TEORIJA  RELATIVNOSTI

 

EINSTEIN  I  NJEGOVE  BESMISLICE

 

RELATIVNOST – NAJBESMISLENIJA IKAD SMIŠLJENA TEORIJA

 

 

UVOD

 

Iako, po teoriji, znanost nije dogmatična, u praksi prečesto zna biti i predogmatična. Već otprije usvojene istine i paradigme znaju biti toliko žilave i okorjele da ih ponekad stoljećima, pa i milenijima, ne mogu detronirati čak i najevidentnije činjenice. Iako je grčki filozof Aristarh još u III. st. pr. Krista znao da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obrnuto, moralo je proći još 2000 god. da njegova teorija bude priznata od ostatka čovječanstva. Stoga, prije nego se upustim u dokazivanje apsurdnosti Einsteinovih teorija, želim s nekoliko citata podsjetiti čitatelje na nedogmatičnost znanosti kako bi se otvorili novim spoznajama, uvidima i razmišljanjima bez obzira koliko bila anarhična, heretična i neortodoksna. Tko istinski želi razumjeti novo, mora otvorena uma krenuti u susret novom, ma kamo ga to dovelo. Možda se upravo u toj otvorenosti krije istinska nada ljudskog roda.

 

 

“In omnia dubitandum.” (R. Descartes)

 

“Ništa u znanosti nikad ne bi smjelo imati status dogme. Sve treba

Kritizirati i provjeravati ako ništa, ono iz pukog inata.” (Joa Magueijo)

 

“Ako imamo dobar razlog moramo biti spremni odustati od bilo kojeg

Znanstvenog principa bez obzira kako svetog.” (Joa Magueijo)

 

“Svaka teorija koja se ne može objasniti barmenu

Nije toliko vraški dobra.” (E.Rutheford)

 

“Teško je čovjeka navesti da nešto shvati kad mu plaća

Ovisi o tome da to nešto ne razumije.” (Upton Sinclair)

 

  

    Einsteinova teorija relativnosti postala je, u proteklom stoljeću, ne samo previše poznata, ne samo uzorkom genijalnosti i predmetom općeg divljenja, nego i nekom vrstom testa za sve druge teorije ili spoznaje u svemiru. U prošlom stoljeću skoro je postalo uobičajeno da nove spoznaje i nove teorije budu testirane na uzajamnoj podudarnosti s teorijom relativnosti ili odudaranju od nje. Ako bi bilo konstatirano da neka teorija ili spoznaja odudara od teorije relativnosti, više nije bilo nikakve potrebe da bude provjereno slaže li se nova teorija sa stvarnošću. To je samo jedan od pokazatelja za kakv se status izborila teorija relativnosti i koliko je snažan bio njezin utjecaj na naše poimanje fizikalne zbilje općenito i svemira u cjelini.

 

Iako je u početku pobjedničkog pohoda teorije relativnosti bilo puno onih koji su nastojali da ju poreknu i eventualno obore, malo pomalo ona je postala nekom vrstom svetinje u koju nije bilo preporučivo dirati. Njezina mističnost ili, još bolje, njezina mitskost do te je mjere očaravala njezine zagovornike da su, kao u transu, bili spremni ismijati, ili čak «pokopati» svakoga tko bi se usudio podići glas protiv teorije. Ova agresivnost i neobzirnost zagovornika teorije prilično čudi, jer su mnogi elementi teorije do te mjere apsurdni da bodu u oči svakog imalo razumna čovjeka. Ali, kako znamo iz Andersenove priče, nije uvijek baš lako reći:  Car je gol! A car je gol da ne može biti golcatiji.

 

 

 

BILO  KUDA  POSTULATI  SVUDA

 

   Gledano u globalu, Einsteinova teorija relativnosti jedva da je što više od nakupine postulata koji logički proizlazi jedan iz drugoga. Upravo to pokazuje u kojoj je mjeri Einstein filozof, a u kojoj fizičar, jer njegov način razmišljanja je uglavnom silogistički. Pri takvu deduktivnu načinu razmišljanja i zaključivanja bitno je samo jedno: Koliko su istinite premise (koliko odgovaraju stvarnosti) iz kojih se izvode ostali zaključci?

 

   Temeljna premisa ili postavka iz koje Einstein, više-manje, izvodi sve svoje naknadne zaključke glasi: «Ako se jedno tijelo K° (jedan koordinatni sustav K°) jednoliko i bez vrtnje giba u odnosu prema drugom tijelu K (koordinantni sustav K), tada se prirodne pojave u odnosu prema K° odvijaju prema točno istim općim zakonima kao i u odnosu prema K». Ovaj svoj iskaz Einstein naziva «načelom relativnosti u užem smislu». Ako bismo ovo načelo parafrazirali rekli bismo da, po Einsteinu, u uvjetima inercijskog (jednolikog) gibanja opći zakoni prirode vrijede jednako za sve referentne sustave ili sve referentne promatrače u jednoliku gibanju, bez obzira na brzinu njihova vlastitog gibanja. U biti, ovo načelo relativnosti nije izmislio Einstein, nego samo preuzeo od Galileia. U Galileievoj formulaciji ovo načelo glasi: Ako zakoni mehanike važe u jednom referentnom sustavu, onda važe u svakom drugom referentnom sustavu koji se jednoliko giba prema prvobitnom. Iz ovog načela prirodno (logički) se rađa jedno drugo načelo, načelo jednakovrijednosti svih referntnih sustava u uvjetima inercijskog gibanja, što znači da u uvjetima jednolikog gibanja nema povlaštenih referentnih sustava, jer su svi jednako prikladni za opis prirodnih pojava.

 

   Ova dva primordijalna Einsteinova načela toliko su se ustalila i zaživila da već odavno ne postoji nitko tko bi u njih posumjnao. Dapače, mnogi znanstvenici idu dotle da ova dva načela ne samo da drže adekvatnim odrazom stvarnosti, nego ih i same drže nekom vrstom prirodna zakona. Prije nego potvrdimo ili poreknemo ovu tezu, upitajmo se koji je pravi sadržaj i smisao Einsteinovih načela?

 

   Jedan od uvjeta da dođemo do odgovora jest da upoznamo što Einstein podrazumijeva pod izrazom «referentno tijelo». Da bi pojasnio što pod tim podrazumijeva, sam Einstein kaže da je «oduvijek bilo jasno da se svako gibanje kao takvo mora držati samo za relativno». To znači da tvrdnja ili konstatacija da se nešto giba, ima smisla samo onda ako upozorimo u odnosu prema čemu se giba. Samo gibanje, bez odgovarajuće referencije, ne znači ništa jer je gibanje, bez referencije, istovjetno s mirovanjem. Pod referentnim tijelom pak podrazumijevamo takav tvarni sklop ili sustav u okviru kojeg se pojedini predmeti nalaze u stanju relativnog mirovanja. Recimo da je taj referentni sustav automobil. Iako se on u odnosu prema kolniku giba odgovarajućom brzinom, pojedini predmeti u automobilu (sjedišta, prozori, signalna ploča, putnici itd.) nalaze se u stanju međusobnog (relativnog) mirovanja i upravo ta činjenica čini automobil zasebnim referntnim sustavom.

