao halvu.

 

Sve me to podsjeća na priču o grčkom pjesniku Homeru, autoru Ilijade i Odiseje. Uz njega je vezana jedna paradoksalna činjenica: Zna se da je bio slijep, ali se ne zna je li živio. Isto je i s gravitonima: Zna se da oni privlače jedne tvari drugima. A kako to rade i je li uopće postoje, nitko pojma nema. A kako i da ima kada se radi o običnim bedastoćama?!

 

Ali, nejse! Kod gravitona nije problem samo u njihovu postojanju i tehnologiji s pomoću koje oni nešto privlače, jer da bi nešto privukli i oni, kao i kamen, moraju imati nešto između sebe i predmeta privlačenja, inače kako? Kamen ima njih, a koga ili što imaju oni?  A tu je još i problem što oni, ako i privlače, ne rade to uvijek kako valja, kako Bog zapovijeda, nego brljave, fušere.

 

Kada Zemlja, pardon gravitoni, vuku Mjesec prema Zemlji (ja ih zamišljam kao konje spojene s Mjesecom s nekim „štrangama“ ili konopima koje potežu, ali ne znam o što se nogama upiru kada potežu konope i kako znaju u kom smjeru potezati konope), nekako ga ipak uspijevaju održati u orbitali oko Zemlje. Ali što kad Zemljinu atmosferu vuku prema Zemlji? Pošto je atmosfera sazdano od čestica, od atoma dušika, kisika..., a oni od protona, neutrona, neutrina, elektrona, kvarkova..., jasno je da pojedini gravitoni ne vuku cijelu atmosferu, nego njezine čestice kao slobodne, pojedinačne, zasebne. Kada ti isti gravitoni vuku Mjesec, Mjesec se giba oko Zemlje pa ga ne mogu privuči skroz Zemlji nego samo zakrivljuju njegovu stazu. Kako lukavao? Ali zašto gravitoni onda ne privuku Zemlji barem one molekule kisika (O2) najbliže Zemlji, jer one ne kruže oko Zemlje nego skupa sa Zemljom, pa ne stvaraju centrifugalnu silu. Kada bi gravitoni uistinu vukli pojedinačne atome (molekule) kisika ili dušika prema Zemlji, što bi im stajalo na putu da ih i ne privuku i što bi onda bilo s našom atmosferom? Nego, dobro je da gravitoni fušere, da čestice atmosfere vuku prema Zemlji tek toliko da ne pobjegnu od Zemlje, a ne i da ih priljube uza Zemlju, inače bi Zemlja ostala bez atmosfere, a s njom i bez nas. Pametni neki gravitoni, očito. Selektivni, odmjereni, razumni. Znaju kad i koliko treba vući, a kad usporiti i prestati, da bi udovoljili potrebama i zahtjevima znanstvenika.

 

Zašto ovoliki trud oko gravitona i njihova privlačenja? Zato, da ljudski rod napokon shvati što su znanstvenici teoretičari od nas napravili. Namagarčiti jednog čovjeka ili nekolicinu ljudi – to makar. Ali namagarčiti cijeli ljudski rod – neoprostivo. Ne znanstvenicima, nego ljudskom rodu. Mi smo ti koji pristajemo  biti glupi, a zašto? Ništa od toga ne bi bilo bez našeg pristanka. Stoga je najvažnije sljedeće pitanje: DOKLE TAKO? Dokle da nas vuku za nos? Dokle da nas prave budalama? Dokle da pristajemo biti budale? Ali dokle da i oni sami budu budale, da sami konzumiraju vlastite bedastoće kao gotovu stvar i živu istinu?

 

A što tek reći o Einsteinovim bedastoćama, o svijanju prostora kao uzroka gravitacije? Iako o njegovim bedastoćama svi drugi (većina njih) govore kao o nenadmašnoj genijalnosti, ja u njima ne vidim ništa drugo doli bedastoće. Svijanje prostora? Ma kako se samo toga sjetio?, kao i većine drugih „svojih“ genijalnih zamišljaja, nije se sjetio baš on sam, nego ih je preuzeo od drugih. Što se tiče zakrivljivanja prostora, ideju je preuzeo od matematičara Bernharda Riemanna. A kao što sami znate, u matematici je često moguće i ono što inače nigdje u stvarnosti nije moguće. Tako je, gledano matematički, moguće putovanje kroz vrijeme – unazad. Sjednete tako u vremeplov, putujete unazad dok ne pronađete svoga pradjeda ili prabaku, odlučite im se osvetiti što su svojim nepromišljenim postupcima doveli do vašeg osobnog nastanka, vašeg rođenja, eutanazirate ih prije nego začmu vašeg djeda i baku i tako riješite sve nagomilane probleme u vlastitu životu. Eh, ta matematika! Što li ona sve ne može?! Koliko je samo knjiga o tome napisano?! A pisao je i Riemann.