 

   U svojoj specijalnoj teoriji relativnosti Einstein postulira da se opći zakoni prirode moraju iskazati ili očitovati na isti, jednolik način u svim referentnim sustavima inercijskog (jednolikog) gibanja. To znači da jednoliko gibanje nekog referentnog sustava nema nikakva utjecaja na percepciju prirodnih zakona od strane promatrača u jednoliku gibanju. Da budem još jasniji, to znači da bi svi promatrači morali dati isti opis prirodnih pojava (zakona) ako te prirodne pojave promatraju i opisuju iz referentnih sustava jednolika gibanja jer su, u tom slučaju, svi referntni sustavi jednakovrijedni za opis svemirskih zbivanja tako da među njima nema povlaštenih.

 

   U svojim misaonim eksperimentima, s pomoću kojih dokazuje ispravnost svojih teza, Einstein se najradije služi slikom vagona u jdenoliku gibanu. Tako i u ovom slučaju: Zamišlja vagon koji savršeno glatko klizi tračnicama da promatrači u vagonu ni po čemu ne mogu zaključiti da se vagon giba. Za njih – on miruje. «Neka zrakom leti jedan gavran pravocrtno i jednoliko – promatrano sa želježničkog nasipa. Promatrano iz vagona u gibanju, gavran doduše leti nekom drugom brzinom i nekim drugim smjerom, ali je i u tom slučaju let pravocrtan i jednolik. Da se izrazim apstraktnim jezikom: Giba li se masa m jednoliko i pravocrtno u odnosu prema koordinantnom sustavu K, tada se giba jednoliko i pravocrtno i u odnosu prema drugom koordinantnom sustavu K°, koji se u odnosu prema K također giba jednoliko i pravocrtno» (Einstein, Moja teorija, Zagrab: Izvori 1992.).

 

   Zaustavimo se na trenutak uz ovaj Einsteinov misaoni eksperiment i razmotrimo neke njegove tvrdnje. Pri tom ne gubimo iz vida njegov temeljni postulat da svi promatrači jednolika gibanja moraju dati isti opis istih prirodnih pojava.

 

   Kao što vidimo, već sam Einstein konstatira da taj opis ne bi bio istovjetan, barem što se tiče brzine i smjera gibanja gavrana: «Promatrano iz vagona u gibanju, gavran doduše leti nekom drugom brzinom i nekim drugim smjerom...» Kao što vidimo, i po Einsteinu opisi promatrača ne bi se posve podudarali. Ono u čemu bi se, po Einsteinu, oni podudarali, bila bi pravocrtnost i jednolikost gavranova leta. Međutim, ni to nije točno. Ako bi gavran letio smjerom okomitim na smjer gibanja vagona, promatrač iz vagona u gibanju gavranov let ne bi vidio i opisao kao pravocrtan nego kao paraboličan, jer bi gavranovu letu morao pridodati i svoj smjer gibanja što bi pravocrtnost gavranova gibanja izobličilo u parabolu. S obzirom da parabolično gibanje ne spada u jednoliko gibanje, to znači da se promatrači ne bi složili ni o jednoj karakteristici gavranova leta. Za razliku od ove konstatacije, u svom primordijalnom postulatu Einstein predviđa i inzistira na tome da bi svi promatrači jednolika gibanja morali imati identične percepcije prirodnih zbivanja oko sebe. Da Einstein postulira indentične percepcije promatrača, dokazuje njegov drugi postulat koji zahtijeva da svi promatrači, bez obzira na stanje vlastitog gibanja, moraju na indentičan način mjeriti brzinu svjetlosti. U isto vrijeme Einstein postulira  da ne mogu i ne smiju na indentičan način mjeriti prostor, vrijeme, kao ni samu stazu gibanja nekog tijela. «Neka staza gibanja ne postoji za sebe već samo kao staza gibanja u odnosu na neko određeno referentno tijelo» - drži Einstein. (N.d. str. 20.). To znači da se promatrači, između ostalog ne bi složili ni glede same staze gibanja, ali o svemu tome opširnije nešto kasnije.

 

 

 

POVLAŠTENOST  REFERENTNIH  SUSTAVA

DA  ILI  NE?

 

   Za ocjenu jednakovrijednosti ili nejednakovrijednosti referentnih sustava i  promatrača u njima glede opisa svemirskih zbivanja važno je imati na pameti sljedeće: U svom vlastitom referentnom sustavu ni jedan promatrač niti svojim osjetilima niti bilo kakvim instrumentima ne može otkriti giba li se ili miruje njegov koordinantni sustav. Za njega kao promatrača njegov vlastiti referentni sustav uvijek se nalazi u stanju mirovanja bez obzira je li u stvarnosti miruje ili se giba. Između jednolika gibanja i mirovanja stoji znak jednakosti, što znači da među njima za promatrača unutar njegova koordinantnog sustava nema nikakve razlike jer promatrač, u bilo kojoj varijanti, ima doživljaj i spoznaju mirovanja vlastitog referentnog sustava.

 

Ako zanemarimo ovu okolnost, promatrači nekog događaja iz različitih referentnih sustava jedva da bi se i u čemu drugom složili, jer bi svaki od njih imao drugačiju percepciju tog događaja.

 

   Sjetimo se promatrača u vagonu koji se jednoliko giba i promatrača uz pružni nasip. Dok promatrač u vagonu uopće ne zapaža gibanje svog koordinantnog sustava (vagona), promatrač s nasipa zapaža da se vagon itekako giba unutar njegova koordinantnog sustava. Prema tome, njih dvojica se nikako ne bi složila u tome giba li se vagon ili miruje.

 

   Zamislimo da u vagonu jednolika gibanja skače ping-pong loptica odražavajući se uvijek s iste točke stola usred vagona. Kako bi tu pojavu opisao promatrač u vagonu, a kako promatrač uz prugu? U čemu bi se složili, a u čemu ne? Očito je da se ne bi složili čak ni u tome odskače li ping-pong loptica uvijek iz iste točke ili to čini iz različitih točaka. Dok bi za promatrača u vagonu loptica odskakivala uvijek od iste točke unutar njegova koordinantnog sustava, za promatrača kraj pruge radilo bi se o različitim međusobno desetcima metara udaljenim točkama, ovisno o brzini gibanja vagona. To znači da za promatrače iz različitih referentnih sustava položajno mjesto nekog događaja ne bi bilo istovjetno (apsolutno), nego različito (relativno). Drugim riječima, to znači «da nema načina da se odredi je li se dva događaja, koja se zbivaju u različitim vremenima, odigravaju na istom mjestu u prostoru». Iz toga se izvodi zaključak da, s jedne strane, ni jedan od tih položaja ne bi bio povlašteniji od drugog, a s druge da nema «aposolutnog položaja» pa prema tome ni «aposolutnog prostora». Naravno, kad je u pitanju relativnost prostora radi se o krivu zaključku, jer prostor kao prostor niti je apsolutan niti relativan. Zapravo, prostor uopće nije fizikalna pojava jer nema nikakvu fizikalnu ni stvarnost ni egzistenciju. Jedina realnost koju ima prostor jest ona u našem umu i nigdje više. Stoga doživljaj ili opažaj različitog položajnog mjesta jednog događaja u različitim referentnim sustavima ni u kom pogledu ne relativizira prostor kao prostor, nego samo relativizira položajne odnose tog događaja.