 

Da ovdje ne bih ulazio u detalje, rekao bih samo sljedeće: Ono što zovemo „sila“ (gravitacijska sila, recimo) po Riemannu nije ništa drugo nego posljedica narušene geometrije. Recimo da se neki crvotoč giba duž izgužvana lista papira. Izgužvana. Svaki put kad bi se našao na naboru papira osjećao bi nevidljivu silu koja bi ga ometala ili sprečavala u nesmetanu, pravocrtnu gibanju papirom. Po njemu, uzrok te sile bila bi narušena glatkoća prostora (polja) kojim jezdi. Iz toga je izveo zaključak da su elektricitet, magnetizam i gravitacija posljedica  zakrivljivanja našeg trodimenzionalnog svemira u nevidljivoj četvrtoj dimenziji. Po njemu, sila ne postoji sama za sebe, kao zaseban entitet u svemiru, nego je riječ isključivo o prirodnoj pojavi uzrokovanoj izobličenjem geometrije prostora. Iz toga proizlazi da nije sila agens koji nešto uzrokuje, nego samo mentalno oruđe (pojam, apstrakcija) za opis načina na koji neki stvarni čimbenici uzrokuju promjene u svemiru.

 

Kako je Einstein, po svojoj osnovnoj znanstvenoj orijentaciji, bio prvorazredni plagijator, objeručke i objenoške je prihvatio Riemannovu ideju poremećene geometrije prostora i ugradio u „svoju“ teoriju gravitacije. Po njemu, gravitaciju ne uzrokuje Newtonovo privlačenje među tvarima (to je živa istina), nego Riemannovo izobličenje gbeometrije prostora (to je živa glupost). Dobro ste čuli: Izobličenje ne tvarnih sadržaja unutar prostora, nego izobličenje samog prostora, prostora kao prostora, kao da prostor nije tek apstrakcija za prazninu, za ništa, nego je sam po sebi nekakav entitet, tvarni entitet, jer da nije tvarni kako bi bio zakrivljiv, budući da samo tvarne esencije mogu biti zakrivljene. Da mi je samo znati od koje je tvari sazdan prostor? Zna li itko pod kapom nebeskom?

 

Što bi to u prostoru kao prostoru bilo tvarno, osim nas i drugih tvarnih entiteta koji, da bi uopće postojali, moraju negdje biti, postojati, a mogu biti samo tamo gdje već ne postoji nešto drugo. Naime, po prirodi same stvari nemoguće je da na istom mjestu u isto vrijeme budu dvije tvarne čestice. Tamo gdje je već parkiran jedan automobil nije moguće parkirati drugi. Prema tome, kada bi sam prostor bio nešto tvarno, onda u njemu ne bi bilo prostora ni za što drugo, jer bi bio popunjen samim sobom. Gdje bismo onda bili mi? Ali, pošto prostor nije tvarni entitet, nego samo apstrakcija poput brojnih drugih apstrakcija (tama, prijateljstvo, plavetnilo, ljubomora, razvidnost...), pojam u našoj glavi za običnu prazninu ili položajmni odnos među tvarima u svemiru i ništa više, u prostoru kao prostoru ne postoji ništa što bi bilo savitljivo, zakrivljivo, naprezljivo, rastezljivo, sažimljivo itd., jednom riječju ništa na što bi se moglo s nečim utjecati i što bi moglo utjecati na nešto drugo. A Einsteinov doprinos teoriji prostora kao čimbenika ili agensa u svemirskoj zbilji sastojao se upravo u tome što je zamislio prostor kao nešto na što se može s nečim nekako utjecati i što onda nekako može utjecati na ostalo (ostale tvarne sadržaje) u svemiru. Dakle, ipak je barem nešto njegovo. Ako je zakrivljenost prostora Riemannova zamisao, Einstein ju je malo poopćio i pretvorio u nešto što bismo mogli nazvati sposobnošću prostora da utječe na tvarnu zbilju i da sam bude pod njezinim utjecajem. Kada u svemiru imate toliko igrača, onda imate ono što su stari Grci zvali „Deus ex machina“, ili imate džoker-kartu, džokera koji u igru može uskočiti bilo kada i bilo gdje kada imate problema s nerješenim svemirskim problemima i nepoznanicama. Znanost je puna takvih džokera poput „sile“, „energije“ i drugih sličnih bakrača.