 

   U skladu s ovim nesuglasjem promatrači se ne bi složili ni glede staze gibanja ping-pong loptice. Za promatrača u vagonu ona bi se  isključivo gibala gore dolje (vertikalno), dok bi se za promatrača s nasipa ona gibala na način vala. Naime, za promatrača s nasipa loptica se ne bi gibala samo gore ili dolje , nego ujedno i u smjeru gibanja vagona što bi, za njega, njezinu putanju pretvaralo u val.

 

   Iz istog razloga promatrači se ne bi složili niti o brzini gibanja loptice niti o duljini prevaljena (prijeđena) puta loptice između dva njezina odskoka. Za promatrača s nasipa loptica bi se gibala puno brže i stoga prevaljivala i dulji put.

 

   Ako sada zamislimo da se u vagonu giba puž jednolikom brzinom od jednog cm u sekundi u suprotnom smjeru od gibanja vagona, promatrači ne samo da se ne bi složili glede duljine staze gibanja puža, brzine njegova gibanja itd, nego se ne bi složili ni glede smjera njegova gibanja. Ako se vagon giba smjerom od sjevera prema jugu, za promatrača u vagonu puž bi se gibao u smjeru sjevera, dok bi se za promatrača uz prugu puž gibao u smjeru juga (kao i vagon), samo što ne bi u sekundi prevalio prema jugu isti put (istu razdaljinu) kao i vagon, nego jedan centimetar manje u sekundi.

 

 

   A SADA si predočimo Shuttle koji, na visini od tristo km iznad Zemlje, jednolikom brzinom od 7,8 km/s kruži oko nje. Budući da je  Shuttle zaseban referentni sustav, jasno je da se promatrač u Shuttleu, u uvjetima bestežinskog stanja, ne bi složio s promatračem na Zemlji ni glede postojanja ni glede funkcioniranja Newtonovih zakona, napose zakona gravitacije. Dok je za promatrača na Zemlji težina prirodno stanje tvari, za promatrača u Shuttleu lebdenje bi bilo prirodno stanje tvari. To znači da predmet, koji bi astronaut bez zamaha ispustio iz ruke, ne bi pao na pod nego bi lebdio. Prema tome, astronaut koji bi se rodio i živio u Shuttleu imao bi potpuno drugu precepciju stvarnosti u odnosu na promatrača na Zemlji.

Moglo bi se zamisliti još puno različitih referentnih sustava koji bi pokazali da postoji još puno veća (šira) lepeza fizikalnih fenomena koji bi se  u različitim referentnim sustavima iskazivali na posve različiti način. Zato čudi Einsteinov zaključak, odnosno postulat, da su svi referentni sustavi odnosno referentni promatrači jednakovrijedni u svojim percepcijama prirodnih zakona. U biti, ovaj njegov postulat nastao je iz gole nužnosti ili potrebe da s pomoću njega opravda svoj drugi postulat da svi promatrači, bez obzira na stanje svog gibanja, moraju na istovjetan način mjeriti brzinu svjetlosti. Budući je ovaj drugi postulat po sebi apsurdan, on nas logički navodi na zaključak o apsolutnosti prvog postulata.

 

   Moguće da se zamka krije u izrazu jednakovrijednost i u tome što tko pod tim podrazumijeva. Ako izraz jednakovrijednost shvatimo u smislu da svi referentni promatrači, bez obzira na okvir i stanje gibanja vlastitog referentnog sustava, moraju mjeriti istu brzinu svjetlosti, onda je očito da Einstein pod jednakovrijednošću podrazumijeva istovjetnost ili jednakoinformiranost. Kao što smo maloprije vidjeli takva istovjetnost ili jednakoinformiranost među različitim referentnim promatračima ne postoji, niti može postojati, pa mi se Einsteinov postulat jednakovrijednosti referentih promatrača čini neopravdanim i neutemeljenim.

 

   Ovdje mi se javlja potreba da fizikalne koordinantne sustave usporedim s društvenim koordinatnim sustavima. S obzirom na imovinske, socijalne, kulturološke, povijesne, izobrazbene, vjerske, klimatske, individualne i ine razlike svatko od nas živi u vlastitom koordinatnom sustavu i iz svog koordinatnog sustava izgrađuje svoj svjetonazor. Odatle tolike razlike među nama i odatle činjenica da svatko od nas predstavlja svijet za sebe, usprkos konstataciji da smo gens una. Bilo bi veoma čudno kada bi jedan profesor, jedan učenik, jedan policajac, jedan liječnik, jedan političar, jedan fizički radnik, jedna prostitutka, jedna časna sestra, jedan doktor fizike, jedna vračara... imali isti svjetoznazor jer svatko od njih oblikuje svoj pogled na svijet iz svog koordinantnog sustava. Pa iako je tako, tko može i smije zanijekati jednakovrijednost svih mogućih društvenih koordinatnih sustava? Nije teško pretpostaviti da, kad bi jedan klošar i jedan bogataš zamijenili svoje koordinante sustave,  bi se ispostavilo da oba koordinatna sustava imaju jednakovrijedu snagu utjecaja na svoje stanare. Ali zato vrijedi jedno drugo pravilo: jednakovrijednost nije istovjetnost. Naša različita poimanja svijeta i života nisu ništa drugo nego odraz i pokazatelj kako jednakovrijednosti tako i neistovjetnosti, različitosti naših koordinatnih sustava. Ta različitost naših koordinanih sustava po sebi ne znači nikakav nered u oblikovanju svjetonazora, nego mogućnost da se jedan fenomen promotri iz mnoštva rakursa i na taj način dobije cjelovitiji uvid o njemu. U tom smislu različitosti predstavljaju obogaćenje ako se ne izrode u predmet sporenja i trvenja.

 

Slično je i s fizikalnim koordinatnim sustavima. Kad bismo povjerovali Einsteinu, uopće ne bi bilo važno u kojem fizikalnom koordinatnom sustavu živimo, jer bismo u svakom od njih mogli doći do indentičnih spoznaja o svemirskim zakonima ili zbivanjima, budući da se prirodni zakoni u svakom od njih manifestiraju na jednolik način. Ova ideja po sebi je toliko apsurdna da nema nikakva razloga dodatno ju pobijati.

 

   Po mom sudu svakom fizikalnom koordinatnom sustavu svojstvena su neka ograničenja koja nije moguće prekoračiti iznutra sustava. Odatle činjenica što su sve naše spoznaje o svijetu skučene, jer su ograničene vizirnim mogućnostima naših koordinantnih sustava. Stoga, da bismo došli do što pouzdanijih i cjelovitijih spoznaja o svijetu potrebno je taj svijet promatrati iz što više rakursa, iz što više koordinatnih sustava, jer nije dovoljno vidjeti ga iz samo jednog i reći: To je naš svijet. U tom smislu uvijek će postojati razlika između «našeg svijeta» i «stvarnog svijeta». Ta razlika će se smanjivati ili povećavati ovisno o broju koordinatnih sustava iz kojih ćemo crpiti informacije o svijetu.

 

   Uostalom, najveći dokaz protiv Einsteinova postulata da su zakoni prirode invarijantni, bez obzira iz kojeg ih referentnog sustava promatrali i tumačili, jest njegov postulat da svi referentni promatrači, bez obzira na količinu vlastitog gibanja, moraju mjeriti istu brzinu svjetlosti. Einstein brka objektivno i perceptivno, objektivno i osjetilno. On objektivnu invarijantnost prirodnih zakona prebacuje u perceptivnu sferu i pretvara u perceptivnu invarijatnost. Pod invarijantnošću prirodnih zakona podrazumijevamo invarijatnost njihova objektivnog postojanja i djelovanja, a ne invarijatnost naših percepcija tog djelovanja. Kao što smo vidjeli, naše percepcije mogu biti i jesu različite, ovisne o stanju našeg referentnog sustava, ali to ne utječe na invarijtanost samih zakona, jer mi zakone ne tumačimo s pomoću naših percepcija, nego s pomoću zakona mišljenja zdrava razuma.

 

   Invarijantnost prirodnih zakona ne znači invarijatnost naših percepcija o njima. Naše percepcije uvjetovane su kako varijabilnošću naših koordinatnih sustava, tako i našim osjetilnim instrumentarijem, zbog čega su naše percepcije varijable iz kojih tek dubokim razmišljanjem možemo dosegnuti ono invarijantno u prirodnim zakonima.

 

 

   S DRUGE strane Einstein, ovisno o potrebi vlastitih postulata, poneku varijabilnost naših percepcija pretvara u varijabilnost djelovanja prirodnih zakona. Primjer za to je njegova rasprava o istodobnosti događaja. Po njemu, istodobnost dvaju ili više događaja (dva bljeska munje) ovisi o istodobnosti naših percepcija o njima. Po Einsteinu, događaji su «objektivno» istodobni samo onda kad mi imamo istodobno percepcije o njima. U protivnom, događaji su neistodobni. Na taj način Einstein ne priznaje ni istodobnost sa sobom samo jednog jedincatog događaja (istodobnost samo jednog bljeska munje), ako dva različita promatrača imaju različite vremenske percepcije o samo jednom događaju. Iz ovog ispada da varijabilnost naših percepcija biva pretvorena u varijabilnost događaja, što nikako nije u skladu s Einsteinovim postulatom da prirodni zakoni, a to znači da njihova manifestacija u događajima u svemiru, mora biti invarijantna. Drugim riječima, istodobnost ili neistodobnost događaja u prirodi ne ovisi o istodobnosti ili neistodobnosti naših percepcija o njima. Kada bi bilo tako, onda bismo s pravom mogli zaključiti da bi tada i sama zbiljnost nekog događaja (samo postojanje nekog događaja)  ovisilo o našim percepcijama. To znači da bi jedan slijepac, kojemu je uskraćena percepcija munje, u jednakoj mjeri imao pravo  ustvrditi da se munja ni dogodila nije kao i onaj koji vidi i tvrdi da se dogodila. Prema tome, naše percepcije ili doživljaji događaja u prirodi ne mogu biti mjerilo niti za njihovo postojanje ili nepostojanje, niti za njhovu istodobnost ili neistodobnost. Prosudba jesu li dva događaja istodobna ne smije biti prepuštena našim percepcijama, nego našem razumu i našim izračunima. Stoga upravo zahvaljujući neistodobnosti naših percepcija prirodnih događaja mi možemo konstatirati njihovu objektivnu istodobnost. Bilo bi, naime, krajnje nevjerodojstojno prihvatiti tvrdnju da su dva bljeska munje neistodobna zato jer je jedan promatrač bliže, a drugi dalje od tih bljeskova pa da njihove percepcije bljeskova nisu istodobne.

 

 

RELATIVNOST PROSTORA I VREMENA

 

   Ali, vratimo se na našu prvu konstataciju vezanu za referentne sustave: Svi promatrači morali bi imati istovjetan doživljaj gibanja vlastitog referentnog sustava. Naime, ni jedan promatrač nema načina  otkriti giba li se njegov referentni sustav ili miruje. Za svakog promatrača postoji znak jednakosti između jednolikog gibanja i mirovanja svog referentnog sustava. Stoga promatrači beziznimno doživljavaju svoje referentne sustave kao u mirovanju. To relativno mirovanje upravo je osnovna odrednica na temelju koje prosuđujemo dokle seže neki referentni sustav i gdje su mu granice. Pod refernetnim sustavom, naime, podrazumijevamo amibijentalni segment promatrača u kojem se predmeti nalaze u stanju relativnog mirovanja.

 

Spomenuta napomena ne znači da promatrač baš ni na koji način ne može doći do zaključka giba li se njegov referentni sustav ili ne. On, doduše, nema nikakve izravne spoznaje o stanju gibanja svog koordinantnog sustava, ali zato može imati neizravne spoznaje. Ne moći imati izravno opažanje gibanja svog sustava ne znači ništa drugo nego da se to stanje može otkriti i čak izmjeriti na temelju gibanja tijela izvan našeg skučenog koordinantnog sustava. Kao kad se vozimo u automobilu. S obzirom da se gibamo istom brzinom kao automobil, čini se da mi mirujemo unutar auta, ali zato oko nas “jure” okolišni predmeti i kolnik ispod auta i kad bismo izmjerili brzinu “gibanja” kolnika u odnosu prema nama i auta, mogli bismo zaključiti koja je naša brzina u odnosu prema kolniku i okolišu.

 

   Kao što znamo, brzina je prijeđeni put podijeljen s nekim vremenskim intervalom (recimo sekundom). Prijeđeni put je opet brzina pomnožena određenim vremenskim intervalom, a vrijeme je prijeđeni put podijeljen s brzinom.