 

Sjetite se samo u kojim se sve situacijama služimo pojmom energija. Koliko puta tjedno kažemo da nemamo energije u sebi? Čega to, ba? Čega nemamo? I svi razumijemo na što mislimo. Ali, zašto bi bio problem nemati energije? Kad vam ponestane energije odete u najbližu trgovinu, kupite zamotuljak, paketić ili konzuervu čiste energije (ma što to bilo), strusite ju u sebe i problem riješen. Valjda ste čuli da postoji čista energija? Ne energija pospremljena u hranu i piće (meso, voće, povrće, vino, rakiju...), nego čista, ekstrahirana energija kao energija, bez ikakvih drugih supstrata, nositelja? Po nekima, u svemiru i ne postoji ništa drugo doli čista energija. Stol za kojim sjedite, stolica na kojoj sjedite, komad mesa koji jedete itd., nisu ništa drugo nego stinuta, skondenzirana čista energija. Kada bismo, međutim, te predmete „razvodnili“, „razgodili“, „rasplinuli“ ili radije „rasplazmili“ dobili bismo čistu energiju. Pa zašto ih onda ne rasplinemo i ne upakiramo u zavežljaje čiste energije i kao takve ne prodajemo u trgovinama, na kioscima, na autobusnim postajama, benzinskim crpkama, graničnim prijelazima...? Kako to da još nitko njije patentirao čistu energiju kao gotov proizvod i ponudio ju na tržištu? Naravno da nije, niti će ikad, jer je takvo poimanje energije glupost nad glupostima, vanitas vanitatum.Riječ energija je izraz za opis jednog svojstva tvarnih sustava i ništa više. S „energijom“ opisujemo sposobnost tvarnih sustava da obave rad, a sve drugo je igra riječi koja ne znači ništa. Rad ne obavlja energija (kad ste vidjeli neki oblik energije da obavlja rad), nego rad obavljaju tvarni sustavi, a izraz energija je samo pojam s kojim opisujemo aktivnost tvarnih sustava.

 

Prije četrdeset i kusur godina Beogradska televizija imala je na programu jednu humorističnu seriju u kojoj je svaka nova epizoda počimala s pjesmom čiji je početni stih glasio: „Život ti je bratac saćulatac...“. Naravno, riječ „saćulatac“ nije značila ništa, nego je vjerojatno jednostavno izmišljena za potrebe te serije, odnosno pjesme u njoj. Pa iako nije značila ništa, u to vrijeme svaka rasprava među ljudima o životu, napose među studentima, obično je završavala s konstatacijom: „Život ti je bratac  saćulatac“. I svi sudionici rasprave, zahvaljujući toj konstataciji, umišljali su sebi da sada o životu znaju nešto više (puno više) nego prije i da ga bolje razumiju otkada znaju da je život „saćulatac, bratac“.

 

Ništa drugačije nije ni s pojmom energija. Otkad smo energiju pretvorili u Katicu za sve ili u džoker-kartu, gdje god nam ponestane znanja ili kad god nešto ne razumijemo, kao ludi vičemo „energija, energija, bratac“ i odmah nam bude lakše, jer nam se  čini da znamo  što je to i da sada razumijemo o čemu govorimo, iako niti imamo pojma što je, niti o čemu govorimo.