 

   Problem je nastao kad su već Newtonovi zakoni postulirali da međusobni položajni odnosi tijela u svemiru nisu niti mogu biti apsolutni, nego ovise od referentnih sustava do referentnih sustava. Već smo vidjeli do kakvih nesuglasica mogu dovesti zapažanja promatrača iz različitih referentnih sustava.

 

   S obzirom da položajni odnosi predmeta više nisu apsolutni nego relativni i u ovisnosti o stanju gibanja pojedinih promatrača, to je natjeralo Newtona da ne prihvati apsolutnost prostora, a prihvati relativnost prijeđenog puta nekog tijela u gibanju u odnosu prema različitim promatračima. Dok promatrač u vagonu, koji se giba, vidi ping-pong loptice isključivo kao gore-dolje gibanje, promatrač s pružnog nasipa vidi sasvim drugu stazu gibanja loptice kao i sasvim drugi položaj mjesta njezinih odskoka uvis.

 

Iz ukupnog zbroja  navedenih konstatacija Einstein je izveo sljedeći postulat: Ako prirodni zakoni moraju biti isti za sve referentne sustave, ako su stoga referentni sustavi svi jednakovrijedni i ako je brzina svjetlosti, kao opći prirodni zakon, uvijek unaprijed zadana i poznata, to znači da bi svi referentni promatrači morali uvijek i beziznimno mjeriti istu brzinu svjetlosti. To znači da bi se svi promatrači suglasili glede brzine svjetlosti. Ali pošto se promatrači ne bi mogli složiti o duljini prijeđenog puta svjetlosti, kao što smo vidjeli u navedenim primjerima, to se onda ne bi mogli složiti ni glede vremena potrebnog svjetlosti da prijeđe odgovarajući put. Vrijeme je, kao što smo rekli, prijeđeni put podijeljen s brzinom svjetlosti, ali pošto je duljina prijeđenog puta za svakog promatrača drugačija (relativna), to bi onda značilo da ni vrijeme nije nešto apsolutno nego da bi svaki promatrač imao neko svoje vrijeme koje se ne bi podudaralo s vremenima drugih promatrača.

 

Slijed ovog silogizma prividno se čini zdravorazumskim i logički utemeljenim: Ako se promatrači ne mogu složiti o mjestu nekog događaja u prostoru, zašto bi se onda složili o vremenskom određivanju tog događaja? Tim više što Einstein sve to postulira jer mora udovoljiti svom osnovnom relativističkom postulatu da zakoni prirode moraju biti jednakovaljani za sve referentne sustave, pa odatle postulat da svi referentni promatrači moraju mjeriti istu brzinu svjetlosti.

 

   S obzirom da je ovo najsloženiji i najnerazumljiviji dio Einsteinove teorije uopće, čini mi se da se na njemu moramo još malo zadržati kako bismo ga učinili razumljivijim. Možda nam u tome, za početak, pomogne jedna jednostavna jednadžba, iako se svi pomalo grozimo matematike. Recimo da jednadžba glasi:

 

9=3x3

 

   U ovoj jednadžbi broj 9 stoji za dužinu puta kojeg svjetlost prijeđe u 3 sekunde (naravno, ovdje broj 9 zamjenjuje  brojku od 900 000 km jer  toliki put prijeđe svjetlost u 3 sekunde); prvi broj 3 zamjena je za stvarnu brzinu svjetlosti koja iznosi oko 300 000 km/s; a drugi broj 3 govori o količini potrebnih vremenskih intervala (sekunda) da svjetlost prijeđe put od 900 000 km/s.

 

   Prema jednom Einsteinovu postulatu svi bi promatrači, bez obzira na stanje gibanja svog referentnog sustava, morali mjeriti istu brzinu svjetlosti, jer tako zahtijeva jedan njegov drugi postulat koji glasi da svi opći prirodni zakoni moraju biti isti za sve referentne sustave, a brzina svjetlosti je opći prirodni zakon jednak za sve. To znači da bi i promatrač koji bi bio u apsolutnom stanju mirovanja (apsolutno mirovanje samo je poseban slučaj gibanja – nultog gibanja) kao i promatrač, koji bi se gibao brzinom svjetlosti usporedno s nekom svjetlosnom zrakom, mjerio istu relativnu brzinu te zrake koja bi za oba promatrača iznosila 300 000 km/s (u našoj jednadžbi 3). Ako to pokušamo nekako praktično zamisliti, to znači da bi svjetlost projurila jednakom brzinom kako pokraj promatrača koji apsolutno miruje tako i pokraj promatrača koji juri istom brzinom i istim smjerom kao i svjetlost.    Ako je k tomu tako, to znači da bi zraka (ili val) svjetlosti nakon jedne sekunde jurnjave bila udaljena od mirujućeg promatrača 300 000 km. U tome bismo se, bez uvijanja , svi složili. Problem je, međutim, u tome što bi, po Einsteinovu postulatu, zraka svjetlosti poslije jedne sekunde juranjve morala i od drugog promatrača biti udaljena 300 000 km, iako se taj promatrač i sam giba brzinom svjetlosti i prevaljuje u sekundi jednak put kao i sama svjetlost. Kao što vidimo, ovaj postulat je toliko apsurdan da čovjeka jednostavno vrijeđa dokazivanje te besmislenosti koja do te mjere bode u oči da bi morala po sebi i automatski biti očevidna za svakog čovjeka zdrava razuma.

 

   Ali vratimo se Einsteinovoj logici i našoj jednadžbi: U svom razmišljanju Einstein polazi od činjenice da različiti promatrači mjere različite prijeđene udaljenosti nekog predmeta u gibanju ili različite položajne točke nekog događaja. Tako bi se moglo dogoditi da jedan promatrač mjeri da je svjetlost u nekom određenom vremenskom intervalu prevalila udaljenost od 900 000 km (naš broj 9), dok bi neki drugi promatrač mjerio da prevaljena udaljenost iznosi recimo 600 000 km, treći 300 000 km itd. Ako je, po Einsteinovu postulatu, brzina svjetlosti za sve promatrače ista, ako je prijeđena udaljenost svjetlosti za sve različita i ako je vrijeme prijeđena udaljenost podijeljena s brzinom svjetlosti, onda će svaki promatrač mjeriti drugačije vrijeme što znači da je vrijeme nešto relativno, a ne apsolutno kako se ranije mislilo. Demnostrirajmo to s pomoću naše jednadžbe. Za promatrača koji bi prijeđenu razdaljenu svjetlosti mjerio brojem 9 jednadžba bi glasila Xx3=9. U ovom slučaju X je oznaka za vrijeme Koliko je onda X? X=9:3.  X=3. Prema tome, za promatrača koji bi mjerio prijeđenu udaljenost svjetlosti brojem 9 potrebno vrijeme za taj put iznosilo bi 3 sekunde. Koliko bi pak iznosilo vrijeme za promatrača koji bi mjerio prijeđenu razdaljenu svjetlosti brojem 6? Tada bi jednadžba glasila Xx3=6;  X=6:3; X=2. Za promatrača koji bi mjerio prijeđenu udaljenost svijetlosti brojem 6, potrebno vrijeme za taj put iznosio bi dvije sekunde.