 

Isto je i s prostorom i vremenom ili s prostorvremenom. Taj Einsteinov „saćulatac“ od prostora i vremena toliko se znanstvenicima nametnuo kao realnost, da su se izborili da jedan satelit bude lansiran u svemir s poglavitom namjenom da traži dokaze za tobožnju zakrivljenost svemirskog prostorvremena. Zakrivljenost? A koliko je tek knjiga i mudrih znanstvenih rasprava napisano o toj gluposti, o tom Einsteinovu saćulatcu?

 

U Srednjem vijeku nitko nije mogao biti ugledan teolog a da nije napisao knjigu „de demonis“ (o demonima). Sredjnjovjekovni teolozi više su znali o demonima, nego o bilo čemu drugom: Kako su organizirani, tko im je šef, koliko ih može stati na vrh igle, kojim se lukavštinama služe u zavođenju ljudi itd. Ono što su srednjovjekovnim teolozima bili demoni, suvremenim znanstvenicima su sile, energije (tamna energija, na pr.), crne rupe, multiverzumi...i naravno prostorvrijeme. Što bi oni bez tih saćulataca? Pa iako ni sile, ni energije, ni prostorvrijeme... nisu ništa ni fizičko ni fizikalno, nego tek mentalna oruđa za apstraktne opise svemirskih fenomena, elitni znanstvenici umišljaju sebi da se najelitnijom znanošću bave onda kada se bave stvarima s kojima se znanost ni na koji način ne može baviti, jer niti u nju spadaju niti podliježu njezinoj metodi. Koju god suvremenu fizikalnu teoriju o svemiru (teoriju gravitacije, Velikog praska, crnih rupa, tamne tvari i energije, zakrivljenosti prostorvremena, struna i vitica itd.) uzmete, nijedna od njih nije plod znanstvenog istraživanja, istraživanja s pomoću znanstvene metode, nego isključivo plod filozofskog promišljanja, nagađanja, pretpostavljanja, zamišljanja, često običnog izmišljanja, maštanja i fantaziranja itd.

 

Da ne budem krivo shvaćen: Nikad ništa nisam imao protiv znanstvenika i njihova rada. Naprotiv. Ono što znanstvenici  kao znanstvenici rade, izuzetno je vrijedno i društveno korisno. Da nije bilo istraživačkog i otkrivačkog duha, čovječanstvo bi možda još uvijek bilo u kamenom dobu. Ali, jedno je baviti  se znanošću, a drugo kao znanost prodavati ljudima nagađanja,  pretpostavke, zasmišljaje, a često obične maštariuje i fantazmagorije, da ne kaažem zjake. O  tome govorim.

 

Postoji ono što znamo i postoji ono što ne znamo. A postoji i ono što je nespoznatljivo. Ono što znamo spada u znanost, jer znanost je, po definiciji, ukupnost znanja o nečemu. O onome što ne znamo pokušavamo doznati što je. Kako? Ako je ikako moguće, pokušavamo to s pomoću znanstvene metode. Ali, znanost nije svemoćna. Kamo god pokuša istraživati s pomoću svoje metode, prije ili poslije udari na zid vlastita neznanja, vlastite nemoći, na zid nemogućnosti da kroči dalje. I sve bi bilo u redu kad mi, kao ljudi, ne bismo bili radoznali što se krije ili nalazi iza tog zida. U našoj je naravi da ne trpimo nepoznanice, jer ih se plašimo. Jedva da nas išta toloiko plaši kao naše neznanje.

 

Zašto se plašimo mraka? Zato što ne vidimo što je oko nas, koje opasnosti vrebaju iz okoliša, a mi želimo sve imati pod kontrolom. Ili, zašto se bojimo smrti? Zato što ne znamo što slijedi iza nje. Kada bismo već sada   z n a l i   da smrt nije kraj, nego samo epizoda u životu ravna drugim epizodama, da nije točka na kraju dovršene rečenice, nego dvotočka iza koje prava rečenica tek počinje, onda nam smrt ne bi ulijevala strah, nego više nadu u nastvak i bolji život. Ovako, pošto ne znamo, pred smrću osjećamo smrtni strah koji nas, kao mučnina, prati kroza život sve do smrti (Kierkegaard). Da bismo se makar malo oslobodili pritiska te mučnine, pošto nema nikakve mogućnosti da ju pobijedimo spoznajom, jedino što nam ostaje jest nagađanje, pretpostavljanje, zaključivanje, zamišljanje, a vrlo često samo obično maštanje i fantaziranje – pa što ispadne. Tu, naravno, uskaču religije i rupe u našem znanju o posmrtnom stanju popunjavaju najrazličitijim sadžajima. Ma koliko se ti sadržaji međusobno razlikovali, uvijek će se naći ljudi koji će im se prikloniti, jer bolje išta nego ništa. Već sama činjenica da danas u svijetu postoji preko deset tisuća različitih religija govori što su sve ljudi spremni prihvatiti, na što se osloniti i pouzdati kada se nađu pred zidom neznanja.

 

Isto je i u znanosti. Kamo god znanost krene istraživati uvijek dođe do crte ili zida kojeg ne može prekoračiti. Ali, ako je nešto problem za znanost, ne mora biti problem za ljudsku radoznalost, znatiželju. Onaj isti nagon i ista potreba koja nas nuka na propitkivanje što se krije ili što biva nakon smrti, nuka nas i na propitkivanje onoga što se krije iza zidova našeg znanstvenog neznanja. I kao što, kad se radi o totalno nespoznatljivom, religije niču kao gljive poslije kiše, kad se radi o trenutačno znanosti nepoznatom i nedostupnom, kao gljive poslije kiše njiču teorije. Te teorije pogrešno zovemo „znanstvenim“, jer nisu plod otkrivanja s pomoću znanstvene metode, nego isključivo plod nagađanja, pretpostavljanja itd., a to znači filozofskog propitkivanja odnosno filozofiranja. Sve dok to ne shvate kako znanstvenici  tako i konzumenti njihovih umjetnih kreacija stvarnosti, svi odreda ćemo živjeti u iluziji da o svemiru mnoštvo toga znamo o čemu u stvari pojma nemamo. Naravno, bilo bi pošteno kada bi nam oni, koji nam prodaju zjake o svemiru, priznali da prodaju zjake, ali oni radije unovčuju te svoje zjake prodajući nam ih kao najelitniju i najortodoksniju znanost, iako sami vrlo dobro znaju da u njihovim teorijema nema ni „z“ od znanosti. I ne samo da nema ni „z“ od znanosti, nego često nema ni „z“ od zdravorazumnosti, budući da su im teorije ponekad do te mjere nakaradne i fantazmagorične da ih pas s maslom ne bi kušao, a mi ih konzumiramo kao halvu. Sjetite se samo privlačenja među tvarima, zakrivljivanja prostorvremena, crnih rupa i crvotočina, tamne tvari i energije, Velikog praska, teorije struna i  tolikih drugih bedastoća na kojima studenti potrate godine svoga života, a sve za ništa, za jednu običnu iluziju i bajku koja nema ama baš nikakve veze sa stvarnošću.

 

A sve je tako jednostavno i evidentno da ne može biti jednostavnije i evidentnije. I možda upravo u tome leži tajna naše sljepoće što je najteže uočiti i vidjeti upravo ono najevidentnije i najjednostavnije. Svemirom, naime, ne upravljaju nikakve privlačne sile, odnosno nikakvi duhovi iz boce (nikakve prikaze i fantomi – te tobožnje privlačne sile obične su sablasti i ništa više), nego upravlja samo jedna sila, una et unica – tlačna sila, naravno. Za razliku od tobožnjih privlačnih sila, ona nije plod zornosti svemirskih privida niti plod mašte, nego je toliko stvarno nazočna u svemiru da ju na vlastitoj koži osjećamo od lijeganja do ustajanja i obratno, od 0 do 24 sata, na svakom svom koraku , pokretu i potezu, bez obzira gdje bili, gdje se nalazili i što radili. Ona nas okružuije poput zraka, prati poput sjene i čvrsto drži u svom zagrljaju kamo god pošli, s čim se god bavili i što god pokušavali. U njoj živimo, mičemo se i jesmo. Pa iako nas ona u svemu uvjetuje, ne samo nas nego i cijeli svemir (ona ga gradi i razgrađuje, ona ga oblikuje i uređuje, ali i uneređuje), mi uporno ostajemo slijepi za nju i nikako da shvatimo što je to što nam na Zemlji kroji gaće, što nas handri,  ali i što nas čini posebnim bićima s posebnim zadatcima i posebnim smislom. Istina je da smo samo jedan djelić svemira i života, ali je također istina da smo ipak malo drugačiji od ostalog u svemiru, a onda i posebni.