 

   Drugim riječima, pod pretpostavkom da svi referentni promatrači moraju uvijek mjejriti istu brzinu svjetlosti, izlazi da što pojedini promatrač mjeri manji prijeđeni put to će i njegovo vrijeme iznositi manje. Izraženo žargonom relativističke teorije to bi značilo da što se za nekog promatrača prostor (prijeđena udaljenost) više sažima, to se za istog promatrača vrijeme više razvlači. Iz toga je izveden zaključak da kad bi za nekog promatrača mjerenje prijeđene udaljenosti svjetlosti iznosilo nultu vrijednost, onda bi i njegovo vrijeme iznosilo nultu vrijednost (pretvorilo bi se u vječnost), a to znači da bi za takva promatrača jedan foton koji juri brzinom svjetlosti bio ujedno u samo jednoj točki prostora, ali i u svim točkama pravca svoga gibanja kroza svu vječnost. Tko ima vjere, neka vjeruje, jer ovo je stvar vjere, a ne znanosti.

 

   Ako je činjenica da različiti promatrači mjere raličite prijeđene udaljenosti nekog tijela u gibanju ili različite položajne točke nekog događaja u dvama različitim trenutcima, a jest činjenica, onda se logično treba upitati koji je uzrok toj neobičnoj činjenici?

 

   Sjetimo se vagona u gibanju u kojem gore-dolje skače ping-pong loptica. Za promatrača u vagonu loptica se isključivo giba gore-dolje i odskače od stola uvijek na istom mjestu, dok sam vagon miruje. Za promatrača pored pruge loptica također skače gore-dolje, ali samo u odnosu prema stijenkama vagona i ostale predmete u vagonu. U odnosu prema njegovu vlastitom, proširenom koordinantnom sustavu sada se, kao prvo, giba i vagon a onda i loptica u vagonu. I s njegove točke gledišta loptica odskače uvijek od iste točke stola, samo što ta točka stola sada ne miruje, nego se i sama giba, pa iz trenutka u trenutak ima drugi položaj u odnosu prema njegovu koordinantnom sustavu. Zbog toga loptica pri odskoku i za njega zadržava stalno okomit položaj u odnosu prema točki odskoka na stolu, ali u odnosu prema drugoj referentnoj ordinati njegova sustava ona stalno mijenja položaj i giba se na način vala.

 

   Kada bismo sada uključili u igru treći koordinantni sustav bilo manji od vagona, neku kutiju u vagonu u kojoj bi bio neki minijaturni promatrač komu bi kutija bila koordinantni sustav, bilo veći koordinantni sustav od promatračeva s pruge (na primjer koordinantni sustav nekog svemirca iznad Zemlje), sve bi se još više zakompliciralo. Ako bi se kutija s promatračem jednoliko gibala, promatrač u vagonu bi mogao zapaziti njezino gibanje, ali ne i svoje vlastito, kao ni gibanje vagona kao svog koordinatnog sustava. A svemirac bi opet zapazio sva gibanja od gibanja kutije u vagonu, zatim gibanja samog vagona i napakon gibanja Zemlje kao koordinantnog sustava promatrača pokraj pruge. Jedino ne bi mogao zapaziti vlastito gibanje.

 

   Kao što vidimo, svaki promatrač može neposredno zapaziti i promatrati isključivo gibanje podreferentnih sustava unutar svog vlastitog refernetnog sustava i u odnusu prema ordinatama svog sustava. Njegova nevolja je u tome što ne može neposredno zapaziti čak ni to je li se njegov vlastiti refernetni sustav uopće giba ili miruje, a kamoli kojom se brzinom giba ako se giba. Jedini način da uopće utvrdi je li se giba ili ne i kojom se brzinom giba, ako se već giba, jest kroz opažanje gibanja tijela referentnog sustava šireg od njegova i kroz mjerenje brzine gibanja tih tijela. Kako?

 

   Sjedim u vagonu jednolika gibanja. Nisam svjestan da se vagon giba niti ja s njim. Ali gledam sa svog sjedala kroz prozor i zapažam da u jednolikim vremenskim intervalima (recimo intervalima od 1 sekunde) projuri električni stup pored prozora na vagonu. Ako imam informaciju da se ti stupovi nalaze na međusobnom razmaku od sto metara neću imati nikakvih problema  zaključiti kojom bi se brzinom morao gibati moj vagon u odnosu prema električnim stupovima, ako se već ti stupovi ne gibaju tom brzinom u odnosu prema mome vagonu. Ako stoje stupovi, onda se giba vagon brzinom od 100 m u sekundi. Pitanje je, međutim, kako pri jednolikom gibanju znati stoje li stupovi ili stoji li vagon? Zato zamislimo nešto konkretnije i pouzdanije, nešto u Einsteinovu stilu. Zamislimo tri tekuće vrpce. Neka srednja vrpca simbolizira brzinu svjetlosti a pobočne dva različita referentna sustava.   Označimo slovom A lijevi, a slovom B desni referentni sustav. Na lijevom i desnom sjede promatrači. Neka je preko sve tri pokretne vrpce povučena bijela crta koja pokazuje njihovu startnu poziciju. Radi lakšeg izračunavanja budućih veličina zamislimo da će sve tri vrpce startati iz mjesta svojom konačnom jednolikom brzinom. To znači da će srednja vrpca pojuriti brzinom od 300 000 km/s  jer ona simbolizira brzinu svjetlosti. To znači da će bijela crta na srednjoj vrpci nakon jedne sekunde biti udaljena od svoje startne pozicije ravno 300 000 km u smjeru gibanja vrpce.

 

   Neka sada lijeva vrpca juri brzinom od 100 000 km/s u istom smjeru u kojem juri svjetlost, a desna istom brzinom, ali u suprotnom smjeru od smjera gibanja svjetlosti.

 

   Prije nego pristupimo računanju konstatirajmo da je brzina svjetlosti za sve ista, da je svima poznata i da iznosi 300 000 km/s. Provjerimo što je s konstatacijom da će duljina prijeđenog puta svjetlosti za različite promatrače biti različita. Kako? Utvrdimo na kojoj će se međusobnoj udaljenosti nalaziti bijele crte pobočnih tekućih vrpca u odnosu prema bijeloj crti vrpce koja simbolizira brzinu svjetlosti. Nakon provjere utvrđujemo da udaljenost između crte na lijevoj i crte na srednjoj vrpci iznosi 200 000 km, dok udaljenost između crte na desnoj i crte na srednjoj vrpci iznosi 400 000 km. Zaključujemo da je istinita tvrdnja da različiti promatrači mjere različite prijeđene udaljenosti u odnosu na brzinu svjetlosti koja je za sve ista. Nameće se pitanje kako će izgledati vrijeme za pojedine promatrače ako je sve gore rečeno točno? A vrijeme – zna se: Vrijeme je prijeđena udaljenost podijeljenja s brzinom svjetlosti. To znači da bismo dobili vrijeme za promatrača A moramo njegovu izmjerenu udaljenost od 200 000 km podijeliti s 300 000 km brzine svjetlosti u sekundi, a za promatrača B moramo njegovu izmjerenu udaljenost od 400 000 km podijeliti s istom brzinom svjetlosti. Već na prvi pogled jasno je da količnik jednog i drugog dijeljenja neće biti isti, a to znači da ni matematičko vrijeme ne će biti isto za pojedine promatrače. Tako će matematičko vrijeme za referentnog promatrača A iznositi  0,666... sekunda, a za referentnog promatrača B iznosit će 1,333... sekunda. Nema dakle nikakve dvojbe da Einstein ima pravo, samo u čemu?

 

   Nema nikakve dvojbe da Einsteinova zamisao, gledana matematički, odlično funkcionira. Tko ne vjeruje, neka provjeri. Neka brzinu svjetlosti pomnoži s dobivenim matematičkim vremenima pojedinih referentnih promatrača i dobit će točne iznose razdaljina među crtama referentnih sustava i crte na svjetlosnom traku. Ili neka spomenute razdaljine podijeli s dobivenim matematičkim vremenima i u oba slučaja dobit će isti iznos za brzinu svjetlosti od oko 300 000 km/s. Ono što je u Einsteinovoj zamisli pogrešno, jest njegov postulat da i svemirska stvarnost mora funkcionirati na isti način kao i ova matematička. To znači da bi se i u stvarnosti prostor i vrijeme trebali razvlačiti ili sažimati na način kako to biva u matematici. A to je apsurd nad apsurdima.

 

   Kao što smo vidjeli u misaonom eksperimentu s trima tekućim vrpcama u stvarnosti nema govora o rastezanju ili sažimanju prostora ili vremena. Sve što se dogodilo s tekućim vrpcama, zbilo se u samo jednoj jedinoj sekundi, jednom jedinom vremenskom intervalu jednakom za sve promatrače. Što su promatrači mjerili različite razmake u odnosu na «svjetlost», to nije bila posljedica nekakva misterioznog razvlačenja ili sažimanja vremena i prostora, nego posljedica brzine i smjera njihova vlastita gibanja u odnosu prema brzini i smjeru gibanja svjetlosti. Stoga, kada bismo na spomenuti pokus primijenili klasični način zbrajanja i oduzimanja brzina, dobili bismo iste rezultate kao i Einstein, samo što bi se sada iza tih rezultata krila istinska stvarnost, a ne neka bajkovita stvarnost Einsteinove maštovitosti.

 

   Ovdje se prirodno nameće pitanje po čemu je brzina svjetlosti tako specifična da mora biti izdvojena i razlučena od svih drugih brzina koje su sve odreda normalno relativne ovisno o stanju gibanja njihovih mjerača? Što je to u brzini svjetlosti što je s jedne strane čini konačnom i unaprijed zadanom, a s druge strane da svi promatrači moraju mjeriti njezinu doslovce istu brzinu bez obzira na stanje vlastitog gibanja? Koja je to čarolija s pomoću koje svjetlost uspijeva  objediniti dvije po sebi nespojive stvari: da svoju stalnu i svoju relativnu brzinu u oba slučaja učini apsolutnom i jednakom za sve promatrače? Ono što je po sebi nemoguće nikakvim ni ničijim postulatima, ne može postati moguće. To bi bilo kao kad bi netko postulirao i učinio da nešto u istom trenutku i postoji i ne postoji.

   Da bi postavio svoj postulat o istovjetnoj brzini svjetlosti za sve promatrače, Einstein se oslonio na pokus Alberta Michelsona i Edwarda Morleya u kojem su vrlo precizno izmjerili brzinu svjetlosti. Kad su brzinu svjetlosti u smjeru Zemljinog gibanja usporedili s brzinom svjetlosti koja je dolazila pod pravim kutom u odnosu prema gibanju Zemlje, ustanovili su da su obje brzine u bobu iste.

 

   S obzirom da su spomenuti eksperimentatori do svojih rezultata došli nakon cjelogodišnjeg mjerenja, nije bilo ni jednog razloga za sumnju u njih. Na taj način konstatirana je nedvojbena eksperimentalna činjenica da je brzina svjetlosti ista bez obzira mjerili ju u smjeru gibanja Zemlje ili okomito na taj smjer. Iz te eksperimentalne činjenice Einstein izvodi zaključak i postulat da brzina svjetlosti   mora   biti ista bez obzira na stanje gibanja onih koji mjere brzinu svjetlosti, bez obzira kojom se brzinom ili smjerom sami gibali. Iz toga je potom izveo postulat da u uvjetima inercijskog gibanja opći zakoni prirode vrijede jednako za sve referentne sustave ili sve referentne promatrače u slobodnom gibanju i da su stoga svi referentni sustavi jednakovrijedni, da nema povlaštenih bez obzira na brzinu njihova vlastitog gibanja. To je bio i glavni razlog zbog čega je Einstein odbacio eter, budući je u to vrijeme eter bio zamišljan kao tvarna sredina u mirovanju i kao takav povlašten i jedino mjerodavan referentni sustav za određivanje apsolutne brzine nečega. Ta apsolutna brzina nikako se nije uklapala u koncept po kojem je svaka brzina relativna i da iskaz o brzini nečega ima smisla samo onda kad se stavi u odnos prema nečem drugom. Priča o brzini ima smisla isključivo onda ako se istakne koliko iznosi u odnosu prema nečemu referentnom. Pa iako je tako, Einstein pravi iznimku i postavlja postulat da se to ne odnosi na brzinu svjetlosti, da u brzini svjetlosti ima nešto što ju razlikuje od svih drugih brzina, što ju čini posebnom i neovisnom od bilo kakvih referencija, od bilo kakvih referentnih tijela i stanja njihova gibanja.

 

   Kao što vidimo, zahvaljujući samo jednom jedinom eksperimentu nastala je takva zbrka iz koje fizičari do današnjeg dana nisu uspjeli naći izlaz. Tu se, s jedne strane, tvrdi da  svaka  brzina jest i mora biti relativna, da je u svom konačnom iznosu striktno ovisna o stanju gibanja referentnog tijela ili promatrača, a onda se tvrdi da mjerenje brzine svjetlosti ne ovisi ni o kakvim referencijama jer ona, kao opći prirodni zakon, mora biti ista bez obzira na referentne sustave i stanje njihova gibanja.