 

POSEBNI? Koliko posebni? Kako možćemo sebi umišljati da smo posebni kad već stoljećima pristajemo biti glupi, pristajermo da nas prevode žedne preko vode, da nam kao najviše domete znanosti prodaju privlačne sile, zakrivljivanje prostorvremena (zašto bismo pravili kuće mjesto da običnim zakrivljivanjem prostora napravimo sebi prikladne nastambe), bajke o Velikom prasku, crnim rupama, crvotočinama, tamnoj tvari i energiji, kojekakvim strunama i viticama i drugim golupostima od prodaje kojih neki izvrsno žive, a potajno se grohotom smiju onima kojima uspijevaju prodati jaja za bubrege.

 

Naravno, to nam ne rade pravi znanstvenici koji se samozatajno, s pomoću znanstvene metode, bave mukotrpnim traganjem za skrivenim istinama svemira i koji nam svojim otkrićima, korak po korak i mic po mic, čine život podnošljivijim i ugodnijim na Zemlji, nego nam to rade šarlatani koji nemaju puno veze sa zdravim razumom (zdrav razum čak proglašavaju skupom predrasuda) i koji nam onda, mjesto zdravorazumskih spoznaja, prodaju takve bedastoće kojima je mjesto jedino u kanti za smeće a mi, mjesto da ih pospremimo tamo  gdje im je mjesto, zaglupljeno dreljimo u njih kao u svetinje o kojima niti što shvaćamo niti razumijemo, pa tim više povijamo kralježnicu pred njihovim autorima kao pred nedostižnim genijalcima i skoro božanstvima. DOKLE TAKO? Kada ćemo shvatiti da car nije zaodjeven u prekrasno ruho, nego samo testira dokle smo spremni ići u pristajanju na vlastitu zaglupljenost.

 

Za početak bi već to bilo nešto shvatiti da tzv. „znanstvne“ teorije nemaju nikakve veze sa znanošću, da nisu plod nikakve znanstvene metode, nego uvijek i isključivo plod  običnog filozofskog propitkivanja, nagađanja, pretpostavljanja ili zamišljanja tamo gdje znanost zakaže, odnosno gdje se pokaže nemoćnom. Znanost nije svemoćna, ona ima svoje granice i kada dođe do ruba svojih mogućnosti jedino joj ostaje da prizna svoju nemoć. Ali, ono šro ne može znanost, može ljudska radoznalost i maštovitost. Ljudi se nikad nisu mirili s nepoznanicama, jer nepoznanice su ponori koji nam ulijevaju strah. Stoga radije prihvaćamo bilo što, bilo kakve teorije nego ponore. Bolje išta nego ništa. Tako nam religije nude odgovore na nespoznatljivo, a pojedini znanstvenici na nepoznato. Naravno, nisu sve teorije besmislene. Neke od njih su razumne, obrazložene i kao takve dobro došle. Ali ima i onih koje su čiste fantazmagorije, čiste, evidentne besmislice, a često nam se upravo one nameću kao najgenijalnije. Ja govorim upravo o njima. Govorim da biti dobar znanstvenik ne znači biti i dobar filozof.

 

Ali, na koncu, sve ovisi o nama. Svijet je tržište, a na tržištu nema čega nema. Netko je izbrojio da danas postoji preko 10 000 različitih religija i sve nam one prodaju svoje istine. To je jednostavno tako i problem nije u tolikoj ponudi, nego u našoj sposobnosti razlikovanja pšenice od kukolja. Isto je i sa znanstvenim teorijama: Nije problem u njihovoj ponudi, nego u količini naše spremnosti  na pristajanje ili nepristajanje na gluposti.

Xxxxx

„S vremena na vrijeme dogodi se da neki znanstvenik spozna nešto što je tako jednostavno i elegantno da jednostavno mora biti istinito, spoznaja koja, čini se, brzim potezom rješava neki problem koji znanost muči tisućama godina. S vremena na vrijeme (sto puta dulje vrijeme), dogodi se da taj znanstvenik ima pravo.“  (Leon Lederman – nobelovac)

 

NEGDJE U HRVATSKOJ, 28. X. 2015.