   Ono čega nisu bili svjesni ni Michelson, ni Morley, ni Einstein, a što je Einsteina navelo na krivi trag, leži u tome što mi brzine bilo čega ne samo uvijek mjerimo u odnosu prema nečemu, nego ih uvijek mjerimo unutar svog vlastitog koordinatnog sustava. A mjeriti nešto unutar vlastitog koordinatnog sustava znači mjeriti ga u odnosu na nj. Pritom moramo imati na pameti da pod vlastitim koordinantnim sustavom podrazumijevamo segment tvarne sredine ili okoliša u kojem se ordinate tog sustava nalaze u relativnom mirovanju. Stoga, kada brzinu gibanja bilo čega mjerimo unutar svog kordinatnog sustava, ta izmjerena brzina ni u jednom svom djeliću ne ovisi o stanju gibanja našeg koordinantog sustava uzetog u cjelini prema nečemu drugomu, nego isključivo o brzini gibanja nečega unutar našeg koordinantnog sustava koji, kao zaseban segment okoliša, čini oazu relativnog mirovanja. Što želim reći?

 

   Kada kažemo da brzina širenja «zvuka» u atmosferi iznosi oko 340 m/s što pod tim mislimo? Pod tim, naravno, podrazumijevamo da se «zvuk» u atmosferi širi brzinom od oko 340 m/s u odnosu prema referentnim sustavima kao što je tlo, kuća, stablo ili bilo što drugo u relativnom mirovanju u okviru koordinantog sustava zvanog Zemlja. Kada bi, međutim, netko iz svemira mjerio brzinu «zvuka» u našoj atmosferi, on tu brzinu ne bi izmjerio kao 340 m/s jer bi za njega u toj sekundi «zvuk» prevalio i dodatnih tridesetak kilometara za koliko je atmosfera, skupa sa Zemljom, promijenila svoj položaj zbog vlastitog gibanja.

 

   Isto bi se dogodilo sa širenjem zvuka u čeliku, letom zrakoplova ili ptice, s vožnjom automobila ili promjenom položaja bilo čega unutar odgovarajućeg koordinantog sustava. Kada mi na Zemlji mjerimo bilo koju od tih brzina, mjerimo recimo brzinu rakete, mi možemo izmjeriti njezinu brzinu samo u odnosu prema Zemljinom kordinantnom sustavu a ne i njezinu brzinu u odnosu prema općem gibanju tijela u Mliječnoj stazi. Da bismo izračunali koji put prevaljuje raketa skupa s Mliječnom stazom, morali bismo znati brzinu gibanja Mliječne staze i pridodati ju brzini gibanja rakete u okviru kordinata.

 

   Ono bitno što želim reći je sljedeće: Pri mjerenju brzine bilo čega u okviru jednog konkretnog koordinatnog sustava jedino mjerodavno za tu brzinu jest brzina promjene položaja nečega u odnosu prema ordinatama (referencijama) samog sustava. Gibanje, kao i količina gibanja našeg koordinatnog sustava uzetog u cjelini, nema nikakva utjecaja na mjerenje brzina unutar tog sustava jer, kao što znamo, mi niti svojim osjetilima niti instrumentima ne možemo opaziti gibanje vlastitog referentnog sustava. Dokaz je gibanje Zemlje. Iako se Zemlja giba i okreće oko svoje osi priličnom brzinom, mi od toga niti što zapažamo niti osjetilima niti instrumentima. To praktično znači da gibanje Zemlje, uzeto u cjelini, nema nikakva utjecaja na naša mjerenja brzina na Zemlji ili sa Zemlje.

 

   Kada su Mickelson i Morley izvodili svoje pokuse mjerenja brzine svjetlosti i kada je na temelju rezultata tog mjerenja Einstein izvodio svoje zaključke o brzini i prirodi svjetlosti u odnosu prema referentnim promatračima, očito da nisu bili svjesni  istaknuth okolnosti što ih je svu trojicu bilo zbunilo, bilo navelo na krivi trag. Eksperimentatori su naime očekivali da bi izmjerena brzina svjetlosti morala biti drugačija kada se mjeri u smjeru gibanja Zemlje oko Sunca od one izmjerene okomito na to gibanje. Kad se to nije obistinilo, jer su u oba slučaja mjerili istu brzinu, nije im bilo ni na kraj pameti da gibanje Zemlje, kao ukupnosti našeg koordinantnog sustava, nema nikakva utjecaja na mjerenje brzine svjetlosti i da su njihova očekivanja bila bezrazložna. Na mjerenje brzine svjetlosti u Zemljinom koordinatnom sustavu imala bi utjecaj samo brzina promatrača koji bi se gibao unutar tog koordinantog sustava, recimo u nekoj raketi, ali bi ona vjerojatno bila suviše mala da bi došlo do važnih pomaka u izmjerenoj brzini svjetlosti.

 

   Einsteinova greška bila je u tome što je pridavao preveliku važnost eksperimentalnim činjenicama. Tu grešku nije počinio samo Einstein, nego je po pravilu čine svi fizičari koji se drže aksioma da su upravo eksperimentalne činjenice jedini pravi odraz svemirske zbilje. U biti eksperimentalne činjenice nisu nikakav  istinski odraz tvarne zbilje, nego uvijek i isključivo tek fenomenološka manifestacija nečega što tek treba ozbiljno razmotriti da bi se proniknulo u dubinu stvarnosti. Zato eksperimentalne činjenice, po pravilu, ne mogu same po sebi biti dokaz ni za što. Kad ispustim kamen iz ruke i on padne na tlo, to samo po sebi, nije nikakava dokaz da Zemlja privlači sebi taj kamen, kako smo dosad mislili, nego samo povod da se upitamo koji se fizikalni procesi kriju iza tog pada. Ja tvrdim da kamen pada zato jer ga nešto gura odozgor prema Zemlji.

 

   Einsteinova je greška bila u tome što eksperimentalno izmjerenu brzinu svjetlosti nije shvatio kao fenomenološku manifestaciju nečega dubljeg u stvarnosti, o čemu je tek trebalo razmisliti, dublje proniknuti i fundamentalnije objasniti, nego joj je pripisao svojstvo prirodnog zakona postulirajući apsolutnost brzine svjetlosti bez obzira i na kakve odnose prema koordinantnim sustavma mjerenja. Iz ove njegove osnovne zablude potekle su više-manje sve njegove ostale zablude od kojih je kasnije (malo on malo drugi) izgrađena čudesna filozofska konstrukcija svemira dovoljno lijepa, zamamna, komplicirana, paradoksalna, nerazumljiva, u sebi kontroverzna, paradoksalna i apsurdna da zaokupi maštu generacija ljudi, a od njezina tvorca učini najgenijalnijeg znanstvenika ne samo XX. st. nego i svih vremena – kako neki vjeruju.

 

Nastavak na: "Relativnost2"